Ideološke magle i stvarni problemi: dok se lovi fašizam riječima, korupcija vlada djelima

Domovinski rat Hrvatska Povijest KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

U Hrvatskoj, zemlji u kojoj se još uvijek vodi više ratova riječima nego što se vodi reformi djelima, dovoljno je da se pojavi transparent, povik ili simbol pa da se ponovno otvori stara, dobro poznata rasprava. Rasprava u kojoj se uvijek, bez iznimke, zna tko je na „pravoj strani povijesti“, tko „opasno relativizira“, a tko – naravno – „zaziva NDH“. Sve je to već viđeno, već prožvakano i već do iznemoglosti ponavljano. Jedino što se ne mijenja jest činjenica da se Hrvatska i dalje vrti u krugu ideoloških prepucavanja, dok joj stvarni problemi mirno rastu poput korova u zapuštenom vrtu.

Izjava Sandre Benčić, dana nakon sjednice predsjedništva Hrvatskog sabora, savršeno se uklapa u taj obrazac. Poruka svima koji „zazivaju NDH“, upozorenje na rušenje ustavnih temelja, međunarodni pravni poredak, opasnosti koje vrebaju i oni koji će to „htjeti iskoristiti“. Sve zvuči vrlo ozbiljno, gotovo državnički. Toliko ozbiljno da bi čovjek pomislio kako Hrvatska sutra ujutro može nestati s karte svijeta – ne zbog demografije, iseljavanja, korupcije ili urušenih institucija, nego zbog nekoliko riječi na stadionu.

Policija, naravno, odmah reagira. Istražuje se transparent, istražuje se poruka, istražuje se kontekst. Na sjeveru Maksimira, gdje se desetljećima urlalo, pjevalo, vrijeđalo i slavilo, sada se istražuje pitanje identiteta države. Tamo gdje su nekad padali zubi i stolice, danas padaju ustavni temelji. Barem prema političkim interpretacijama.

Posebno je zanimljiva teza da pozdrav „Za dom spremni“ nema nikakvu „dvostruku konotaciju“. Za politički klub Možemo! stvar je jasna, jednostavna i zaključena: to je „hrvatska verzija njemačkog nacističkog pozdrava“. Točka. Rasprava završena. Povijest zaključana u jednu ladicu, ključ bačen, a svi koji se usude postaviti pitanje – proglašeni su ili neznalicama ili simpatizerima mračnih režima.

No problem s takvim pristupom nije u moralu, nego u intelektualnoj lijenosti.

Jer povijest, koliko god bila neugodna, rijetko je crno-bijela. A Domovinski rat – rat koji je ovoj državi donio slobodu, međunarodno priznanje i mogućnost da danas uopće vodimo ovakve rasprave – ne može se izbrisati političkim floskulama. Pozdrav „Za dom spremni“ nije nastao u Domovinskom ratu, ali je u tom ratu korišten u posve drugačijem kontekstu. U trenutku kada su stvarni fašisti, pod krinkom velikosrpske politike, okupirali trećinu teritorija Republike Hrvatske. Kada su razarani Vukovar, Škabrnja, Gospić, Dubrovnik, Osijek. Kada su ljudi ubijani zato što su bili Hrvati, zato što su imali „pogrešno“ ime, prezime ili vjeru.

To nije ideološka konstrukcija. To su činjenice.

Tisuće mladića tada nisu razmišljale o NDH, povijesnim revizionizmima ili akademskim raspravama. Razmišljale su kako obraniti kuću, obitelj i grad. Njihov „dom“ nije bio metafora, nego stvarna kuća, stvarna ulica i stvarna država koja je tada tek nastajala. Povlačiti izravnu, automatsku i isključivu paralelu između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata znači svjesno ignorirati kontekst i žrtvu.

I upravo tu treba povući jasnu liniju.

Jedno je NDH – zločinačka tvorevina iz Drugog svjetskog rata, osuđena poviješću i civilizacijskim vrijednostima. Drugo je Domovinski rat – obrambeni, pravedni i međunarodno priznati rat za slobodu. Miješati ta dva pojma i svaki oblik domoljublja automatski svoditi na fašizam postaje politički alat, a ne iskrena borba protiv ekstremizma.

Jer, budimo iskreni, u Hrvatskoj se fašizam najčešće priziva – riječima. I to uglavnom u saborskim klupama, na konferencijama za medije i u objavama na društvenim mrežama. Stvarni fašizam, onaj institucionalni, puno je suptilniji: on se skriva u zarobljenim institucijama, u pravosuđu koje ne vidi moćne, u natječajima s unaprijed poznatim pobjednicima i u političkoj trgovini koja se naziva „stabilnom većinom“.

SDP-ov zastupnik Mišel Jakšić govori kako je promicanje takvih ideologija pokazatelj šireg problema u društvu. I tu je, paradoksalno, u pravu. Samo što taj širi problem nije transparent na stadionu, nego društvo u kojem se ideološke teme koriste kao dimna zavjesa. Dok se raspravlja o simbolima, nitko ne pita zašto mladi odlaze. Dok se raspravlja o pozdravima, nitko ne odgovara gdje su nestali milijuni. Dok se zaziva Ustavni sud da „konačno zauzme jasan stav“, sudovi godinama ne zauzimaju stav o korupcijskim aferama koje potresaju državu.

I tu dolazimo do srži problema.

Hrvatskoj ne treba još jedna ideološka podjela. Ne treba još jedan povijesni rat, niti stalno prebrojavanje tko je veći domoljub, a tko manji Hrvat. Hrvatskoj treba jasno razgraničenje povijesnih činjenica, ali još više – suočavanje sa sadašnjošću.

A sadašnjost se zove korupcija.

Korupcija koja je u porama političkih stranaka, lokalne i nacionalne vlasti. Korupcija koja je normalizirana, opravdana i relativizirana. Korupcija zbog koje ljudi gube vjeru u državu, a ne zbog koje parole na tribinama. Korupcija zbog koje mladi ne ostaju, obitelji se ne vraćaju, a povjerenje u institucije ne postoji.

Zato bi bilo korisno – gotovo revolucionarno – završiti ovu priču. Povucimo jasnu liniju između NDH i Domovinskog rata. Prestanimo svaku ljubav prema domovini proglašavati fašizmom. I, što je najvažnije, prestanimo se praviti da je ideološki sukob najveći problem ove zemlje.

Jer nije.

Najveći problem Hrvatske nije povijest. Najveći problem Hrvatske je sadašnjost – i oni koji se njome vješto skrivaju iza prošlosti.



Odgovori