Danas su Maceljske žrtve, njih 500, napokon pronašle svoj mir. U Donjem Maclju održan je dostojanstven pokop posmrtnih ostataka ekshumiranih iz Slovenije.
Danas je kod Spomen-crkve Muke Isusove u Donjem Maclju, uoči obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Republika Hrvatska organizirala komemoraciju i posljednji ispraćaj za 500 hrvatskih žrtava. Uz svetu misu i vojne počasti, posmrtni ostaci ekshumirani iz masovnih grobnica u Sloveniji napokon su, nakon 81 godine čekanja, dostojno pokopani na hrvatskom tlu kako bi im se vratio mir i ljudsko dostojanstvo.
Posmrtni ostaci žrtava ekshumirani su iz četiri masovne grobnice u Sloveniji – Trebče, gdje je pronađeno 10 žrtava, Podstenice/Rugarski klanci, gdje su pronađene 22 žrtve, Košnica pri Celju, gdje je pronađeno 307 žrtava i Cerklje ob Krki, gdje je pronađena 161 žrtva. Na kostima su utvrđeni brojni tragovi nasilne smrti, među kojima višestruki prijelomi, tragovi udaraca tupim predmetima te prostrijelne i strijelne ozljede, a riječ je o 500 mladih muškaraca, među kojima je bilo i maloljetnika.Svetu misu zadušnicu i posljednji ispraćaj predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, monsinjor Jure Bogdan.
“Vraćamo ih hrvatskoj zemlji.
Domovina ih prima u svoje krilo.”
Ovim činom Republika Hrvatska odaje počast žrtvama i osigurava im dostojan pokop na hrvatskom tlu, nastavljajući kontinuirane napore na pronalasku, ekshumaciji i identifikaciji posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava stradalih tijekom Drugog svjetskog rata i poraća.
Komemoracija je započela svetom misom zadušnicom i posljednji ispraćaj koji je predvodio vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, monsinjor Jure Bogdan. Komemoraciji su prisustvovali, potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman, ravnatelj Veteranskih cenata Josip Lucić, te mnogo drugih, a posebno članovi branitelji udruga iz Domovinskog rata te udruga iz Drugog svjetskog rata i poraća.
Žrtve preuzete iz Republike Slovenije pripadaju istom povijesnom kontekstu stradanja, odnosno događajima vezanima uz Križni put i poratne likvidacije nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Upravo zato njihov zajednički pokop ovdje u Macelju ima posebno povijesno i simboličko značenje.
Svetu euharistiju predvodit će vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj monsinjor Jure Bogdan, a u koncelebraciji će biti pomoćni zagrebački biskup Vlado Razum te više svećenika.
Tijekom mise pjevat će klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice. Himnu “Lijepa naša”, izveo je ansambl “Celeste”.
Prigodni program vodili su i Jakov Bilić, dramski glumac i ravnatelj HNK-a Šibenik i Sanja Brajković, urednica i voditeljica HRT-a.
Prisutne su tri postrojbe: Husarska garda Varaždinske županije, počasna postrojba Grada Krapine „Krapinski Ilirci” te Slunjska krajiška pješačka pukovnija.
Na samom početku svete mise, monsinjor Jure Bogdan poručio je okupljenima :
„Kršćanski pokop 500 osoba u Macelju uz molitvu za njihove duše. […] draga braćo i sestre okupljeni pred kapelicom Muke Isusove. Ovdje danas u Macelju pokapamo 500 ljudskih kostura, 500 osoba, 500 onih koji su imali ime i prezime, 500 onih za kojima se tragalo. Obitelji nisu znale, mi nismo znali gdje su i kako su završili svoj zemaljski život.
Pokapamo ih u hrvatsku zemlju koju su voljeli, koju su poštovali, koju su ljubili.
Pokapamo ih kao kršćanski vjernici, kao vjernici koji vjerujemo u Trojedinoga Boga. Pristupamo oltaru Gospodnjem, molimo za njihove duše, molimo za sve ono što im je potrebno u vječnosti, a ako su im naše molitve potrebne, da ih Bog iz čistilišnih muka privede u nebesku radost, u zajedništvo sa svima svetima. Oltaru Gospodnjem pristupimo čista srca.“
Zatim je u svojoj propovijedi kazao:
„Draga braćo i sestre,
Gubilišta, poruka mira. Središnja je to nit vodilja propovijedi što ju je zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, održao 1991. godine na ovome mjestu velikih stradanja hrvatskog naroda. Kardinalova poruka upućuje nas prema istini koja vraća dostojanstvo živom i mrtvom čovjeku, tihoj molitvi koja pamti i nadi koja otvara put mira.
U sličnom se položaju našao i starozavjetni prorok Ezekijel, koji donosi prispodobu o dolini punoj suhih kostiju. ‘Gospodin me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Bilo ih je veoma mnogo i bile su sasvim suhe.’ Pred tim prizorom Bog ga pita: ‘Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?’
Neka nam stručni poznavatelji Svetoga pisma i vrsni povjesničari i znanstvenici naših dana pomognu odgovoriti na pitanje je li više suhih kostiju bilo u viđenju starozavjetnoga proroka Ezekijela ili ih je više skriveno u grobištima s kraja i nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama bivše jugoslavenske zajednice.
Suhe kosti naših sunarodnjaka i drugih ljudi polagano se i nezaustavljivo pokazuju, izranjaju iz podzemlja, izlaze na vidjelo, nijemo progovaraju, postavljaju pitanja, traže odgovore.
Stojimo danas pred pet stotina ekshumiranih ljudskih kostura iz četiri grobišta na području Slovenije: lokacija Trepče pod Stenicom, jama u [.. grobište Košnica pri Celju i lokacija Cerklje ob Krki.
Nakon 81 godine stigli su u Hrvatsku i danas ih polažemo u grobnicu kod kapelice Muke Isusove ovdje u Macelju. Raduje nas činjenica da i oni konačno imaju pravo na grob, molitveni spomen i svoje ljudsko dostojanstvo. Desetljećima nisu imali groba nad kojim bi netko zastao, zapalio svijeću, izgovorio molitvu. Zatočeni, izmučeni, umoreni bez suda, samo zato što su drugačije mislili i željeli. Bačeni su u jame i vrtače te skriveni i zatrpani u grobovima kao najopasniji otpad o kojemu nitko ništa ne smije znati.
Ipak, teško je ugušiti sjećanje.
Jedini totalitarni sustav koji je to ozbiljno pokušao bio je ujedno i najambiciozniji i najkrvaviji – marksizam i lenjinizam. Kad vlast uspije terorom spriječiti svaku raspravu, ona se zavarava da je uspjela potisnuti pojedinačna sjećanja kojima je ipak najmanja mogućnost dovoljna da oblikuju kolektivnu svijest.
Netko je nešto vidio ili čuo i nikad to nije zaboravio. Nekoga počinitelja možda grize savjest. Neki posve nevezan događaj, primjerice izgradnja autoceste 90-ih godina 20. stoljeća kad je riječ o grobnici u Teznom, razotkrije ostatke žrtava. Duhovi prošlosti na kraju se ipak dovuku iz špilja, jama i grobova gdje su bili zaboravljeni da se s njima suoči sadašnjica. Nažalost, ni danas ne znamo njihova imena, a toliko ih želimo znati. Njihove obitelji nisu znale, niti znaju gdje počivaju. Od njih su ostale suhe kosti i mnoštvo pitanja na koja tražimo odgovore.
Ezekijelovo viđenje bilo je upućeno narodu koji je izgubio domovinu i slobodu, narodu koji je izgubio nadu: ‘Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo.’ Činilo se da su izbrisani iz povijesti. Ali gdje čovjek vidi kosti, Bog vidi osobu. Gdje povijest vidi broj, Bog vidi lice. Gdje ljudi prestaju tražiti, Bog ne prestaje pamtiti. Zato se danas zaustavljamo pred ovim suhim kostima, molimo za njihove duše i polažemo ih u brižno pripravljeni grob. Hvala svima koji su to učinili.
Antropološka i forenzička istraživanja mogu utvrditi dob i spol, prepoznati ozljede te analizirati pronađene predmete. Dragocjena su jer nas približavaju povijesnoj istini. Kršćanska antropologija ipak ide korak dalje i postavlja pitanje: tko je čovjek? Odgovor nalazimo na prvim stranicama Svetoga pisma: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori.’ Čovjek nije tek dio neke skupine, broj u izvješću ili ostatak pronađen u zemlji. Svaki je čovjek jedinstven, stvoren na sliku Božju i njemu je povjereno upravljanje Edenskim vrtom, ovom našom lijepom zemljom, od stvaranja svijeta do njegova kraja.
Ove su kosti pripadale ljudima koji su imali svoja lica i imena, roditelje, zavičaj i dom, očeve i majke, možda i supružnike i djecu. Imali su nade i planove. Netko ih je čekao i nadao se da će se vratiti. Netko je umro ne saznavši gdje počivaju. Njihova su nam imena nepoznata, ali nijedno od njih nije nepoznato milosrdnome i dobrome Bogu.
Pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ne daju ni država, ni vlast, ni odora, ni politička pripadnost, ni partija, ni stranka, pa ga ne mogu ni oduzeti. Dignitatis humanae posvješćuje da se ono spoznaje Božjom riječju i razumom te da prava koja iz njega izviru trebaju biti priznata u pravome trenutku i u pravome poretku. Ljudsko dostojanstvo, dakle, ne ovisi o tome pripada li čovjek pobjednicima ili poraženima, je li mu ime zapisano ili izbrisano. Uskratiti čovjeku grob znači nakon smrti uskraćivati mu mjesto u ljudskome sjećanju. Današnjim ukopom ovim pokojnicima vraćamo ono što im pripada. Više nisu skrivene i zaboravljene kosti, nego pokojni ljudi, osobe za koje se moli na konkretnom mjestu i kojima se iskazuje pijetet.
U Evanđelju Isus govori: ‘Ovo je volja onoga koji me posla, da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.’ Povijest može izgubiti trag čovjeka, vlast nažalost može izbrisati ime, zatvoriti arhive i prikriti grobnicu, obitelji mogu desetljećima tražiti odgovor, ali Krist kaže: ‘Nikoga neću izgubiti.’ Za nas su ovo bezimene, nevine žrtve poratnog komunističkog nasilja nakon Drugoga svjetskog rata. Za Boga je svaki od njih osoba koju je pozvao u život i pratio; On zna njihova imena, poznaje njihove posljednje trenutke i čuje riječi koje nitko drugi nije čuo.
Zato s njima i za njih u duhu ponavljamo: ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom; tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.’ U dolini smrti psalmist više ne govori samo o Bogu, nego upravlja svoju riječ samome Bogu: ‘Ti si sa mnom.’ Kada nestane ljudska blizina, ostaje uvijek i trajno Božja prisutnost i blizina. Današnjim obredom skrivenim grobištima suprotstavljamo život, zaboravu spomen, nasilju molitvu, a bezimenosti Kristovo obećanje: ‘Nikoga neću izgubiti.’ Povratak ovih pokojnika u domovinu nije samo zemljopisni povratak, molimo da bude i njihov dolazak u konačni dom u kojem, govori psalmist: ‘U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.’
Bog preko proroka Ezekijela obećava: ‘Ja ću otvoriti vaše grobove i izvesti vas iz vaših grobova, narode moj.’ Krist u Evanđelju dovršava to obećanje: ‘Ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.’ Drugi vatikanski koncil podsjeća da pred smrću zagonetka ljudskog života postaje najveća, ali odmah svjedoči da je Krist svojom smrću pobijedio smrt i otvorio nam nadu istinskoga života u Bogu.
Zato polaganje tijela u zemlju za kršćanina nije predaja ni konačna pobjeda smrti; to je čin vjere da život ne završava grobom. Sprovodni obrednik nad grobom kaže da ljudsko tijelo predajemo zemlji od koje je uzeto, ali i da je Krist uskrsnuo i tada će preobraziti naše smrtno tijelo. Posljednji pozdrav neka bude znak ljubavi koji odražava bol i učvršćuje nadu. To danas želimo učiniti za ovih pet stotina pokojnika.
Sjećanje na pokojne obveza je živima. Poziva nas da strpljivo tražimo istinu i svakom pokojniku omogućimo dostojan grob. Zrelo se društvo ne boji arhiva, znanstvenih istraživanja ni činjenica. Istinu ne tražimo radi novih podjela, nego da obitelji dobiju odgovore, da se pokojnicima gdje je to moguće vrate imena i da zajednica stekne pravednije i mirnije pamćenje.
Predsjednici komisija Iustitia et pax triju biskupskih konferencija Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine u zajedničkoj izjavi iz 2008. godine navode: ‘Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Ukoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u drugoj fazi revolucije obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike, isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i prava na etničku osvetu, naređivali i provodili takve zločine.’
Pred ovim grobom učimo da nijedna ideologija nije važnija od čovjeka. Istina nam je potrebna radi pravednosti, a pravednost otvara put pomirenju i miru. Najdostojniji spomen mrtvima jest suživot u kojem poštujemo žive. Ovim su ljudima bili oduzeti život, ime i grob, ali ne i mjesto u Božjem pamćenju. Povjeravamo ih Kristu Dobrome Pastiru koji ih je pratio dolinom smrti, neka ih uvede u Očev dom i ispuni svoje obećanje da nikoga neće izgubiti, nego uskrisiti u posljednji dan. Pokoj vječni daruj im Gospodine, počivali u miru.“
Nakon svete mise zadušnice održani su sprovodni obredi uz blagoslov lijesova i molitvu. U znak pijeteta prema stradalima položeni su vijenci te zapaljene svijeće.
Ministar Medved podsjetio je kako završetak Drugog svjetskog rata za tisuće hrvatskih vojnika i civila nije značio mir, već početak Križnog puta.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u obraćanju je rekao:
„Danas stojimo pred pet stotina ljudskih sudbina, pred pet stotina nasilno prekinutih života, pred ljudima kojima je prije više od osam desetljeća oduzet život, a potom im je desetljećima uskraćivano i pravo na grob.
U proljeće i ljeto 1945., kada je Europa slavila završetak Drugoga svjetskog rata, za tisuće hrvatskih ljudi nije nastupio mir. Počeo je njihov Križni put.
Kolone zarobljenih vojnika i civila krenule su iz Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, putem bez povratka.
Njihova su stratišta postale šume, rudarska okna, protutenkovski rovovi i jame. Njihove obitelji trebale su šutjeti, ali istina se ne može ubiti.
I danas je ta istina ovdje, pred nama, u ovim posmrtnim ostacima, u tišini ove grobnice, u pet stotina hrvatskih ljudi koje danas napokon dostojno pokapamo.
Njihovi su posmrtni ostaci pronađeni u Sloveniji, u masovnim grobnicama.
U Trepču je pronađeno 10 žrtava, u jami u Rugarskim klancima njih 22, u Košnici pri Celju 307, a u Cerklju ob Krki 161.
Petsto muškaraca, mladih ljudi u punoj životnoj snazi, a među njima je bilo i maloljetnika. Na njihovim su kostima ostali tragovi nasilne smrti.
Antropološkom smo obradom utvrdili višestruke prijelome kostiju, tragove udaraca tupim predmetima, prostrijelne rane lubanja, uključujući rane u području potiljka, te višestruke strijelne ozljede različitih dijelova tijela.
Ali ono što nije ostalo zapisano na kostima, zapisano je u povijesti hrvatskoga naroda.
Zapisana je bol majki koje nisu znale gdje su im sinovi, supruga koje su čekale muževe koji se nikad nisu vratili, djece koja su odrastala bez očeva, obitelji koje desetljećima nisu imale grob na kojem bi zapalile svijeću. Danas prekidamo čekanje koje je trajalo 81 godinu.
Pravo na grob je ljudsko pravo, a pravo obitelji i naroda da znaju gdje počivaju njihovi mrtvi civilizacijska je obveza svake uređene države. Pred nama je 81 lijes, po jedan za svaku godinu koja je prošla od njihova stradanja.
U njima su posmrtni ostaci hrvatskih žrtava koje smo prije nešto više od tri mjeseca prvi put institucionalno preuzeli od Republike Slovenije. Danas je njihov put završen u domovini.
I upravo je zato naša obveza da ono što se desetljećima pokušavalo sakriti danas utvrđujemo stručno, sustavno i na temelju činjenica.
I zato smo od 2016. godine odlučili tu šutnju sustavno prekinuti. U mandatu ove Vlade proveli smo 635 terenskih izvida i istražili 96 lokacija. Pronašli smo brojne masovne i pojedinačne grobnice s najmanje 2300 žrtava.
Zločine partizansko-komunističkog režima razotkrili smo na stratištima. U Jazovki 814 prekinutih života. U Gračanima u Zagrebu 294. U Gospiću 253. U Brdovcu 133. Na Tuškancu u Zagrebu 102. Ovdje na Macelju 84. U Senju 57. Gornja Dubrava, šuma Lešće kod Zagreba 55. U Garešnici 53. Sveta Nedelja 44. Jama Golubinka kod Tisnog 40. Novi Marof 36. Zagvozd 30. Plaški 27. Savska cesta u Zagrebu 25 žrtava. Svaka od tih lokacija dio je istog nastojanja: istražiti što je desetljećima ostalo skriveno, a žrtvama osigurati mjesto koje im pripada u našem povijesnom pamćenju.
Naša zadaća nije mogla završiti ni na državnoj granici.
Ustrajnim radom i suradnjom s Republikom Slovenijom ostvarili smo pitanje povratka hrvatskih žrtava s njezina područja. I nije slučajno da taj put završava ovdje u Macelju.
Prije današnjeg dana ovdje su počivali posmrtni ostaci 1247 žrtava. Obnovili smo postojeću grobnicu i uz nju izgradili novu. Time se danas ovdje nalazi najveća grobnica za žrtve Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u Republici Hrvatskoj.
Žrtve koje već počivaju ovdje u Macelju i ove koje danas polažemo povezuje isti Križni put. Njihova mjesta stradanja povezuje ista kolona smrti, isti četverored. Njihove sudbine spaja isti povijesni trenutak, isti obrazac nasilja koji je obilježio 1945. godinu. Granica ih je razdvojila u smrti, a Macelj ih danas ponovno povezuje. Ubili su ih, a zatim pokušali izbrisati trag da su ikad postojali. A danas svjedočimo da nisu uspjeli. Pronašli smo ih, vratili smo ih u Hrvatsku. Svaka istražena lokacija, svaki pronalazak i svaki otvoreni grob dio su istog nastojanja: vratiti i oteti žrtvu od zaborava.
Danas, uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, s ovog mjesta jasno osuđujemo zločine nacističkog, fašističkog i komunističkog totalitarizma. A ovdje u Macelju posebno smo suočeni s posljedicama komunističkih poratnih likvidacija. O njima moramo govoriti na temelju činjenica, bez straha i s istinom da se jednim zločinom ne umanjuje osuda drugog zločina.
Mi smo generacija koja živi u slobodnoj, samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Državi koju smo mi hrvatski branitelji u Domovinskom ratu izborili i obranili. Imamo obvezu govoriti o onome o čemu se desetljećima nije smjelo govoriti: o komunističkim poratnim zločinima, o Križnom putu, o masovnim likvidacijama, o ljudima koji su nestajali bez suda i presude.
Ne činimo to da bismo ponovno otvarali stare podjele. Činimo to zato da bismo istinom zatvorili otvorene rane. Danas zahvaljujem Republici Sloveniji na suradnji koja je omogućila povratak ovih 500 hrvatskih žrtava. Zahvaljujem djelatnicima Ministarstva hrvatskih branitelja, posebno Upravi za zatočene i nestale, svim antropolozima, forenzičarima i svima koji godinama predano rade na pronalaženju žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Ovaj današnji pokop nije kraj naše zadaće. Na području Hrvatske i Slovenije brojne su još lokacije masovnih grobnica i nastavit ćemo ih otkrivati.
Ali rješavanje sudbina i potraga za 1725 osoba nestalih u Domovinskom ratu ostaje naš prioritet. Vrijeme može odnijeti svjedoke.
Može izbrisati tragove. Može našu misiju učiniti gotovo nemogućom. Ali vrijeme ne može učiniti nepravdu pravednom. I ne može našu obvezu pretvoriti u zaborav.
Kroz različita razdoblja hrvatske povijesti, od 1945. do 1991. godine, od Križnoga puta do Petrovačke dole kod Vukovara koju istražujemo danas već više od četiri godine – isti je oblik zločina, ali u drugom vremenu.
Naša ustrajnost, pronalazak i razotkrivanje dokaz je naše odlučnosti. Potvrđujemo da protok vremena nama u Ministarstvu hrvatskih branitelja ne predstavlja zapreku i da nećemo odustati od traganja za istinom.
Macelj je nakon današnjeg dana mjesto počinka 1747 žrtava i trajno svjedočanstvo teškog i za hrvatski narod bolnog vremena.
Put povratka kući pokojnika koje danas ispraćamo trajao je predugo. Njihova je mladost ostala u slovenskim šumama i jamama. Mnogi koji su ih čekali nisu doživjeli njihov povratak.
Ali Hrvatska ih nije zaboravila.
Oni od danas više nisu bez groba. Nisu skriveni daleko od svoje domovine. Od danas počivaju u hrvatskoj zemlji i pod hrvatskim nebom.
Drage Hrvatice i Hrvati, moderna hrvatska država utemeljena je na demokraciji, slobodi, ljudskom dostojanstvu i pobjedi hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu.
I danas se obvezujemo: tražit ćemo i dalje, dok postoji posljednja jama koju nismo istražili i posljednje grobište koje nije obilježeno. Danas u slobodnoj Hrvatskoj činimo ono što generacije prije nas nisu mogle učiniti i polažemo zavjet istini. Žrtve se neće zaboraviti, a zločini se neće prešutiti. Vraćamo sjećanje na one koje su željeli izbrisati, kako se takvo zlo više nikad i nikome ne bi ponovilo. Neka ovih pet stotina hrvatskih ljudi napokon počiva u miru. Hvala vam.“
Simboličnim predavanjem zastave monsinjoru Bogdanu i blagoslovom 81 malog lijesa prekrivenog hrvatskim stijegom, završeno je poglavlje lutanja za ovih pet stotina duša. Macelj je time postao vječno počivalište za ukupno 1747 žrtava.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Nakon 81 godine šutnje: 500 zaboravljenih sinova konačno pronašlo mir u hrvatskoj zemlji
Danas su Maceljske žrtve, njih 500, napokon pronašle svoj mir. U Donjem Maclju održan je dostojanstven pokop posmrtnih ostataka ekshumiranih iz Slovenije. Danas je kod… Pročitaj više: Nakon 81 godine šutnje: 500 zaboravljenih sinova konačno pronašlo mir u hrvatskoj zemlji - Ostavljeni na milost i nemilost oklopnoj sili: 35 godina od herojskog otpora i početka baranjskog egzodusa
U znak sjećanja na stradale branitelje i civile, danas je ispred Osnovne škole svečano obilježena herojska obrana Darde 1991. godine. Kroz polaganje vijenaca, zajedničku molitvu… Pročitaj više: Ostavljeni na milost i nemilost oklopnoj sili: 35 godina od herojskog otpora i početka baranjskog egzodusa - Zarobljavanje vlaka JNA: Dan kada je Slavonski Brod prevario vojsku i naoružao Hrvatsku
U dramatičnim ljetnim danima 1991. godine, kada je nad cijelom istočnom Hrvatskom visjela prijetnja potpunog uništenja, hrabrost i odlučnost lokalnih branitelja promijenili su tijek povijesti.… Pročitaj više: Zarobljavanje vlaka JNA: Dan kada je Slavonski Brod prevario vojsku i naoružao Hrvatsku - Nema milosti: Turistička inspekcija poharala iznajmljivače na crno!
U razdoblju od 20. travnja do 15. kolovoza 2026. godine, turistička inspekcija Državnog inspektorata provela je 2.059 nadzora diljem Hrvatske, otkrivši 166 slučajeva ilegalnog iznajmljivanja,… Pročitaj više: Nema milosti: Turistička inspekcija poharala iznajmljivače na crno! - Jedna svijeća za svaki dan otpora: 87 svijeća za Vukovar u Osijeku
Hrvatska stranka prava obilježit će u utorak, 25. kolovoza 2026., u Osijeku početak Bitke za Vukovar paljenjem 87 svijeća u Vukovarskoj ulici, u spomen na… Pročitaj više: Jedna svijeća za svaki dan otpora: 87 svijeća za Vukovar u Osijeku - U nekoliko sekundi nestale su cijele obitelji: Zaboravljeni krik pulske djece s Vergarole
Na pulskom kupalištu Vergarola, 18. kolovoza 1946. godine, dogodila se stravična eksplozija 28 zaostalih protubrodskih mina u kojoj je poginulo više od 100 ljudi, mahom… Pročitaj više: U nekoliko sekundi nestale su cijele obitelji: Zaboravljeni krik pulske djece s Vergarole - Županica Tramišak obišla gradilišta: Evo kada točno učenici u Ladimirevcima i Ivanovcima prelaze u jednu smjenu
Povijesna ulaganja u obrazovnu infrastrukturu donose velike promjene za učenike na području Valpovštine. Rekonstrukcija i dogradnja koju prolazi OŠ Ladimirevci, zajedno s PŠ Ivanovci, osigurat… Pročitaj više: Županica Tramišak obišla gradilišta: Evo kada točno učenici u Ladimirevcima i Ivanovcima prelaze u jednu smjenu - Kako je 1500 kamiona otrova postalo nevidljivo za institucije, a jedini krivci su ostali privatni poduzetnici?
Nezapamćeni ekocid u Lici razotkrio je potpuni slom državnog sustava kontrole. Kako je moguće da 1500 kamiona toksičnog otpada neopaženo prođe kroz Hrvatsku i završi… Pročitaj više: Kako je 1500 kamiona otrova postalo nevidljivo za institucije, a jedini krivci su ostali privatni poduzetnici? - Ekocid u Lici: Je li zdravlje građana doista sigurno i što donosi novi saborski zaključak?
Završena je izvanredna saborska sjednica na kojoj je glavna tema bila otpad u Gospiću, a vladajuća većina izglasala je novi zaključak o hitnoj sanaciji unatoč… Pročitaj više: Ekocid u Lici: Je li zdravlje građana doista sigurno i što donosi novi saborski zaključak? - 37.000 tona otrova u srcu Like: Sabor gori zbog ekocida, oporba grmi o “veleizdaji i otpadnoj mafiji”!
Danas, 20. kolovoza, u zgradi Hrvatskog sabora započela je dvodnevna izvanredna sjednica (koja će trajati do 21. kolovoza) kako bi zastupnici raspravili zašto je otpad… Pročitaj više: 37.000 tona otrova u srcu Like: Sabor gori zbog ekocida, oporba grmi o “veleizdaji i otpadnoj mafiji”!
