žrtve totalitarizma

Nevin odležao godine u stravičnom sustavu: “I danas se budim u znoju zbog onoga što su nam radili 1984.”

Obilježavanja Hrvatska Povijest Međuratno razdoblje Nove obavijesti Osječko-baranjska županija Vijesti

Predstavnici udruga, lokalne vlasti i građani okupili su se ovog 23. kolovoza u Đakovu kako bi obilježili Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma. Kod spomenika “Glava koja tone”, uz molitvu i svjedočanstva preživjelih, odana je počast onima kojima su nepravedno oduzeti sloboda, dostojanstvo i život.

Đakovo: Sjećanje na žrtve totalitarizma i borba protiv kulture zaborava

Predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ), Hrvatskog obrednog zdruga (HOZ) Jazovka, izaslanstva Grada Đakova te građani okupili su se ovog 23. kolovoza na Parokovoj livadi u Đakovu kako bi, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, obilježili Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Cilj ovog okupljanja kod spomenika “Glava koja tone” bio je odavanje dubokog pijeteta nevinim ljudima stradalima pod opresivnim sustavima, uz jasnu poruku da proces istinske pomirbe zahtijeva otvoreno suočavanje s povijesnim činjenicama i sprječavanje ponavljanja sličnih zločina.

Mračna tajna Parokove livade i institucionalna šutnja

Trenutak novije povijesti koji je trajno obilježio demografsku i psihološku sliku Đakova odigrao se 17. travnja 1945. godine. Ulaskom jedinica Jugoslavenske armije u grad započele su masovne, brutalne racije pod strogom paskom OZN-e. Ugledni građani, zarobljeni vojnici i civili odvođeni su s kućnog praga, često bez suđenja i formalnih optužnica. Dio uhićenika otjeran je na đakovački “Križni put” prema Požegi, dok su mnogi likvidirani po kratkom postupku u samom gradu.

Jedno od najpoznatijih, no i dalje forenzički neistraženih stratišta jest Parokova (Župna) livada iza crkve Svih Svetih. Procjenjuje se da je na tom uskom prostoru bačeno između 65 i 100 žrtava.

  • Zabrana iskapanja: Obitelji žrtava, koje su pod okriljem noći pokušale iskopati i dostojanstveno pokopati svoje najmilije, suočile su se s proglasom komunističkih vlasti kojim je pod prijetnjom smrtne kazne zabranjen pristup lokaciji.
  • Tranzicijski vakuum: Iako je državna Komisija 1999. godine sastavila zapisnik s namjerom ekshumacije, njezino političko ukidanje 2001. godine ostavilo je obitelji u trajnoj neizvjesnosti.

Znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest, dr. Vladimir Geiger, ranije je upozorio kako te poslijeratne likvidacije nisu bile incidenti ostrašćenih pojedinaca, već visoko institucionalizirane egzekucije planirane od strane samog državnog aparata.

Grad Đakovo jedini obilježava žrtve i komunizma i fašizma. Zamjenik gradonačelnika Grada Đakova, Antun Galić, poručio je:

Danas obilježavamo ovaj dan sjećanja ovdje u Đakovu. Ono što bih istaknuo ispred Grada jest to da je Đakovo jedini grad koji ima obilježja i odaje počast žrtvama i komunizma i fašizma. Znači, mi jednako obilježavamo svaku žrtvu.“

“Glava koja tone”: Materijalizacija memorije

Kao odgovor na desetljeća nametnute šutnje, građanska inicijativa predvođena HDPZ-om i HOZ-om rezultirala je podizanjem spomenika “Glava koja tone” 2009. godine. Autorsko djelo akademskog kipara Antuna Babića nosi snažnu simboliku, o kojoj je na komemoraciji govorio Pero Šola, predsjednik HOZ-a Jazovka za Đakovo i član Zajednice žrtvoslovnih udruga OBŽ:

“Spomenik simbolizira ljude koji su ubijeni nakon 1945. godine. Znamo da je partizanska vojska ubijala ljude i često ih nije pokapala. Ti su ljudi polako tonuli u zemlju i nestajali. No, kako su nestajala njihova tijela, nestajalo je i sjećanje na njih.”

Šola je podsjetio na važnost izbjegavanja klasifikacije žrtava, istaknuvši đakovački presedan – grad posjeduje i spomenik žrtvama nacizma (“Put u nebo” Dine Merhav), čime se šalje poruka da bol ne poznaje ideologiju. Osvrnuo se i na nedavnu komemoraciju u Maclju, gdje pronađene štake, medicinska pomagala i križevi svjedoče o ubijanju ranjenika i invalida, naglasivši kako se “kultura zaborava” mora zamijeniti kulturom sjećanja: “Žrtva nikad ne može biti kriva, a zločinac nikad ne može biti nevin.

Potresno svjedočanstvo o montiranim procesima osamdesetih

Da represivni aparat nije stao 1945. godine, svjedoči bolno osobno iskustvo Ive Tubanovića, predsjednika osječko-baranjske podružnice HDPZ-a, koji je 1984. godine nevin osuđen na 16 godina zatvora pod lažnom optužbom za terorizam.

Uhićen sam 1984. godine. Sjećam se brojnih istraga i maltretiranja. Kada me isljednik prvi put uhvatio za vrat, udario nogom u trbuh i oborio, počeo sam shvaćati da je situacija opasna. Odvodili bi nas usred noći iz zatvora, vozili satima u nepoznato. Izgubite osjećaj za vrijeme i prostor… U jednom su me trenutku pokušali natjerati da priznam postavljanje eksploziva u katedrali.”

Tubanović je upozorio na strašne posljedice koje su takvi montirani procesi ostavili na cijele obitelji, od oduzimanja putovnica do stigmatizacije zbog koje su rođaci prekidali kontakte. Posebno je istaknuo tragičnu sudbinu svog kuma Ante Davidovića, koji je ubijen petog dana istrage u osječkom zatvoru, što je tek jedna od mnogih mračnih tajni koje i danas čekaju svoju punu znanstvenu i pravnu zadovoljštinu.

Poruke odaslane s komemoracije ostaju nedvosmislene: edukacija i otvoreno suočavanje s povijesnim činjenicama jedini su pravi put prema zacjeljivanju rana i istinskom jedinstvu naroda.

Ivo Tubanović, svjedočanstvo o brutalnosti komunističkog režima


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori