Ante Pavelić i Josip Broz Tito

TITOVA SJENA I PAVELIĆEVA OSUDA

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Kako Hrvatska i dalje živi između pobjednika i poraženih povijesti

U hrvatskom javnom prostoru malo je povijesnih figura koje izazivaju toliko podjela kao Josip Broz Tito i Ante Pavelić. Iako su formalno pripadnici prošlog stoljeća, njihove političke i moralne sjene i dalje snažno oblikuju suvremenu Hrvatsku – njezine rasprave o identitetu, pravu, povijesnoj istini i demokratskim standardima.

Paradoks hrvatske stvarnosti jest u tome što se o obojici govori stalno, ali se rijetko govori pravnim jezikom.

Pobjednici pišu presude, pravo dolazi kasnije

Nakon Drugog svjetskog rata, Europa nije ušla u razdoblje univerzalne pravde, nego u razdoblje pravde pobjednika. U tom kontekstu, Pavelić je postao simbol apsolutnog zla, dok je Tito uzdignut u rang oslobođenja i antifašističke legitimacije. No ta binarna podjela ne odgovara modernim pravnim standardima, osobito onima koje danas primjenjuje Međunarodni kazneni sud (ICC).

ICC ne poznaje kategorije “pobjednika” i “poraženih”. Ne poznaje ni ideološke etikete. Poznaje samo individualnu kaznenu odgovornost, zapovjednu odgovornost i dokaz.

Pavelić: pravno lakši slučaj, povijesno zatvoren

Gledano današnjim ICC kriterijima, slučaj Ante Pavelića bio bi pravno relativno jasan. Kao poglavnik NDH, imao je efektivnu kontrolu nad državnim aparatom, normativno uređenu politiku progona i institucionalizirani sustav represije. U takvom okviru, današnje međunarodno pravo vrlo bi vjerojatno govorilo o zločinima protiv čovječnosti, a potencijalno i o genocidu – ovisno o dokazu posebne namjere.

No ključna činjenica ostaje: Pavelić nikada nije osuđen pred međunarodnim sudom. Njegova povijesna osuda počiva na kombinaciji poslijeratnih presuda, političkih kvalifikacija i historiografskog konsenzusa, a ne na univerzalnom sudskom postupku. To ne znači da zločina nije bilo – nego da pravna istina i povijesna istina nisu uvijek identične kategorije.

Tito: povijesno slavljen, pravno neispitan

S druge strane, Tito je ostao gotovo netaknut kaznenopravnom analizom. Masovne poratne likvidacije, križni putovi, logori i politički progoni desetljećima su bili opravdavani pojmom “antifašističke pobjede”. No prema današnjim ICC standardima, ključna pitanja bila bi neumoljiva:

  • Je li imao efektivnu kontrolu nad vojskom i sigurnosnim aparatom?
  • Je li znao ili imao razloga znati za masovne zločine?
  • Je li išta učinio da ih spriječi ili sankcionira?

Ako se na ta pitanja odgovori potvrdno, međunarodno pravo ne poznaje izgovor ideologije. Antifašizam ne briše zapovjednu odgovornost. On može objasniti kontekst, ali ne može poništiti kaznenu normu.

Selektivna pravda i hrvatska šutnja

Hrvatska danas paradoksalno živi u državi koja je nastala raskidom s jugoslavenskim komunizmom, ali i dalje baštini njegov interpretativni okvir povijesti. Pavelić je trajno osuđen, Tito trajno amnestiran – ne kroz pravo, nego kroz politički konsenzus bivše države.

U isto vrijeme, moderna Hrvatska prihvatila je međunarodne sudove, priznala zapovjednu odgovornost u Domovinskom ratu i prihvatila presude protiv vlastitih zapovjednika. Time je, možda nesvjesno, prihvatila standarde koji se nikada nisu retroaktivno primijenili na 1945. godinu.

Što to znači za demokratsku Hrvatsku?

Zrela demokracija ne mora rehabilitirati Pavelića da bi postavila pitanja o Titu. Niti mora rušiti antifašizam da bi priznala komunističke zločine. Ali mora biti spremna priznati da:

  • međunarodno pravo nije bilo jednako primijenjeno
  • moralna pobjeda nije isto što i pravna nevinost
  • povijest bez pravne analize ostaje ideologija

Sve dok se Tito i Pavelić promatraju kroz različite aršine, Hrvatska će ostati zemlja nerazriješene prošlosti i selektivnog pamćenja.

Pitanje nije tko je bio veće zlo, niti tko je “na pravoj strani povijesti”. Pravo pitanje glasi:
bi li današnji pravni standardi jednako sudili svima?

Ako je odgovor “da”, tada se povijest mora ponovno otvoriti.
Ako je odgovor “ne”, tada moramo priznati da još uvijek živimo pod sjenom pobjedničke pravde.

A to je teret koji nijedna moderna demokracija ne bi smjela nositi.



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged