U Zagrebu je 23. srpnja 1990. godine održan povijesni i ključni bilateralni sastanak između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i vođe Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića, čime je učinjen posljednji stvarni institucionalni pokušaj da se rastuća srpska pobuna zaustavi mirnim putem, no zbog isključivih velikosrpskih zahtjeva za komadanjem teritorija, ti su pregovori propali i otvorili vrata oružanoj agresiji.
Srpska pobuna: Zadnji pokušaj spasa od rata
Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije se dogodio preko noći, niti je bio isključivo politički proces. Već tijekom 1990. godine, taj je povijesni lom počeo poprimati izrazito nasilne, radikalne i krvave obrise. U Republici Hrvatskoj, nedugo nakon što su u proljeće te iste godine održani prvi demokratski, višestranački izbori na kojima je uvjerljivu i povijesnu pobjedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) predvođena doktorom Franjom Tuđmanom, cjelokupna se sigurnosna i društvena situacija rapidno radikalizirala. Srpska nacionalna manjina, umjesto integracije u novo, demokratsko hrvatsko društvo, postala je oružje u rukama hegemonističke politike. Snažno poticana, logistički izdašno podržavana te svakodnevno medijski i psihološki manipulirana iz Beograda, izravno od strane režima Slobodana Miloševića, započela je sustavan, organiziran i opasan proces potpunog odbacivanja legalno izabranih hrvatskih vlasti.
Ova opasna politička pobuna vrlo je brzo institucionalizirana kroz formiranje lokalnih općinskih odbora Srpske demokratske stranke (SDS). Na čelu te političke grupacije formalno se nalazio neuropsihijatar dr. Jovan Rašković, čovjek koji je svoju medicinsku naobrazbu nerijetko koristio za masovnu psihološku manipulaciju ruralnog stanovništva, uvjeravajući ih u navodnu ugroženost od novouspostavljene hrvatske države. Političke napetosti rasle su iz dana u dan, a zrak je bio ispunjen neizvjesnošću i strahom od onoga što donosi sutrašnjica. Hrvatski politički vrh, svjestan ogromnog nesrazmjera u vojnoj moći i katastrofalnih posljedica koje bi oružani sukob donio, grozničavo je tražio način da se situacija smiri.
Jedan od apsolutno presudnih političkih trenutaka, događaj koji je u velikoj mjeri trasirao put prema onome što će uskoro postati otvoreni i krvavi rat, dogodio se u ljeto te prijelomne godine. Upravo 23. srpnja 1990. godine, u zgradi hrvatskog političkog vodstva u Zagrebu, za isti su stol sjeli predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i čelnik pobunjenih Srba, Jovan Rašković. Sastanku, koji se danas s pravom smatra povijesnim raskrižjem, nazočio je i tadašnji Tuđmanov savjetnik Slaven Letica.
Ovaj se dramatični susret u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, kao i u ozbiljnim vojno-političkim analizama, promatra kao posljednji stvarni, iskreni pokušaj državnog vrha Republike Hrvatske da se srpska pobuna institucionalno kanalizira, da se svede u okvire parlamentarne demokracije i da se pod svaku cijenu spriječi oružani sukob koji je visio u zraku. Ključna, goruća tema ovih teških pregovora bila je netom uspostavljena, neustavna “Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like“. Ova tvorevina nije bila nikakva bezazlena asocijacija lokalnih samouprava; ona je predstavljala prozirni administrativni eufemizam za formiranje paradržave unutar hrvatskih granica i predstavljala je prvi konkretan korak prema odcjepljenju hrvatskog suverenog teritorija.
Kasnija detaljna analiza transkripata s ovog povijesnog sastanka jasno otkriva nepremostivi, duboki jaz u političkim paradigmama dviju strana. Predsjednik Tuđman, svjestan povijesne odgovornosti koju nosi, otvoreno je i nadasve direktno konfrontirao Raškovića. Nije bilo mjesta diplomatskom okolišanju. Tuđman ga je oštro upozorio da je stvaranje takve takozvane zajednice općina zapravo izravan pokušaj restauracije davno ukinute i poražene Vojne krajine, povijesnog anokronizma koji hrvatski narod nikada više neće tolerirati na svom tlu. U stenogramima je ostalo zabilježeno kako je Tuđman eksplicitno, državnički i odlučno naglasio da legalna hrvatska vlast “izdvajanje, rušenje teritorijalnog integriteta Hrvatske, neće dopustiti”. Bila je to jasna crta preko koje mlada hrvatska demokracija nije mogla i nije htjela prijeći.
S druge strane pregovaračkog stola, Jovan Rašković nastupio je s pozicija koje su bile potpuno nespojive s ustavnim poretkom bilo koje suverene države na svijetu. On je tijekom ovog mučnog razgovora hladno zatražio ustavno priznavanje takozvanog “suvereniteta srpskog nacionalnog bića” unutar granica Hrvatske. Tvrdio je, posve izvan okvira međunarodnog prava, da Srbi u Hrvatskoj imaju neotuđivo pravo na dvojni suverenitet. U suštini, to je značilo potpunu derogaciju i poništavanje hrvatskog državnog prava, povijesnog prava hrvatskog naroda na vlastitu i cjelovitu državu. Takav zahtjev bio je, zapravo, ultimatum kojemu je cilj bio federalizacija Hrvatske i njezino posljedično komadanje.
Ono po čemu je ovaj zagrebački susret ipak ostao najšire zapamćen u hrvatskoj javnosti, te se i danas često citira u kontekstu analize uzroka Domovinskog rata, jest Raškovićeva kolokvijalna, gotovo cinična opaska. Pokušavajući opravdati nekontrolirani, rastući ekstremizam, mržnju i naoružavanje u vlastitim redovima, Rašković je izjavio kako do potpunog oružanog ustanka “nedostaje jedna mala distanca”. Kao ultimativno, gotovo psihijatrijsko opravdanje za ludilo koje se spremalo, ustvrdio je da je srpski narod “lud narod”. Te su riječi zlokobno odzvanjale dvoranom, najavljujući brutalnost koja će uslijediti.
Ova teška konverzacija iz 23. srpnja 1990. godine djelovala je na terenu kao svojevrsni politički katalizator. Vidjevši da hrvatsko vodstvo, unatoč svim pritiscima i naizgled bezizlaznoj situaciji, ne pristaje na tihu kapitulaciju i odbija svaku pomisao na federalizaciju ili podjelu Republike Hrvatske, velikosrpsko je vodstvo prekinulo svaku glumu i ubrzalo proces oružane pobune. Maske su konačno pale. Samo dva dana nakon ovog zagrebačkog sastanka, 25. srpnja 1990. godine, u ličkom mjestu Srb održan je masovni, strogo orkestrirani nacionalistički miting. Na tom je huškačkom skupu službeno osnovano Srpsko nacionalno vijeće (SNV) te je aklamacijom usvojena secesionistička “Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda”. Ovaj je dokument u povijesnom smislu formalno označio prelazak s političke opstrukcije i sabotaže na tlo otvorene, terorističke teritorijalne pobune. Ta će pobuna, izdašno potpomognuta i zaštićena oružanim snagama Jugoslavenske narodne armije (JNA), već u kolovozu iste godine kulminirati zloglasnom “Balvan-revolucijom”, kada su na hrvatske prometnice bačeni prvi trupci, a cestovne komunikacije prekinute naoružanim stražama i barikadama.
Oružana agresija i ratni požar u srpnju 1991. godine
Ono što je u vrelo ljeto 1990. godine započelo kao politička ucjena i infrastrukturna sabotaža prometa i turizma, u ljeto iduće, 1991. godine, pretvorilo se u otvoreni, konvencionalni i neviđeno brutalni ratni sukob. Jugoslavenska narodna armija, koja je u međuvremenu potpuno očišćena od nesrpskog zapovjednog kadra, skinula je krinku “narodne” vojske i otvoreno se stavila u isključivu funkciju provođenja velikosrpske politike. Ta ista vojska, nekoć financirana i od strane hrvatskih građana, pokrenula je masovne tenkovske, topničke i pješačke ofenzive diljem Republike Hrvatske. Njihov cilj bio je jasan, etnički čist i zločinački: protjerivanje sveg hrvatskog i nesrpskog stanovništva, razaranje gradova i sela, te konačno komadanje hrvatskog teritorija na strateški zamišljenoj, mitskoj crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Međutim, poseban, gotovo tragičan problem za organizaciju i uspostavu hrvatske obrane predstavljao je katastrofalan nedostatak naoružanja. Ovaj manjak opreme s kojom bi se branila domovina nije bio slučajan, niti je bio posljedica loše organizacije. On je direktno proizašao iz političke odluke prethodnog, odlazećeg komunističkog vodstva (SKH-SDP na čelu s tadašnjim liderom Ivicom Račanom). U činu koji mnogi analitičari i danas ocjenjuju kao neviđeni sigurnosni promašaj i izdaju nacionalnih interesa, to je vodstvo 23. svibnja 1990. godine, netom prije same primopredaje vlasti novoj, demokratski izabranoj hrvatskoj vladi, mirno prepustilo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (TO) pod izravan nadzor i ključ JNA.
Razmjeri ove katastrofe bili su nesagledivi. Prema relevantnim vojnim analitičarima i povjesničarima, tim golemim arsenalom pješačkog naoružanja, topništva i logistike, koje je doslovno oduzeto i otuđeno od Republike Hrvatske, bilo je moguće kvalitetno i brzo naoružati čak 200.000 ljudi. Hrvatska se tako, u presudnom ljetu 1991. godine, kada su na njene gradove i sela krenule oklopne divizije, našla doslovno nenaoružana i gola pred četvrtom vojnom silom Europe. Hrvatski branitelji, domoljubi i dragovoljci, morali su se u prvim mjesecima agresije braniti lovačkim puškama, trofejnim oružjem i priručnim eksplozivnim napravama, vlastitom krvlju plaćajući cijenu političkih grešaka iz svibnja 1990. godine. Upravo ta činjenica, da je gotovo goloruk narod uspio zaustaviti, a kasnije i potpuno poraziti do zuba naoružanu vojnu armadu, predstavlja najveći fenomen i ponos Domovinskog rata, čiju istinu moramo trajno čuvati od zaborava.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva!
Afrička svinjska kuga zahtijeva zajednički odgovor institucija. Saznajte koje su nove mjere nadzora i zaštite domaće proizvodnje. OSIJEK – Ministar poljoprivrede David Vlajčić održao je… Pročitaj više: Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva! - Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura?
Nezapamćena provala u Đakovu šokirala je građane; ukradeno je oružje i oprema, a materijalna šteta iznosi vrtoglavih 150.000 eura. Nepoznati počinitelj, ili više njih, izveli… Pročitaj više: Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura? - Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika
Tomislav Salopek, hrvatski stručnjak za topografiju, postao je nedužna žrtva asimetričnog ratovanja u Egiptu. Njegova mučna sudbina šokirala je svijet, a ovaj tekst donosi detaljnu… Pročitaj više: Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika - Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati
Vlada Republike Hrvatske odobrila je hitnu pomoć Francuskoj, uputivši protupožarni zrakoplov i vojne posade kako bi se obranili od vatrene stihije. Navikli smo, već pomalo… Pročitaj više: Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati - Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
Otkriveno je ilegalno oružje na Peščenici nakon prijave za nasilje. Policija je privela 76-godišnjaka u čijoj je kući pronađen vojni arsenal. Zagrebačka policija uhitila je… Pročitaj više: Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala - Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!”
Predsjednik Republike Zoran Milanović u Promini sudjelovao je na komemoraciji povodom Spomendana na poginule branitelje i civile prominskog kraja, gdje je odao počast žrtvama Domovinskog… Pročitaj više: Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!” - Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
Državni tajnik Darko Nekić na čelu organizacije 31. obljetnice Oluje i Dana hrvatskih branitelja Vlada Republike Hrvatske je na svojoj 186. sjednici osnovala Organizacijski odbor… Pročitaj više: Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave! - “Srpski narod je lud narod”: Šokantno priznanje Jovana Raškovića koje je zapalilo ratni požar
U Zagrebu je 23. srpnja 1990. godine održan povijesni i ključni bilateralni sastanak između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i vođe Srpske demokratske stranke… Pročitaj više: “Srpski narod je lud narod”: Šokantno priznanje Jovana Raškovića koje je zapalilo ratni požar - Tajne omotnice u zagrebačkim kafićima: Kako je zapravo funkcionirao crni fond koji je srušio vrh HOO-a?
Afera Pavlek izazvala je tektonski poremećaj u hrvatskom sportskom i institucionalnom prostoru. U koordiniranoj akciji istražnih tijela, uhićeni su visoki dužnosnici osumnjičeni za teška koruptivna… Pročitaj više: Tajne omotnice u zagrebačkim kafićima: Kako je zapravo funkcionirao crni fond koji je srušio vrh HOO-a? - Vatrena stihija i bajunete: Strašna istina o “Kući spaljenih” u Lovreću koja se ne smije zaboraviti
Sredinom srpnja 1943. godine dogodio se stravičan pokolj u Lovreću, kada su okupatorske snage, nakon neuspjele vojne ofenzive, svoj bijes iskalile na nedužnim civilima Imotske… Pročitaj više: Vatrena stihija i bajunete: Strašna istina o “Kući spaljenih” u Lovreću koja se ne smije zaboraviti
