Nasilje u školama postalo je gorući problem. Saznajte sve detalje brutalnog napada u Zagrebu, stručne analize i zašto sustav hitno treba promjene.
U rano jutro, 11. rujna 2026. godine, rutinska i mirna atmosfera jedne zagrebačke škole grubo je prekinuta kada je učenik hladnim oružjem brutalno napao i višestruko izbo svog vršnjaka, uslijed čega je žrtva zadobila po život opasne ozljede trbušne šupljine i prsišta, dok je u hrabrom pokušaju zaustavljanja ovog krvoprolića stradala i zaposlenica škole; ovaj stravičan čin, koji se dogodio uslijed brze eskalacije naizgled uobičajene vršnjačke svađe neposredno prije početka nastave, zorno svjedoči kako su naše obrazovne ustanove, nekadašnja sigurna utočišta, postale poprišta ozbiljne i smrtonosne opasnosti.
Odgojno-obrazovne ustanove tradicionalno se percipiraju kao sigurna okruženja, prostori koji su primarno namijenjeni intelektualnom, socijalnom i emocionalnom razvoju djece te usvajanju temeljnih društvenih vrijednosti. Međutim, suvremeno hrvatsko društvo suočava se s dubokom, rapidnom i iznimno zabrinjavajućom transformacijom te dobro poznate paradigme. Eskalacija vršnjačkog nasilja, koja je svoj vrhunac doživjela u nizu tragičnih incidenata s upotrebom hladnog oružja, ukazuje na sustavnu krizu koja odavno nadilazi okvire samog obrazovnog sustava. Nasilje u školama prestalo je biti izolirani fenomen, nekada eufemistički sveden na “dječje sukobe i čarke”, te je nezaustavljivo preraslo u ozbiljan javnozdravstveni, sigurnosni, ali i duboki sociološki problem koji zahtijeva hitnu, odlučnu i višeslojnu društvenu intervenciju na svim razinama.
Jutro 11. rujna 2026. godine ostat će trajno zabilježeno kao dan kada je obrazovni sustav ponovno kapitulirao pred agresijom. Zgrada zagrebačke škole, specifičan i složen prostor u kojem infrastrukturu dijele čak tri obrazovne ustanove, inherentno komplicira sigurnosnu dinamiku, otežava kontrolu protoka stotina učenika i usporava evakuacijske procedure. Prema prikupljenim podacima i potresnim izjavama brojnih svjedoka, svađa dvojice dječaka, koja je započela oko osam sati, rapidno je prerasla u smrtonosni fizički obračun. U jednom trenutku, učenik je potegao oštri predmet, nemilosrdno nanijevši drugom dječaku višestruke i iznimno duboke ubodne rane u vitalnim područjima abdomena i toraksa. Dinamika ovog brutalnog napada nipošto ne ukazuje na afektivni dječji sukob u kojem padaju teške riječi ili guranja, već na jasnu namjeru nanošenja teških tjelesnih ozljeda s potencijalno letalnim ishodom. U očajničkom pokušaju sprječavanja daljnjeg krvoprolića i zaštite napadnutog djeteta, intervenirala je ženska osoba, hrabra zaposlenica škole, koja je tom prilikom i sama zadobila tjelesne ozljede. Njezina nesebična intervencija pokazala se apsolutno presudnom za zaustavljanje napadača i sprječavanje još težih posljedica. Napadač je obuzdan i zadržan do brzog dolaska policijskih službenika i timova hitne medicinske pomoći.
Ovaj incident grubo je razotkrio ključni i poražavajući propust u postojećem sigurnosnom modelu hrvatskih škola. Naime, u spomenutoj školi bili su prisutni profesionalni zaštitari, čiji je angažman u zagrebačke obrazovne ustanove uveden netom nakon ranijih tragedija, s primarnim ciljem zaštite učenika od ulazaka neovlaštenih osoba izvana. Njihova temeljna zadaća bila je stroga kontrola perimetra i sprječavanje pristupa osobama koje nisu nastavnici, najavljeni roditelji ili sami učenici. Međutim, surova realnost pokazala je da ti isti zaštitari nemaju zakonske ovlasti, niti su instruirani rutinski provjeravati sadržaj učeničkih školskih torbi. To institucionalno i pravno ograničenje omogućilo je učeniku da hladno oružje potpuno nesmetano unese u obrazovnu ustanovu, prolazeći pored osiguranja. Ovaj sigurnosni paradoks otvara ključno pitanje za nadležne institucije: fizičke barijere mogu spriječiti vanjsku prijetnju, ali su potpuno i tragično nemoćne kada prijetnja dolazi iznutra, od samih pripadnika školske zajednice.
Ozlijeđeni dječak pod rotirkama je hitno transportiran u Klinički bolnički centar Zagreb (Rebro), gdje je promptno podvrgnut složenom operativnom zahvatu. Ravnatelj KBC-a Zagreb, prof. dr. sc. Fran Borovečki, na izvanrednoj konferenciji za medije detaljno je pojasnio nevjerojatnu ozbiljnost situacije, potvrdivši da je u bolnicu zaprimljeno teško ozlijeđeno dijete s ubodnim ranama trbuha i prsišta. Ravnatelj je izrijekom okarakterizirao ozljede kao po život opasne, s obzirom na to da su oštrice zahvatile vitalne organe. Zahvaljujući iznimno brzoj i stručnoj reakciji medicinskih djelatnika, provedena je hitna dijagnostika i dijete je podvrgnuto operativnom zahvatu koji je, srećom, uredno protekao. Multidisciplinarni tim vrhunskih liječnika stabilizirao je mladog pacijenta, otklonivši neposrednu životnu opasnost. Ozlijeđena djelatnica škole zadobila je rane površinske prirode, promptno joj je pružena njega te se nalazi izvan životne opasnosti.
Neposredno nakon napada, aktiviran je širok spektar nadležnih državnih i gradskih službi. Uz policiju koja je osigurala mjesto brutalnog događaja i započela opsežno kriminalističko istraživanje, u školu su pod rotirkama stigli djelatnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te stručni krizni timovi zaduženi za hitnu psihološku podršku. Na lokaciju su odmah izašli i najviši predstavnici Grada Zagreba, gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegova zamjenica Danijela Dolenec. Krizni menadžment donio je jedinu logičnu odluku o trenutnoj obustavi nastave. Brzina reakcije institucija ukazuje na visok stupanj pripravnosti, no istodobno bolno naglašava da naš sustav i dalje djeluje primarno reaktivno – sanirajući teške posljedice umjesto da prevenira same uzroke devijantnog ponašanja.
Oružani napadi u školama ne događaju se u zrakopraznom prostoru, u vakuumu izoliranom od ostatka svijeta, niti su isključivo rezultat dječje psihopatije. Oni su direktan proizvod duboko narušenog društvenog ekosustava i katastrofalnog nedostatka adekvatnih mehanizama za prepoznavanje rane patologije. Istaknuta psihologinja Sanda Puljiz Vidović iznijela je pronicljivu, višeslojnu i pomalo zastrašujuću dijagnozu ovog fenomena, naglašavajući da su djeca izravan izraz stanja društva u kojem odrastaju. U svojoj stručnoj analizi, psihologinja ističe da djeca i mladi izrazito ekspresivno izražavaju ono što se događa u makro-društvu. Hrvatsko društvo obiluje nasiljem kojem su svakodnevno izloženi svi građani. Budući da su djeca u svojim formativnim godinama najranjivija, ona poput spužve upijaju i uče modele ponašanja izravno od nas, odraslih. Kada uoče da nasilje, verbalna agresija i nepošteno ponašanje prolaze bez sankcija, djeca logično usvajaju nasilje kao sasvim legitimno sredstvo za rješavanje vlastitih konflikata.
Nadalje, povijesni diskurs eskalacije nasilja u hrvatskom obrazovnom sustavu ne ulijeva nadu. Napad od 11. rujna ne može se promatrati kao anomalija, već kao nastavak mračnog kontinuiteta. Analiza povijesnih slučajeva jasno pokazuje postupni prijelaz s tradicionalnog vršnjačkog nasilja na ekstremno, oružano krvoproliće. Taj zaboravljeni presedan dogodio se davne 1972. godine u Zadru, kada je devetnaestogodišnji učenik Gimnazije Vladimira Nazora ušao naoružan u školu i vatrenim oružjem usmrtio dvojicu profesora. Potom dolazimo do 2008. godine i tragične smrti Luke Ritza, koja je probudila nacionalnu svijest, ali očito nije dugoročno promijenila obrazovne paradigme. U ožujku 2023. godine, maturant je ušetao u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu s mačetom dugačkom gotovo pola metra, a krajem 2024. godine svjedočili smo potpunom sistemskom kolapsu i stravičnom masakru u Osnovnoj školi Prečko, gdje je naoružani napadač usmrtio sedmogodišnjeg dječaka, ranio troje učenika i brutalno izbo učiteljicu čak 31 put. Vremenski razmaci između ovakvih stravičnih incidenata postaju sve kraći, što ukazuje na ubrzanu degradaciju sigurnosne i društvene klime.
Kvantitativni podaci Ureda pravobraniteljice za djecu lede krv u žilama. U 2023. godini zabilježen je nezapamćen porast prijava vršnjačkog nasilja od čak 70 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je u 2024. zaprimljeno 242 službene prijave, što predstavlja dodatni porast od 44 posto. Istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) pokazuju da više od 82 posto djece u Hrvatskoj svjedoči ili doživljava neki oblik nasilja tijekom školovanja. Osobito je zabrinjavajući rast elektroničkog nasilja (cyberbullyinga), gdje digitalna sfera postaje novo, nekontrolirano bojište.
Odgovor državnog aparata u periodu od 2024. do 2026. godine pokušao je balansirati između fizičkih sigurnosnih mjera i institucionalnih procedura. Uvedeni su zaštitari u zagrebačke škole, usvojen je stroži, revidirani Protokol o postupanju u slučaju nasilja iz 2024. godine koji napokon definira elektroničko nasilje, no ministar obrazovanja Radovan Fuchs kategorički je odbacio mogućnost uvođenja detektora metala, ocijenivši to financijski neizvedivim i štetnim za ukupnu odgojnu atmosferu. Zamjenica pravobraniteljice za djecu, Tatjana Katkić Stanić, opravdano inzistira na dvostrukom pristupu: pružanju psihološke podrške žrtvama, ali i jasnom sankcioniranju počinitelja.
Ipak, svi ti birokratski napori suočavaju se sa zidom hrvatske realnosti: kroničnim nedostatkom stručnog kadra, školskih psihologa i socijalnih pedagoga. Uspješni primjeri, poput “Savjetovališta Luka Ritz” koje je Grad Zagreb proširio na nove podružnice, dokazuju da specijalizirane ustanove u zajednici daju rezultate, ali taj model vapi za nacionalnom implementacijom. Krvavi događaji na našim hodnicima zahtijevaju radikalnu promjenu strateškog smjera. Neophodna je implementacija masovnog skrininga mentalnog zdravlja učenika, agresivno snaženje stručnih službi, zakonsko redefiniranje ovlasti za pregled školskih ormarića te strogo provođenje zakonske i materijalne odgovornosti roditelja. Društvo koje ignorira i pasivno tolerira vlastitu netrpeljivost u javnom prostoru ne može i ne smije očekivati mir u školskim klupama. Rješavanje ove duboke krize zahtijeva hrabrost nacije da se napokon suoči s vlastitim ogledalom.
