Dok javnost sa strepnjom iščekuje rasplet jedne od najvećih ekoloških afera u novijoj hrvatskoj povijesti, a državni aparat umiruje građane tvrdnjama o zdravstvenoj ispravnosti pitke vode, dubinska analiza stručnih vještačenja otkriva znatno kompleksniju i alarmantniju sliku. Riječ je o ilegalnom odlagalištu otpada u kompleksu bivšeg kamenoloma Kukalj u Benkovačkom Selu, smještenom tek kilometar i pol od središta Benkovca. Zbog rastuće panike građana, prosvjeda koji su se prelili iz Gospića na cijelu regiju te evidentne sporosti nadležnih institucija u trajnoj sanaciji, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) odlučio je, zbog iznimnog i opravdanog interesa javnosti, objaviti ključne nalaze i mišljenja vještaka.
Ova istraživačka analiza, temeljena isključivo na egzaktnim laboratorijskim, geofizičkim i hidrogeološkim podacima iz službenih spisa stručnjaka Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, dekonstruira anatomiju ovog ekološkog zločina. Od lažne dokumentacije o “inovativnim građevinskim materijalima”, preko toksikoloških karakteristika zakopanog elektroničkog i medicinskog otpada, pa sve do detekcije “vječnih kemikalija” (PFAS) i mikroplastike koja je već započela svoj put u okoliš – nalazi nedvojbeno pokazuju da je šteta nanesena krškom ekosustavu golema, a razina opasnosti za podzemne vode kritična.
Zločinačko udruženje i arhitektura obmane: Od građevinske dozvole do ilegalnog deponija
Uvidom u prostorno-plansku dokumentaciju Grada Benkovca, katastarska čestica 673/194 k.o. Benkovac nikada nije bila predviđena kao lokacija za odlaganje niti obradu otpada, već isključivo kao zona za eksploataciju mineralnih sirovina u sklopu neaktivnog eksploatacijskog polja “Kukalj Kave”. Vlasnik navedenog zemljišta, površine preko 44 tisuće četvornih metara, jest tvrtka povezana s poznatim poduzetnikom i zlatarom Paškom Dodićem, dok je u središtu USKOK-ove istrage njegova supruga Franciska Dodić te varaždinski bračni par Josip i Monika Šincek.
Mehanizam prijevare oslanjao se na privid legalnosti. Sredinom rujna 2023. godine, za spornu je lokaciju izdana građevinska dozvola za izgradnju “tlačne ploče za otvoreno skladište sirovine za građevni kamen”. Prema glavnom arhitektonskom projektu, priprema temeljne podloge trebala se izvesti nasipavanjem takozvanog kompozitnog cementnog materijala pod komercijalnim nazivom “izoXeco” s dodatkom reciklirane plastike, u slojevima debljine 40 centimetara, uz valjanje i zbijanje. Taj je materijal poslužio kao savršen paravan. Pod krinkom zelene tranzicije, inovativnog građevinskog rješenja i tobožnje sanacije starog kamenoloma, stvorena je infrastruktura za masovno odlaganje opasnog otpada uvezenog iz Italije, Slovenije, ali i od raznih dobavljača unutar Hrvatske.
USKOK-ovi istražitelji rekonstruirali su tijek događaja, navodeći kako je Josip Šincek organizirao zločinačko udruženje, izrađujući lažnu dokumentaciju i prateće listove za otpad, čime su inspekcije mjesecima bile dovođene u zabludu. Franciska Dodić se tijekom istrage branila tvrdnjama da su ona i suprug planirali legalnu gradnju skladišta te da ju je bračni par Šincek uvukao u “klopku”, no financijske istrage pokazale su da je tvrtka odgovorna za uvoz i prihvat otpada na lokaciji u Benkovcu ostvarila protupravnu imovinsku korist od najmanje 465.943 eura.
Kada su istražitelji USKOK-a, u suradnji s policijskim službenicima i vještacima Geotehničkog fakulteta, u siječnju 2026. godine proveli pretragu terena i započeli s invazivnim istražnim radovima, razmjeri obmane izašli su na vidjelo. Radni strojevi izveli su probne iskope do dubine od 4,2 metra. U niti jednom od osam strateški raspoređenih istražnih iskopa (označenih od P1 do P8) nije pronađen niti jedan jedini trag kompozitnog cementnog materijala “izoXeco”. Umjesto građevinskog materijala, otkrivena je izrazito heterogena mješavina nasipnog zemljanog materijala (jalovine), grubo usitnjene plastike, gume, tekstila, bakrenih vodiča, ostataka električne i elektroničke opreme (EE otpad) te materijala koji vizualno i morfološki odgovara medicinskom otpadu.
Kvantifikacija i geofizička morfologija deponija
Kako bi se precizno utvrdio opseg ekocida, vještaci su primijenili najsuvremenije geofizičke metode, uključujući geoelektričnu tomografiju (ERT) i snimanje georadarom (GPR). Procijenjeno je da ukupni volumen nasutog odlagališnog tijela iznosi ogromnih 14.775 prostornih metara, protežući se na površini od približno 3.675 četvornih metara.
Za izračun stvarne mase deponiranog materijala, primijenjena je rigorozna laboratorijska metodologija. Korišten je plinski piknometar (metoda modificirana prema normi ASTM D2974-20e1) koji pomoću mjerenja volumena istisnutog inertnog plina utvrđuje stvarnu gustoću čvrstih čestica. Uzorci su također podvrgnuti mjerenjima vlažnosti gravimetrijskim sušenjem na 105 °C, pri čemu je utvrđeno da vlažnost varira od 11,2 % u naizgled sušim zonama do čak 41,9 % u dubljim i zasićenijim dijelovima (poput uzorka P1.4).
Analize nasipne gustoće dale su ključan uvid u dinamiku formiranja deponija. Gustoća rahlog uzorka varirala je od svega 204,49 kg/m³ (u vršnom dijelu iskopa P6) do 577,09 kg/m³ (u srednjem dijelu iskopa P4), s prosjekom od 332,35 kg/m³. Simulacijom zbijenosti, kakva bi odgovarala dubljim slojevima pod pritiskom vlastite težine (primjenom naprezanja do 96,98 kN/m²), prosječna gustoća narasla je na 435,36 kg/m³.
Ovakav širok raspon izmjerenih vrijednosti, uz izostanak bilo kakvog pravilnog porasta gustoće s dubinom, znanstveno dokazuje da otpad nije odlagan planski, u propisanim slojevima uz kontrolirano kompaktiranje, već je nasumično istresan s kamiona i brzopleto zatrpavan građevinskom šutom i lokalnom zemljom kako bi se vizualno sakrio od pogleda. Na temelju ovih fizikalnih parametara, stručnjaci su izračunali konzervativnu donju granicu mase: na lokaciji je zakopano najmanje 6.427 tona visoko problematičnog otpada, iako stvarna tonaža, uzimajući u obzir vlažnost i sabijanje, može biti i znatno viša.
Sastav otpada: Od medicinskih ostataka do elektroničkog otpada
Provedeno ručno sortiranje i mikroskopiranje (pomoću stereomikroskopa Olympus SZX7 pri mjerilu od 500 µm) krupne i sitne frakcije iz dubinskih iskopa dalo je zastrašujuću inventuru materijala koji se raspada nad krškim vodonosnikom. Materijal je prvo prosijan kroz sito otvora 16 milimetara. Sitnica (koja nosi najveći rizik migracije zagađivača i mikroplastike) je izdvojena, dok je krupnija frakcija pomno razvrstana u devet osnovnih kategorija: plastika, folija, guma, tekstil, građevinski otpad, kamen/glina, staklo, metal, te izolirane bakrene žice i drvo.
Slijedi detaljan prikaz sastava po ključnim iskopima koji ilustrira ekstremnu heterogenost materijala:
| Oznaka iskopa / Dubina | Udio sitnice (< 16 mm) | Glavne komponente (Krupna frakcija > 16 mm) | Znanstvena kvalifikacija otpada | Specifičnosti (Karakteristični nalazi) |
| P1.2 (dubina 2,0 m) | 18 % | Plastika (43%), Guma (18%), Tekstil (9%), EE otpad (7%) | Mehanički obrađeni elektronički otpad | Pronađena tiskana elektronička pločica. Snažni tragovi mehaničke degradacije plastike. |
| P1.4 (dubina 3,0 m) | 95 % | Metal (1%), Jalovina (4%) | Moguće porijeklo iz obrade medicinskog otpada | Frakcija prepuna tankih folijastih polimera i tekstilnih vlakana, strukturno identično nalazima opasnog otpada s ilegalnog deponija u Gospiću. Uzorak izdvojen u PVC kanticu. |
| P2.2 (dubina 2,4 m) | 19 % | Plastika (43%), Guma (20%), Tekstil (10%), Bakrene žice (4%) | Obrađeni EE otpad ili otpadna vozila | Ekstremni udio grubo usitnjene plastike i izoliranih bakrenih vodiča; klupka sintetičkih vlakana. |
| P3.1 (dubina 0,7 m) | 14 % | Guma (30%), Plastika (28%), Tekstil (19%), Ferozni metali (6%) | Obrađeni EE otpad ili otpad iz vozila | Visoka prisutnost elastičnih polimera (gume) i usitnjenih antropogenih čestica s isprepletenim tekstilom. |
| P4.1 (dubina 0,7 m) | 44 % | Građevinski otpad (47%), Plastika (7%), Guma (3%) | Mješavina jalovine onečišćena polimerima | Ovaj sloj očito je služio kao krovna kamuflaža; visok udio lomljenog kamena i šute kojim se prikrivao donji, toksičniji sloj. |
| P5.1 (dubina 1,7 m) | 17 % | Plastika (35%), Guma (18%), Ferozni metali (12%), Kamen (12%) | Obrađeni EE otpad | Komadi tvrde, nepravilno lomljene plastike s adheriranim mineralnim česticama i značajan udio željeza. |
| P8.2 (dubina 3,7 m) | 23 % | Plastika (39%), Bakrene žice (12%), Tekstil (16%), Guma (6%) | Kompleksna mješavina iz obrade EE opreme | Izrazito visok postotak bakrenih žica koje ukazuju na masovno industrijsko usitnjavanje kabela i elektronike. |
Ova minuciozna inventura nedvosmisleno ruši službeni narativ prekršitelja o inertnom recikliranom materijalu. Riječ je o industrijskoj masi bogatoj polimerima i teškim metalima koja pod utjecajem sunčevog zračenja (na površini), oborina i kemijskih reakcija u tlu postaje opasni biokemijski reaktor. Posebno zabrinjava nalaz iz iskopa P1.4, čija je golema prisutnost sitne, folijaste frakcije i tekstilnih vlakana natjerala istražitelje da uzorak pakiraju u specijaliziranu ambalažu za biološki otpad, s obzirom na to da takva morfologija izravno upućuje na usitnjeni medicinski otpad, identičan onome deponiranom u Gospiću.
Toksikološki profil deponija: Teški metali i kritični antimon
Da bi se utvrdio stvarni utjecaj ovog materijala na okoliš i procijenila brzina kojom se otrovi mogu isprati u okoliš, Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” proveo je rigorozne testove procjeđivanja i analizu ukupnog sadržaja metala u krutoj fazi (primjenom tehnike ICP-AES nakon snažnog razaranja zlatotopkom prema normi HRN EN 13657:2008).
Analiza ukupnog udjela metala u tri kompozitna uzorka (koji su predstavljali prosjeke iskopa) pokazala je ekstremne vrijednosti za pojedine elemente (izražene u mg/kg suhe tvari):
- Bakar (Cu): od 3.490 do nevjerojatnih 12.200 mg/kg
- Cink (Zn): od 781 do 1.150 mg/kg
- Olovo (Pb): od 163 do 494 mg/kg
- Antimon (Sb): od 312 do 474 mg/kg
- Barij (Ba): od 154 do 368 mg/kg
- Krom (Cr): od 12,5 do 50,4 mg/kg
Kada se ove vrijednosti usporede s prirodnim fonskim koncentracijama u okolnom tlu Ravnih kotara (prema službenom Geokemijskom atlasu Republike Hrvatske, prirodna koncentracija bakra na obližnjoj mjernoj postaji 1008 iznosi tek 23,3 ppm, olova 41,4 ppm, a cinka 89,0 ppm), očito je da su koncentracije u tijelu otpada i do pet stotina puta više od prirodnih.
Međutim, ključni pokazatelj neposredne ekološke opasnosti nije samo puka prisutnost teških metala u krutoj tvari, već njihova mobilnost – odnosno sposobnost da se pod utjecajem oborinskih voda otope, isperu iz mase otpada i započnu svoje putovanje prema podzemnim vodonosnicima. Dok su bakar, olovo i cink u standardiziranim testovima procjeđivanja (eluatima) pokazali relativno nisku trenutačnu mobilnost zbog kemijskog vezivanja uz polimerne matrice i alkalni pH, antimon (Sb) se izdvojio kao kritični, visoko mobilni indikatorski element.
U vodenim ekstraktima otpada, antimon je u 4 od 19 analiziranih uzoraka zabilježio vrijednosti u rasponu od 0,95 do 1,7 mg/kg suhe tvari. S obzirom na to da stroga granična vrijednost za prihvat materijala na odlagališta inertnog otpada iznosi 0,7 mg/kg, ova višekratna prekoračenja regulatornih pragova predstavljaju konačni znanstveni dokaz da zakopani materijal ni u kojem slučaju ne zadovoljava kriterije inertnog građevinskog otpada. Antimon je okolišno izrazito problematičan jer pokazuje vrlo visoku topivost i mobilnost u krškim, pukotinski propusnim sustavima, što ga čini idealnim “vektorom” za praćenje širenja zagađenja iz kamenoloma Kukalj prema dubljim slojevima.
Paradoks ekotoksičnosti (HP 14) i organska onečišćenja
Uz teške metale, analize su otkrile prisutnost i drugih organskih onečišćivača. U kompozitnim uzorcima zabilježeni su mineralna ulja u rasponu od 214 do 258 mg/kg, dok su poliklorirani bifenili (suma 9 PCB kongenera) utvrđeni u razinama od 2,9 do 4,8 mg/kg. Utvrđeni su i policiklički aromatski ugljikovodici (PAH), uključujući kancerogeni benzo(a)piren i fluoranten, čije su razine, iako detektirane, ipak ostale u nižim koncentracijama.
U europskom zakonodavstvu (Direktiva 2008/98/EZ i Uredba Komisije 1357/2014), otpad se strogo klasificira kao opasan ako posjeduje jedno od 15 definiranih opasnih svojstava (HP1 do HP15). Najrelevantnije svojstvo za ovaj tip onečišćenja je HP 14 – ekotoksičnost, koje definira inherentnu sposobnost otpada da uzrokuje kratkoročne (akutne) ili dugoročne (kronične) štetne učinke na osjetljive ekosustave, prvenstveno vodeni okoliš.
S obzirom na to da uobičajene analitičke metode ne utvrđuju točan kemijski oblik metala (primjerice, je li cink prisutan kao stabilni mineral u silikatnoj matrici ili kao visoko toksični i topivi cinkov klorid), vještaci su morali primijeniti “konzervativan, regulatorno prihvatljiv scenarij” prema smjernicama sustava CLP (Classification, Labelling and Packaging). Pretpostavili su da su metali prisutni u svojim uobičajenim oksidnim i karbonatnim oblicima karakterističnim za industrijske i elektroničke otpade (CuO, ZnO, PbCO3) te su primijenili propisanu formulu: $100\times\Sigma c(H410)+10\times\Sigma c(H411)+\Sigma c(H412)\ge25\%$.
Ovaj matematički izračun za sva tri kompozitna uzorka rezultirao je vrijednostima koje su znatno prelazile propisanu graničnu vrijednost, što bi teorijski automatski klasificiralo cjelokupan otpad u Benkovcu kao opasan i ekotoksičan.
Međutim, kako bi provjerili stvarnu, trenutnu biodostupnu toksičnost tvari koje se oslobađaju u vodu, stručnjaci su proveli standardizirani biološki biotest akutne toksičnosti (prema OECD Test Guideline 202) izlažući slatkovodnog planktonskog račića Daphnia magna eluatima otpada u trajanju od 48 sati. Rezultat ovog testa (označen kao LID-D) bio je 1 za sve uzorke, što ukazuje na izostanak neposrednog akutnog toksičnog učinka vodenog ekstrakta na testne organizme, uslijed čega smrtnost populacije račića nije dosegnula 50 % (EC50).
Ovaj naizgled paradoksalan rezultat – gdje kemijski izračun zbog gigantskih koncentracija metala pali crveni alarm, a biološki test pokazuje sigurnost – objašnjava se činjenicom da su toksični metali trenutno još uvijek fizički čvrsto vezani unutar nerazgrađene polimerne i građevinske matrice deponija i ne otapaju se brzo pri trenutnim pH uvjetima okoliša. No, vještaci oštro upozoravaju javnost i institucije: izostanak trenutne akutne toksičnosti nipošto ne isključuje strahovitu opasnost od dugotrajne, kronične toksičnosti. Kako se plastika i materijali budu godinama raspadali pod utjecajem vremenskih prilika, metali će se oslobađati i postajati biodostupni, trujući okoliš na kumulativnoj bazi.
Mikrobiološki reaktor u tlu
Da je zakopani otpad u kamenolomu započeo svoj život kao golemi reaktor razgradnje svjedoče i nalazi mikrobiološke analize. Iako nisu izolirani klasični specifični humani patogeni poput salmonele, shigele ili bakterije Escherichia coli, što je isključilo dijagnozu infektivnosti (svojstvo HP 9), izolirana je izuzetno bogata i neobična flora mikroorganizama.
Analiza pomoću MALDI-TOF spektrometrije mase detektirala je proliferaciju snažnih aerobnih i anaerobnih mikroorganizama u svih osam iskopa. Identificirani su sojevi: Stenotrophomonas maltophilia, Pseudoxanthomonas mexicana, Bacillus cereus, Cardiobacterium hominis, Pseudomonas oleovorans, Microbacterium oxydans, Cupriavidus gilardii te Staphylococcus hominis.
Ova raznolika paleta bakterija – od kojih su mnoge poznate kao oportunistički patogeni ili specijalisti za preživljavanje u okolišu zagađenom teškim metalima (poput Cupriavidus gilardii) i industrijskim uljima (poput Pseudomonas oleovorans) – nedvojbeno potvrđuje da duboko u tijelu deponija dolazi do intenzivne biološke aktivnosti, fermentacije i razgradnje organskih komponenti otpada. To objašnjava i opažanja policijskih istražitelja i vještaka koji su prilikom iskopavanja radnim strojevima zabilježili snažno oslobađanje topline u vidu pare iz pojedinih slojeva otpada.
Nevidljiva invazija: Sekundarna mikroplastika u okolišu
Dok su se državne institucije i lokalna vlast oslanjale na činjenicu da neposrednog, naglog trovanja podzemnih voda još uvijek nema, iznimno važno dodatno vještačenje Geotehničkog fakulteta iz rujna 2026. godine bavilo se znatno podmuklijom i nezaustavljivom prijetnjom: širenjem mikroplastike.
S obzirom na to da se na ilegalnom deponiju nalaze tisuće tona grubo usitnjene plastike (kako je utvrđeno u krupnoj frakciji uzoraka P1 do P8), ta masa pod utjecajem visokog ljetnog UV zračenja, ekstremnih temperaturnih oscilacija i mehaničkog trenja o grubu karbonatnu stijenu neumitno degradira u sekundarnu mikroplastiku (čestice manje od 5 milimetara). Kako bi utvrdili je li mikroplastika već probila granice deponija i započela invaziju na Ravne kotare, vještaci su precizno uzorkovali površinski sloj (prašinu, zemlju i sitnozrnati materijal skupljen iz kamenih udubljenja na dubini od 2 do 10 cm) na čak 19 pažljivo odabranih lokacija (označenih S1 do S19). Fokus uzorkovanja postavljen je na analizu ruže vjetrova, odnosno smjerove dominantnih zračnih strujanja, kao i na smjerove površinskog otjecanja oborinskih voda niz padine napuštenog kamenoloma.
Svaki od 19 izuzetih uzoraka podijeljen je na tri poduzorka i podvrgnut rigoroznoj analizi pod stereomikroskopom. Rezultati su nepobitni znanstveni dokaz da je nepovratno zagađenje okoliša već uvelike započelo:
- Samo žarište (Uzorci S1 – S6): Ovi uzorci uzeti su unutar samih granica odlagališta. U apsolutno svih 18 poduzoraka pronađena je golema i zabrinjavajuća količina mikroplastike. Identificirani su tvrdi, nepravilni polimerni fragmenti (veličine od 200 do 1600 µm) s dubokim, izraženim znakovima mehaničkog trošenja i degradacije, usitnjena transparentna folija te kompaktna klupka isprepletenih sintetičkih vlakana (čije porijeklo leži u industrijskoj užadi i usitnjenom tekstilu).
- Širenje vjetrom prema sjeveroistoku (Uzorci S16 i S17): Iako se ove lokacije nalaze od 20 do 30 metara sjeverno i sjeveroistočno izvan vidljivih granica odlagališta, na znatno nižoj nadmorskoj visini, u ovim su uzorcima jasno identificirani prepoznatljivi tvrdi, prozirni te intenzivno obojeni fragmenti mikroplastike (veličine 400 – 700 µm). Prijenos ovih iznimno lakih polimernih čestica u potpunosti korespondira s dominantnim strujanjem zraka (vjetrom) koje prevladava na ovom području, što potvrđuje da je zrak već postao prijenosnik zagađenja.
- Širenje oborinskim vodama (Uzorak S7): Uzorak S7 uzet je neposredno uz južni rub deponija, potpuno izvan smjera dominantnog sjeveroistočnog vjetra. Unatoč tome, u poduzorku S7B pronađeni su čisti transparentni polimerni fragmenti veličine oko 1000 µm. Eksplicitni zaključak vještaka jest da su ove čestice fizički isprane s vrha uzdignutog odlagališnog platoa te su nošene snažnim oborinskim vodama niz padinu, gdje su se istaložile u udubljenjima u stijeni.
- Prirodna barijera (Uzorak S19): Da bi se utvrdio krajnji doseg eolskog širenja, uzet je uzorak na udaljenosti od oko 150 metara od deponija. Između deponija i ove točke nalazi se stijenska barijera viša od samog nasipa otpada. Pod mikroskopom, u uzorcima iza ove barijere mikroplastika nije pronađena, što dokazuje da gola stijena trenutno djeluje kao posljednji fizički štit od daljnjeg vjetrovnog širenja prema ostatku regije.
Zaključak vještaka za zaštitu okoliša kristalno je jasan, upozoravajući na katastrofalne dugoročne posljedice: “Razina opasnosti za okoliš nije zanemariva zbog postojanosti mikroplastike, mogućnosti daljnjeg usitnjavanja i njezina prijenosa vjetrom i oborinskim vodama. […] Utvrđena prisutnost mikroplastike izvan granica tijela odlagališta predstavlja nastalu lokalnu promjenu u okolišu.”.
Ova promjena znanstveno je klasificirana kao dugotrajna, s obzirom na to da se polimeri u prirodi ne razgrađuju stotinama godina, a tek je djelomično reverzibilna. Naime, brzom i cjelovitom sanacijom te fizičkim uklanjanjem krupnog otpada uklonio bi se sam izvor zagađenja, ali jednom raspršena mikroplastika, koja se već zavukla i zarobila u stotinama tisuća mikropukotina surovog krškog terena, praktički se više nikada ne može u potpunosti usisati i ukloniti iz okoliša. To zagađenje ostaje trajni ožiljak u Ravnim kotarima.
Vječne kemikalije: PFAS spojevi u procjednim vodama
Uz toksične metale i mikroplastiku, još jedan šokantan dokument koji je USKOK priložio spisu, a koji do sada nije bio objavljen u cijelosti, jest ekspertno očitovanje Službe za zdravstvenu ekologiju HZJZ-a iz rujna 2026. godine. Ono se bavi analizom per- i polifluoriranih alkilnih tvari (PFAS). Ovi visoko sintetski spojevi, poznati u znanstvenim i laičkim krugovima kao “vječne kemikalije” zbog svoje ekstremne kemijske stabilnosti i potpune otpornosti na prirodnu razgradnju u okolišu, povezuju se s cijelim nizom teških zdravstvenih problema. Brojna međunarodna istraživanja dovode dugotrajnu izloženost ovim spojevima u vezu s disfunkcijom hormonskog sustava, povišenim kolesterolom, oslabljenim imunološkim odgovorom, pa čak i povećanim rizikom od razvoja pojedinih vrsta karcinoma.
Kako bi utvrdili je li ilegalni otpad u Benkovcu izvor ovih toksina, HZJZ je primjenom najmodernije metode direktnog injektiranja (prema strogoj normi HRN EN ISO 17892:2024) analizirao eluate ista ona tri kompozitna uzorka (zavedena pod analitičkim brojevima 6163/26, 6164/26 i 6165/26) dobivena simulacijom ispiranja otpada vodom. Analiza je ciljano tražila spektar od 20 najopasnijih pojedinačnih PFAS spojeva.
Laboratorijski nalazi nedvojbeno su otkrili prisutnost čak 6 različitih PFAS kemikalija u procjednim vodama ilegalnog deponija u Kukalju:
- Perfluorobutanska kiselina (PFBA)
- Perfluorobutan sulfonska kiselina (PFBS)
- Perfluoroheksanska kiselina (PFHxA)
- Perfluoropentanska kiselina (PFPeA)
- Perfluorooktanska kiselina (PFOA)
- Perfluoroheptanska kiselina (PFHpA)[cite: 7, 18]
Analiza koncentracija pokazala je da uvjerljivo najviše vrijednosti bilježi spoj PFBS (koji se kretao u rasponu od 1,76 do zabrinjavajućih 2,44 µg/kg suhe tvari) te spoj PFHxA (do 2,37 µg/kg suhe tvari). Zbroj svih detektiranih PFAS-ova u eluatima dosezao je vrijednosti od 2,43 do 6,17 µg/kg suhe tvari.
Stručnjaci HZJZ-a u svom stručnom izvješću izričito napominju kako su ovi nalazi u apsolutnom i savršenom skladu s najnovijim globalnim literaturnim spoznajama o kemijskom profilu procjednih voda s modernih industrijskih deponija otpada. U takvim vodama, naime, takozvani “kratkolančani” PFAS spojevi (poput upravo pronađenih PFBS i PFHxA) apsolutno dominiraju u vadoznim, nezasićenim zonama ispod otpada.
Ono što znanost ističe kao gorući problem i razlog za hitnu intervenciju jest kardinalna razlika u hidrogeološkoj pokretljivosti ovih spojeva. Dok se tradicionalni, zloglasni dugolančani PFAS spojevi (poput PFOA, koji je također pronađen u eluatu) znatno brže i čvršće vežu za čvrste čestice tla (proces sorpcije) i stoga duže ostaju zarobljeni u gornjim slojevima odloženog otpada, kratkolančani PFAS-ovi su iznimno hidrofilni i vrlo brzo, gotovo bez otpora, migriraju kroz podzemne pukotine.
To u praksi znači da su upravo spojevi PFBS i PFHxA, koji se u velikim količinama dokazano ispiru iz zakopanog otpada u Kukalju pri svakoj oborini, idealni i najopasniji kandidati za brzi prodor u strateške podzemne krške akvifere. HZJZ je u istom dokumentu napravio usporednu analizu ovih nalaza sa stanjem podzemnih voda na srodnom ilegalnom deponiju u Gospiću (Bilajska 50), koji je djelo iste kriminalne skupine. Ondje su uzorkovanjem vode iz izbušenih piezometara (dubinskih sondi) na dubini ispod samog otpada doista i potvrđeni isključivo ti kratkolančani spojevi, dok dugolančanih nije bilo. To neoborivo dokazuje i potvrđuje mehanizam brzog, nezaustavljivog ispiranja kratkolančanih “vječnih kemikalija” iz ovakve vrste ilegalno zakopanog otpada izravno u okoliš, odnosno u vodu.
Kako bi umirili javnost, nadležni iz HZJZ-a nedavno su objavili širi kontekst praćenja PFAS spojeva u Hrvatskoj, navodeći da u 97 % uzorkovanih voda za ljudsku potrošnju na nacionalnoj razini ti spojevi uopće nisu pronađeni, a da su i tamo gdje jesu (poput slavina u Gospiću), vrijednosti drastično ispod europskih i zakonskih maksimalno dopuštenih koncentracija (MDK) od 0,10 µg/L. Istaknuli su da situacija u Hrvatskoj nije alarmantna te povukli paralelu s razvijenim europskim zemljama, podsjećajući da je slovenska Agencija za okolje (ARSO) pronašla PFAS iznad granice kvantifikacije na čak 72,4 % mjernih mjesta podzemnih voda, dok je švicarsko udruženje kemičara zabilježilo prisutnost u 46 % uzoraka.
No, teze o generalnoj čistoći hrvatskih voda i činjenica da se cijela Europa bori s pozadinskim zagađenjem PFAS-om ne bi smjele poslužiti kao alibi za ignoriranje specifičnog, novog točkastog izvora masovnog zagađenja kakav je stvoren u Benkovcu. Golema tonaža otpada natopljenog PFAS-om predstavlja akutnu prijetnju lokalnom ekosustavu, neovisno o globalnim i nacionalnim prosjecima.
Ranjivost krškog vodonosnika: Znanost iza straha
Panika i bijes lokalnog stanovništva u Ravnim kotarima, potaknuta spoznajom da im nadomak domova, vinograda i poljoprivrednih dobara leži tempirana ekološka i toksikološka bomba, potpuno su opravdani. Javni prosvjedi, koji su započeli u Lici nakon otkrića prvog deponija, jasno oslikavaju nepovjerenje građana u institucije. Vlada, resorno ministarstvo i županijski zavodi u više su navrata poručivali kako je pitka voda u regiji apsolutno sigurna za ljudsku upotrebu te kako redoviti monitoring ne bilježi nikakva probijanje zakonskih pragova. Analiza svih dostupnih hidroloških i laboratorijskih nalaza potvrđuje da su te umirujuće tvrdnje trenutačno tehnički točne, ali istodobno su i dugoročno duboko obmanjujuće ukoliko otpad trajno ostane zakopan u tlu.
Odsustvo prirodne filtracije
Lokacija napuštenog kamenoloma Kukalj geografski se nalazi na području golemog tijela podzemne vode službeno označenog kao “JKGN_08 Ravni kotari”, čiju geološku i strukturnu podlogu čine pločasti mikritski vapnenci gornjoeocenske starosti (E3). Gledano sa strogog hidrogeološkog aspekta, riječ je o iznimno specifičnom, pukotinskom i sekundarno poroznom krškom području.
Vodeća međunarodna hidrogeološka istraživanja jasno i nedvosmisleno dokumentiraju da su podzemni krški vodonosnici (akviferi) uvjerljivo među najranjivijim i najnezaštićenijim ekosustavima na cijeloj planeti. U kršu ne postoji klasična, spora kapilarna filtracija kroz debele, zaštitne slojeve sitnog pijeska, šljunka ili nepropusne gline kakva postoji u aluvijalnim ravnicama. Umjesto toga, oborinske vode s površine, natovarene otopljenim kemikalijama, izrazito brzo i turbulentno infiltriraju u podzemlje isključivo kroz golemu mrežu ponikvi, otvorenih pukotina, rasjeda i podzemnih kaverni, preskačući tako uobičajene procese prirodnog pročišćavanja.
Opasni zagađivači otopljeni u vodi (poput spomenutog iznimno mobilnog antimona, teških metala, ili kratkolančanih “vječnih kemikalija” PFAS-ova), kao i netopive suspendirane čestice (fizička mikroplastika te potencijalni patogeni iz raspadajućeg organskog i medicinskog otpada), kroz te ogromne podzemne krške “cijevi” i provodnike mogu prevaliti velike udaljenosti u potpuno nepredvidivim smjerovima, i to u iznimno kratkom vremenu. Dodatno, brojne novije znanstvene studije navode da mikroplastika u krškom podzemlju djeluje kao takozvani “vektor” ili “nosač” – na njezine iznimno hrapave i porozne površine vrlo se lako vežu prisutni teški metali (poput olova i bakra) i postojani organski zagađivači, koji se zatim, nošeni tim mikroskopskim plastičnim brodovima, prenose desecima kilometara daleko od izvornog mjesta zagađenja.
Zastrašujuća je činjenica da je preciznim geofizičkim snimanjem ERT i GPR metodama, koje je obavio Geotehnički fakultet, utvrđeno postojanje vrlo dubokih pukotinskih i rasjednih zona pozicioniranih točno ispod nasutog platoa s opasnim otpadom u Kukalju. Te zjapeće rasjedne zone u stijeni predstavljaju takozvane “preferencijalne putove procjeđivanja”, koji vode ravno prema glavnom krškom podzemnom vodonosniku koji leži na procijenjenoj dubini od 75 do 100 metara ispod površine deponija.
Trenutno stanje vodoopskrbnih izvora: Što kažu brojke?
Nalaz Geotehničkog fakulteta, radi dobivanja cjelovite slike, obradio je i službene rezultate analize vode (u kontinuiranom periodu od 2020. do proljeća 2026. godine) s glavnih regionalnih izvorišta i vodocrpilišta: Biba, Kakma, Kožlovac, Kutijin stan i Turanjsko jezero. Najbliža aktivna izvorišta odlagalištu su Biba (zračne udaljenosti 13,2 km) i Kakma (13 km), dok je do obale morskog zaljeva Karinskog mora udaljenost svega 7,4 km.
Rezultati niza redovnih i preliminarnih analiza, koje je za potrebe istrage zatražio Državni inspektorat (DIRH), a koje su provedene početkom i sredinom 2026. godine na ključnim izvorištima Biba i Kakma, nedvojbeno pokazuju da su koncentracije apsolutno svih kritičnih parametara i teških metala trenutačno izuzetno niske i stotinama puta ispod maksimalno dopuštenih koncentracija (MDK) koje za pitku vodu propisuje hrvatski Zakon.
| Parametar (Izvorište BIBA) | Izmjerena vrijednost (15.04.2026.) | Zakonska granična vrijednost (MDK) | Status |
| Bakar (ukupni) | 0,54 µg/L | 2000 µg/L | Daleko ispod granice |
| Cink (ukupni) | < 3 µg/L | 3000 µg/L | Ispod granice kvantifikacije |
| Olovo (ukupno) | 0,77 µg/L | 10 µg/L | Ispod granice |
| Antimon (ukupni) | 0,14 µg/L | 5 µg/L | Ispod granice |
| Krom (ukupni) | 0,34 µg/L | 50 µg/L | Ispod granice |
| Električna vodljivost | U rasponu prirodnih oscilacija | 2500 µS/cm | Uredno |
Napomena: Podaci su preuzeti iz analiza Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Državnog inspektorata
Uz navedeno, dodatne specijalizirane analize potvrdile su da su i zloglasni PAH spojevi (uključujući kancerogeni benzo(a)piren) potpuno odsutni iz pitke vode, odnosno da se njihova razina nalazi duboko ispod granice detekcije instrumenata (< 0,00005 µg/L). Također, u opširnom priopćenju HZJZ-a ističe se da analize sirove vode i vode na korisničkim mjestima (slavinama) u domovima građana ne pokazuju nikakva prekoračenja europskih i hrvatskih pragova za sintetske PFAS spojeve.
Ovo matematički i kemijski znači da umirujuće poruke koje su Vlada RH i lokalne vlasti slale zabrinutim građanima imaju čvrsto utemeljenje u trenutnim, objektivnim laboratorijskim mjerenjima – građani Ravnih kotara i šire regije u ovom trenutku piju potpuno zdravstveno ispravnu vodu.
Zašto je onda problem kritičan i zašto se traži izvanredno stanje?
Ono što državna i lokalna birokracija uporno izostavlja u svojim suhoparnim umirujućim priopćenjima, a što izravno i vrišteće proizlazi iz svakog retka vještačenja koja je naručio USKOK, jest okolišni koncept tempirane bombe i takozvane “nesaturirane vadozne zone”.
Znanost nas uči sljedećem: Između zakopanih 6.427 tona visoko toksične plastične, EE i medicinske smjese na površini te podzemnog rezervoara čiste vode nalazi se do 100 metara “suhe” karbonatne stijene s pukotinama. Ekstremna hidrogeološka sporost u normalnim sušnim uvjetima znači da ispiranje tek uzima maha. Teški metali poput bakra i cinka, kojih u otpadu ima u desecima tisuća miligrama po kilogramu, u alkalnim krškim sredinama (gdje je pH krške vode obično neutralan do blago lužnat, najčešće oko 8) izrazito su skloni taloženju na samim stijenama u obliku stabilnih hidroksida i karbonata. To sretno geološko svojstvo stijene privremeno usporava i zadržava njihov put do vodoopskrbnih izvorišta koja su udaljena preko 13 kilometara.
S druge strane, iznimno mobilni antimon i zlokobni kratkolančani PFAS spojevi (PFBS i PFHxA), čija je koncentracija u procjednom eluatu već sada izuzetno visoka, nemaju te kemijske i fizičke prepreke. Oni nisu skloni vezivanju za vapnenac i migriraju kontinuirano sa svakom obilnijom jesenskom i proljetnom kišom, polako klizeći kroz pukotine sve dublje. Izostanak ovih razornih kemikalija na izvorištu Biba danas ne znači da one neće tamo stići sutra, za godinu ili za pet godina. S obzirom na to da brzina podzemnog vodenog toka u velikim krškim pukotinama i špiljama (takozvani conduit flow) može biti izuzetno velika i nasilna neposredno nakon ekstremnih olujnih oborina, toksični val onečišćenja može pogoditi glavni vodonosnik iznimno naglo i potpuno bez upozorenja.
Stoga ekološki aktivisti, pojedini oporbeni političari poput Zvonimira Troskota (koji je tražio proglašenje izvanrednog ekološkog stanja), te bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović (koji je Vladin narativ nazvao manipulacijom i “gubitkom kontrole”), zapravo artikuliraju opravdani strah. Zato stručni vještaci Geotehničkog fakulteta u svom konačnom i obvezujućem zaključku nedvosmisleno ističu jedino moguće rješenje: “Uklanjanjem otpada i sanacijom lokacije uklonio bi se glavni izvor daljnjeg stvaranja i širenja mikroplastike” te bi se spriječilo daljnje, neizbježno onečišćenje voda.
Ugroza zaštićenih područja i jedinstvene bioraznolikosti
Prijetnja nije usmjerena samo na ljude i vodu iz slavine. Lokacija odloženog otpada u Kukalju siječe srce jedinstvenog mediteranskog krajobraza, sastavljenog od kamenjarskih pašnjaka, istočnojadranskih bušika i maslinika. Iako sam kamenolom formalno nije unutar zaštićenih parkova, nalazi se u zastrašujućoj blizini triju iznimno važnih područja ekološke mreže Natura 2000.
Na udaljenosti od samo 2.014 metara prostire se Područje očuvanja značajno za ptice (POP) “HR1000024 Ravni kotari”, ključno stanište za zaštitu ugroženih grabljivica i selica poput surog orla, sivog sokola (Falco peregrinus), ušare (Bubo bubo) te jarebice kamenjarke (Alectoris graeca). Znatno bliže, na udaljenosti od svega 1.320 metara, nalaze se Područje očuvanja značajno za vrste i stanišne tipove (POVS) “HR2001361 Ravni kotari” te područje “HR2001218 Benkovac”. Ova su područja dom strogim endemskim i zaštićenim vrstama, uključujući kopnenu kornjaču (Testudo hermanni), više vrsta ugroženih šišmiša (poput dugokrilog pršnjaka i južnog potkovnjaka), te specifičnim leptirima poput močvarne riđe (Euphydryas aurinia).
Budući da je vještačenjem dokazano kako vjetar već nosi mikroplastiku stotinama metara uokolo, te da oborinske vode ispiru toksični eluat niz padine krša, ove su krhke životinjske vrste i njihova staništa podvrgnute kontinuiranom stresu i trovanju koje se odvija daleko od očiju javnosti.
Sanacija i političko-ekonomski epilog: Cijena birokratske letargije
Ilegalno odlagalište opasnog i miješanog otpada u Benkovačkom Selu paradigmatski je i udžbenički primjer sustavnog i katastrofalnog promašaja institucija zaduženih za kontrolu i inspekciju zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj. Podzemni i visokoprofitabilni biznis organiziranog kriminalnog udruženja na čijem je čelu, prema sumnjama USKOK-a, bio Josip Šincek, uz asistenciju obitelji Dodić, godinama je cinično i besramno iskorištavao kronični nedostatak pravovremenog terenskog nadzora.
Izdavanje potpuno legalne građevinske dozvole za tobožnju hvalevrijednu “sanaciju” starog i opasnog krškog kamenoloma lažnim, nepostojećim inovativnim cementnim materijalom “izoXeco”, omogućilo je nesmetano, industrijsko zatrpavanje desetaka tisuća tona samljevenog elektroničkog, automobilskog i potencijalno zaraznog medicinskog otpada izravno u nezaštićeno tlo. Tim je činom, ostvarujući golemu osobnu profitnu maržu nauštrb javnog zdravlja, lokalnog stanovništva i prirode, stvoren ekocid epskih razmjera. Financijski forenzičari, porezni istražitelji i USKOK procjenjuju nezakonito stečenu imovinsku korist za prekršitelje samo na lokaciji Benkovac na zapanjujućih 465.943 eura. Naspram tog ilegalnog, privatiziranog profita stoji stravičan, višemilijunski i socijalizirani trošak dugotrajne sanacije terena koji će, nažalost, neminovno pasti na ionako opterećena leđa države, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, te, u konačnici, poreznih obveznika i građana.
Državni aparat, koji se na prve dramatične vijesti o ekocidu i slikama iz Lika i Dalmacije trudio prvenstveno sanirati “političku i PR štetu”, te koji je kroz izjave ministara i župana pokušavao primiriti bijesne i uplašene građane apsolutnim jamstvima o čistoj i savršenoj vodi, sada se, zahvaljujući ovim objavama, suočava s tvrdim, neumoljivim znanstvenim dokazima.
Vlada i resorno Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije najavili su osiguravanje financijskih sredstava za sanaciju, navodeći da je kroz Fond osigurano početnih 18 milijuna eura, uz nedavnih dodatnih 3 milijuna eura namijenjenih sufinanciranju sanacije divljih odlagališta. Međutim, samo za potpunu sanaciju mega-deponija u Gospiću prve, neslužbene i grube procjene govore o troškovima koji bi se mogli kretati u apsurdnom rasponu od 2 pa sve do nezamislivih 125 milijuna eura, ovisno o metodologiji vađenja, obrade i konačnog zbrinjavanja te goleme mase plastike, teških metala i zemlje. Kada se tom iznosu pridoda i nužna, hitna sanacija iznimno zahtjevnog, dubokog i strukturno nestabilnog krškog kamenoloma u Benkovcu, financijski razmjeri ove katastrofe postaju jasniji i dodatno opterećuju državni proračun.
Vještačenja koja je, unatoč strogim pravilima o tajnosti istraga, odlučio objaviti USKOK, uistinu ne ostavljaju nimalo prostora za političku ili institucionalnu relativizaciju problema:
- Otpad deponiran u Kukalju nedvojbeno ispušta stotine tisuća čestica mikroplastike koja je već napustila granice deponija, nošena nesmiljenim vjetrom i oborinskim kišama u okolne šumarke, pašnjake i ponikve. Oštećenje lokalnog i šireg okoliša je već dokazano nastupilo i, nažalost, po svojoj je tehničkoj prirodi samo djelomično reverzibilno.
- Zabilježene su ekstremno visoke, potpuno neprirodne i industrijske razine teških metala poput bakra, olova i cinka, te posebno opasnog, visoko mobilnog antimona koji drastično probija sve zakonske granične vrijednosti čak i za odlaganje na najblaža, inertna odlagališta otpada.
- U procjednim vodama i eluatima nedvojbeno je potvrđena prisutnost “vječnih kemikalija” (PFAS-a), pri čemu dominiraju visokomobilni, kratkolančani spojevi koji se, zbog svoje kemijske prirode, neometano i gotovo bez otpora kreću prema krškom podzemlju i podzemnim vodama.
- Iznimna hidrogeološka ranjivost, poroznost i pukotinska priroda krškog sustava Ravnih kotara znanstveno jamči da će svaki tjedan i svaki mjesec odgode u potpunoj, fizičkoj sanaciji terena i trajnom uklanjanju svih 6.427 tona ove opasne mješavine eksponencijalno povećati matematički rizik od trajnog, nepovratnog zagađenja strateških, pitkih izvora vode cijele zadarske i benkovačke regije.
Panika građana, organiziranje prosvjeda i njihov strah, stoga, nipošto nisu plod neutemeljenih teorija zavjere, medijske histerije ili dnevnopolitičkog senzacionalizma, već instinktivna, opravdana i duboko biološka reakcija na stvarnu, fizičku i mjesečnu prijetnju njihovim domovima, zdravlju i vodi. Odluka USKOK-a da zbog iznimnog javnog interesa prekrši nepisano pravilo medijske šutnje tijekom osjetljive istrage i javno publicira ova mučna, teška, ali neophodna znanstvena vještačenja, predstavlja iznimno važan iskorak prema nužnoj transparentnosti institucija.
Sada, kada je znanost rekla svoje, kada su brojke o teškim metalima, PFAS-u i mikroplastici crno na bijelo objavljene i kada je mehanizam obmane raskrinkan, na potezu je isključivo izvršna vlast. Odvoz otpada s lokacije kamenoloma Kukalj u Benkovačkom Selu više nije administrativno pitanje, on mora postati apsolutni nacionalni prioritet. U kršu je zagađenje lakše i jeftinije spriječiti danas mehaničkim uklanjanjem, nego što će biti moguće desetljećima i stoljećima pročišćavati podzemne krške vodonosnike i sifone sutra. Svaki novi dan u kojem tone industrijske plastike i medicinskog otpada leže zakopane i izložene kiši iznad podzemnih rijeka Ravnih kotara, novi je čin tihe, sustavne agresije na zdravlje, egzistenciju i sigurnost sadašnjih i budućih generacija na tom prostoru.
