Analiziramo kako su izbori u Njemačkoj donijeli tektonski pomak na političkoj sceni. AfD je ostvario povijesni trijumf i srušio sve iluzije.
Današnji dan, 6. rujna 2026. godine, obilježava prijelomni trenutak u suvremenoj ustavnoj i političkoj povijesti Savezne Republike Njemačke, gdje je desno orijentirana stranka Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila povijesni izborni trijumf osvojivši apsolutnu prednost pred svim etabliranim političkim opcijama (čak 44,5 posto glasova) na izborima za pokrajinski parlament u istočnonjemačkoj saveznoj pokrajini Saskoj-Anhalt. Ovaj nezapamćeni politički tektonski pomak, koji je donedavno vladajuću Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) gurnuo na povijesni minimum od jedva 18,5 posto, dogodio se prvenstveno zbog dugogodišnjih, duboko ukorijenjenih procesa društvene radikalizacije, snažnog osjećaja strukturne ekonomske deprivacije među istočnim Nijemcima te visoko sofisticirane političke kampanje na društvenim mrežama. Do ovakvog je ishoda došlo masovnim privlačenjem apstinenata, nevjerojatno uspješnim preuzimanjem razočaranih birača iz političkog centra te vještim korištenjem taktičkih slabosti unutar fragmentiranog stranačkog sustava, čime je AfD demonstrirao da više nije samo marginalna protestna opcija, već dominantna politička sila sposobna uzdrmati same temelje najvećeg europskog gospodarstva.
Ovakav izborni ishod nipošto nije izoliran incident, niti ga se smije promatrati kao prolaznu političku anomaliju. On je logična i neizbježna kulminacija specifičnog socio-ekonomskog razvoja koji već desetljećima dubinski karakterizira istočne njemačke pokrajine. Uspjeh Alternative za Njemačku u Saskoj-Anhalt izravan je nastavak trenda koji je postao bolno očit tijekom takozvane “super-izborne” 2024. godine, kada su se održavali dramatični izbori u Tiringiji, Saskoj i Brandenburgu. U spomenutim je pokrajinama AfD već ranije demonstrirao svoju nevjerojatnu sposobnost dominacije nad strankama političkog centra. Njihov je rast uzrokovao teške krize legitimiteta etabliranih vlada, prisiljavajući kompletan demokratski spektar na panično formiranje neobičnih, hibridnih koalicija. Sve to rađeno je u svrhu očuvanja onoga što se u njemačkom političkom i javnom diskursu naziva “vatrozidom” (Brandmauer) – strogim sanitarnim kordonom prema ekstremnoj desnici.
Situaciju je dodatno zakomplicirala pojava Saveza Sahra Wagenknecht (BSW), političke opcije koja je potpuno fragmentirala ionako krhak stranački sustav. Spajajući tradicionalnu ljevičarsku socio-ekonomsku politiku s izrazito konzervativnim, anti-imigracijskim stavovima, euroskepticizmom i otvorenim simpatijama prema Rusiji, BSW je stvorio jedan potpuno novi politički pol. Taj pol sada aktivno izaziva i centar i krajnju desnicu, nudeći istovremeno opasne taktičke modele suradnje koji bi vrlo lako mogli srušiti sve dosadašnje ustavne i političke konvencije u zemlji.
Kada povučemo paralelu s prethodnim pokrajinskim izborima održanima 2021. godine, razmjeri ovog debakla tradicionalnih stranaka postaju još šokantniji. Prije samo pet godina, CDU je predvođen premijerom Reinerom Haseloffom odnio uvjerljivu pobjedu, osvojivši 37,1 posto glasova i stabilnih 40 mandata u parlamentu. AfD je tada, iako na snažnom drugom mjestu, osvojio znatno skromnijih 20,8 posto i 22 mandata. Danas se ta slika potpuno preokrenula. Podrška radikalnoj desnici se više nego udvostručila, skočivši na spomenutih 44,5 posto, dok se potpora vladajućem CDU-u doslovno prepolovila. Socijaldemokrati (SPD) i Zeleni jedva su uspjeli preživjeti i zadržati parlamentarni status s projiciranih osam, odnosno šest posto glasova. S druge strane, Liberali (FDP) i novi BSW kretali su se po samom rubu izbornog praga od pet posto.
Masovna migracija biračkog tijela ključni je faktor ove radikalne promjene u distribuciji političke moći. Detaljne sociološke analize kretanja birača jasno pokazuju da se ogroman uspjeh AfD-a temelji na dva masivna demografska bazena. Kao prvo, ekstremna desnica uspjela je politički mobilizirati kolosalan broj prijašnjih apstinenata. Procjenjuje se da je nevjerojatnih 157 tisuća osoba koje ranije uopće nisu izlazile na izbore, sada svjesno i aktivno dalo svoj glas AfD-u. Kao drugo, zabilježen je masovni, gotovo egzodusni preljev glasova iz stranaka desnog i liberalnog centra. Čak 83 tisuće bivših glasača CDU-a i približno 19 tisuća razočaranih glasača FDP-a prešlo je izravno u tabor radikalne desnice. Ova dinamika na terenu izravno pobija sve ranije teze političkih analitičara koji su tvrdili da je AfD isključivo stranka “gubitnika tranzicije”. Brojke nedvojbeno dokazuju da je AfD evoluirao u dominantnu narodnu stranku na istoku (Volkspartei), sposobnu apsorbirati birače iz doslovno svih društvenih slojeva, od ogorčene radničke klase do uplašene srednje klase.
Nakon zatvaranja birališta, najveća politička i ustavna nepoznanica u Saskoj-Anhalt ostaje pitanje može li AfD pretvoriti svoju relativnu većinu u stvarnu izvršnu moć. Budući da su sve demokratske stranke unaprijed isključile koaliciju s njima, AfD-ov glavni kandidat Ulrich Siegmund otvoreno cilja na samostalnu apsolutnu većinu. No, ako ta matematička većina izostane, u središte pozornosti stupa BSW. Procedura biranja premijera u ovoj pokrajini dopušta da u trećem krugu glasanja pobijedi kandidat s običnom većinom prisutnih zastupnika. Čelnici BSW-a već su javno koketirali s idejom da se jednostavno suzdrže od glasanja u tom ključnom trenutku, čime bi umjetno snizili kvorum i matematički omogućili AfD-u preuzimanje vlasti. BSW bi time odigrao povijesnu ulogu “tvorca kraljeva”.
Međutim, čak i ako ne oforme vladu, povijesni izborni rezultat AfD-u jamči takozvanu manjinu za blokiranje (Sperrminorität). Kontrolirajući više od jedne trećine zastupničkih mjesta, radikalna desnica stječe enormnu institucionalnu moć. Bez njihovog pristanka, nitko u pokrajini neće moći mijenjati ustav, imenovati suce Ustavnog suda niti postavljati ključne dužnosnike u sigurnosnim i medijskim odborima. AfD je jasno dao do znanja da ovu ustavnu polugu planira koristiti kao instrument izravne političke ucjene, što neminovno vodi u trajnu institucionalnu paralizu sustava.
Današnji događaji samo su nastavak procesa koji je započeo tijekom jeseni 2024. godine. Prisjetimo se izbora u Tiringiji održanih 1. rujna te godine, kada je stranka pod vodstvom radikalnog Björna Höckea po prvi put postala najjača politička snaga s 32,8 posto glasova, ostavivši CDU na 23,6 posto, a BSW na 15,8 posto. Ti su izbori označili politički kraj dugogodišnjeg premijera Bode Ramelowa iz redova Ljevice, čija se podrška stropoštala na skromnih 13,1 posto. Istoga dana, u susjednoj Saskoj, vladajući CDU premijera Michaela Kretschmera uspio je sjediti na oštrici noža i sačuvati prvo mjesto s 31,9 posto, dok im je AfD puhao za vratom s 30,6 posto. Tri tjedna poslije, u Brandenburgu, socijaldemokratski premijer Dietmar Woidke morao je svoj politički život staviti na kocku, zaprijetivši ostavkom ne pobijedi li AfD. Njegova polarizirajuća strategija usisala je glasove ljevice, osiguravši mu Pirovu pobjedu s 30,9 posto naspram AfD-ovih 29,2 posto, ali je zato uništila njegove koalicijske partnere Zelene, koji su izbačeni iz parlamenta.
Demografski profil glasača AfD-a otkriva fascinantne trendove. Zabluda je misliti da ih bira isključivo sirotinja. Iako radnici i nezaposleni nadprosječno glasaju za njih, te dvije skupine čine tek četvrtinu ukupnog biračkog tijela stranke. Golemih 75 posto njihovih birača dolazi iz redova zaposlenika, državnih službenika i samozaposlenih poduzetnika iz srednje klase. Rodni jaz je iznimno izražen; AfD je neupitno stranka kojom dominiraju muškarci. Statistički, oko četvrtine svih muškaraca koji izlaze na izbore bira ovu opciju, dok to čini tek svaki šesti ženski glasač. Zastrašujući je podatak o potpori među mladima. Dok su mladi prije birali opcije lijevog centra, današnji glasači između 18 i 24 godine masovno se okreću ekstremnoj desnici, prelazeći udio od 30 posto na istoku.
Ključ ovakvog uspjeha među mlađom populacijom leži u nemilosrdnoj kolonizaciji digitalnog prostora, prvenstveno kineske platforme TikTok. Tradicionalne stranke su ovaj format potpuno ignorirale, dok ga je AfD pretvorio u najjače političko oružje. Istraživanja su razotkrila šokantnu digitalnu hegemoniju: kandidat Ulrich Siegmund je uoči ovih izbora ostvario 28 milijuna pregleda na svojim videozapisima, zbrisavši konkurenciju. Za usporedbu, premijer iz CDU-a Sven Schulze objavio je hrpu videa, ali je prosječno skupljao mizerne preglede, dok je Siegmundov prosjek iznosio enormnih 214 tisuća pregleda po objavi. Tajna je u kratkim, emocionalno nabijenim porukama koje vješto manipuliraju strahovima mladih od ekonomske krize, izbjegavajući dosadne i duge političke govore.
Da bismo istinski shvatili ovaj fenomen, moramo zaroniti u sociologiju Istočne Njemačke. Trideset godina nakon ujedinjenja, Istok još uvijek pati od duboke strukturne deprivacije. Nema sjedišta velikih multinacionalnih kompanija, a bogatstvo je neusporedivo manje nego na Zapadu. Posljedično, stanovništvo razvija takozvani “Osttrotz” – istočnonjemački inat i otpor prema zapadnim elitama koje im dociraju iz Berlina i Münchena. Kolektivna psihologija još je uvijek obilježena nostalgijom za nekadašnjim DDR-om; ne za diktaturom tajne policije Stasi, već za izgubljenom društvenom homogenošću i strogom socijalnom sigurnošću. Mnogi istočni Nijemci danas priželjkuju snažnu ruku i brza rješenja umjesto zamornih demokratskih kompromisa.
Najnovija istraživanja o autoritarnosti, poput onoga sa Sveučilišta u Leipzigu, upozoravaju na opasnu radikalizaciju njemačkog mainstreama. Demokratsko zadovoljstvo na istoku je na povijesnom minimumu. Ksenofobija i šovinizam rastu alarmantnom brzinom, a socijalni darvinizam – uvjerenje da u društvu vlada zakon jačega – uzima maha. Znanstvenici su uočili i zabrinjavajući porast antisemitizma, koji funkcionira kao “most” spajajući lijevi i desni ekstremizam u zajedničkoj mržnji, potkrijepljen teorijama zavjere. Uza sve to, enorman je i rast antifeminizma. Važno je naglasiti: ogroman dio birača ne glasa za AfD usprkos njihovom ekstremizmu, već glasaju za njih upravo zbog njega. Na istoku je stranka postala društveno potpuno normalizirana pojava, prisutna u lokalnim vatrogasnim društvima, sportskim klubovima i školskim odborima, gdje se upozorenja iz središnjice o “nacističkoj opasnosti” dočekuju s podsmijehom.
Sve to dovelo je etabliranu politiku u stanje teške shizofrenije. Zloglasni zaštitni “vatrozid” prepun je pukotina. Iako čelnik CDU-a Friedrich Merz u Berlinu strogo brani politiku nesuradnje, njegovi lokalni vijećnici po općinama odavno zajednički izglasavaju proračune s kolegama iz AfD-a. Unutarstranački pobunjenici otvoreno tvrde da politika apsolutne blokade zapravo samo jača desnicu, omogućujući AfD-u da savršeno glumi trajnu žrtvu korumpiranog sustava. U isto vrijeme, oportunistički BSW igra dvostruku igru – dok vrh stranke kritizira postojanje vatrozida i nudi tematsku suradnju radikalima, lokalni ogranci im se raspadaju od unutarnjih sukoba i masovnih ostavki zgroženih članova.
Najveći apsurd leži u ekonomskom programu stranke koja navodno štiti male ljude. Ekonomske analize brutalno razotkrivaju da je gospodarska politika AfD-a čisti, sirovi neoliberalizam, skrojen po mjeri najbogatijih. Zalažu se za ukidanje poreza na nasljedstvo, brisanje solidarnog prireza, rezanje socijalnih naknada i protive se rastu minimalne plaće. Njihove bi politike najviše osiromašile upravo one radnike i nezaposlene koji im danas masovno daju glasove. Zbog takve politike i prateće ksenofobne ideologije, njemačka industrija je u stanju opće panike. Savez njemačke industrije (BDI) jasno upozorava da su planovi o masovnim deportacijama i potencijalnom izlasku iz Europske unije (takozvani Dexit) smrtonosna presuda njemačkoj ekonomiji, kojoj očajnički trebaju stotine tisuća stranih radnika kako bi preživjela nadolazeći demografski slom.
Suočeni s ovim političkim bezdanom, demokratski sustav ozbiljno razmatra krajnju ustavnopravnu opciju – potpunu zakonsku zabranu Alternative za Njemačku. Nakon što je istraživačka mreža Correctiv otkrila tajne planove stranke o prisilnim deportacijama milijuna građana migrantskog podrijetla, tisuće pravnika i stručnjaka pokrenule su inicijative za zabranu pred Saveznim ustavnim sudom u Karlsruheu. Argumentiraju da stranka otvoreno ruši ljudsko dostojanstvo zagarantirano Temeljnim zakonom. Ipak, politički establišment oklijeva. Svjesni su da bi neuspjeh pred sudom stranci donio pravni pečat nedužnosti i pretvorio ih u nedodirljive mučenike. Nadalje, nameće se mračno i neodgovoreno pitanje: što učiniti s više od 40 posto stanovništva Istočne Njemačke koje će, čak i ako se stranka formalno zabrani, preko noći ostati bez političkog predstavnika, a sa svojim netaknutim, duboko radikaliziranim stavovima? To je potencijalno bure baruta koje prijeti uništenjem kompletnog poslijeratnog mira u Njemačkoj.
