Đuro Podboj

Spriječio je potpuni informativni mrak: Kako je jedan čovjek obranio istinu o Domovinskom ratu

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Osječko-baranjska županija Vijesti

U Popovcu je obilježena 35. obljetnica herojske pogibije. Đuro Podboj dao je svoj život 1991. braneći odašiljač Belje i istinu o ratu u Hrvatskoj.

POPOVAC – U krugu odašiljačkog objekta u Popovcu svečano je obilježena 35. godišnjica pogibije hrvatskog branitelja i tehničara. Đuro Podboj je na današnji dan 1991. godine, braneći strateški važan odašiljač Belje od neprijateljskih oklopnih napada, nesebično položio svoj život kako bi spriječio informativnu blokadu Hrvatske. Počast ovom heroju Domovinskog rata, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, odali su članovi njegove obitelji, brojni predstavnici braniteljskih udruga, bivši radni kolege, mještani te visoka izaslanstva tvrtke Odašiljači i veze (OIV) i Hrvatske radiotelevizije.

Okupljenima se tijekom komemoracije obratio Saša Radulović, direktor Sektora za tehnološke operacije OIV-a, naglasivši važnost trajnog sjećanja: „Tvrtka OIV čuva uspomenu na sve svoje djelatnike, a pogotovo na one koji su stradali u Domovinskom ratu, s posebnim poštovanjem prema Đuri Podboju. On je uistinu položio svoj život za obranu ovog objekta kako bi informacija o istini o ratu krenula dalje te došla do cijele Hrvatske i Europe.“

Emotivnim se riječima prisutnima obratila i Anica Pinter, sestra poginulog branitelja, prisjetivši se posljednjeg razgovora s bratom: „Još smo se čuli to jutro, 23. kolovoza 1991. godine. Rekao je da su opkoljeni tenkovima, ali da ih zasad nitko ne dira te da je tako i trebalo biti. Međutim, kada sam nakon dan ili dva nazvala ponovno, više se nije javljao.

Uz obitelj, suborce i kolege, počast su na mjestu pogibije odali i predstavnici Općine Popovac, kao i djelatnici HRT centra Osijek te Radio Osijeka. S dubokim pijetetom još je jednom potvrđeno kako žrtva koju je Đuro Podboj podnio za pravo hrvatskog naroda na istinu i slobodu informiranja nikada neće biti zaboravljena, već ostaje trajno upisana u ponosnu povijest Domovinskog rata, Baranje i cijele Hrvatske.

Život za istinu i slobodu informiranja

Osvajanjem strateških odašiljača, agresor je nastojao ostvariti dvostruki cilj: s jedne strane, spriječiti širenje istine o ratnim razaranjima, etničkom čišćenju i agresiji prema domaćoj i međunarodnoj javnosti, a s druge strane, osigurati tehničke preduvjete za neometano emitiranje vlastite psihološko-propagandne mašinerije.

Đuro Podboj

Đuro Podboj rođen je 25. rujna 1954. godine u baranjskom mjestu Grabovac. Za Baranju je bio duboko obiteljski, profesionalno i emotivno vezan cijeli svoj život. Svoj profesionalni radni vijek na Hrvatskoj radioteleviziji (tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb) započeo je 1. rujna 1984. godine, profiliravši se kao iznimno stručan i pouzdan tehničar. Njegovo primarno radno mjesto bio je objekt Belje, gdje je bio zadužen za nadzor, održavanje i operativno funkcioniranje radijskih i televizijskih odašiljača sustava OIV-a. Bio je obiteljski čovjek, suprug Katici i otac tada devetogodišnjeg sina Marija.

Koncept “građanina-vojnika” u ranoj fazi rata

Podbojev profil savršeno ilustrira fenomen preklapanja civilnih dužnosti i vojnog angažmana, što je bila nužnost u ranoj fazi obrane Republike Hrvatske kada regularne oružane snage još nisu bile u potpunosti strukturirane. Iako je bio stručni civilni zaposlenik čija je primarna zadaća bila održavanje tehničke ispravnosti telekomunikacijskih uređaja, Podboj se od prvog dana agresije dragovoljno uključio u oružanu obranu domovine. Postao je pripadnik 106. brigade Zbora narodne garde (ZNG), formirane u Osijeku, gdje se istaknuo organizacijskim sposobnostima te je djelovao kao utemeljitelj i zapovjednik tadašnje 4. čete (satnije) Mjesne zajednice Sjenjak, koja je djelovala u sastavu 2. bataljuna (bojne) 106. brigade.

Njegov sin Mario Podboj kasnije je u medijskim istupima iznio historiografski i ljudski iznimno važan podatak koji dubinski ocrtava Podbojev karakter: na samom početku ratnih zbivanja, Đuro Podboj uzeo je godišnji odmor na svom radnom mjestu kako bi se potpuno posvetio “stvaranju države” i obrani na prvoj crti. Tijekom tih ranih borbenih djelovanja bio je i ranjen. Međutim, unatoč pretrpljenom ranjavanju i mogućnosti da ostane na bolovanju ili u pozadini, on se vratio na svoje radno mjesto na odašiljaču Belje.

Ovakav čin nadilazi uobičajene okvire profesionalne odgovornosti. Podboj je bio svjestan akutnog manjka visoko obučenog tehničkog osoblja sposobnog za upravljanje kompleksnim odašiljačkim sustavima. Njegova odluka da se vrati na Belje, koje je tada već postalo izložena i iznimno opasna strateška točka, svjedoči o dubokom razumijevanju činjenice da se suverenitet države brani istodobno i oružjem u rovu i održavanjem protoka informacija u eteru.

Opsada i zarobljavanja branitelja (20. – 23. kolovoza)

Objekt je osiguravala manja i slabo naoružana skupina pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova (MUP RH) i 106. brigade ZNG-a, uz prisutnost dežurnog tehničara OIV-a Đure Podboja. Uvid u obrazloženje presude Županijskog suda u Osijeku (K-14/04-129) otkriva preciznu, iako tragičnu kronologiju slamanja obrane odašiljača:

  • 20. kolovoza 1991.: Paravojne četničke formacije, ohrabrene padom obližnjih naselja, započele su izravne oružane napade na periferiju kompleksa odašiljača Belje. Tom prilikom napadači su uspjeli zarobiti Vladu Čižmara, jednog od hrvatskih branitelja koji su osiguravali objekt.
  • 23. kolovoza 1991. (rano jutro): Obruč se potpuno zatvorio uz aktivnu potporu oklopa JNA. Đuro Podboj tog je jutra, suočen sa sigurnom smrću ili zarobljavanjem, uspio obaviti svoj posljednji telefonski razgovor sa sestrom, Anicom Pinter. U tom potresnom svjedočanstvu obavijestio ju je da je objekt “opkoljen tenkovima”, ali je dodao da ih “u tom trenutku nitko ne dira”. Ovaj detalj jasno upućuje na standardnu taktiku JNA: provođenje potpunog taktičkog okruživanja objekta oklopništvom prije slanja paravojnog pješaštva u “čišćenje”, koristeći tenkovske cijevi kao sredstvo teškog psihološkog pritiska na branitelje da se predaju.
  • 23. kolovoza 1991. (slom obrane i pad objekta): Tog kobnog dana agresorske snage silovito su upale i zauzele objekt. Stjepan Jagetić, koji je s još četvoricom pripadnika MUP-a RH osiguravao odašiljač, pružio je otpor, no zbog goleme nadmoći u ljudstvu i tehnici pali su u zarobljeništvo.

Egzekucija na radnom mjestu

Dok su Jagetić, Čižmar i ostali zarobljeni hrvatski policajci i vojnici odvedeni u zarobljeništvo radi ispitivanja i potencijalne razmjene, sudbina Đure Podboja bila je drukčija. On je mučki ubijen izravno na samom odašiljaču, doslovno do posljednjeg daha braneći tehničke uređaje, agregatska postrojenja i svoje radno mjesto.

Detalji same egzekucije ostali su obavijeni velom tajne zbog nedostatka izravnih preživjelih svjedoka samog čina ubojstva koji bi slobodno mogli svjedočiti o tome. Njegova striktna odluka da se ne povuče, da ne prepusti kontrolu nad frekvencijama agresoru i da osigura da hrvatski signal ne utihne ni sekunde ranije nego što je to bilo fizički neizbježno, dovela je do toga da je platio najvišu moguću cijenu. Odbio je predati najmoćniji alat istine u ruke onih koji su došli provesti genocid.

Pravni epilog

Presuda Županijskog suda u Osijeku (K-14/04-129) od 16. rujna 2004. godine, izrečena u predmetu protiv Stokana Sekanića (zvanog “Stole”, rođenog 1953. u Popovcu), daje mračan uvid u tretman hrvatskih zarobljenika. Sekanić, koji je kao pripadnik milicije tzv. SAO Krajine djelovao na okupiranom području, osuđen je na zatvorsku kaznu od 8 godina zbog brutalnog ratnog zločina, zlostavljanja nesrpskog civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u podrumima zatvora u Belom Manastiru, Kneževu i Kozarcu.

Na suđenju je svjedočio Stjepan Jagetić, zarobljen na Belju 23. kolovoza. U svom je iskazu detaljno opisao kako je nakon zarobljavanja brutalno premlaćivan u Kneževim Vinogradima, zatim zlostavljan u prostorijama lokalnog poduzeća “Neimar”, te konačno odveden u zloglasne podrume Policijske postaje Beli Manastir (pod nadzorom pobunjeničkih vlasti), gdje je osobno vidio optuženog Sekanića kako premlaćuje i ispituje zarobljenike. Vlado Čižmar, zarobljen na Belju tri dana ranije, također je potvrdio da je bio zatočen u istim podrumima i potvrdio prisutnost istih mučitelja.

Ove utvrđene pravosudne činjenice generiraju forenzički i povijesni uvid dubljeg reda: Đuro Podboj je vjerojatno likvidiran po kratkom postupku izravno na samoj lokaciji jer je, kao prkosni tehničar koji je odbio predati kontrolu nad vitalnim emisionim sustavom, od strane paravojnih formacija smatran “neprijateljem” i primarnom prijetnjom njihovom planiranom informativnom monopolu. S druge strane, uniformirani policajci i vojnici MUP-a i ZNG-a planski su odvedeni u zatočeništvo radi brutalnih ispitivanja, mučenja te potencijalne razmjene s hrvatskim vlastima.

Sociološki fenomen “Zida šutnje”

Izjava Podbojevog sina, Marija Podboja, ocrtava turobnu stvarnost postkonfliktnog tranzicijskog društva u Baranji: “Vjerujem da svi u ovim baranjskim selima znaju tko je to učinio, ali nitko nikada nije istupio i pokazao prstom na počinitelje”.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori