Obilježava se 35. obljetnica za oslobođenje Međimurja. Pročitajte kako je 1991. godine stvoren prvi slobodni teritorij RH bez žrtava.
U četvrtak i petak, 17. i 18. rujna 2026. godine, u Čakovcu i diljem međimurske regije, brojni hrvatski branitelji, obitelji stradalih te građani svečano obilježavaju 35. obljetnicu za oslobođenje Međimurja i Dan međimurskih branitelja. Ovaj središnji komemorativni događaj sjeverozapadne Hrvatske organizira se kako bi se odala dužna počast svim žrtvama i sudionicima Domovinskog rata, te trajno sačuvala kolektivna memorija na prijelomne rujanske dane 1991. godine. Kroz dvodnevni, pomno osmišljeni program koji obuhvaća dostojanstvene mimohode, polaganje vijenaca, svete mise i svečane akademije, Međimurje se prisjeća povijesnih trenutaka kada je mirnim preuzimanjem vojnih objekata postalo prvi u potpunosti oslobođeni teritorij u Republici Hrvatskoj, čime je nepovratno promijenjen daljnji tijek obrambenog rata.
Povijesni presedan: Pad vojnih objekata bez ispaljenog metka
Događaji koji su se odvili sredinom rujna 1991. godine predstavljaju apsolutni presedan u hrvatskoj vojnoj povijesti. Pad masivnih vojnih objekata Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Čakovcu i okolnim pograničnim mjestima ostvaren je bez ijednog ispaljenog metka i, što je najvažnije, bez ijedne ljudske žrtve s obje sukobljene strane. Ovakav razvoj događaja imao je duboke strateške, logističke, ali i psihološke implikacije za cjelokupnu obranu napadnute domovine. Oslobađanje čakovečke vojarne stvorilo je preduvjete za promptno naoružavanje hrvatskih obrambenih snaga na znatno ugroženijim bojištima diljem zemlje. Tim je činom Međimurje preraslo svoju početnu ulogu točke otpora i profiliralo se kao ključno logističko te vojno uporište cjelokupnog hrvatskog sjevera.
Kako bismo danas, s odmakom od trideset i pet godina, mogli u potpunosti razumjeti strateški značaj ovog podviga, nužno je sagledati širu sliku i dekonstruirati snagu neprijateljske prisutnosti na sjeverozapadu Hrvatske.
To je područje bilo pod strogom zonom odgovornosti moćnog 32. mehaniziranog korpusa kopnene vojske JNA. Glavno zapovjedništvo ovog korpusa, predvođeno general-majorom Vladimirom Trifunovićem i pukovnikom Sretenom Raduškim, bilo je locirano u Varaždinu. Radilo se o jednom od najsnažnijih i najbolje opremljenih korpusa u tadašnjoj državi, koji je kontrolirao iznimno gustu mrežu garnizona, skladišta i objekata u Varaždinu, Bjelovaru, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i Čakovcu.
U samom srcu Međimurja, gradu Čakovcu, nalazio se 32. inženjerijski puk kojim je zapovijedao major Josip Babić. Prisutnost ovakvog specifičnog inženjerijskog puka značila je da je čakovečka vojarna, prostor nekadašnje vojarne “Nikola Šubić Zrinski” a današnjeg modernog Centra znanja Međimurske županije, krila enormne količine vojne opreme. Radilo se o teškoj mehanizaciji, velikim građevinskim strojevima, golemim zalihama eksploziva, minsko-eksplozivnim sredstvima i neophodnim elementima za pontonske mostove. Upravo je ta oprema bila od krucijalne, egzistencijalne važnosti za rane faze Domovinskog rata, u trenucima kada je Hrvatskoj vojsci u nastajanju dramatično nedostajalo oružja i inženjerijskih kapaciteta nužnih za zaustavljanje brutalnih neprijateljskih prodora.
Prvi znakovi otpora i formiranje obrambenih snaga
Tenzije su kulminirale nakon političkog raspleta i proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i Republike Slovenije krajem lipnja 1991. godine, što je izazvalo direktnu oružanu reakciju JNA. Već 28. lipnja, teško naoružani tenkovi i oklopna vozila napustili su varaždinsku vojarnu s jasnim ciljem gušenja slovenske samostalnosti. Međutim, na tom su putu naišli na nevjerojatan bedem – jedan od prvih organiziranih građanskih otpora u Hrvatskoj.
Hrabri građani Čakovca i Murskog Središća masovno su izašli na ulice. Vlastitim su tijelima, barikadama od kamiona i teškim vozilima blokirali napredovanje smrtonosne tenkovske kolone. Ovaj čin demonstrirao je neviđenu razinu građanske hrabrosti i solidarnosti, poslavši jasnu poruku neprijateljskom zapovjedništvu da lokalno stanovništvo ne planira biti pasivni promatrač. Ujedno, ovaj je prkosni čin djelovao kao snažan katalizator za ubrzanu organizaciju lokalnih snaga.
Slijedeći odluke državnog vrha, 27. srpnja 1991. godine formiran je Krizni štab za Varaždinsko-međimursku regiju koji je preuzeo koordinaciju obrambenih, civilnih, ali i delikatnih pregovaračkih aktivnosti na širem području. Temelj rane obrane Međimurja u tim su kritičnim trenucima nosili hrabri pripadnici Policijske stanice Čakovec, redovni i pričuvni sastav Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), transformirani ostaci Teritorijalne obrane te novoformirani Odredi narodne zaštite.
Rujanska ofenziva i pad neprijateljskih uporišta
Sustavna, inteligentno planirana i psihološki iscrpljujuća blokada objekata JNA u Međimurju započela je sredinom rujna. Potpuna blokada vojarne u Čakovcu pokrenuta je 14. rujna 1991. godine, a uključivala je prekid opskrbe električnom energijom, obustavu dotoka vode, rezanje komunikacijskih linija te fizičko okruženje naoružanim stražama. Psihološki pritisak na okruženu vojsku, uz danonoćne pregovore Kriznog štaba, počeo je brzo donositi plodove.
Događaji su se nizali filmskom brzinom. Prvi udarac dogodio se 15. rujna u Donjoj Dubravi, kada su pripadnici JNA napustili pograničnu karaulu, no prije povlačenja su je uništili eksplozivom. Ovaj destruktivni čin bio je dramatično upozorenje hrvatskim pregovaračima o onome što se može dogoditi u glavnoj vojarni ako pregovori propadnu.
Vrhunac napetosti dogodio se povijesnog utorka, 17. rujna 1991. godine, kada je vojna posada u velikoj čakovečkoj vojarni konačno potpisala kapitulaciju. Istoga je dana slobodu ugledala i karaula u Kotoribi. Sutradan, 18. rujna, u potpunosti slomljena morala, posada karaule u Goričanu napustila je posljednji vojni objekt u regiji. Međimurje je disalo slobodno. Sve je prošlo bez ljudskih žrtava, a ogromno skladište neprocjenjivog naoružanja ostalo je sačuvano. To oružje je pod okriljem noći hitno transportirano prema Varaždinu, gdje je odigralo presudnu ulogu u konačnom padu tamošnjeg 32. korpusa, donijevši Hrvatskoj jedan od najvećih ratnih plijenova u cijelom Domovinskom ratu.
Nebeska obrana i odmazda JNA
Gubitak kontrole na sjeveru izazvao je bijes neprijatelja, što je rezultiralo pokušajima krvave odmazde iz zraka. Ratno zrakoplovstvo JNA usmjerilo je svoje napade na aerodrom u Pribislavcu, gdje su se od ljeta 1991. godine formirali hrvatski zrakoplovni kapaciteti.
Napadnuti su u tri navrata. Prvi udar zbio se upravo na dan oslobođenja, 17. rujna, pri čemu je uništen stari trofejni zrakoplov te je oštećena infrastruktura aerokluba, no glavnina pravih zrakoplova ostala je sigurna i kamuflirana. Drugi napad, 7. studenoga, hrabro je odbijen zahvaljujući brzoj reakciji međimurskog voda za protuzračnu obranu, koji je neprijateljske pilote natjerao na povlačenje. Posljednji pokušaj odmazde izveo je zrakoplov MIG-21 krajem prosinca, ali ponovno bez ikakvog vojnog uspjeha. Međimurske snage demonstrirale su fantastičnu tranziciju iz civilnih straža u visokooperativnu vojsku spremnu i za protuzračna djelovanja.
Institucionalizacija vojne moći: Ponosna 34. inženjerijska bojna
Iako je rat u Međimurju oružano završio, ratni put Međimuraca tek je započeo. Neposredno nakon pada vojarne, 23. rujna 1991. godine, krenulo je formiranje inženjerijskih snaga koje su ubrzo sjedinjene u čuvenu 34. inženjerijsku bojnu. Bila je to prva samostalna inženjerijska postrojba unutar Oružanih snaga RH.
Kroz njezine je redove prošlo oko 2.000 branitelja, mahom iz Međimurja. Zapovjedni kadar činili su prekaljeni stručnjaci čija se imena i na ovoj 35. obljetnici spominju s dubokim poštovanjem: umirovljeni brigadir Dragutin Remenar, brigadir Boris Dukarić, satnik Dragutin Šarić, pukovnik Zdenko Jančec, poručnik Zdravko Srša, natporučnik Dragutin Dominić, te stožerni narednici Marijan Bubanić i Josip Halić. Posebno emotivna je priča narednika Ivana Hermana, koji je u istoj toj vojarni radio kao radnik od 1965. godine, da bi svoje znanje kasnije pretvorio u presudan ratni doprinos kroz tehničku radionicu.
Operativni domet na bojišnicama diljem Hrvatske
Inženjerija zahtijeva vrhunsku ekspertizu – od razminiravanja do postavljanja pontonskih mostova pod teškom neprijateljskom vatrom. 34. inženjerijska bojna ostavila je neizbrisiv trag u strateškim operacijama. Vatreno krštenje imali su u jesen 1991. u operaciji “Otkos 10”, gdje su miniranjem i probijanjem terena omogućili napredovanje pješaštva. Sudjelovali su u operaciji “Bljesak” u svibnju 1995. godine, opsežno razminiravajući autocestu, te u završnim operacijama “Oluja” i “Una”, omogućujući udarnim snagama prolaz kroz smrtonosna minska polja. Njihov rad nastavio se i u mirnodopskim danima kroz opasne procese razminiravanja Hrvatske.
Ljudski faktor: Herojski doprinos Međimuraca u brojkama
Stvarna dubina doprinosa ove županije najočitija je u ljudskim resursima. Iako nakon rujna Međimurje više nije imalo bojišnicu u svom dvorištu, odaziv branitelja bio je nevjerojatan.
Više od 7.700 Međimuraca uzelo je oružje u ruke. Njih gotovo 5.900 borilo se u autohtonim postrojbama poput 34. inženjerijske bojne, 54. samostalne pješačke bojne i Domobranske pukovnije Čakovec. Ostali su služili diljem zemlje, uključujući udarne gardijske brigade poput legendarnih “Puma” i “Tigrova”.
Posebno mjesto u povijesti pripada i međimurskim policajcima. Na najkrvavijem, vukovarskom ratištu, hrabro je sudjelovalo oko 200 međimurskih djelatnika MUP-a, čija je posljednja smjena u grad heroj ušla netom prije oslobođenja samog Čakovca. Na oltar domovine svoje je živote položilo ili se vode nestalima točno 78 međimurskih vitezova, čija je žrtva trajni podsjetnik da je sloboda juga i istoka zemlje plaćena krvlju sjevera.
Dvodnevni program 35. obljetnice (17. i 18. rujna 2026.)
Prepoznajući monumentalnost ovih događaja, Skupština Međimurske županije je još 2016. godine 17. rujan proglasila Danom oslobođenja Međimurja i Danom međimurskih branitelja. Ovogodišnji, dvodnevni komemorativni program strukturiran je uz najviše državne i vojne počasti.
Emotivni četvrtak: Počast žrtvama i Svečana akademija
Program obilježavanja započeo je u četvrtak, 17. rujna, snažnom simbolikom. Branitelji i građani okupili su se u 17:00 sati u Centru znanja, izgrađenom upravo na temeljima bivše vojarne, odakle je krenuo svečani mimohod ulicama Čakovca. Dolaskom do Spomen-obilježja smrtno stradalih i nestalih branitelja u Perivoju Zrinskih, odvio se najpotresniji dio dana – čitano je ime svakog od 78 stradalih junaka, a ispod spomenika je položeno točno 78 krvavocrvenih ruža za svaki ugašeni život.
Središnja Svečana akademija održana je u 18:00 sati u prepunom Centru za kulturu, dok je večer završila u intimnijoj atmosferi Macanovog doma, gdje su veterani evocirali uspomene na teške ratne dane.
Petak: Dan policije i sjećanje na inženjerce
Drugi dan obljetnice, u petak 18. rujna, bio je posvećen specifičnim postrojbama. Na prostorima Muzeja Međimurja odvijao se 11. Sajam sigurnosti i prevencije, uz pokazne vježbe interventne policije. U Centru za kulturu održana je akademija povodom Dana policije i blagdana sv. Mihovila.
Duhovna dimenzija zaokružena je večernjom svetom misom u crkvi sv. Nikole biskupa, posvećenoj preminulim braniteljima. Finale ovog velikog dvodnevnog programa održano je u povijesnoj zgradi Scheier, gdje je organizirana Svečana akademija isključivo u čast 35. obljetnice osnutka 34. inženjerijske bojne.
Politički diskurs i “sjeverni narativ”
Govori održani na ovogodišnjim akademijama jasno afirmiraju tzv. “sjeverni narativ”, upozoravajući da nacionalna historiografija ne smije zanemariti logističku pobjedu sjevera bez koje pobjeda na jugu i istoku ne bi bila moguća.
Poruke čelnika: “Krvotok cjelokupne hrvatske obrane”
Gradonačelnica Čakovca, Ljerka Cividini, podsjetila je okupljene na gandhijevski karakter međimurske pobjede, ostvarene bez ispaljenog metka i žrtava, ističući taktičku razboritost pregovarača. “Moramo odati počast svim žrtvama koje su dale svoje živote za našu domovinu… Naravno, na Dan branitelja Međimurske županije želimo zahvaliti svim tim divnim ljudima koji su nam omogućili da po prvi puta imamo samostalnu, slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku”, poručila je Cividini, apelirajući da se cijena slobode nikada ne zaboravi, makar Međimurje bilo pošteđeno razaranja infrastrukture.
Župan Matija Posavec svoj je emotivni govor naslonio na 78 žrtava: “Sedamdeset i osmero junaka nikad se nije vratilo svojim kućama. To je sedamdeset i osam tužnih priča, ali vrijeme neće izbrisati to sjećanje.” Posavec je elaborirao kako je oružje zaplijenjeno u Čakovcu postalo krvotok cjelokupne hrvatske obrane, naglašavajući da nema mjesta u Hrvatskoj koje nisu branili međimurski sinovi. Svoj je govor zaključio snažno: “Oni su nam dali šansu da živimo u miru, da gradimo i razvijamo svoju domovinu. Na nama je da to čuvamo i nastavljamo…”
Ove su poruke logičan nastavak stavova koje godinama iznose ratni čelnici, poput Antona Jurineca, te brojni izaslanici i branitelji. Na posebnom prijemu uoči obljetnice, umirovljeni brigadir Dragutin Remenar upozorio je na važnost institucionalne kulture sjećanja, naglasivši da ratne priče ne smiju ostati samo na spomenicima, već moraju živjeti kroz literaturu, historiografiju i edukaciju mladih.
Decentralizacija sjećanja u manjim općinama
Da se povijest ne zaboravlja ni u ruralnim sredinama, pokazuje primjer općine Vratišinec. Tamo su se povodom spomendana okupili mještani i udruge kod općinskog Spomenika braniteljima. Spomenik, koji je blagoslovio župnik Josip Blažon uz prisustvo elitnih pripadnika “Tigrova” i “Puma” (poput Željka Bubanića i Roberta Puje), dokaz je duboke isprepletenosti lokalne zajednice s nacionalnim epom. Posebnu edukacijsku vrijednost tim komemoracijama daju učenici, poput Ive Kordić i Adama Vugrinca pod mentorstvom učiteljice Nine Jambrošić Vidre, koji prigodnim recitalima osiguravaju da se ponos, istina i zahvala nastave prenositi na generacije koje tek dolaze.
Foto: Međimurska županija
