Operacija Oluja

Od očajničke obmane do potpunog kolapsa: Kako je taktički genij HV-a nadmudrio neprijatelja

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Kada je započela Operacija Oluja, malo je tko na međunarodnoj sceni mogao predvidjeti brzinu kojom će se urušiti složeni sustav neprijateljske obrane. Ova povijesna akcija nije samo preokrenula tijek rata, već je zauvijek promijenila geopolitičku kartu ovog dijela Europe, donoseći slobodu okupiranim teritorijima i spašavajući susjednu Bosnu i Hercegovinu od nezamislive humanitarne tragedije.

Operacija Oluja: Kako je slomljena paradržava i osigurana sloboda

Hrvatske oružane snage, predvođene pobjedničkim jedinicama Hrvatske vojske i Specijalne policije, početkom kolovoza 1995. godine izvele su silovit, nezaustavljiv i maestralno koordiniran vojni udar na širem području Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Ovaj povijesni manevar pokrenut je kako bi se konačno slomila samoproglašena Republika Srpska Krajina (RSK), osigurale međunarodno priznate državne granice Republike Hrvatske i spriječio pad bihaćke enklave koji bi rezultirao humanitarnom katastrofom. Operacija je izvedena munjevitim probojima bojišnice, strateškim okruživanjem neprijateljskih korpusa, forsiranjem rijeka i briljantnim taktičkim nadmudrivanjem koje je u svega nekoliko dana dovelo do potpunog kolapsa okupatorske vojske.

Udar na Banovinu: Slom 39. banijskog korpusa

Nakon početnih napora i konsolidacije redova, treći dan operacije donio je ključne pomake na banijskom ratištu. Zapovjedništvo je reorganiziralo snage, a hrvatski vojnici pokazali su iznimnu motivaciju i borbenu spremnost. Prema službenim vojnim izvješćima i analizama na terenu:

“U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza, reorganizirane snage ZP Zagreb započinju novi, obuhvatni napad.”

Ovaj napad nije bio slučajan niti ishitren; bio je to pomno planiran udar u kojem je svaka postrojba imala svoju točno definiranu ulogu. Uz elitnu 2. gardijsku brigadu “Gromove”, iznimno važan teret ofenzive ponijele su i druge proslavljene postrojbe. 101. brigada uspjela je snažnim prodorom razbiti utvrđenu crtu Samostalnog odreda Sisak – Caprag, vojske Srpske Krajine (SVK), i to na zahtjevnom terenu kod madžarske Kose i Piskavice. U ofenzivi su nezaustavljivo napredovale i 153. brigada iz Velike Gorice te 145. brigada iz Dubrave.

Posebno je važno istaknuti taktičku mudrost uvođenja 15. protuoklopne topničko-raketne brigade iz Križevaca. Njezina je zadaća bila ključna – štitila je osjetljive bokove “Gromova”, precizno i sustavno uništavajući srpske vatrene otporne točke koje su prijetile zaustavljanjem hrvatskog oklopa. Takva sinergija topništva, oklopa i pješaštva dovela je do neizbježnog rezultata. Prijepodneva 6. kolovoza, hrvatske snage trijumfalno ulaze u Petrinju.

Pad Petrinje bio je psihološki i vojni šok za neprijatelja, izazvavši trenutni kolaps 39. banijskog korpusa SVK. Gubitak ovog strateškog uporišta prisilio je srpske snage na panično, kaotično povlačenje. Do večernjih sati istoga dana, pobjedničke postrojbe Zbornog područja Zagreb ulaze u Glinu. Obruč na Banovini neumoljivo se stezao, tjerajući preostale neprijateljske snage prema Žirovcu i suženom koridoru spasa u Dvoru na Uni.

Manevar iznenađenja: ZP Bjelovar i zatvaranje kordunskog džepa

Jedan od najintrigantnijih i najodvažnijih poteza u cijeloj operaciji izvelo je Zborno područje Bjelovar, pod stručnim zapovjedništvom general-bojnika Luke Džanka. Zanimljivo je da ovo Zborno područje prvotno uopće nije bilo predviđeno za ofenzivne zadaće, već je njegova uloga bila isključivo obrambena – čuvanje linije duž rijeke Save od potencijalnog protuudara iz Bosne i Hercegovine ili same Srbije. Tek 2. kolovoza, uoči same akcije, ubačeni su u napadni plan s iznimno riskantnom zadaćom: izvesti nasilni prijelaz preko nabujale rijeke Save.

Već 4. kolovoza, hrabri pripadnici 125. domobranske pukovnije, koji su preuzeli nosivu ulogu, uspješno su forsirali rijeku na odsjeku Jasenovac – Drenov Bok. Ovaj odvažni amfibijski manevar potpuno je zatekao i šokirao srpske snage. Osiguravši početni mostobran dubok dva kilometra, ZP Bjelovar stvorio je preduvjete za daljnji prodor. Već 5. kolovoza oslobođena je Hrvatska Dubica, a dan kasnije, u večernjim satima 6. kolovoza, hrvatske snage pobjedonosno koračaju ulicama Hrvatske Kostajnice. Oslobođenje ovog grada nije bio samo simboličan čin; ono je imalo presudan strateški značaj jer je fizički odsjeklo 39. banijski korpus od izravnih linija opskrbe iz BiH, gurnuvši ih u potpunu izolaciju.

Sigurnosni izazovi i pobjede: ZP Karlovac i slučaj Fikreta Abdića

Na kordunskom bojištu, Zborno područje Karlovac (pod zapovjedništvom general-bojnika Miljenka Crnjca) preuzelo je inicijativu trećeg dana operacije. 14. i 143. domobranska pukovnija probile su čvrste srpske obrambene linije te oslobodile šire područje Slunja, Primišlje i Broćanac. Značajka ovog uspjeha bila je besprijekorna koordinacija s 1. gardijskom brigadom “Tigrovi”, koja je silovito nadirala iz smjera Plitvica. Njihovim spajanjem, spojile su se i snage dvaju hrvatskih zbornih područja.

Međutim, vojni uspjeh ubrzo je zasjenjen nevjerojatno složenim humanitarnim i sigurnosnim problemom. Zbog raspada vojske Krajine i istovremene ofenzive V. korpusa Armije RBiH, došlo je do masovnog egzodusa pristaša Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne. Tisuće do zuba naoružanih vojnika lojalnih Fikretu Abdiću, pomešanih s masom od oko 20.000 do 30.000 muslimanskih civila iz Cazinske krajine, prešle su hrvatsku granicu u rajonu Vojnića i Kupljenskog. ZP Karlovac moralo je u hodu mijenjati planove. Promptno je uspostavljena čvrsta blokada kako bi se izolirala ova golema masa ljudi i spriječila naoružana paravojska u destabilizaciji tek oslobođenog, krhkog teritorija. Uspješnim osiguravanjem koridora, ofenziva prema Petrovoj gori mogla se nesmetano nastaviti.

Povijesni stisak ruke: Spas Bihaća (ZP Gospić)

Možda i najemotivniji, a strateški najvažniji trenutak cijele operacije dogodio se na granici s Bosnom i Hercegovinom. Operacija Oluja nosila je dubok moralni i strateški imperativ – otklanjanje smrtonosne prijetnje Bihaćkoj enklavi. Ta UN-ova zaštićena zona mjesecima je trpjela okrutnu opsadu udruženih srpskih snaga. Da je Bihać pao, uslijedila bi humanitarna katastrofa koja bi zasjenila i tragediju Srebrenice, a neprijatelj bi teritorijalno povezao RSK i Republiku Srpsku u jednu monolitnu tvorevinu.

Zborno područje Gospić, pod zapovjedništvom general-bojnika Mirka Norca, preuzelo je teret ovog zadatka. Slomivši 15. lički korpus SVK, postrojbe su nadirale zapanjujućom brzinom. Poslijepodneva 6. kolovoza, u mjestu Tržačka Raštela na rijeci Korani, dogodila se povijest. Spojile su se snage Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije BiH. Susret i rukovanje zapovjednika 1. gardijske brigade, general-bojnika Marijana Marekovića, i zapovjednika 5. korpusa ARBiH, generala Atifa Dudakovića, obišli su svijet. Taj je stisak ruke trajno zabilježen kao ultimativni simbol pobjede koji je okončao trogodišnju agoniju Bihaća, spriječio novi genocid i fizički prepolovio RSK.

U isto vrijeme, Specijalna policija MUP-a pod zapovjedništvom general-pukovnika Mladena Markača gospodarila je surovim vrhovima Velebita, spuštajući se preko Tulovih greda i Malog Alana u Liku, zauzevši Gračac. Udarna igla ZP Gospić, legendarna 9. gardijska brigada “Vukovi”, slomila je krvavu obranu na prijevoju Ljubovo, oslobađajući Krbavu i Titovu Korenicu.

Oslobođenje Udbine, bogat ratni plijen i operativne obmane

Svanuo je 7. kolovoz. Hrvatska vojska nalazila se u fazi silovitog gonjenja potpuno razbijenog neprijatelja. Naglasak je stavljen na izbijanje na međunarodno priznate granice. Zrakoplovna baza Udbina, iz koje su godinama polijetali srpski ratni zrakoplovi sijajući smrt po Hrvatskoj i BiH, napokon je oslobođena u jutarnjim satima. Zaplijenjeni ratni plijen svjedočio je o nevjerojatnoj panici neprijatelja koji je bježao, ostavljajući iza sebe doslovno sve.

Hrvatska je vojska tamo zarobila flotu od 10 do 12 zrakoplova (Galeb, Jastreb, Orao, Kraguj, Utva), vojne helikoptere, preko 70 tona zrakoplovnog goriva i masivne količine protuzračnog naoružanja. Ukupna vrijednost plijena procijenjena je na nevjerojatne dvije milijarde tadašnjih kuna, što zorno oslikava razinu operativnog debakla vojske RSK.

Dok su postrojbe ZP Split (general-pukovnik Ante Gotovina) kroz operaciju “Kozjak-95” stabilizirale golemi oslobođeni teritorij Dalmacije i osiguravale dolazak predsjednika dr. Franje Tuđmana na kninsku tvrđavu, na Kordunu se odvijala prava vojno-diplomatska drama. Cjelokupni 21. kordunski korpus SVK (zapovjednik pukovnik Čedo Bulat) našao se u smrtonosnom obruču. Tražeći spas, srpsko zapovjedništvo zatražilo je pomoć UNCRO-a i pregovore o predaji.

Načelnik GS OS RH, general Zvonimir Červenko, naredio je prekid vatre kako bi se omogućio prolazak civila bez oružja u Dvor na Uni. No, ubrzo se otkrilo da je to prljava obmana. Vrijeme primirja neprijatelj je koristio za izvlačenje teškog naoružanja i vojnika. Pronicljivi general Petar Stipetić odmah je prepoznao prevaru. Uočivši sumnjivo otezanje visokih časnika UNCRO-a, koji su prijetili uvlačenjem HV-a u kaos gdje bi se civili miješali s naoružanim jedinicama u bijegu, Stipetić donosi hrabru, samoinicijativnu odluku: naredio je nastavak borbenih djelovanja i potpuno zatvaranje kordunskog džepa.

Službeni kraj i povijesni epilog

Očaj i nemoć neprijatelja rezultirali su osvetničkim, neselektivnim zračnim napadima Vojske Republike Srpske po civilnim ciljevima u Kutini, Virovitici, Požegi i Županji tijekom 7. i 8. kolovoza. Ipak, ti izolirani napadi nisu mogli promijeniti stvarnost na terenu.

Poslijepodneva 7. kolovoza, točno u 18:00 sati (samo 85 sati nakon početka ofenzive), ministar obrane Gojko Šušak stao je pred novinare i izgovorio povijesnu rečenicu, potvrdivši da je:

vojna operacija Oluja u bivšim sektorima sjever i jug uspješno završena sa stajališta vojnih djelovanja”

Iako su se čišćenja terena i teške borbe oko Dvora na Uni nastavile još nekoliko dana, ova je izjava službeno označila kraj paradržave na teritoriju Hrvatske. Srpska vojska Krajine srušila se kao kula od karata. Nedostatak mobilne rezerve, izostanak pomoći iz Srbije i kobna zapovijed Milana Martića o evakuaciji cjelokupnog stanovništva (donesena već 4. kolovoza) pretvorili su njihov vojni poraz u populacijski egzodus i potpuni kaos, u kojem su tragično, povlačeći se u panici, vlastitim tenkovima gazili vlastite civile na zakrčenim cestama.

Operacija Oluja stoga nije samo remek-djelo vojne taktike i hrabrosti hrvatskih vojnika, već i trajni spomenik odlučnosti jednog naroda da izbori svoju slobodu i osigura mirnu budućnost za nadolazeće generacije.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori