Svečano je obilježeno oslobođenje požeške vojarne. Pročitajte veliku povjesnicu o herojstvu 123. brigade, operaciji Papuk ’91 i stvaranju slobodne Hrvatske.
Hrvatski branitelji, preživjeli sudionici ratnih operacija, obitelji poginulih heroja, brojni građani i visoki državni dužnosnici okupili su se ovog 17. rujna 2026. godine u Požegi, kako bi kroz cjelodnevni svečani protokol dostojanstveno obilježili 35. obljetnicu oslobođenja požeške vojarne i dvanaesti uzastopni Dan hrvatskih branitelja Požeško-slavonske županije. Ovaj iznimno važan komemorativni događaj organiziran je kako bi se odala duboka počast braniteljskoj žrtvi, očuvala kultura sjećanja te podsjetilo na stratešku prekretnicu iz jeseni 1991. godine, trenutak kada je padom neprijateljske vojarne spriječeno presijecanje Slavonije i omogućeno naoružavanje te daljnje pobjedničko djelovanje Hrvatske vojske.
Trideset i pet godina nakon tih prijelomnih događaja, sjećanje na obranu i oslobodilačke operacije duboko je ukorijenjeno u institucionalnim i društvenim praksama Republike Hrvatske. U suvremenom društveno-političkom diskursu, komemoracija tih događaja nije isključivo okrenuta prošlosti; ona danas služi kao snažan kohezivni element koji legitimira suvremeni državni i regionalni razvoj. Središnje mjesto u tom komemorativnom kalendaru zauzima upravo 17. rujna. Ovaj datum odabran je odlukom Županijske skupštine u trajni spomen na 1991. godinu, dan kada je nakon višednevne opsade i teških, iscrpljujućih pregovora oslobođena požeška vojarna, tadašnja kasarna JNA “Narodni heroj Nikola Demonja”. Pad ove utvrde označio je logističku i psihološku prekretnicu rata na ovom području, osiguravši nužno naoružanje za formiranje moćne 123. brigade Hrvatske vojske Požega.
Organizacijski nositelji ovoga veličanstvenog događaja obuhvaćali su najvažnije udruge proizašle iz Domovinskog rata, uključujući Udrugu hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR) Požeško-slavonske županije, Gradski ogranak UHDDR-a Požega, Udrugu ratnih veterana 63. samostalne gardijske bojne Zbora narodne garde Požega te HVIDR-u Požega, a sve pod generalnim pokroviteljstvom Požeško-slavonske županije.
Svečani protokol: Od vojničkog pijeteta do društvene refleksije
Ovogodišnji protokol osmišljen je s ciljem povezivanja autentičnih mjesta sjećanja, sakralnih prostora i javnih kulturnih institucija, stvarajući time narativni luk koji započinje dubokim vojničkim pijetetom, a završava kulturnom refleksijom.
Program je započeo rano ujutro, u 8:00 sati, unutar kruga Vojarne 123. brigade HV Požega. Održano je jutarnje postrojavanje i odavanje počasti, čime je protokol simbolično započet na samom mjestu povijesne pobjede. Zapovjedništvo vojarne, na čelu s pukovnikom Ivicom Kordićem, uz izaslanstva braniteljskih udruga, prisjetilo se trenutka kada je na tom istom mjestu prvi put podignuta hrvatska zastava.
Središnji čin pijeteta uslijedio je u 10:30 sati na Trgu 123. brigade HV, gdje su položeni vijenci kod spomen-obilježja. Ovom formalnom činu prisustvovali su najviši državni i vojni izaslanici, uključujući županicu Antoniju Jozić, gradonačelnika Požege Borislava Miličevića, izaslanika Ministarstva obrane Dragu Matanovića te izaslanika Ministarstva hrvatskih branitelja, generala Josipa Lucića. Posebno emotivan i važan trenutak bilo je prisustvo učenika požeških srednjih škola, što predstavlja ključan mehanizam prijenosa kulture sjećanja na mlađe generacije, osiguravajući dugoročnu održivost nacionalnog narativa.
Nakon polaganja vijenaca, užom gradskom jezgrom, preko Trga Svetog Trojstva, krenuo je veličanstveni Mimohod pobjednika. Ovaj performativni marš pripadnika braniteljskih udruga, ratnih veterana, nositelja zastava i brojnih građana Požege demonstrirao je nesalomljivu vitalnost i kontinuitet pobjedničkog duha koji i danas živi u gradu. Mimohod se slio prema crkvi sv. Lovre, gdje je u 11:00 sati služena sveta misa zadušnica, posvećena duhovnoj dimenziji komemoracije za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, uz nazočnost obitelji poginulih i predstavnika Hrvatske zajednice udruga roditelja poginulih branitelja.
Središnji diskursni događaj odvio se točno u podne u Gradskom kazalištu Požega kroz Svečanu akademiju. Uz prigodne govore i retrospektivu, svečanost je upotpunjena glazbenim programom u izvedbi Mije Raguž i Alena Kovačevića, a prisustvovale su i saborske zastupnice Martina Vlašić Iljkić te Anamarija Blažević. Sudjelovanje širokog političkog i institucionalnog spektra jasno je posvjedočilo o nadstranačkom konsenzusu kada je riječ o temeljnim vrijednostima proizašlim iz Domovinskog rata.
Važan kulturni segment uslijedio je u 13:00 sati u Galeriji “Ciraki” otvorenjem izložbe ratnih fotografija u organizaciji 63. samostalne A gardijske bojne. Postavljeno je 110 autentičnih ratnih fotografija koje vizualno dokumentiraju formiranje, razvoj i borbena djelovanja 123. brigade tijekom jeseni i zime 1991. godine. Riječ je o skraćenom prikazu povijesne izložbe prvi put postavljene 1992. godine u zagrebačkoj Galeriji “Zvonimir”. Radovi ratnih fotoreportera Katice Balog i Ante Božića nemaju samo estetsku vrijednost; oni su prvorazredni povijesni izvori koji svjedoče o surovosti borbi i nevjerojatnom moralu hrvatskih snaga, dekonstruirajući apstraktne pojmove rata kroz umorna, ali ponosna lica konkretnih pojedinaca.
Riječi koje obvezuju: Poruke s pozornice
Govori održani tijekom Svečane akademije bili su pažljivo strukturirani, povezujući ratnu prošlost s izazovima suvremene sadašnjosti. Retorika županice Antonije Jozić temeljila se na uspostavljanju neraskidive veze između ratne žrtve i mirnodopskog napretka. Njezina središnja teza, “Žrtva nikad ne smije biti zaboravljena, a sloboda nikada prokockana,” zazvonila je dvoranom kao obvezujući društveni ugovor. Naglasila je da moderni razvoj županije izravno počiva na obrambenim temeljima iz 1991. godine, apelirajući na nacionalno zajedništvo lišeno ideoloških podjela, uz humanističku poruku da nitko od branitelja ne smije ostati sam.
Gradonačelnik Borislav Miličević u svom je obraćanju poetskom refleksijom zazvao “zoru slobode”, zahvalivši braniteljima što su materijalizirali višestoljetni san hrvatskog naroda o suverenoj državi. S druge strane, Miroslav Vacek, voditelj Koordinacije udruga, pružio je snažnu topografiju sjećanja nabrajajući ključne točke otpora od Pakraca do Papuka, te je javno apelirao na poslodavce da pokažu razumijevanje i omoguće zaposlenim braniteljima slobodan dan za ovakve obljetnice.
Iznimno snažnu poruku poslao je umirovljeni brigadir Željko Kalić, naglasivši vojnički egalitarizam: na ovakvim obljetnicama “nema činova – nema časnika, bojnika, ni dočasnika, već su svi samo branitelji”. Tomica Galović, predsjednik UHDDR-a županije, poručio je da “hrvatski branitelji još uvijek nisu zaspali na straži”, ističući ih kao aktivne moralne čuvare društva, dok je general Josip Lucić podsjetio na surove, neizvjesne mjesece 1990. i 1991. godine kada je asimetrija u naoružanju prijetila samom opstanku nacije.
Od simbolike do djela: Veteranski centar u Pakracu
Ova je obljetnica posebno istaknula prijelaz s isključivo simboličkih praksi na konkretnu institucionalnu skrb, što se najviše ogleda u realizaciji prvog specijaliziranog Braniteljskog centra za dugotrajni smještaj u Pakracu. Ovaj kapitalni projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, vrijedan do 15 milijuna eura, nastao je rekonstrukcijom nekadašnje zgrade psihijatrijske bolnice.
Ravnatelj Ustanove, Davor Huška, istaknuo je kako demografska slika branitelja zahtijeva specifičnu psihofizičku skrb. Centar će osigurati trajni i dostojanstveni smještaj za 60 najugroženijih branitelja, uz 24-satnu medicinsku pomoć, radnu terapiju i savjetovanje. Uz stacionarni dio, formirani su mobilni timovi medicinskih tehničara koji obilaze teže dostupna ruralna područja, pružajući skrb u domovima veterana. S oko 25 stalno zaposlenih djelatnika, ovaj projekt nosi i snažnu ekonomsku komponentu za grad Pakrac, koji od mjesta najvećih razaranja postaje središte moderne rehabilitacijske skrbi, podižući nacionalni kapacitet ministarstva na gotovo 23.000 korisnika godišnje.
Geneza otpora i pad požeške vojarne
Da bi se istinski shvatila važnost današnjih komemoracija, potrebno je zaroniti u povjesnicu krvavog proljeća i ljeta 1991. godine. Ratna su djelovanja u zapadnoj Slavoniji počela ranije nego drugdje, kulminirajući sukobom u Pakracu početkom ožujka, kada su snage ATJ Lučko i policije iz Bjelovara morale slomiti prvu oružanu pobunu. Kako se situacija radikalizirala, u uvjetima nedostatka naoružanja koje je JNA protuustavno oduzela, lokalno stanovništvo organizira obranu. Povijesni trenutak zbio se 28. lipnja 1991. na stadionu u Vidovcima, gdje je postrojen 63. samostalni bataljun ZNG-a pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca.
Prisutnost snažnog vojno-logističkog čvorišta JNA u Požegi bila je egzistencijalna prijetnja. U kasarni “Narodni heroj Nikola Demonja” boravila je 40. partizanska divizija i 243. auto-transportni bataljun. Hrvatska strana, predvođena Kriznim štabom, odlučila je izolirati garnizon kojim je zapovijedao Stjepan Husnjak. Opsada je započela 13. rujna, a u noći sa 16. na 17. rujna došlo je do otvorene razmjene vatre. Unatoč drastičnoj inferiornosti u naoružanju, visoki moral hrvatskih snaga paralizirao je garnizon.
Završni pregovori održani su 17. rujna, a hrvatsku delegaciju činili su Anto Bagarić, Željko Samardžija, Zdenko Farkaš i Nikola Janković. Uz stravičan psihološki pritisak borbenih skupina unutar žice – hrabrih pripadnika ZNG-a i policije Željka Kalića, Željka Đurčevića, Željka Kurnjavke, Ranka Lovrića, Dražena Nekića i Dražena Bilmana – pregovori su okrunjeni potpisivanjem predaje. S jarbola je skinuta petokraka i po prvi put se zavijorila hrvatska trobojnica. Zaplijenjeno je ogromno naoružanje, čime je neprijatelj postao ranjiv, a hrvatske snage konačno opremljene za ofenzivne operacije.
Herojstvo u mraku: Spašavanje pakračke bolnice
Dok se u Požegi slavilo, paklao se odvijalo u Pakracu i Lipiku krajem rujna, pod udarima 343. motorizirane brigade JNA. Pakračka bolnica bila je pod neprestanim granatiranjem. U apokaliptičnim uvjetima, bez vode, struje i lijekova, u zgradi psihijatrije ostalo je zatočeno 300 pacijenata i herojsko medicinsko osoblje, a konvoj Crvenog križa bio je prisiljen na povlačenje pod vatrom.
Odbijajući prepustiti bolesnike sigurnoj smrti, dr. Đorđe Gunjević, uz ravnatelja dr. Nikolu Zelića, zapovjednika Stjepana Širca i nevjerojatno hrabrog vozača Alberta Satola, pokreću evakuaciju u vlastitoj režiji pod okriljem noći 29. rujna. U potpunom mraku, osvijetljeni samo plamenom iz pogođenih plinovoda, autobusi su u dva sata i petnaest minuta sigurno izvukli sve bolesnike. Zadnji su izašli dr. Zelić i sestra Katica Bergman, ostavivši vrata bolnice širom otvorena kao jasan znak prkosa – Hrvatska se ne odriče svoga grada. Ovaj podvig svrstava se u najhumanije trenutke cijelog Domovinskog rata.
123. ide dalje: Združene operacije koje su slomile agresora
Ubrzo nakon osvajanja naoružanja, formira se legendarna 123. brigada HV spajanjem 63. samostalnog bataljuna i 4. bataljuna 108. brigade, pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca. Pod prepoznatljivim sloganom “123. ide dalje”, brigada raste u udarnu silu s pet pješačkih bojni, inženjerijom i topništvom. Kroz nju će proći 10.000 pripadnika, 174 borca položit će živote, a 850 će ih biti ranjeno, za što je brigada odlikovana Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Krajem jeseni, hrvatske snage preuzimaju stratešku inicijativu. Na povijesnom sastanku u Slatini 23. studenog 1991., zapovjednici Đuro Dečak, Josip Černi, Miljenko Crnjac, Miroslav Jerzečić i general Martin Špegelj dogovaraju združenu operaciju “Papuk ’91”. Uz paralalnu operaciju “Orkan ’91” i oslobađanje Lipika (prvog oslobođenog grada u ratu) početkom prosinca, ove su akcije ostvarile monumentalan uspjeh. Bez sudjelovanja profesionalnih gardijskih brigada, oslanjajući se isključivo na lokalne snage 123., 127., 136., 104. i 132. brigade, oslobođeno je oko 1200 četvornih kilometara i preko 110 naselja. Usporedni pokazatelji govore o nevjerojatnoj cijeni pobjede: s hrvatske strane stradala su 184 borca uz gotovo 600 ranjenih, dok je snažno oklopljeni neprijatelj bilježio teške gubitke i povlačenje svojih 13.500 boraca.
Prosinac je bio mjesec krvi i ponosa. Nakon smrtonosne zasjede 2. prosinca na Papuku gdje je mučki ubijeno 11 hrvatskih branitelja, 123. brigada kreće u nezaustavljiv juriš. Zauzimanjem strateški ključnog neprijateljskog zapovjedništva na Novom Zvečevu 17. prosinca u akciji “Johanesberg”, obezglavljen je vojni vrh pobunjenih Srba. Nastavljaju se žestoke borbe u operacijama “Laništa” i “Prkos”, slamajući otpor na visovima Papuka i Psunja, gdje pada i mladi izviđač Marko Garić, ostavivši miran život u Švicarskoj kako bi obranio domovinu.
Kulminacija je uslijedila na Božić oslobađanjem Kamenske i Mijača, što je otvorilo put prema zloglasnom Bučju, prvom organiziranom logoru smrti u Domovinskom ratu kroz koji su u nehumanim uvjetima prošle stotine civila i branitelja, među kojima i nestali hrvatski mirotvorac dr. Ivan Šreter. U veličanstvenom vojničkom spajanju slavonskih brigada 26. prosinca, pripadnici 123., 127. i 136. brigade ušli su u Bučje iz tri odvojena pravca, zatekavši ispražnjen logor jer je neprijatelj u panici zarobljenike prebacio u Staru Gradišku.
Ova briljantna vojna operacija označila je potpunu teritorijalnu povezanost zapadne Slavonije i neosporni poraz velikosrpske agresije na ovom području, neposredno pred Sarajevsko primirje. Trideset i pet godina kasnije, upravo ti događaji, to junaštvo na temperaturama ispod nule i oružje oteto iz požeške vojarne, stoje kao trajni podsjetnik zašto 17. rujna u Požegi nikada neće biti samo običan datum u kalendaru.
Foto: UHDDR Požeško slavonske županije
