Nasilje nad ženama predstavlja gorući problem društva. Šutnja nas neće zaštititi, stoga institucije moraju hitno i bez odgode djelovati.
Danas, 22. rujna, diljem Republike Hrvatske obilježava se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tragičan događaj iz 1999. godine kada su u zagrebačkoj Palači pravde, tijekom brakorazvodne parnice, hladnokrvno ubijene tri žene. Kroz komemoracije, javne istupe te današnji oštar saborski apel zastupnice Sandre Krpan, cjelokupno društvo i državne institucije nastoje upozoriti na alarmantni porast femicida i nedopustive sustavne propuste, kako bi se spriječile nove tragedije i konačno osigurala stvarna, opipljiva zaštita žrtava obiteljskog nasilja.
Krvavi rujan u Palači pravde: Zločin koji je zauvijek promijenio Hrvatsku
Taj 22. rujna predstavlja datum duboke društveno-pravne traume, dan kada je sigurnost državnih institucija nepovratno i brutalno narušena. U maloj sudnici Općinskog suda u Zagrebu, zgradi poznatoj kao Palača pravde, prije točno 27 godina odigrao se nezapamćeni zločin. Tijekom rutinske brakorazvodne parnice, suspendirani policajac Mato Oraškić, naoružan pištoljem, hladnokrvno je usmrtio tri žene. Živote su tada izgubile njegova supruga Gordana Oraškić, njezina odvjetnica Hajra Prohić te sutkinja Ljiljana Hvalec. U tom stravičnom krvoproliću, Oraškić je teško ranio i sudsku zapisničarku Stanku Cvetković. Nakon monstruoznog čina, ubojica je mirno oprao ruke od baruta i bez ikakvih prepreka išetao iz zgrade suda. Sloboda mu, nasreću, nije dugo trajala jer je nedugo zatim uhićen na graničnom prijelazu Bregana.
Ovaj je zločin razotkrio potpunu nemoć, nespremnost i neopremljenost državnih institucija da zaštite žene koje su žrtve obiteljskog nasilja. Posebno je zastrašujuća i poražavajuća činjenica da se ubojstvo dogodilo u okruženju koje bi svakom građaninu trebalo predstavljati najvišu instancu pravne i fizičke sigurnosti. Kao izravan odgovor na ogroman društveni šok, paniku i pritisak javnosti, Mato Oraškić postao je prva osoba u povijesti Republike Hrvatske koja je pravomoćno osuđena na tada maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora.
Spomen na žrtve i neprestana borba protiv femicida
U spomen na ubijene žene, ali i s primarnim ciljem dugoročne senzibilizacije cjelokupne javnosti o ovom gorućem problemu, Hrvatski sabor je 2004. godine donio povijesnu odluku kojom se 22. rujna službeno proglašava Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Ovaj se spomendan danas koristi kao ključni trenutak za detaljnu evaluaciju postojećih zakonodavnih okvira, ali i za oštro upozoravanje na nezaustavljiv porast slučajeva femicida. Zastrašujući je podatak da je, primjerice, samo u 2025. godini u Hrvatskoj zabilježeno čak 19 slučajeva femicida. Nacionalni dan služi i kao platforma za kritiku institucionalnih propusta, posebice u situacijama gdje žrtve, prepuštene same sebi, povlače prijave zbog paralizirajućeg straha, ekonomske ovisnosti ili dugotrajne prisilne kontrole od strane zlostavljača.
Sustav koji zakazuje: Tragedija u Slatini kao najnovije upozorenje
Da problem nije nestao, već da i dalje nemilosrdno razara tkivo našeg društva, potvrdila je u današnjem iznošenju stajališta Kluba SDP-a zastupnica Sandra Krpan. Njezin govor u Hrvatskom saboru bio je snažan apel za hitno djelovanje protiv nasilja nad ženama. Podsjećajući na masakr u Palači pravde, istaknula je kako je sudnica, mjesto koje je trebalo biti utjelovljenje zaštite i pravde, pretvorena u mjesto zločina.
Posebno se osvrnula na posljednji slučaj femicida ove godine – stravično ubojstvo žene iz Slatine, majke šestero djece, koje je šokiralo cijelu regiju. Njezine su riječi teško odzvanjale sabornicom: “Zvala je policiju, prijavila je nasilje, sustav je znao tko je osumnjičenik, prijavljen je i procesuiran mjesec dana ranije. A ipak, 20 minuta nakon što je policija otišla s mjesta poziva, ona je bila mrtva.” Nakon ove nezamislive tragedije u Slatini, glavni ravnatelj policije naložio je izvanredni nadzor kojim su, nažalost, utvrđeni teški propusti. Petero policijskih službenika udaljeno je s dužnosti te je pokrenut disciplinski postupak, no jedan je majčinski život nepovratno ugašen.
Šutnja nas neće zaštititi: Apel za hitno i beskompromisno djelovanje
“Kao političarka i žena želim poručiti: šutnja nas neće zaštititi”, naglasila je Krpan, dodajući kako nije dobro kada šuti žena koja se boji da joj nitko neće vjerovati jer je već prijavljivala nasilje bez ikakvih konkretnih rezultata. Nije dobro ni kada šuti susjed koji noću čuje viku i plač, a misli da se to njega ne tiče. No, daleko je najgore i najopasnije kada šuti i ne reagira institucija koja je plaćena od strane građana da štiti one najranjivije.
Svaka žena, u svakoj policijskoj postaji, u svakom centru za socijalnu skrb, u svakom državnom odvjetništvu u ovoj zemlji, mora biti apsolutno zaštićena u slučajevima nasilja. Jasno je da se ne može uvijek predvidjeti točan trenutak u kojem će se u nečijoj glavi ugasiti posljednje svjetlo razuma i kada će nasilnik oduzeti život. No, onome što prethodi ubojstvu rijetko nedostaje znakova. Prijave, brojni panični pozivi, modrice koje netko primijeti pa okrene glavu u drugu stranu, sudske zabrane prilaska koje se svakodnevno krše, te strah u glasu žene koja i po treći put zove isti broj za pomoć – sve su to glasni alarmi. Znakovi postoje mjesecima, a ponekad i godinama. Naš posao, i posao svake institucije u ovom sustavu, jest da čuje ono što žena govori i da smjesta djeluje. To se jednostavno ne smije ignorirati.
Prevencija i osvještavanje kao jedini put do spašenih života
Zadaća cjelokupnog društva jest razumjeti da rad organizacija civilnog društva i udruga koje godinama, bez puno medijske pompe i predstava, dižu telefone, vode žene kroz mučne sudske postupke, educiraju policajce i socijalne radnike te neumorno podsjećaju javnost da nasilje nije privatna stvar, od neizmjerne je važnosti. Sve je to srž i temelj prevencije.
Nikada nećemo znati točan broj života koji su spašeni samo zato što je netko, negdje u susjedstvu ili u nadležnoj instituciji, prepoznao znakove nasilja na vrijeme jer je znao što treba napraviti. Taj broj ne postoji u službenim statistikama, ni u jednom izvještaju MUP-a. Ali to nikako ne znači da ga nema. To znači da je osvještavanje onaj jedini oblik prevencije čiji stvarni uspjeh nikad ne vidimo, već nažalost vidimo samo njegov tragičan neuspjeh kada sustav zakaže. Zakoni u ovoj zemlji postoje, institucije također postoje. Ono što nam nasušno nedostaje jest sigurnost da će svaka žena koja podigne slušalicu znati da će je na drugom kraju netko zaista čuti i pravovremeno djelovati. Jer, nakon femicida, više nikada nema druge prilike.
Foto: Ravnateljstvo civilne zaštite
