Napad SAD-a i Izreala na Iran

Operacija Epic Fury: Ograničeni rat bez kraja?

KOLUMNA Nove obavijesti Svijet Vijesti

Dok sirene paraju noćno nebo iznad Tel Aviv, a projektili presijecaju zrak nad Bliskim istokom, Operacija Epic Fury ulazi u fazu u kojoj više nitko ne govori o danima. Sada se govori o tjednima. Možda i mjesecu. A možda i o novom preslagivanju globalnih odnosa snaga.

Sjedinjene Države i Izrael poručuju da se ne radi o ratu punog intenziteta, već o ograničenoj, obrambenoj operaciji. Ministar obrane Pete Hegseth tvrdi kako je cilj jasan: neutralizirati balističke rakete, mornaricu i infrastrukturu koja omogućava Iranu da prijeti regiji i, potencijalno, razvije nuklearni kapacitet iza kišobrana projektila.

No, ratovi rijetko ostaju u okvirima koje im postave političke izjave.

Iranska strategija, kako upozoravaju analitičari, nije spektakularna – ali jest izdržljiva. Teheran ne kani ispucati sav arsenal u nekoliko dana. Njihova logika je drugačija: nadživjeti protivnika. Rasporediti snage, aktivirati posredničke milicije u Iraku i Libanonu, povremeno udarati po američkim bazama i izraelskim gradovima, održavati konstantnu napetost. Što dulje sukob traje, to raste pritisak na Washington i Jeruzalem – ali i na zaljevske države koje ne mogu podnijeti dugotrajnu destabilizaciju.

U međuvremenu, američki državni tajnik Marco Rubio poručuje da je sigurnost Amerikanaca apsolutni prioritet. Aktiviran je program evakuacija, otvorene su krizne linije, a State Department poziva državljane da napuste regiju. Zračni promet je paraliziran – desetci tisuća putnika blokirani su između otkazanih letova i zatvorenih aerodroma od Dubaija do Dohe.

Rat nije samo pitanje projektila. Rat je i pitanje logistike, opskrbe, tržišta nafte i globalnih lanaca opskrbe.

A onda dolazi politička dimenzija.

Na Capitol Hillu vodi se bitka drukčije vrste. Senator Mark Warner upozorava da nije postojala neposredna prijetnja SAD-u, već Izraelu. Ako se svaka prijetnja saveznicima tumači kao neposredna prijetnja Americi, pita on, gdje je granica? Je li ovo obrambena operacija ili rat po izboru?

Administracija odgovara da bi čekanje prvog udarca bilo pogubno. Obavještajni podaci, tvrde, pokazivali su da bi Iran, nakon izraelskog napada, odmah aktivirao svoj arsenal protiv američkih baza. Preventivno djelovanje bilo je – po toj logici – jedini način da se izbjegnu veće žrtve. Već sada ih ima šest.

Istodobno, António Guterres poziva na povratak pregovorima. U Vijeću sigurnosti UN-a razmjenjuju se optužbe. Na ulicama Chicago i Washingtona prosvjednici uzvikuju „Ruke dalje od Irana“, dok dio iranske dijaspore u Los Angelesu i New Yorku slavi pad ajatolaha.

Jer, dogodilo se nešto što službeno nije bio cilj operacije – ali jest posljedica: vrhovni vođa više nije na vlasti. U Teheranu je formirano prijelazno vijeće. Spominju se imena, čak i obiteljske linije nasljeđivanja. Povijest Irana ponovno je otvorena knjiga – ali nitko ne zna tko će je pisati.

Američko Središnje zapovjedništvo rasporedilo je impresivan arsenal – od B-2 „stealth“ bombardera do sustava HIMARS i dronova nove generacije. Tehnološka nadmoć je očita. No rat se ne dobiva samo tehnologijom. Dobiva se političkom izdržljivošću.

A upravo je to iranski plan.

Produžiti sukob dovoljno dugo da se zapadna javnost umori. Da cijena nafte poraste. Da zaljevske monarhije počnu vršiti pritisak na Washington. Da Kongres zatraži plan izlaska. Da se operacija, zamišljena kao brza i precizna, pretvori u dugotrajnu geopolitičku iscrpljujuću partiju.

Dužnosnici ponavljaju da trajanje nije ključno – već ostvarenje ciljeva. Eliminacija balističke prijetnje, uništenje mornarice, uklanjanje nuklearnog materijala. Sve ostalo – uključujući eventualnu promjenu režima – ostaje sekundarno.

Ali povijest nas uči da sekundarne posljedice često postanu primarne.

Irak je trebao biti kratka intervencija. Afganistan operacija s jasnim ciljem. Svaki put početna definicija bila je „ograničena“. Svaki put stvarnost je bila kompleksnija.

Operacija Epic Fury danas je na raskrižju. Može završiti kao kratka demonstracija sile koja je uklonila prijetnju i otvorila prostor diplomaciji. A može postati iskra koja će zapaliti širi regionalni požar.

U ovom trenutku, dok sirene ponovno odjekuju sjeverom Izraela, jedno je jasno: nitko više ne kontrolira sve varijable. Previše je aktera, previše je povijesnih rana, previše je strateških ambicija.

Rat možda nije nazvan ratom.

Ali posljedice će se mjeriti kao da jest.



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE