Saznajte kako je predaja 21. korpusa na Banovini 8. kolovoza 1995. označila stvarni završetak operacije Oluja i spasila tisuće života.
Vojno-redarstvena operacija “Oluja”, pokrenuta u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. godine, predstavlja kulminaciju hrvatskih napora za uspostavom ustavno-pravnog poretka na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske i označava de facto završetak Domovinskog rata. Iako je oslobađanje Knina 5. kolovoza 1995. godine, popraćeno izvješćem tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška predsjedniku Franji Tuđmanu s povijesnim riječima “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!”, postalo simbolom vojne pobjede i središnjim datumom nacionalnog sjećanja, operativna stvarnost na terenu bila je znatno složenija. Stvarni završetak najintenzivnijih borbenih djelovanja na cjelokupnom teritoriju dogodio se tri dana kasnije, 8. kolovoza 1995. godine, na Kordunu i Banovini.
Tog je datuma, na širem području Topuskog i Gline, potpisana bezuvjetna kapitulacija i predaja 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine (SVK), što predstavlja najmasovniju predaju jedne neprijateljske vojne formacije u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ovaj čin ne predstavlja samo taktičku pobjedu, već strateški slom cjelokupnog paradržavnog aparata Republike Srpske Krajine (RSK).
Predaja 21. kordunskog korpusa jedini je takav zabilježeni dokument o potpunoj vojnoj predaji srpskih snaga u svim ratovima koje je Srbija, izravno ili neizravno, vodila na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. godine. Stoga, 8. kolovoza 1995. godine nosi golemu vojnu, političku, ali i sociološku težinu, jer demonstrira način na koji pobjednička vojska, vođena visokim časničkim standardima, može spriječiti humanitarnu katastrofu i osigurati mirnu tranziciju u uvjetima potpunog neprijateljskog okruženja
Početak operacije Oluja na Sektoru Sjever bio je obilježen ozbiljnim doktrinarnim i operativnim problemima. Prema prvotnom strateškom planu Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general-pukovnik Petar Stipetić nije bio predviđen za sudjelovanje u ofenzivnim djelovanjima na Banovini. Njegova je zadaća bila strateško osiguranje istoka zemlje; raspoređen je u Đakovo kako bi preuzeo zapovjedništvo nad obranom istočne Slavonije i spriječio svaki mogući protunapad snaga Vojske Jugoslavije i lokalnih srpskih snaga iz okupiranog hrvatskog Podunavlja.
Operativno zapovjedništvo nad Sektorom Sjever inicijalno je povjereno generalu Ivanu Basarcu. Međutim, u ključnim trenucima početka ofenzive, general Basarac samoinicijativno je odstupio od odobrenog plana. Umjesto primjene doktrine asimetričnog udara, obuhvata i zaobilaženja najjačih neprijateljskih otpornih točaka, Basarac je zapovjedio izravan, frontalni napad na snažno utvrđeno i ukopano neprijateljsko uporište u Petrinji. Snage SVK na tom su pravcu bile iznimno dobro pripremljene, što je rezultiralo tragičnim posljedicama za hrvatske postrojbe. U tim je početnim borbama uništeno pet hrvatskih tenkova i nekoliko oklopnih transportera, a život je izgubilo 18 gardista, uključujući i dva zapovjednika bojne. Ovaj neočekivani otpor i teški gubici doveli su do privremenog zastoja napredovanja Hrvatske vojske na ovom jedinom pravcu, čime je izravno ugrožen ukupni tempo i uspjeh operacije Oluja.
Uvidjevši kritičnost situacije i mogućnost urušavanja borbenog morala, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, predsjednik Franjo Tuđman, donosi promptnu odluku o smjeni zapovjednika. General Stipetić hitno je povučen iz Đakova i prekomandiran na Banovinu kako bi preuzeo zapovjedništvo nad snagama Zbornog područja Zagreb. Okolnosti ove primopredaje bile su izrazito napete. S obzirom na to da se pretpostavljalo kako general Basarac neće olako prepustiti zapovjedništvo, primopredaja je zahtijevala posebne sigurnosne mjere. Stipetić je u Sisak otišao u pratnji specijalne policije i dva oklopna vozila, izričito inzistirajući da se smjena provede na miran i dostojanstven način.
Preuzimanjem zapovjedništva 6. kolovoza 1995. godine, general Stipetić provodi trenutačnu taktičku reorganizaciju. U neadekvatnom sobičku, uz neizbježan dim cigarete, Stipetić je redizajnirao plan napada, promijenio pravce udara i uveo snage u duboke obuhvate. Njegove su zapovijedi bile jasne, a vojnici su ih izvršili besprijekorno. Već u jutarnjim satima 6. kolovoza, pod njegovim izravnim vodstvom, pokrenut je novi napad koji je rezultirao brzim oslobađanjem Petrinje, u podnevnim satima oslobođena je Hrvatska Kostajnica, a do večeri istoga dana oslobođena je i Glina. Ovaj munjeviti preokret na bojištu dokazao je da problem nije bio u borbenoj sposobnosti hrvatskih vojnika, već isključivo u ranijem neadekvatnom operativnom vođenju.
Paralelno s uspjesima Zbornog područja Zagreb pod Stipetićevim zapovjedništvom, odvijala se dramatična vojna operacija na širem kordunskom bojištu. Za potpuno razumijevanje predaje koja će uslijediti, ključno je analizirati operativni prostor i zadaće 21. kordunskog korpusa SVK. Na čelu ove formacije nalazio se pukovnik Čedomir Bulat, profesionalni časnik bivše JNA, zadužen za sprečavanje prodora HV-a prema Banovini, održavanje teritorijalne i komunikacijske veze između Like i Banovine te, u slučaju krajnje nužde, omogućavanje organiziranog izvlačenja snaga prema Bosni i Hercegovini.
Tijekom 4. i 5. kolovoza, 21. korpus uspio je pružati relativno organiziran otpor, posebice na području Slunja i južno od Karlovca. Međutim, 6. kolovoza događa se potpuni kolaps njihove strateške dubine. Oslobađanje Slunja od strane hrvatskih snaga imalo je kaskadni učinak na cijelu strukturu paradržave. Padom Slunja fizički je presječena glavna prometna i logistička arterija između Korduna i Like. Operativni prostor RSK rasječen je na dva dijela, čime je 21. kordunski korpus ostao izoliran, izgubivši svaku mogućnost oslanjanja na potporu 15. ličkog korpusa ili organiziranog izvlačenja preko Korenice prema jugu.
Drugi, jednako poguban udarac za SVK dogodio se istoga dana kada su hrvatske snage izbile na državnu granicu kod Tržačkih Raštela, ostvarivši povijesno spajanje s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića. Ovaj strateški manevar imao je dvostruki učinak: deblokirana je bihaćka enklava nakon 1.201 dana teške opsade, a istovremeno je trajno zatvoren posljednji ozbiljan koridor kroz koji su se snage 21. korpusa mogle spojiti sa srpskim postrojbama u zapadnoj Bosni. Nakon ovog spajanja, jedinstvena obrambena crta RSK prestala je postojati.
Gubitkom Slunja, Rakovice, Plitvica, Korenice te izbijanjem hrvatskih snaga na državnu granicu, vojna situacija 21. korpusa postala je bezizlazna. Do večeri 6. kolovoza, korpus se našao u stopostotnom okruženju, tvoreći takozvani “kotao” na širem području Topuskog. U tom se okruženju našlo između 5.000 i 6.000 neprijateljskih vojnika te više od 25.000 (prema nekim analizama i do 35.000) civila. Vojska SVK bila je izmiješana s civilnim stanovništvom koje je lokalno vodstvo koristilo kao svojevrsni ljudski štit, stvarajući atmosferu potpunog kaosa i panike. Jedini preostali teoretski smjer za proboj i izvlačenje vodio je prema Dvoru na Uni, no taj je pravac bio pod neprestanim i snažnim pritiskom Hrvatske vojske.
Snage 2. gardijske brigade “Gromovi” nastavile su napad smjerom Maja – Klasnić – Žirovac – Dvor na Uni, nailazeći na grčevit otpor neprijatelja koji je pokušavao očuvati odstupnicu svojim kolonama koje su bježale iz pravca Vojnića i Vrginmosta. U ovim završnim operacijama značajan doprinos dale su i mnogobrojne druge postrojbe, uključujući 151. brigadu HV-a na smjeru Kostajnica – Dvor.
Uvidjevši da je nastavak organizirane obrane nemoguć te da bi daljnji oružani otpor doveo do neminovnog uništenja vlastitih snaga i masovnog stradanja civila u okruženju, vodstvo 21. korpusa počelo je slati signale o spremnosti na predaju. Ulogu posrednika u ovim osjetljivim pregovorima preuzeli su predstavnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNCRO), prvenstveno zapovjedništvo Ukrajinskog bataljuna smještenog u bazi na ulazu u Glinu.
Na zahtjev UNCRO-a i uz suglasnost hrvatskog državnog vrha, ujutro 7. kolovoza Hrvatska vojska privremeno je obustavila vatrena djelovanja na potezu Vojnić – Vrginmost – Glina – Kostajnica – Dvor na Uni. Ovaj prekid vatre uspostavljen je na temelju najave srpskih snaga da će u 10:00 sati u bazi UN-a u Glini službeno predati oružje. Međutim, srbijanski pregovarači nisu se pojavili u dogovoreno vrijeme. Brzo je postalo razvidno da vodstvo SVK zloupotrebljava primirje s ciljem kupovanja vremena. Taktička zamisao srpskog zapovjedništva bila je iskoristiti prekid vatre kako bi se glavnina 39. banijskog korpusa, pod zapovjedništvom generala Slobodana Tarbuka, te Korpusa specijalnih jedinica uspjela izvući preko Dvora na Uni prema teritoriju Republike Srpske.
Suočeni s ovim pokušajem manipulacije, najviši zapovjednici Hrvatske vojske reagirali su rezolutno. Načelnik Glavnog stožera HV-a, stožerni general Zvonimir Červenko, procijenivši da neprijatelj nije iskren u namjeri predaje, zapovjedio je nastavak ofenzivnih djelovanja i izradio plan po kojem bi elitna 1. gardijska brigada “Tigrovi” bila upućena iz pravca Vojnića prema Topuskom kako bi se korpus vojno slomio. Od tog se plana privremeno odustalo tek na temelju uvjeravanja UNCRO-a da je predaja ipak gotova stvar.
General Stipetić, kao zapovjednik sektora, nije dopustio daljnje zavaravanje. Oko 13:00 sati istoga dana postavio je oštar ultimatum srpskoj strani: ukoliko se ne prione trenutnom potpisivanju predaje, Hrvatska vojska započet će masovnu topničku pripremu i nastaviti operaciju potpunog vojnog “čišćenja”. Kako bi potkrijepio ovu prijetnju, Stipetić je već odredio specifične postrojbe za napad; primjerice, postrojba pod zapovjedništvom Rigerta Kocijana (bojna u sastavu 148. brigade HV-a) dobila je izravnu zadaću za pripremu napada na 21. kordunski korpus ukoliko pregovori propadnu.
Ovaj sinkronizirani pritisak – diplomatski preko UNCRO-a i nedvosmisleno vojni na terenu – natjerao je srbijansko vodstvo da se urazumi. Shvativši da ne mogu računati ni na kakvu vanjsku pomoć te da se nalaze pred potpunim vojnim uništenjem, civilne i vojne vlasti okupiranog Korduna pristaju na bezuvjetnu kapitulaciju. Borbena djelovanja konačno su prekinuta 8. kolovoza iza podneva, temeljem zapovijedi predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, čime je otvoren put za formalni čin potpisivanja sporazuma.
Okolnosti ovog susreta prožete su dubokom osobnom i profesionalnom simbolikom, budući da su ključni akteri, general Petar Stipetić i pukovnik Čedo Bulat, bili stari poznanici, bivši kolege i prijatelji iz Jugoslavenske narodne armije (JNA). Njihova profesionalna povezanost datira još iz predratnog vremena. Stipetić je dugo godina bio Bulatov nadređeni zapovjednik u 5. vojnoj oblasti sa sjedištem u Zagrebu. Posljednji put su se čuli i neizravno komunicirali u lipnju 1991. godine, neposredno prije eskalacije rata. Tada je Stipetićev pomoćnik, general Franjo Feldi (rukovoditelj ratnog plana), obavijestio Stipetića da je Bulat postavljen na njegovo mjesto u sustavu JNA. Stipetić je tada kolegijalno porazgovarao s Bulatom, upozorivši ga da obrati pozornost na tajnost i osjetljivost ratnih planova te da situaciju drži pod kontrolom. Nakon tog trenutka, Stipetić je otišao na godišnji odmor i pridružio se stvaranju Hrvatske vojske, dok se dio komande 5. vojne oblasti povukao prema Slunju, a njih dvojica nisu se vidjeli niti čuli više od četiri godine, sve do susreta na pustoj kordunskoj cesti.
Prema svjedočanstvima generala Stipetića, on do samog trenutka susreta uopće nije znao tko zapovijeda 21. kordunskim korpusom niti koga će zateći na pregovorima. Stipetić je na dogovoreno mjesto stigao iz pravca UNCRO-ove baze u Glini, dok je Bulat dolazio iz pravca Topuskog. Vozila su se zaustavila na udaljenosti od pedesetak metara jedno od drugoga. General Stipetić, uobičajeno skroman, izašao je iz vozila u običnoj maskirnoj jakni, bez istaknutih oznaka činova, izbjegavajući biti laka meta za eventualne preostale snajperiste. S druge strane izašao je pukovnik Bulat u punoj oficirskoj odori.
Prepoznavši svog nekadašnjeg zapovjednika, pukovnik Bulat odlučio je zadržati vojničku čast u trenutku potpunog poraza. Popravivši uniformu, krenuo je prema Stipetiću, visoko podižući koljena i snažno udarajući potplatima čizama o asfalt, gazeći propisnim strojevim korakom. Zaustavivši se na šest koraka udaljenosti, oštro je salutirao i izgovorio povijesni prijavak:
“Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi.”
General Stipetić, pokazujući iznimnu profesionalnost, mirno je odzdravio, prišao svom bivšem kolegi, pružio mu ruku i upitao ga, gotovo očinski, kako je. Bulat, suočen sa slomom svih svojih vojnih i političkih iluzija, odgovorio je kratko: “A što da ti kažem? Nikako!”.
Nakon ovog emotivnog trenutka uslijedio je formalni čin kapitulacije. Dokument o bezuvjetnoj predaji potpisan je na licu mjesta, na haubi automobila hrvatske policije, čime je operacija Oluja i službeno okončana, a stvoreni su preduvjeti za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja. Ovaj prizor prepoznat je kao simbol kraja Domovinskog rata, a mnogi ga uspoređuju s kultnim povijesnim fotografijama, poput podizanja američke zastave na Iwo Jimi, upravo zbog njegove neizmjerne važnosti za hrvatsku državnost.
Nakon potpisivanja kapitulacije na terenu, bilo je nužno razraditi složene logističke, sigurnosne i humanitarne detalje evakuacije i razoružanja. U tu svrhu, istoga dana (8. kolovoza) u 19:15 sati, u sjedištu Ukrajinskog bataljuna na ulazu u Glinu započeo je sastanak mješovitih komisija pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice.
Ovaj sastanak, čiji je zapisnik (koji je vodila narednica Jadranka Bezjak) sačuvan u arhivama, svjedoči o striktnom poštivanju međunarodnog ratnog prava i Ženevskih konvencija od strane Hrvatske vojske. Sastanku je prisustvovao velik broj vojnih i civilnih dužnosnika.
Tijekom pregovora, general Stipetić započeo je izlaganje podsjećanjem na poziv predsjednika Franje Tuđmana kojim se apelira na srpsko stanovništvo da ostane u svojim domovima u Republici Hrvatskoj i izbjegne neizvjesnost izbjeglištva. Predstavnik srpske strane, Tošo Pajić, zahvalio je na ponudi, naglasivši da vlasti RSK neće sprječavati ostanak, no zbog stvorene psihoze i direktiva iz Beograda, velika većina odlučila se na odlazak.
Sam proces predaje oružja dogovoren je u strogim i preciznim vremenskim i prostornim okvirima.
Odluka generala Stipetića da dopusti poraženim oficirima zadržavanje osobnog naoružanja svjedoči o njegovom iznimnom pragmatizmu i poznavanju vojne psihologije. Kontrolirati masu od nekoliko tisuća potištenih i naoružanih vojnika, u uvjetima kada se među njima nalazi više desetaka tisuća civila u panici, nosilo je golem rizik od incidenata, oružanih provokacija ili osvetničkih ispada. Zadržavanjem pištolja, srpski časnici preuzeli su odgovornost za unutarnju sigurnost kolone, dok su pripadnici hrvatske policije vršili vanjsko osiguranje ruta evakuacije.
Na sastanku su razjašnjena i važna sigurnosna i humanitarna pitanja. Potpukovnik Kovačić, zapovjednik 11. brigade SVK, istaknuo je kako se u krugu vojarne “Trebinje” nalaze dva groba hrvatskih vojnika prema kojima su se odnosili s poštovanjem, te je naveo da u tom području u sigurnosti živi oko 120 Hrvata. Također, utvrđeno je da su dragovoljci iz uže Srbije (oko 50 ljudi) već samoinicijativno pobjegli i napustili područje. Pitanje ratnih zarobljenika bilo je izuzeto iz procesa kolektivne evakuacije; Stipetić je naglasio da će oni biti procesuirani sukladno zakonima RH kroz prihvatne centre, dok je u dogovoru s UNHCR-om i potpredsjednikom Vlade Kostovićem osiguran azil i hitan medicinski tretman za teške bolesnike u bolnici u Sisku. Poručnik Vidović zatražio je cjelokupnu vojnu dokumentaciju, uključujući sheme minskih polja, što je srpska strana prihvatila, napomenuvši da se arhive nalaze u Petrovcu, Vrginmostu, Vojniću i Topuskom.
Završetkom formalnog dijela pregovora započela je masovna operacija izvlačenja poraženih snaga i civila. Prema dostupnim podacima, kolone su činile masovnu migraciju: oko 13.000 (pa i do 25.000) osoba u 1.600 osobnih automobila, 129 teretnih vozila, 30 autobusa i 1.436 traktora. Dogovorena su dva primarna pravca izvlačenja. Prvi je vodio rutom Topusko – Glina – Sisak – Popovača – autocesta Lipovac, dok je drugi išao pravcem Glina – Žirovac – Dvor na Uni. Iako je pukovnik Bulat osobno tražio evakuaciju preko Siska jer je put preko Dvora na Uni smatrao predugim i iscrpljujućim za narod, general Stipetić obvezao se osigurati prekid vatre i sigurnost na oba pravca uz pomoć 5. korpusa Armije BiH.
Evakuacija je započela 9. kolovoza i uspješno je okončana 12. kolovoza 1995. godine. Tijekom ovog procesa, usprkos propagandi iz Beograda koja je upozoravala na navodne masakre, Hrvatska vojska djelovala je visoko profesionalno. Videozapisi iz tog vremena te izjave samih sudionika nedvojbeno potvrđuju da su pripadnici HV-a, civilne zaštite i Crvenog križa aktivno pomagali koloni, distribuirajući vodu, kruh, konzerve i sokove iznemoglim srpskim civilima i razoružanim vojnicima. Ovu razinu humanosti potvrdio je i sam Čedo Bulat, koji je neposredno nakon predaje za medije posvjedočio o korektnom postupanju Hrvatske vojske.
Stipetićeva empatija posebno je došla do izražaja u odnosu prema samom Bulatu. Kao ljudsku i častničku gestu, Stipetić mu je ponudio mogućnost da se presvuče u civilnu odjeću te mu je ponudio osobni prijevoz vlastitim automobilom do Bulatove rodne kuće, obrazlažući to sigurnosnim razlozima (“Čedo, može netko opaliti metak, nikad se ne zna. Imam ovdje četiri brigade i nitko ne može garantirati da netko od 10.000 vojnika neće poželjeti presuditi po svom”). Bulat je ovu ponudu kategorički odbio, inzistirajući na tome da ostane u uniformi i podijeli sudbinu sa svojim narodom i vojskom, što ukazuje na njegov osjećaj dužnosti usprkos potpunom fijasku njegove vojske.
Kontrastne sudbine dvojice ključnih aktera, Petra Stipetića i Čede Bulata, nakon kolovoza 1995. godine svjedoče o složenosti tranzicijskih društava i percepciji vojnih zasluga.
General Petar Stipetić (rođen 1937. u Ogulinu), unatoč tome što je orkestrirao jednu od najvećih pobjeda u Domovinskom ratu, u godinama nakon rata često je bio na marginama službene politike. Njegov beskompromisni stav, stručnost i odbijanje da se politički kompromitira (odbio je potpisati pristupnicu vladajućem HDZ-u) učinili su ga svojevrsnim “trn u peti” dijelu političkog i vojnog establišmenta. Stipetić nije pristajao na podjele unutar časničkog zbora te se gnušao politizacije vojske, zbog čega nije želio prisustvovati proslavama Oluje u Kninu, koje je u određenim fazama smatrao neprimjerenim političkim “dernecima”. Vrhunac apsurda uslijedio je 2021. godine, tri godine nakon Stipetićeve smrti, kada su institucije Bosne i Hercegovine podnijele zahtjev za kaznenim progonom četrnaest hrvatskih generala (među kojima je posthumno naveden i Stipetić) zbog navodnih ratnih zločina tijekom operacije Bljesak, unatoč činjenici da su operacije vođene isključivo na teritoriju Republike Hrvatske. General Stipetić preminuo je 14. ožujka 2018. godine u Zagrebu, u 81. godini života, od posljedica moždanog udara, ostavši u sjećanju naroda kao jedan od najsposobnijih i najčasnijih hrvatskih vojskovođa.
Pukovnik Čedomir Bulat (rođen 1946. kod Karlovca) nakon predaje otišao je u Srbiju. Njegov postupak predaje i čestitanja hrvatskoj vojsci izazvao je gnjev i osudu dijela radikalnih srpskih nacionalističkih krugova, koji su ga smatrali izdajnikom jer je “osramotio” srpsku vojsku vojničkim salutiranjem “ustašama”, kako su nazivali HV. Unatoč pritiscima, Bulatov potez spasio je živote tisuća njegovih sunarodnjaka. Živio je povučeno i preminuo u ožujku 2008. godine u Beogradu, u dobi od 62 godine.
Memorijalizacija: “Zid pobjede” i kultura sjećanja u Gornjem Viduševcu
Mjesto povijesne predaje u Gornjem Viduševcu dugo je bilo obilježeno samo skromnom spomen-pločom i jednim zarobljenim srpskim tenkom. Tekst na toj inicijalnoj mramornoj ploči izazvao je određene polemike, budući da nije izrijekom spominjao naziv neprijateljske vojske (21. korpus SVK ili RSK), već je koristio neutralniji termin “neprijateljska vojska”, što je dio braniteljske populacije tumačio kao neopravdano ublažavanje povijesne istine pod političkim pritiscima.
Međutim, povodom 30. obljetnice VRO Oluja (2025. godine), pristupilo se izgradnji reprezentativnog spomen-područja “Zid pobjede” u organizaciji Grada Gline i Ministarstva hrvatskih branitelja, a prema idejnom rješenju Ive Žinića, ratnog zapovjednika glinskih postrojbi i arhitekta. Novo spomen-obilježje svečano je otkriveno uz nazočnost brojnih visokih dužnosnika, uključujući potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, župana Ivana Celjaka, izaslanicu predsjednika Sabora Magdalenu Komes, generala Dragu Matanovića te gradonačelnika Gline Ivana Jankovića.
Spomenik se sastoji od pet masivnih betonskih monolita. Svaki monolit simbolizira po jednu godinu Domovinskog rata (od 1991. do 1995.), a u njihovom su reljefu uklesani ključni događaji poput Maslenice, Medačkog džepa, Bljeska, obrane Dubrovnika i same Oluje. Monolitnost blokova vizualno komunicira snagu i otpornost hrvatske države i njezine vojske. U sklopu svečanosti, ministar Medved uručio je i posebne braniteljske zahvalnice postrojbama zbornih područja Zagreb, Bjelovar i Osijek, uključujući predstavnike 107. domobranske pukovnije Valpovo te udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade “Gromovi” (generalu Zvonku Peternelu i Nenadu Bužaniću).
Ovaj prostor nosi i duboku tragičnu konotaciju, na što je tijekom komemoracije upozorio Davor Ančić, predstavnik logoraša Sisačko-moslavačke županije. Glina predstavlja paradigmu cjelokupnog Domovinskog rata – rat je oružano započeo napadom na policijsku postaju u Glini 26. lipnja 1991. godine, a formalno je i okončan na glinskom području, predajom u Gornjem Viduševcu 8. kolovoza 1995. godine. Stoga Zid pobjede služi kao edukativni platforma koja će budućim generacijama, putem informativnih panoa i očuvanog prostora, trajno svjedočiti o cijeni slobode i načinu na koji je izvojevana.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Zaboravljeni kraj Oluje: Kako je potpis na haubi i susret bivših prijatelja zauvijek završio rat
Saznajte kako je predaja 21. korpusa na Banovini 8. kolovoza 1995. označila stvarni završetak operacije Oluja i spasila tisuće života. Vojno-redarstvena operacija “Oluja”, pokrenuta u… Pročitaj više: Zaboravljeni kraj Oluje: Kako je potpis na haubi i susret bivših prijatelja zauvijek završio rat - Nezapamćen spektakl u Sinju: Kiša, mrak i trostruko pripetavanje za antologijsku pobjedu Domazeta Loše
Istaknuti alkar Jure Domazet Lošo osvojio je 311. Baru na Alkarskom trkalištu u Sinju, pobijedivši u povijesnom trostrukom pripetavanju u noćnim uvjetima. Istaknuti sinjski alkar… Pročitaj više: Nezapamćen spektakl u Sinju: Kiša, mrak i trostruko pripetavanje za antologijsku pobjedu Domazeta Loše - Kopita već odzvanjaju Sinjem: 17 odabranih danas kreće u bespoštednu borbu za prvu pobjedu!
Danas, 7. kolovoza 2026. godine, vitezovi Cetinske krajine u gradu Sinju započinju središnji dio alkarskih svečanosti, čime se službeno otvara natjecateljska 311. Bara. Ovo jedinstveno… Pročitaj više: Kopita već odzvanjaju Sinjem: 17 odabranih danas kreće u bespoštednu borbu za prvu pobjedu! - Stižu povišice za 70 posto branitelja: Jeste li i vi među onima kojima će rasti mirovina?
Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, mirovine će se povećati za 201.304 hrvatska branitelja i članova njihovih obitelji, što obuhvaća više od 70 posto braniteljske populacije.… Pročitaj više: Stižu povišice za 70 posto branitelja: Jeste li i vi među onima kojima će rasti mirovina? - Od očajničke obmane do potpunog kolapsa: Kako je taktički genij HV-a nadmudrio neprijatelja
Kada je započela Operacija Oluja, malo je tko na međunarodnoj sceni mogao predvidjeti brzinu kojom će se urušiti složeni sustav neprijateljske obrane. Ova povijesna akcija… Pročitaj više: Od očajničke obmane do potpunog kolapsa: Kako je taktički genij HV-a nadmudrio neprijatelja - Saznajte kako je operacija Oluja 6. kolovoza donijela slom neprijatelja na Banovini, Kordunu i Lici
Operacija Oluja, najkompleksnija vojno-redarstvena akcija u povijesti Oružanih snaga Republike Hrvatske, pokrenuta je 4. kolovoza 1995. godine na bojišnici dugoj stotinama kilometara, s primarnim ciljem… Pročitaj više: Saznajte kako je operacija Oluja 6. kolovoza donijela slom neprijatelja na Banovini, Kordunu i Lici - Slunj odao počast herojima: Most dobio ime po 14. domobranskoj pukovniji
Uz svečani Dan grada Slunja i obljetnicu Oluje, otkrivena je ploča na mostu koji danas s ponosom nosi ime 14. domobranske pukovnije. U četvrtak, 6.… Pročitaj više: Slunj odao počast herojima: Most dobio ime po 14. domobranskoj pukovniji - Spektakl zajedništva: Veliki odaziv na koncert domoljubnih pjesama u Zagrebu
U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, koncert domoljubnih pjesama okupio je u Zagrebu brojne branitelje i građane kako bi proslavili 31. obljetnicu Oluje. Povodom Dana pobjede… Pročitaj više: Spektakl zajedništva: Veliki odaziv na koncert domoljubnih pjesama u Zagrebu - Dan pobjede u Belišću: Tradicionalnom biciklijadom i komemoracijom odana počast hrvatskim braniteljima
U srijedu, 5. kolovoza, Grad Belišće je dostojanstveno obilježio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja te 31. obljetnicu VRO Oluja, organizacijom tradicionalne biciklijade… Pročitaj više: Dan pobjede u Belišću: Tradicionalnom biciklijadom i komemoracijom odana počast hrvatskim braniteljima - Thompson u Vukovaru: Kreće prodaja ulaznica za veliki humanitarni spektakl
Dugo iščekivani Thompson u Vukovaru održat će se 29. kolovoza. Saznajte sve detalje o kupnji ulaznica i kako svojim dolaskom podržati vrijedan humanitarni cilj. Grad… Pročitaj više: Thompson u Vukovaru: Kreće prodaja ulaznica za veliki humanitarni spektakl
