GVOZDANSKO – TVRĐAVA KOJA NIJE PALA: HRVATSKA PRIČA O ČASTI, ŽRTVI I ZABORAVU

Hrvatska Povijest Nove obavijesti Vijesti

U srcu Pounja, daleko od očiju javnosti, nalazi se Gvozdansko – hrvatska utvrda koja nije pala u boju, već je postala simbol apsolutne žrtve i vjernosti domovini. Njegove zidine svjedoče o jednom od najsvjetlijih, ali i najtragičnijih trenutaka hrvatske povijesti.

U srcu Pounja, podno Zrinske gore, na pola puta između Gline i Dvora, nalazi se Gvozdansko – mjesto o kojem se danas gotovo i ne govori, a koje u svojim zidinama čuva jednu od najsnažnijih i najpotresnijih priča hrvatske povijesti. Priču o junaštvu koje se ne mjeri pobjedom, nego spremnošću da se umre s vjerom i ponosom za svoj dom. Priču o utvrdi koja nije pala u borbi, nego je osvojena tek kada su svi njezini branitelji već bili mrtvi.

Malo tko zna da se upravo u Gvozdanskom nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj, jedinstven primjer srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture. Još je nevjerojatnije da na tom prostoru nikada nisu provedena sustavna arheološka istraživanja, unatoč povijesnoj važnosti lokaliteta. Dio podataka o bitkama koje su se ovdje vodile u 16. stoljeću poznajemo isključivo iz osmanlijskih izvora, dok je hrvatska strana često ostala bez zapisanog glasa.

Da se barem djelić duga oduži braniteljima Gvozdanskog, hrvatska književnost dala je jedno monumentalno djelo – najdulji hrvatski ep, “Gvozdansko”, napisan 1940. godine, a posvećen upravo tim ljudima. Paradoksalno, ep je objavljen tek 2000. godine, gotovo šest desetljeća kasnije, kao da je i književnost dijelila sudbinu samog mjesta – potisnuta, zanemarena i zaboravljena.

Zemlja Zrinskih – bogatstvo koje je privlačilo rat

Povijest Gvozdanskog neraskidivo je povezana s jednom od najznačajnijih hrvatskih plemićkih obitelji – Zrinskima. Sve započinje 1347. godine, kada hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac daruje Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Od toga trenutka jedna grana obitelji Bribirskih uzima novo ime – Zrinski – i započinje stvaranje političke, vojne i gospodarske sile koja će obilježiti hrvatsku povijest.

Zrinski postupno šire svoje posjede između Kupe i Une, oslanjajući se na prirodna bogatstva Zrinske gore, osobito rude srebra i olova. Kralj Matija Korvin 3. ožujka 1463. godine dodjeljuje Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda, oslobađajući ga kraljevskog rudarskog poreza. Ta odluka bila je presudna za razvoj ovoga kraja.

Ubrzo slijedi i otvaranje kovnice novca. Iako se točno vrijeme njezina osnutka ne zna, prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. Nikola III. Zrinski započinje kovanje srebrnog novca, a na jednom mjestu djeluju topionica, ljevaonica i kovnica. Nastaju iznimno vrijedni primjerci denara, groša i talira, koji svjedoče o visokoj razini tehničkog znanja i umjetničkog graviranja.

Godišnja proizvodnja od 700 do 800 kilograma srebra činila je Gvozdansko jednim od najvažnijih gospodarskih središta tog dijela Hrvatske. Zrinski su zapošljavali stručnjake i radnike, mnoge iz Bosne, dok su okolna sela opskrbljivala hranom cijeli sustav. Pounje je tada bilo živo, razvijeno i napredno. No, bogatstvo uvijek privlači rat.

Hrvatska na rubu opstanka

U 15. i 16. stoljeću Hrvatska se nalazi na prvoj liniji osmanlijskih osvajanja. Već 1435. kralj Žigmund Luksemburški pokušava organizirati obranu, no pad Srbije, Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 15. stoljeća otvara Osmanlijama put prema hrvatskim zemljama.

Katastrofalna Krbavska bitka 1493. godine, u kojoj gine većina hrvatskog plemstva, označila je početak nacionalne tragedije. Godine koje slijede donose pustošenja, pad Knina, Sinja, Skradina, a nakon Mohačke bitke 1526. godine i slom Mađarske. Hrvatska ostaje svedena na “ostatke ostataka”.

Oko 1540. osmanlijske čete iz Bosne kreću prema zrinskim posjedima u Pounju. Život postaje gotovo nemoguć, a stanovništvo između Kupe i Une oslobađa se poreza jer više nema što dati. Nakon smrti Nikole III. Zrinskog prestaje rad kovnice, ali se rudarstvo nastavlja. Imanjem upravlja udovica Jelena Zrinska sa sinovima.

Nikola IV. Zrinski, kasniji ban i junak Sigeta, prihode iz Gvozdanskog koristi za uzdržavanje obrambene vojske, iako je to bila obveza kralja. Njegova smrt 1566. godine ostavlja Pounje bez zaštitnika.

Opsada koja je ušla u vječnost

Napadi na Gvozdansko postaju sve češći. Malkoč-beg, a potom i Ferhat-beg Sokolović, pokušavaju zauzeti utvrdu, ali bez uspjeha. Zima 1577./1578. bila je jedna od najhladnijih ikada zabilježenih. Drveće je pucalo od studeni, konji su ugibali, a glad je kosila branitelje.

Opsada traje od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578. godine. U utvrdi se nalazi oko 300 hrvatskih branitelja, suočenih s više od 10.000 osmanlijskih vojnika. Nekoliko puta ponuđena im je predaja uz slobodan prolaz. Odgovor je uvijek bio isti – odbijanje.

Dana 9. siječnja 1578., Ferhat-paša upućuje posljednji poziv. Odgovor branitelja ulazi u povijest: radije ćemo umrijeti nego se predati.

Kada su Osmanlije konačno ušle u Gvozdansko, nisu zatekli pobjedu – zatekli su tišinu. Branitelji su umrli od gladi i hladnoće, stojeći na svojim položajima, s oružjem u rukama. Prizor je toliko potresao Ferhat-pašu da je naredio pokop s vojnim počastima, rijedak čin poštovanja prema neprijatelju.

Gvozdansko je time postalo simbol apsolutne vjernosti domovini, ravno Sigetu i Nikoli Šubiću Zrinskom.

Tragika 20. stoljeća i tišina današnjice

Nažalost, stradanje Gvozdanskog nije završilo u 16. stoljeću. Dana 26. prosinca 1941., tijekom Drugog svjetskog rata, partizani su u selu, za vrijeme podnevne mise, počinili masakr nad 55 Hrvata. Imena žrtava danas stoje na spomeniku, svjedočeći o istrebljenju čitavih obitelji.

U Domovinskom ratu četnici su nastavili razaranje – ubijena su još tri mještana, a katolička crkva je zapaljena.

Danas Gvozdansko broji tek 19 stanovnika. No tišina tog mjesta govori glasnije od mnogih knjiga. Gvozdansko nije samo selo – ono je opomena, legenda i zavjet.

Jer sloboda, kako nas uči Gvozdansko, nema cijenu. Ima samo cijenu žrtve.

Neka se nikada ne zaboravi.



POLITIKA

RAZNO IZ HRVATSKE

DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Odgovori