Portal Veterani - Zločin U Maljinama: Slom Travnika

Slom središnje Bosne: Ofenziva Armije BiH na općinu Travnik

Dok je obrana Svilaje početkom lipnja 1993. godine bilježila strateške pobjede, Lašvanska dolina u susjednoj Bosni i Hercegovini tonula je u apokaliptičnu vojnu i humanitarnu katastrofu. Pad općine Travnik i stravičan zločin nad hrvatskim zarobljenicima na lokalitetu Bikoši ostaju jedno od najtragičnijih, ali i pravosudno najkontroverznijih poglavlja Domovinskog rata u BiH.

Demografska slika općine Travnik, u kojoj su do 1991. godine Hrvati i Bošnjaci činili relativno uravnoteženu strukturu stanovništva, nepovratno je narušena početkom srpske agresije. Pad Jajca i priljev desetaka tisuća bošnjačkih izbjeglica u središnju Bosnu stvorili su ogroman pritisak na infrastrukturu. Situacija se dodatno radikalizirala infiltracijom stranih islamskih boraca – mudžahedina – u redove 3. korpusa Armije BiH, koji su sa sobom donijeli metode ratovanja dotad potpuno strane lokalnom stanovništvu.

Strateška stupica za HVO i pad Travnika

U proljeće 1993. godine, Travnička brigada HVO-a našla se u bezizlaznoj situaciji, prisiljena boriti se na dvije nepomirljive bojišnice. S jedne strane, nadljudskim su naporima zadržavali položaje prema Vojsci Republike Srpske na Vlašiću. S druge strane, trpili su stravičan pritisak snaga Armije BiH koje su im probijale linije s leđa.

Do 9. lipnja 1993., snage pod zapovjedništvom Mehmeda Alagića i Envera Hadžihasanovića u potpunosti su ovladale gradom. Hrvatski su se vojnici našli pred mučnim izborom: kapitulacija i predaja (što je često značilo smrt) ili očajnički proboj kroz srpske linije, za kojima je išla beskrajna, tragična kolona civila. Ovaj je progon, prema analitikama Ureda za prognanike, rezultirao izgonom stotina tisuća ljudi iz središnje Bosne.

“Čekao sam onaj smrtonosni, pojedinačni hitac izbliza”

Najmorbidnija epizoda ove ofenzive odigrala se 8. lipnja u travničkom selu Maljine, na lokalitetu Bikoši (poznatom i kao Pješčara). Nakon predaje malobrojnih vojnika HVO-a, formirana je kolona od dvjestotinjak zarobljenika, uključujući civile i ranjenike. Kolonu su ubrzo presrele naoružane skupine mudžahedina, nasilno izdvojivši vojno sposobne muškarce i ranjenike pred očima regularnih vojnika Armije BiH.

Zauzimanje sela, selekcija i presretanje zarobljenika

Napad na Maljine izvele su kombinirane snage ARBiH, uključujući 306. brdsku brigadu i 7. muslimansku brdsku brigadu, u čijem su se sastavu ili neposrednoj blizini nalazile i grupe stranih plaćenika i islamskih fundamentalista (mudžahedina). Nakon žestokih borbi, malobrojni preostali vojnici HVO-a su se predali, a selo je palo u ruke bošnjačkih snaga.

Pripadnici 306. brigade formirali su ogromnu kolonu od otprilike 200 hrvatskih zarobljenika, uključujući nenaoružane civile, žene, djecu i ranjene vojnike HVO-a, s namjerom da ih sprovedu prema susjednom selu Mehurići koje je služilo kao sabirni centar. Međutim, mehanizam zločina aktiviran je kada tu kolonu na putu presreću snažno naoružane skupine mudžahedina, potpomognute radikalnim elementima iz redova lokalnih bošnjačkih snaga. Demonstrirajući potpuno ignoriranje međunarodnog humanitarnog prava, vođe ovih paravojnih skupina nasilno su presjekli kolonu i izvršili smrtonosnu selekciju. Odvojili su vojno sposobne muškarce, zarobljene i razoružane vojnike HVO-a, ali i ranjenike te nositelje koji su na improviziranim nosilima nosili teško stradale. Oduzimanje zarobljenika od strane mudžahedina odvijalo se pred očima regularnih vojnika 306. brigade ARBiH, što nedvojbeno ukazuje na potpuni slom zapovjednog lanca 3. korpusa ili pak na svjesno, prešutno odobravanje egzekucija. Izdvojena grupa nasilno je usmjerena prema zaselku Bikoši.

Masovna egzekucija i svjedočanstva preživjelih

Na izoliranom lokalitetu Bikoši, izdvojena grupa zarobljenih Hrvata suočila se sa strijeljanjem. Prema sudskim spisima i terenskim izvještajima, na tom je mjestu brutalno likvidirano između 24 i 37 osoba – hrvatskih vojnika i civila. Pripadnici ARBiH i mudžahedini otvorili su nasumičnu vatru iz rafalnog automatskog oružja po zbijenoj grupi nenaoružanih ljudi.

Stravični detalji ovog masakra sačuvani su zahvaljujući svjedočanstvima nekolicine preživjelih koji su, iako teško ranjeni, uspjeli preživjeti pretvarajući se da su mrtvi (među njima su Berislav Marjanović, Darko Pušelja, Željko Pušelja i Zdravko Pranješ).

“Kada su vojnici počeli pucati po nama, instinktivno sam zalegao na tlo i pritom me metak pogodio u nogu,” posvjedočio je preživjeli Berislav Marjanović pred Haškim sudom. “Ležao sam bespomoćno na zemlji okružen mrtvim tijelima. Slušao sam jauke i stenjanje ranjenih zarobljenika koji su bili preslabi za bijeg, čekajući trenutak kada će uslijediti onaj smrtonosni, pojedinačni hitac izbliza za ‘ovjeravanje’.”

Ovaj ratni zločin nosi i obilježje brisanja cijelih obiteljskih loza. Ekshumacijama i dugotrajnim DNA analizama, završenim tek 25 godina kasnije, utvrđeno je kako su na Bikošima pobijene cijele generacije obitelji Barać, Bobaš, Balta i Pušelja, uključujući i sedamnaestogodišnjeg dječaka.

Zataškavanje, ekshumacije i tragična identifikacija

Neizostavan dio morfologije ovog ratnog zločina bio je pomno planiran pokušaj zataškavanja. Neposredno nakon egzekucije, zapovjedne strukture ARBiH poduzele su korake kako bi prikrile prirodu stradavanja. Službeni izvještaji civilne policije, kao i depeše koje su slali viši časnici (poput izvještaja od 21. listopada 1993. koji je Vrhovnom zapovjedništvu uputio Džemal Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa), lažno su prikazivali da su ubijeni Hrvati zapravo stradali tijekom “borbenih djelovanja”, izričito niječući da se radilo o strijeljanju zarobljenika po kratkom postupku. Štoviše, masovna grobnica na Bikošima naknadno je bila prekopavana, a tijela su strojevima prebacivana u sekundarne grobnice kako bi se onemogućila forenzička rekonstrukcija i prikrili dokazi mučenja i egzekucije iz neposredne blizine.

Zbog ovih intervencija, proces pronalaska i ekshumacije započeo je tek godinama nakon potpisivanja mirovnih sporazuma. Ostaci žrtava mukotrpno su ekshumirani 1996. i 2001. godine. Uslijedio je dugotrajan i bolan proces identifikacije. Tek 17. rujna 2018. godine, punih 25 godina nakon zločina, u prosekturi groblja Prahulje u Travniku, korištenjem napredne DNA analize, službeno je identificirano 18 hrvatskih žrtava.

Pregled identificiranih žrtava otkriva užasavajuću činjenicu da je zločin poprimio dimenziju brisanja cijelih obiteljskih loza, što je česta karakteristika najtežih zločina protiv čovječnosti. Među ubijenima našle su se cijele generacije istih obitelji:

Identificirane žrtve pokolja u Maljinama (Bikoši);

Identificirane žrtve pokolja u Maljinama (Bikoši)	Godina rođenja	Specifičnosti i obiteljske veze
Davor (Zvonko) Barać	1976.	Maloljetnik (ubijen sa 17 godina)
Bojan (Zvonko) Barać	1971.	Stariji brat Davora Baraća
Goran (Niko) Bobaš	1972.	Sin Nike Bobaša (21 god.)
Niko (Pero) Bobaš	1937.	Otac Gorana Bobaša (56 god.)
Srećo (Franjo) Bobaš	1963.	Rođak stradalih Bobaša
Slavko (Fabijan) Bobaš	1946.	Rođak stradalih Bobaša
Anto (Franjo) Balta	1959.	Najstariji od ubijene braće Balta
Nikica (Franjo) Balta	1968.	Brat iz obitelji Balta
Jozo (Franjo) Balta	1971.	Brat iz obitelji Balta
Mijo ili Jakov Tavić	Nepoznato	Pronađen samo manji dio skeleta; nemoguća precizna diferencijacija dvojice ubijene braće
Dalibor (Stipo) Janković	1973.	Civil/zarobljenik
Franjo (Mijo) Pušelja	1971.	Član obitelji Pušelja (neki su ranjeni preživjeli)
Ljubo (Bariša) Pušelja	1956.	Civil/zarobljenik
Ivo (Jozo) Volić	1953.	Civil/zarobljenik
Anto (Mijo) Matić	1963.	Civil/zarobljenik
Luka (Mato) Balta	1969.	Član šire obitelji Balta
Ivo (Niko) Balta	1964.	Član šire obitelji Balta
Predrag Pušelja	Nepoznato	Oskudni podaci pri identifikaciji

Međunarodno kazneno pravo: Jurisprudencija MKSJ-a, “Efektivna kontrola” i temporalni paradoksi zapovjedništva

Zločin u Maljinama poslužio je kao jedno od temeljnih činjeničnih polazišta za oblikovanje međunarodne pravne prakse vezane uz doktrinu zapovjedne odgovornosti. Sudski procesi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Den Haagu otkrili su duboke pravne dileme vezane uz inkorporaciju stranih paravojnih formacija (mudžahedina) u regularne postrojbe ARBiH.

Istaknuti vojni zapovjednik HVO-a, general Mijo Jelić, jasno upozorava na ovu statističku i pravnu nepravdu:

“Ovi politički montirani pravosudni procesi služe kao instrument revizije povijesti. Gotovo svaki istaknutiji hrvatski zapovjednik u BiH optužen je ili osuđen, čime se efektivno kriminalizira cjelokupna struktura HVO-a. S druge strane, minimiziranje masovnih zločina Armije BiH nad našim civilima ima jasan cilj: proglasiti hrvatski narod u BiH zločinačkim i u miru ostvariti ono što nije uspjelo u ratu – pretvoriti Federaciju u jednonacionalni entitet.”
Do kraja 1993. godine ukupno je 320.000 Hrvata (što čini ogromnih 42,5% od ukupnog broja Hrvata u BiH prema popisu 1991.) bilo prognano ili raseljeno. Dok su srpske snage ranije prognale oko 228.000 Hrvata, postrojbe ARBiH su u samo nekoliko ljetnih mjeseci 1993. prognale desetke tisuća civila (procjene govore o oko 144.000 Hrvata protjeranih iz općina gdje su izravno ratovali s ARBiH, uključujući 66.000 samo iz Lašvanske doline).

Pokolji u Maljinama, Dusini, Trusini, Grabovici i Križančevom Selu ostaju krvavi podsjetnici na visoku cijenu opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i trajnu potrebu za istinom koja ne poznaje kompromise.