Piše: Dražen Jurmanović 01. srpanj 2025
Još tri puta spavamo – i eto nas na Hipodromu. Onako kako bi nam to rekli naši roditelji kad bismo kao djeca čekali rođendan, izlet ili božićne darove. Ovaj put ne čekamo ni Djeda Božičnjaka ni kinder-jaje, nego Marka Perkovića Thompsona. I to ne bilo kakvog Thompsona – nego Thompsona u, kako producenti obećavaju, najgrandioznijem glazbenom spektaklu u povijesti Hrvatske. Štoviše, u povijesti regije. Štoviše, usudili su se reći – svjetskog kalibra.
Rođen 1966. godine, u tada još punim, a danas gotovo ispražnjenim Čavoglavama – selu koje je kroz njegovu pjesmu ušlo u kolektivnu svijest jednog naroda – Marko Perković odavno je prestao biti samo pjevač. Postao je simbol, mit, pokret. Neki će reći kontroverza, drugi će reći istina, treći heroj. Svatko neka izabere vlastitu definiciju, jer kod Thompsona, kao i u svakoj polariziranoj pojavi, sredine nema.
No vratimo se u sadašnjost – točnije, nekoliko dana uoči trenutka kada će se, ako je vjerovati brojkama, pola milijuna ljudi sliti prema Zagrebačkom hipodromu i okolici. Prodano je preko 500.000 ulaznica. HRT je platio milijun i pol eura za prijenos. Priprema se spektakl s tisućama dronova. Fun zone, Bundek party, otvaranje vrata od 10 ujutro, početak u 20:45. Organizatori uvjeravaju: sve ide po planu.
S druge strane, pojavljuju se i disonantni tonovi. Nacional pušta „informaciju“ kako Hipodrom fizički ne može primiti ni 200.000 ljudi, a kamo li dvostruko više. Upozoravaju na manipulacije brojkama, tehničke manjkavosti i moguće sigurnosne probleme. Neupućen čovjek bi se možda i zapitao – radi li se o glazbenom događaju ili o lansiranju SpaceX rakete?
A promet? Da, o njemu se također razmišlja, i to ozbiljno. Hrvatski autoklub predviđa gužve epskih razmjera. Zagreb će disati na škrge – ako uopće bude disao. Već sada se vozačima savjetuje da krenu radnim danom, ranije, polako, s puno strpljenja. Drugim riječima: ako si se zaputio na koncert – kreni odmah. Što čekaš?
Zanimljivo je i to da nitko ne spominje kišu, tehničke zastoje, buku, problem sa sanitarnim čvorovima, ni mogućnost da netko – zamislite – ne čuje ništa od glazbe jer će stajati kilometrima daleko od pozornice. Ne, sve je podređeno veličini, spektaklu, brojkama. Jer danas – kao i uvijek kod Thompsona – sve mora biti „naj“. Najviše ljudi. Najskuplja produkcija. Najjači simbolizam.
I, naravno, pitanje svih pitanja: hoće li zapjevati Čavoglave? Naravno da hoće. Potvrdio je to i sam Marko. Jer bez „U boj, u boj“ i „Za dom, spremni“ – ovaj koncert ne bi imao ono što ga čini prepoznatljivim. Svi to znaju. I oni koji dolaze iz ljubavi. I oni koji dolaze iz znatiželje. I oni koji dolaze da bi se zgražali. Svi, iz svih kutova Hrvatske i dijaspore.
Naposljetku, možda ova kolumna ne bi trebala biti ni o Marku, ni o Čavoglavama, ni o glazbi. Možda je ovo zapravo priča o jednoj zemlji koja je gladna simbola. Gladna okupljanja. Gladna identiteta, pa čak i ako je on protkan nostalgijom, kontroverzom, domoljubljem, emocijom ili prkosom. U zemlji gdje je sve manje sela, manje djece, manje proizvodnje, manje smisla – spektakl od 500 tisuća ljudi dođe kao emocionalni reset. Makar trajao samo dva i pol, možda tri sata.
A što poslije? Pa, kao i uvijek nakon spektakla – rasterećenje. Gužve, komentari, naguravanja, analize, kazne za parkiranje, možda i poneka glavobolja. Ali to je cijena trenutka koji se – barem za one koji vjeruju – čeka cijeli život.
Tri puta spavamo.
I onda – Čavoglave.
Foto: MPT/ Facebook
- Komemoracija u Jasenovcu: Odana počast žrtvama uz apele za znanstvenom istinom
- Analiza: Javni novac za blaćenje RH i Domovinskog rata
- Bura u Saboru: Ukida se rok za legalizaciju, oporba protiv
- Trump odgodio napad na Iran na zahtjev Pakistana?
- Mlinarić Šprajcu: „Zbog čega me mrzite, gospodine Šprajc?
