Novi zakon o otpadu uvodi GPS nadzor, ali oporba i pravobraniteljica oštro upozoravaju na manje kazne za prekršitelje i teret za općine.
Danas je u Hrvatskom saboru u Zagrebu održana 34. sjednica Odbora za zaštitu okoliša i prirode, na kojoj se raspravljalo o kontroverznom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o gospodarenju otpadom, s primarnim ciljem uvođenja reda u sustav, sprječavanja ilegalnog odlaganja i usklađivanja s europskim direktivama, što je u konačnici rezultiralo burnom raspravom i prihvaćanjem prijedloga od strane vladajuće većine, unatoč oštrim kritikama oporbe i institucije Pučke pravobraniteljice zbog prebacivanja financijskog tereta na lokalne jedinice i nelogičnog smanjivanja prekršajnih kazni.
Uvodna obrazloženja Ministarstva: Reakcija na krizu ili dugoročno planiranje?
Nakon početnih tenzija i političkog prepucavanja između potpredsjednika Sabora Ante Senadera i predsjedavajuće Odbora, zastupnice Dušice Radojčić, sjednica je ušla u radni dio.
Glavni dokument pred članovima Odbora, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o gospodarenju otpadom u prvom čitanju, detaljno je predstavila Anja Bagarić, državna tajnica u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije.
Državna tajnica Bagarić odmah je na početku svog izlaganja odlučno odbacila medijske i oporbene teze kako je ovaj zakonski prijedlog isključivo vatrogasna mjera i ishitrena reakcija na nedavne ekološke skandale, s posebnim naglaskom na nepropisno odloženi otpad u Gospiću i Lici. Naglasila je kako su pripreme za ove izmjene započele još 2024. godine, a intenzivirale se početkom 2025. godine. Kao krunski dokaz toj tvrdnji, Bagarić je navela činjenicu da je prijedlog zakona prošao čak dva kruga javnog savjetovanja tijekom 2025. i 2026. godine, davno prije nego što su incidenti u Lici eskalirali u nacionalni problem.
Ministarstvo, tvrdi državna tajnica, vodi kontinuiranu brigu o svim dijelovima Republike Hrvatske, primjenjujući načelo jednakog tretmana za sve građane. To su potkrijepili podacima o čak 83 održana radna sastanka s raznim dionicima na terenu, od lokalne samouprave do udruga civilnog društva. Također, podsjetila je na posjete zagrebačkom Jakuševcu, gdje su predstavnici Ministarstva izravno razgovarali s građanima i mjesnim odborima, osluškujući njihove strahove i probleme na terenu.
Ključne novosti: Videonadzor, GPS praćenje i borba protiv ekomafije
Iskustva iz dosadašnje provedbe važećeg zakona nedvojbeno su pokazala da su sustavu potrebni puno snažniji nadzorni mehanizmi i preciznije uređenje pojedinih instituta. Državna tajnica Bagarić strukturirala je predložene zakonske izmjene kroz nekoliko ključnih i međusobno povezanih cjelina.
Prvo i najzvučnije područje odnosi se na sprječavanje nezakonitog postupanja s otpadom putem moderne tehnologije. Zakon uvodi obvezni videonadzor na svim lokacijama za gospodarenje otpadom. Iako se nakon javnog savjetovanja odustalo od prvotne ideje da nadležna tijela imaju izravni, kontinuirani mrežni pristup kamerama – prvenstveno zbog zaštite osobnih podataka – propisana je stroga obveza čuvanja snimaka u trajanju od 30 kalendarskih dana. Te snimke, koje moraju jasno identificirati vozila, registarske oznake i vozače, morat će se dostaviti Ministarstvu i Državnom inspektoratu na svaki njihov zahtjev. Uz to, uvodi se i obvezno GPS praćenje svih vozila koja sudjeluju u prijevozu otpada. Cilj nije dodatno administrativno opterećenje gospodarstvenika, već stvaranje nepobitne sljedivosti koja će onemogućiti da kamion s otpadom “nestane” negdje između točke preuzimanja i legalnog odlagališta.
Drugo važno područje bavi se dozvolama i uspostavom svojevrsne “crne liste”. Uvjeti za dobivanje dozvola postaju znatno rigorozniji, a prije izdavanja dozvole tražit će se obvezno mišljenje jedinice lokalne samouprave, čime se sprječavaju situacije u kojima lokalni čelnici saznaju za odlagališta na svom teritoriju tek kada problem eskalira. Uspostavlja se popis osoba kojima je trajno ili privremeno zabranjeno gospodariti otpadom. Ovaj mehanizam direktno udara na dobro poznatu praksu u kojoj prekršitelji gurnu jednu tvrtku u stečaj, ostave tone smeća na tuđem zemljištu, a zatim nesmetano otvore novo poduzeće i nastave s istim ilegalnim poslovanjem na drugoj lokaciji.
Financijska jamstva i načelo “onečišćivač plaća”
Treći stup novog zakona oslanja se na strogu financijsku odgovornost. Dosadašnja praksa u Hrvatskoj pokazala je poraznu činjenicu: kada privatni subjekt ilegalno odbaci otpad i nestane, troškovi višemilijunskih sanacija redovito padaju na leđa građana, lokalnih proračuna, a u konačnici i državnog proračuna. Novim se zakonom značajno postrožuje sustav financijskih jamstava. Sredstva potrebna za uklanjanje otpada i sanaciju okoliša nakon prestanka obavljanja djelatnosti morat će biti osigurana unaprijed.
Četvrto i peto područje usmjereni su na tranziciju prema kružnom gospodarstvu te definiranje obveza komunalnog sustava. Otpad se zakonski sve više prestaje tretirati kao obično smeće, a sve više kao dragocjen resurs. Preciznije se regulira rad reciklažnih dvorišta, uvode se stroža pravila za građevinski otpad, a predviđena je i potpuna zabrana stavljanja na tržište voća, povrća i gljiva u plastičnoj ambalaži za jednokratnu uporabu, koja bi trebala stupiti na snagu 1. siječnja 2028. godine.
U pogledu ciljeva, Hrvatska se nalazi pred ozbiljnim europskim izazovima. Iako je 2024. godine zabilježen napredak uz stopu recikliranja od 37 posto, do 2035. godine država mora smanjiti odlaganje komunalnog otpada na odlagališta na mizernih 10 posto, dok stopa recikliranja mora skočiti na minimalno 65 posto.
Oštre kritike Pučke pravobraniteljice: Snižavanje standarda i paradoks sankcija
Nakon izlaganja Ministarstva, uslijedio je hladan tuš od strane institucije koja sustavno prati stanje ljudskih prava u kontekstu zaštite okoliša. Pučka pravobraniteljica, Tena Šimonović Einwalter, iznijela je iznimno argumentiranu i oštru kritiku na račun predloženih izmjena, upozorivši na ozbiljno naknadno snižavanje standarda u ključnim odredbama zakona.
Pravobraniteljica je podsjetila prisutne kako je pravo na zdrav život i čist okoliš ustavna kategorija, ali i temeljno ljudsko pravo prepoznato na razini Ujedinjenih naroda. Istaknula je kako je u svom posljednjem izvješću za 2025. godinu izričito preporučila Ministarstvu propisivanje znatno strožih novčanih kazni za nezakonito odbacivanje otpada, s obzirom na to da su dosadašnje kazne bile toliko niske da su prekršiteljima postale tek prihvatljiv operativni trošak u vrlo unosnom ilegalnom biznisu.
Tena Šimonović Einwalter posebno se osvrnula na neuobičajenu i pomalo netransparentnu proceduru donošenja zakona. Upozorila je da je e-Savjetovanje trajalo prekratko, a da je ključni obrazac za prethodnu procjenu učinaka zakona ubačen naknadno i na prepad. No, ono što je pravobraniteljicu najviše zabrinulo jest činjenica da je tekst zakona koji je stigao pred zastupnike značajno i suštinski izmijenjen u odnosu na onaj koji je bio na uvidu zainteresiranoj javnosti tijekom srpnja, pri čemu su standardi zaštite okoliša neshvatljivo sniženi.
Tri ključna prigovora pravobraniteljice
Prvi dramatičan ustupak kapitalu na štetu okoliša, prema riječima pravobraniteljice, nalazi se u članku 23. U nacrtu iz srpnja bilo je predviđeno da gospodarski subjekt mora ukloniti sav otpad u roku od 60 dana nakon prestanka obavljanja djelatnosti. U konačnom prijedlogu, taj je rok naprasno i bez jasnog javnog objašnjenja udvostručen na čak 120, odnosno 180 dana, ostavljajući prostor za potencijalne manipulacije i daljnju degradaciju prostora.
Drugi kritični problem odnosi se na smanjenje učestalosti inspekcijskih kontrola. Dok je ranija verzija zakona predviđala strogu obvezu kontrole svake lokacije minimalno jednom u 90 dana, sadašnji prijedlog značajno smanjuje taj broj nadzora, uvodeći razlike ovisno o vrsti otpada, čime se otvara dodatni prostor za malverzacije na terenu.
Treći, i možda najšokantniji prigovor, odnosio se na sustav kažnjavanja. Umjesto da se sankcije za prekršitelje drastično povećaju, kako je tražila struka i javnost, dogodilo se upravo suprotno. U prijedlogu iz srpnja, kazne za odgovorne osobe u pravnoj osobi, obrtnike i fizičke osobe kretale su se u rasponu od 5.000 do 30.000 eura. U konačnom tekstu pred saborskim zastupnicima, taj je raspon drastično srezan i sada iznosi od 2.000 do 6.000 eura. Sličan obrazac primijenjen je i za druge prekršajne članke gdje su maksimalne kazne s 20.000 eura srušene na svega 6.000 eura. Pravobraniteljica je zatražila od Ministarstva hitno i argumentirano objašnjenje zašto su ovi standardi degradirani, upozoravajući da niske kazne naprosto ne djeluju odvraćajuće na ekomafiju.
Odgovor Ministarstva: Kriminal selimo u Kazneni zakon
Odgovor državne tajnice Bagarić bio je defenzivan, ali i vrlo oštar. Vidno nezadovoljna terminologijom koju je upotrijebila pravobraniteljica, Bagarić je izjavila kako je u Ministarstvu “teško čuti da je nešto dramatično” te da takav izričaj smatra neprimjerenim za saborski odbor. Branila je rad Ministarstva argumentom da je usvojen niz drugih primjedbi iz javnog savjetovanja, uključujući upravo postroživanje videonadzora i GPS praćenja.
Što se tiče spornog produženja rokova za uklanjanje otpada na 180 dana, Bagarić je to pravdala pukim pragmatizmom i stanjem na terenu. Tvrdi kako nema smisla u zakon pisati nerealne rokove od 5 ili 60 dana ako gospodarski subjekti fizički, zbog manjka kapaciteta na tržištu obrade otpada, taj posao ne mogu izvršiti.
Najteže pitanje – drastično smanjenje iznosa prekršajnih kazni – državna tajnica pokušala je objasniti pravnom metodologijom i obvezom usklađivanja propisa. Prema njenim tvrdnjama, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije naložilo im je usklađivanje s općim Prekršajnim zakonom (članak 33.), zbog čega su nominalni iznosi za fizičke osobe i obrtnike morali biti smanjeni. Pravne osobe, s druge strane, i dalje su suočene s visokim kaznama koje mogu sezati sve do 150.000 eura.
No, ključni argument Ministarstva leži u potpunoj promjeni pravne paradigme. Bagarić ističe da se najteži oblici nezakonitog postupanja s otpadom više uopće ne promatraju kao puki prekršaji koje rješava inspekcija, već se prebacuju u sferu ozbiljnog kaznenog prava. Kao ilustraciju te strogoće navela je definiciju “neznatne količine opasnog otpada”. Dok je u zakonu iz 2021. godine ta tolerirana granica iznosila čak 1000 kilograma, sada je ona rigorozno spuštena na samo 0,1 kilogram (100 grama). Sve što pređe tih 100 grama opasnog otpada više nije predmet prekršajne blagajne, već postaje kazneno djelo ugrožavanja okoliša otpadom, za koje su predviđene ozbiljne zatvorske kazne u rasponu od šest mjeseci pa sve do pet godina robije.
Glas s terena: Kaštijun, Marišćina i prijetnja malim općinama
Nakon što su institucije iznijele svoje argumente, u raspravu se uključila politika. Predsjedavajuća Odbora, Dušica Radojčić, iznijela je čitav niz konkretnih situacija s terena koje demonstriraju duboki jaz između salonskih zakonskih propisa napisanih u zagrebačkim uredima i surove realnosti na terenu s kojom se suočavaju građani.
Radojčić je podsjetila prisutne na bolnu činjenicu da Hrvatska ni nakon 20 godina strategija nema funkcionalan sustav, posjedujući svega pet centara za gospodarenje otpadom (CGO), dok je zemlja istovremeno posuta tisućama divljih i ilegalnih deponija. Ilustrirala je apatiju državnih institucija činjenicom da je kao građanka i aktivistica sama morala podnositi kaznene prijave protiv ilegalnih odlagališta na kojima se nalazilo više od 10.000 tona smeća, jer Državni inspektorat jednostavno nije radio svoj posao.
Poseban fokus svog izlaganja usmjerila je na katastrofalno stanje u CGO Marišćina i CGO Kaštijun. Pojasnila je mehanizam ekološke bombe koja nastaje u ljetnim mjesecima kada Istru i Kvarner preplave stotine tisuća turista. U tim takozvanim “pikovima”, količina komunalnog otpada višestruko premašuje projektirane kapacitete postrojenja. Posljedica? Proces sušenja otpada se nezakonito krati, proizvedeno gorivo iz otpada gubi na kvaliteti, a okolnim naseljima šire se nesnosni i nepodnošljivi smradovi koji drastično narušavaju zdravlje i kvalitetu života lokalnog stanovništva.
Radojčić je direktno optužila Ministarstvo za opstrukciju rješavanja ovog problema. Prema njenim navodima, kada je inspekcija konačno zabranila Kaštijunu da u ljetnim mjesecima preuzima više od 390 tona otpada dnevno kako bi spriječila ekološki kolaps, upravo je Ministarstvo poništilo to rješenje i naredilo da centar mora primiti svo smeće koje stigne, čime su izravno ugrozili zdravlje građana Pule i okolice. Dodatni je apsurd, tvrdi Radojčić, što će sada CGO Kaštijun morati plaćati visoke financijske penale Gradu Puli zbog uništavanja lokalnih cesta kojima tutnje teški kamioni iz cijele Istre, umjesto da te troškove snose neodgovorna komunalna poduzeća iz bogatih turističkih središta koja i dalje tvrdoglavo odbijaju odvajati biootpad na kućnom pragu.
Tempirana bomba u Luci Ploče i tromost inspektorata
Nije Istra jedini problematični bazen. Zastupnica Radojčić otvorila je i šokantnu temu Luke Ploče. Upozorila je kako se na lučkim terminalima, na prostoru velikom jedan hektar, već najmanje tri godine skladišti planina otpada dugačka 350 metara, široka 35 i visoka čak 7 metara. Sve to odvija se bez adekvatnih suvremenih mjera zaštite okoliša, oslanjajući se na prastare elaborate iz 2006. godine. Posljedice su katastrofalne: procjedne vode pune opasnih ulja i masti slobodno se slijevaju u Jadransko more, dok opasna metalna prašina nesmetano leti po zraku i taloži se u plućima građana. Iako novi zakon predviđa usklađivanje s EU direktivama i skraćuje rok privremenog skladištenja na 30 dana, Radojčić sumnja u mogućnost provedbe pitajući se tko će to kontrolirati kada je sustav već sada pretrpan, a Državni inspektorat kronično kadrovski potkapacitiran.
Ovaj manjak vjere u represivni aparat podijelila je i zastupnica Maria Blažina, koja je upozorila na nevjerojatnu tromost sustava otkako su inspektori centralizirani pod kapom Državnog inspektorata. U praksi se događa da od trenutka kada savjesni građani prijave ekološki incident do izlaska inspektora na teren prođe i više od mjesec dana, a nerijetko se na prijave uopće ne reagira. Zakon na papiru izgleda dobro, ali bez ljudi koji će ga provoditi ostaje tek mrtvo slovo na papiru, poručila je Blažina.
Završni obračun: Vladajuća većina preuzima odgovornost
S druge strane političkog spektra, zastupnik Željko Lacković stao je u čvrstu obranu zakonskog prijedloga u ime Kluba vladajuće većine. Lacković je naglasio kako su brojne manjkavosti postojećeg zakona godinama omogućavale pojedincima stvaranje kriminalnih carstava na otpadu. Pohvalio je strože uvjete za dobivanje dozvola, posebno odredbu koja brani obavljanje djelatnosti na zemljištu koje je u podnajmu, čime su se ranije redovito služile tvrtke-kćeri za izbjegavanje odgovornosti.
Lacković je politički bocnuo oporbu izjavom kako se predstavnici oporbe puno radije naslikavaju po ilegalnim lokacijama držeći tiskovne konferencije, umjesto da konstruktivno sudjeluju u izradi zakona na sjednicama radnih tijela gdje se stvarni problemi i rješavaju. Pozdravio je uvođenje GPS-a i videonadzora kao ključne alate za rezanje krakova ekomafije te najavio bezrezervnu podršku zakonu u prvom čitanju.
Na samom kraju, predsjedavajuća Dušica Radojčić zaključila je raspravu jasnim stavom oporbe: zakon ne mogu podržati jer ključan teret sanacije prebacuje na leđa siromašnih lokalnih općina. Ilustrirala je to primjerom male općine Savičenta, koja bi sa svojim skromnim proračunom od nekoliko milijuna eura trebala iz vlastitog džepa financirati višemilijunske analize, projekte i sanaciju ogromne jame u kojoj je ilegalno utrpano 200 tisuća kubika smeća. “S ekomafijom se mora i može boriti isključivo jaka država i njeni represivni aparati, a ne mali komunalni redar iz Savičente naoružan samo blokićem i kemijskom olovkom na pola radnog vremena”, poentirala je Radojčić.
Unatoč snažnim i argumentiranim kritikama, demokratska matematika odradila je svoje. Odbor za zaštitu okoliša i prirode većinom je glasova usvojio prijedlog zaključka kojim se Hrvatskom saboru predlaže donošenje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o gospodarenju otpadom u prvom čitanju, ostavljajući predlagatelju da do drugog čitanja eventualno implementira iznesene primjedbe i spriječi da ovaj važan dokument postane još jedan neprovedivi propis u dugom nizu promašenih ekoloških politika.
