Mile Dedaković Jastreb na današnji dan preuzeo je obranu Vukovara. Pročitajte kako je stvorio legendarnu 204. brigadu i preživio tešku izdaju.
Na današnji dan, prije točno 35 godina, 2. rujna 1991. godine, strateški vojni genije Mile Dedaković “Jastreb” preuzeo je u Vukovaru zapovjedništvo nad obranom grada heroja. Suočen s eskalacijom velikosrpske agresije i masovnim oklopnim udarima, gradu je hitno trebao profesionalni vojni kadar. Zbog te dramatične situacije, Dedaković je, riskirajući vlastiti život prelaskom iz neprijateljske JNA u hrvatski Zbor narodne garde, mirnom primopredajom u zgradi vukovarske policije preuzeo odgovornost nad obrambenim snagama, kako bi od hrabrih, ali logistički nesređenih branitelja oformio kohezivnu vojnu silu spremnu slomiti zube agresoru.
Mile Dedaković rođen je 4. srpnja 1951. godine u srijemskom selu Nijemci, smještenom u blizini Vinkovaca, na samom istoku Republike Hrvatske. Njegovo podrijetlo iz istočne Slavonije imat će kasnije presudnu operativnu i motivacijsku ulogu u njegovom dubinskom razumijevanju terena na kojem će se odvijati najintenzivnija bitka Domovinskog rata.
Vojnu karijeru započeo je unutar obrazovnog i operativnog sustava Jugoslavenske narodne armije. Uspješno je diplomirao na Akademiji zračnih snaga JNA, a svoje je vojno obrazovanje nastavio i nadogradio na prestižnoj Komandno-štabnoj akademiji gdje je stekao titulu magistra. Takvo profilirano visoko vojno obrazovanje u to je vrijeme podrazumijevalo usvajanje sovjetskih i jugoslavenskih vojnih doktrina, koje su naglašavale strategiju masovnih kombiniranih tenkovsko-pješačkih napada, dubokih prodora oklopnih i mehaniziranih jedinica te masovnu topničku i zračnu potporu. Ta ista vojna doktrina bit će primijenjena od strane JNA tijekom napada na Vukovar, što je Dedakoviću dalo iznimnu taktičku prednost jer je savršeno poznavao način razmišljanja i operativne obrasce svojih protivnika. Početkom 1990. godine, Dedaković je posjedovao visoki čin potpukovnika u JNA te je bio stacioniran u zrakoplovnim jedinicama.
U godinama koje su prethodile raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, JNA je prolazila kroz tihu, ali snažnu transformaciju, postepeno gubeći svoj proklamirani višenacionalni karakter i pretvarajući se u instrument velikosrpske političke hegemonije. Tijekom 1990. i prve polovice 1991. godine, a posebice nakon serije oružanih incidenata u Pakracu (ožujak 1991.), na Plitvicama (travanj 1991.) te krvavog masakra dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), časnici hrvatske nacionalnosti u JNA našli su se pod iznimnim psihološkim, obavještajnim i sigurnosnim pritiskom. Mreža Kontraobavještajne službe (KOS) pojačala je nadzor nad nesrpskim kadrovima, a mogućnost oružanog sukoba postajala je neizbježna. Dedaković, suočen s agresijom koja se spremala nad njegovim rodnim zavičajem, donosi konačnu odluku o napuštanju federalne vojske u ljeto 1991. godine, neposredno nakon završetka kratkotrajnog oružanog sukoba u Sloveniji.
Prelazak u redove hrvatskih obrambenih snaga
Proces prelaska visokih časnika iz JNA u netom formirane hrvatske obrambene snage bio je operativno rizičan i obavještajno osjetljiv poduhvat. Dedaković se u ljeto 1991. stavio na potpuno raspolaganje novoj demokratskoj vlasti u Republici Hrvatskoj. Otišao je na zagrebački Tuškanac, gdje je u to vrijeme bilo smješteno glavno vojno zapovjedno sjedište hrvatskih snaga, te se osobno prijavio Imri Agotiću, prvom zapovjedniku Zbora narodne garde (ZNG), kojeg je vrlo dobro poznavao iz ranijih dana službe u JNA.
Dedakovićev dolazak bio je od krucijalne važnosti za hrvatsku stranu. ZNG je u svojim začecima kronično oskudijevao s profesionalnim, visokoobrazovanim časničkim kadrom sposobnim za organizaciju obrane i zapovijedanje na brigadnoj i operativnoj razini. Većina dotadašnjih snaga bila je ustrojena na policijskom ili gerilskom principu, što nije bilo dovoljno za suprotstavljanje mehaniziranim korpusima JNA. Dedaković je u redove Zbora narodne garde formalno stupio 1. rujna 1991. godine, nakon što mu je 31. kolovoza pukovnik Imra Agotić potpisao službeno ovlaštenje za preuzimanje dužnosti.
U to je vrijeme sigurnosna situacija u Vukovaru postajala dramatična. Iako se grad branio od lokalnih srpskih pobunjenika i infiltriranih paravojnih formacija još od proljeća, kraj kolovoza 1991. označio je početak otvorenih, masovnih tenkovsko-pješačkih i zračnih napada JNA na šire područje grada. Primjerice, 24. kolovoza zrakoplovi JNA prvi su put bombardirali vukovarsku bolnicu, a 25. kolovoza počeo je masovni oklopni udar koji se danas u historiografiji često uzima kao službeni početak Bitke za Vukovar.
Dotadašnji zapovjednici obrane Vukovara, organizirani kroz postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i lokalne mjesne zajednice, shvatili su da im nedostaje doktrinarni kapacitet za vođenje kompleksnih vojnih operacija. Lokalni zapovjednik Ivica Arbanas “Lipi”, koji je dužnost preuzeo sredinom kolovoza nakon odlaska Tomislava Merčepa, te njegov zamjenik Pero Perić, svjesni nadolazeće oklopne opasnosti, osobno su zatražili od Glavnog stožera u Zagrebu i vladinog povjerenika Marina Vidića Bilog slanje vojno profiliranog, profesionalnog časnika koji posjeduje strateško i taktičko znanje za vođenje većih vojnih formacija. Odgovor vojnog vrha bio je upućivanje Mile Dedakovića.
Primopredaja dužnosti i uspostava novog zapovjedništva u Vukovaru
Uz Milu Dedakovića, prema istoku je upućen i Branko Borković, tridesetogodišnji kapetan koji je također napustio JNA i kojem će ubrzo u vojnoj komunikaciji pripasti kodno ime “Mladi Jastreb”, dok je Dedaković preuzeo pozivni znak “Jastreb”. Prema iskazima sudionika događaja, posebice Stipana Radaša i Ferdinanda Jukića koji su putovali u Zagreb radi dogovora, Dedaković je nakon konzultacija s Agotićem bespogovorno prihvatio tešku zadaću. Dvojac je krenuo prema Vukovaru, uz kratko zaustavljanje u Osijeku, a stvarna fizička primopredaja zapovjedništva odvila se u popodnevnim satima 2. rujna 1991. godine u zgradi Policijske uprave u Vukovaru.
Sastanak na kojem je prenesena zapovjedna odgovornost predstavljao je tranziciju iz polu-profesionalne u strogo profesionalnu vojnu organizaciju. Sastanku su, uz Dedakovića i Borkovića, prisustvovali dotadašnji zapovjednik Ivica Arbanas “Lipi”, njegov zamjenik Pero Perić, načelnik vukovarske policije Stipo Pole te bivši zapovjednik 4. vukovarske bojne Stipan Radaš. Arbanas je bez ikakvih sukoba, odbijanja zapovijedi ili dramatičnih incidenata prihvatio odluku Zagreba i započeo s prijenosom svih ključnih obavještajnih i logističkih podataka novom zapovjedniku.
Važno je naglasiti kontekst zatečenog stanja: Mile Dedaković nije zatekao razbijenu, dezertiranu vojsku u panici. Zatekao je visoko motivirane, ali logistički, hijerarhijski i organizacijski nesređene branitelje koji su već tjednima uspješno držali obrambene linije. Borovo naselje i Trpinjska cesta već su funkcionirali kao točke otpora, a mobilne jedinice, poput 4. bojne 3. gardijske brigade (koja je imala oko 265 pripadnika i predstavljala jedinu pravu mobilnu formaciju), bile su raspoređene na kritičnim točkama. Prilikom primopredaje, načelnik policije Stipo Pole i Arbanas predočili su Dedakoviću podatke prema kojima aktivni i pričuvni sastav ZNG-a na papiru broji oko 1.854 pripadnika. Iako ta brojka nije odražavala stvarni broj naoružanih ljudi istodobno prisutnih na prvim linijama borbe (zbog kroničnog nedostatka pješačkog naoružanja), ona je davala uvid u ljudski potencijal dostupan za daljnji ustroj.
Taktička transformacija i ustrojavanje 204. vukovarske brigade
Preuzimanje zapovjedništva označilo je početak vojne profesionalizacije obrane Vukovara. Zadatak Mile Dedakovića bio je od niza lokalnih punktova, mjesnih organizacija i izoliranih postrojbi oformiti kohezivnu i funkcionalnu vojnu brigadu. Ove aktivnosti kulminirale su službenim ustrojavanjem 204. vukovarske brigade (u nekim dokumentima MORH-a evidentirane i kao 124. brigada) dana 25. rujna 1991. godine, a Dedaković je postao njezin prvi zapovjednik. Brigada je obuhvaćala cjelokupno područje djelovanja općine Vukovar, što je uključivalo i grad Ilok te brojna okolna sela.
Doktrina JNA u napadu na Vukovar počivala je na strategiji brzog “sedmodnevnog odsijecanja Hrvatske”, u kojem su oklopno-mehanizirane divizije trebale probiti hrvatsku obranu u Slavoniji i spojiti se s jedinicama u sjeverozapadnoj Bosni te napredovati prema Zagrebu. S obzirom na to da je i sam educiran na istoj vojnoj akademiji, Dedaković je savršeno razumio ograničenja jugoslavenske oklopne taktike u urbanim i ravničarskim uvjetima. Tenkovi T-55 i M-84, ukoliko su lišeni adekvatne pješačke pratnje i bačeni u uske gradske ulice, postaju izrazito ranjivi na bliske protuoklopne napade.
Dedaković i Borković su, u uskoj suradnji s lokalnim taktičkim zapovjednicima poput Blage Zadre, razvili sustav obrambenih punktova, minskih polja i “džepova” u koje su oklopne kolone JNA namamljivane, odsijecane od logistike i uništavane. Sustav suvereno brane grupe poput “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”. Taktička učinkovitost obrane pod Dedakovićevim vodstvom dovela je do toga da je 204. brigada tijekom cijele bitke uspjela uništiti približno 400 neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila, 25 letjelica te iz stroja izbaciti tisuće agresorskih vojnika, pritom vežući na sebe elitne jedinice poput Novosadskog (12.) korpusa i Gardijske motorizirane brigade.
Prvi test novog zapovjedništva uslijedio je sredinom rujna. Nakon što su hrvatske snage diljem zemlje započele s blokadom vojarni 13. rujna, JNA je dan kasnije, 14. rujna 1991. godine, pokrenula dotad nezabilježenu oklopno-mehaniziranu ofenzivu na Vukovar. Napad je započeo iz smjera Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu, uz tešku pripremnu potporu zrakoplovstva i masovno korištenje zabranjenih kazetnih bombi. Uslijedio je i snažan pješačko-tenkovski udar 16. rujna na Trpinjskoj cesti, gdje je samo u prvom naletu uništeno osam tenkova JNA, čime je jugoslavenska komanda prisiljena na povlačenje i pregrupiranje snaga na operativnoj razini (razdvajanje na Operativnu grupu Jug i Taktičku grupu Sjever).
Odlazak u Vinkovce: Strateški proboj i Operativna grupa
Unatoč golemim gubicima, JNA je imala neiscrpne rezerve u ljudstvu i tehnici. Početkom listopada, agresor mijenja taktiku i fokusira se na presijecanje komunikacijskih linija kako bi grad stavio u hermetičko okruženje. Padom sela Marinci 1. listopada 1991. godine, presječen je tzv. “kukuruzni put spasa” prema Bogdanovcima i Nuštru, a Vukovar se našao u potpunom okruženju, logistički odsječen od Vinkovaca i ostatka Republike Hrvatske.
Odluka Mile Dedakovića da napusti opsjednuti grad sredinom listopada 1991. postala je predmetom brojnih poslijeratnih kontroverzi, no vojna i historiografska analiza ukazuje da taj potez nije bio čin dezerterstva, već dogovorena strateška mjera lokalnog zapovjedništva. Suočen s potpunom izolacijom, manjkom protuoklopnog oružja, lijekova i streljiva, Dedaković saziva ključni sastanak s vukovarskim zapovjednicima (Blago Zadro, Ivan Šoljić, Nikola Toth “Fenix”, Stipe Pole i Ivan Anđelić “Dok”). Na sastanku iznosi vojnu procjenu da se grad ne može dugoročno obraniti isključivo iznutra te da netko s visokim vojnim autoritetom mora prijeći u Vinkovce kako bi organizirao, koordinirao i izvršio vanjski pritisak na neprijateljski obruč, posebice putem osiguranja topničke podrške iz Vinkovaca i Osijeka. Prijedlog je od strane lokalnih zapovjednika jednoglasno podržan.
Kao idealan trenutak za proboj odabrana je noć s 11. na 12. listopada, jer je za 12. listopada bio najavljen prolazak humanitarnog konvoja Liječnika bez granica, što je, prema Dedakovićevoj i Tothovoj procjeni, moralo preusmjeriti pozornost neprijateljskih snaga na glavnu cestovnu trasu, ostavljajući bokove poroznijima. U 19:00 sati, 11. listopada, Dedaković je formalno predao zapovjedništvo nad obranom grada Branku Borkoviću (Mladom Jastrebu) te u pratnji Nikole Totha i manje skupine branitelja pješice krenuo u iznimno opasan proboj kroz kukuruzišta i neprijateljske linije prema Bogdanovcima. Uspješno su stigli u slobodni Nuštar u jutarnjim satima 12. listopada.
Zapovijedanje u Vinkovcima i bezuspješni pokušaji deblokade
Neposredno po dolasku u Vinkovce, hrvatski vojni vrh na čelu s načelnikom Glavnog stožera general-pukovnikom Antonom Tusom službeno uspostavlja Operativnu grupu (OG) Vukovar-Vinkovci-Županja u sklopu Operativne zone Osijek. Mile Dedaković službeno je imenovan zapovjednikom te Operativne grupe 16. listopada 1991. godine. Pod svojim je zapovjedništvom dobio 109. brigadu iz Vinkovaca, 131. brigadu iz Županje te dijelove 3. gardijske i 105. brigade, s ultimativnim ciljem deblokade Vukovara.
Najznačajniji pokušaj proboja dogodio se 13. listopada 1991. godine. Hrvatske snage, ojačane pješačkom bojnom, satnijom tenkova i divizijunom topništva, započele su napad i uspjele prodrijeti u središte sela Marinci, nanijevši neprijatelju gubitke. Međutim, u podnevnim satima stigla je izravna zapovijed iz Zagreba (odnosno zapovjednika Operativne zone Osijek, Karla Gorinšeka) o trenutnom prekidu ofenzive. Razlog prekidu bio je prolazak spomenutog konvoja Crvenog križa koji je izvlačio ranjenike iz Vukovara, uz istovremeni oštar politički pritisak Promatračke misije Europske zajednice na dr. Franju Tuđmana da se operacije obustave.
Prekid ovog obećavajućeg vojnog proboja imao je katastrofalne posljedice po Vukovar. Zaustavljanje ofenzive dalo je 252. oklopnoj brigadi JNA dovoljno vremena da dovuče rezerve, konsolidira položaje oko Marinaca i Cerića, ukopa tenkove te postavi masovna minska polja. Kada su pokušaji proboja kasnije obnavljani (poput onoga sredinom studenoga), Hrvatska vojska jednostavno više nije raspolagala s dovoljno oklopne moći za razbijanje tako ešalonirane obrane Novosadskog (12.) korpusa JNA. Povjesničari, poput dr. sc. Davora Marijana, ocjenjuju da su naknadne tvrdnje (često poticane od generala Tusa) o tome da se Vukovar mogao vojno deblokirati samo da se nastavilo s akcijom, često izraz naknadne pameti s obzirom na golemi nerazmjer snaga i nedostatak hrvatskih operativnih rezervi u tom trenutku. Tijekom ovog razdoblja događali su se i očajnički pokušaji zračne pomoći; poljoprivredni zrakoplovi Antonov izviđali su i bacali improvizirane bombe na položaje JNA u Lušcu, na što su iznenađeni Dedaković i Gorinšek reagirali porukom pilotima: “Vi ste ludi!”.
Komunikacijski slom, očaj i pad Vukovara
Kako se primicao studeni 1991., obrana Vukovara pucala je pod neizdrživim pritiskom. Dana 3. studenoga JNA izvodi amfibijski napad na Lužac i presijeca komunikaciju između Vukovara i Borova naselja, čime je započela agonija podijeljenog grada. Iz sjedišta OG-a u Vinkovcima, Mile Dedaković održavao je grozničavu telefonsku i teleprintersku komunikaciju s Borkovićem u vukovarskim podrumima, ali i s državnim vrhom u Zagrebu (dr. Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom).
Transkripti i audiozapisi tih razgovora, vođeni pred sam pad grada, otkrivaju potpunu diskrepanciju između percepcije Zagreba i očajne stvarnosti na terenu, te duboko nepovjerenje zapovjedništva obrane prema najvišoj politici. U dramatičnim razgovorima, Jastreb izvještava predsjednika Tuđmana da su neprijateljski tenkovi probili linije, stacionirali se ispod bolnice i da će vrlo brzo doći do stravičnog pokolja civila. Dedaković eksplicitno traži mogućnost evakuacije za približno 2.000 djece te izdavanje vojne naredbe generalu Tusu za opći proboj, žaleći se da nisu dobili nikakva protuoklopna sredstva unatoč nebrojenim faksovima i depešama.
Predsjednik Tuđman je takve zahtjeve za općom evakuacijom odbio (“ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje”), sugerirajući Jastrebu da se mora boriti onime s čime raspolaže (“mora biti dovoljno ono čime raspolažemo”) te izražavajući čuđenje Jastrebovim tvrdnjama da pomoć nije stigla. Tuđman je napomenuo da ga iz Glavnog stožera uvjeravaju da se pomoć šalje, na što je Jastreb gorko odgovorio: “Nisu! Nisu ništa uputili, gospodine predsjedniče… Ja ne znam čemu to služi da vama kažu jedno, a meni drugo… to ne služi ni Hrvatskoj, ni njima, ni nama”. Ovaj komunikacijski rascjep, frustracija zbog izostanka municije i osjećaj ostavljenosti poslužit će kao idealan supstrat za obavještajni rat koji je vođen usporedno s onim oružanim.
Informacijski rat i fenomen “Optužnice”
Jedan od najkontroverznijih aspekata bitke za Vukovar je pojava tzv. “Optužnice” (često nazivane “Optužnica protiv Sabora, Vlade i predsjednika Republike”). Radi se o dokumentu koji iznimno teškim rječnikom optužuje hrvatski državni vrh, Hrvatski sabor i Franju Tuđmana za izravnu izdaju Vukovara i sudjelovanje u masakru nad braniteljima i civilima, osuđujući ih što su stanovnike osudili na tamne podrume dok oni sjede u ukusnim zagrebačkim uredima. Ovu je optužnicu iz opkoljenog grada na Hrvatskom radiju Vukovar, u trenucima najvećeg očaja, u radijski eter pročitao novinar Siniša Glavašević, zbog čega su njegova javljanja ubrzo cenzurirana na nacionalnoj razini (te su prenošena preko Radija 101).
Međutim, forenzičke povijesne i vojno-sigurnosne analize jasno dokazuju da “Optužnica” nije napisana u Vukovaru i da njezin autor nije Siniša Glavašević. Siniša Glavašević bio je samo glasnogovornik koji je dokument dobio i pročitao u eteru. Dokument je poslan putem telefaks uređaja na relaciji Vinkovci – Zagreb – Vukovar 9. studenoga 1991. godine u 12:57 sati (s faks uređaja iz Centra za obavješćivanje u Vinkovcima). Prema brojnim indicijama i nalazima sigurnosnih službi, ovaj dokument dio je specijalnog psihološko-informacijskog ratovanja koje je orkestrirala Kontraobavještajna služba (KOS) Jugoslavenske narodne armije, točnije njezine tajne operativne podgrupe “Opera” i “Labrador”.
Cilj KOS-a bio je iskoristiti opravdani očaj vukovarskih branitelja, nametnuti tezu o svjesnoj “prodaji” Vukovara zbog dogovora Tuđman-Milošević te izazvati izravan rascjep između Hrvatske vojske i demokratski izabrane vlasti, što bi u konačnici moglo rezultirati oružanom pobunom ili vojnim udarom u Zagrebu i rušenjem ustavnog poretka. Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković u tom su kaosu poslužili kao političko i medijsko oružje. Zbog očaja i nemoći da vojnim putem razbije obruč, Jastreb se tijekom listopada povezao s Dobroslavom Paragom i vojno-političkom organizacijom HOS (Hrvatske obrambene snage), koji su se nudili kao pojačanje, ne uviđajući da će ti kontakti u Zagrebu biti protumačeni kao prijetnja unutarnjoj stabilnosti (posebice nakon ubojstva Ante Paradžika u rujnu).
Kada je Vukovar konačno pao 18. studenoga 1991. godine, a JNA i srpske paravojne formacije krenule u masovna ubijanja (Ovčara, Velepromet) i deportacije preživjelih, državni vrh se našao pod golemim udarom javnosti. Da bi amortizirao udarac, Zagreb je posegnuo za drakonskim mjerama protiv samih zapovjednika.
Uhićenje, Manolićeva komisija i zatvorska tortura
Umjesto da nakon herojske tromjesečne bitke budu dočekani s vojnim počastima, preživjeli zapovjednici obrane Vukovara postali su žrtvama vlastitog sigurnosnog aparata. Dana 22. studenoga 1991. godine, temeljem naloga predsjednika Tuđmana koji je bio uvjeren informacijama svojih obavještajaca da se radi o uroti protiv države, vojna i civilna policija na brutalan način uhićuje Milu Dedakovića i Dobroslava Paragu, dok je Branko Borković namamljen i pritvoren na prevaru.
Odmah nakon uhićenja formirana je “Državna komisija o pripremi i vođenju obrane Vukovara” pod predsjedanjem tadašnjeg šefa obavještajne zajednice Josipa Manolića (članovi su bili Gojko Šušak, Josip Perković, Zdravko Mustač, Milan Ramljak i dr.). Rad ove komisije u historiografiji se danas uglavnom percipira kao visoko politiziran čin defokusiranja odgovornosti državnog vrha na lokalne zapovjednike.
Izvješće Manolićeve komisije, publicirano koncem 1991. godine, sadržavalo je teške i tendenciozne konstrukcije kojima se Dedaković, Paraga i uži suradnici proglašavaju “krivcima za pad Vukovara”.
Tijekom višetjednog pritvora u bazi vojne policije u zagrebačkom kvartu Lašćina, Mile Dedaković bio je izložen stravičnim metodama fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Prema njegovim kasnijim detaljnim svjedočanstvima, brutalno je premlaćivan do neprepoznatljivosti od strane istražitelja, koji su mu lomili rebra i nanosili teške unutarnje ozljede, ostavljajući ga u podrumskim kotlovnicama gdje mu je i samo disanje uzrokovalo nesnosne bolove. Fokus istražitelja neprestano je bio na fiktivnom novcu: “Stalno su pitali gdje je novac, a ja ništa nisam shvaćao”. Osobito je morbidna i tragična spoznaja da su torturu nad ovim herojem Domovinskog rata u ime nove hrvatske države vršili pripadnici tajnih službi od kojih su mnogi netom prešli iz zloglasnih struktura bivše jugoslavenske tajne policije (UDBA).
Ipak, pravosudni sustav Republike Hrvatske, usprkos iznimnom političkom pritisku, pokazao je neovisnost. Zbog potpunog nedostatka bilo kakvih materijalnih i vjerodostojnih dokaza o organizaciji državnog udara, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 13. prosinca 1991. godine donio rješenje kojim su apsolutno sve optužbe protiv Dedakovića i Parage odbačene kao neosnovane, nalažući njihovo oslobađanje.
Suradnja s HOS-om i ubojstvo Blaža Kraljevića (1992.)
Duboko razočaran odnosom države kojoj se stavio na raspolaganje, Mile Dedaković po izlasku iz pritvora napušta Hrvatsku vojsku te se aktivira unutar Hrvatske stranke prava (HSP). Ubrzo ga Dobroslav Paraga imenuje Glavnim inspektorom Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), oružanog krila stranke koje je u to vrijeme brojalo tisuće pripadnika, posebice na vrlo kompleksnom i zapaljivom području Bosne i Hercegovine.
Njegov najodgovorniji angažman u toj novoj funkciji dogodio se tijekom ozbiljne političko-vojne krize unutar hrvatskog korpusa u Hercegovini u ljeto 1992. godine. Postrojbe HOS-a pod zapovjedništvom general-bojnika Armije RBiH Blaža Kraljevića odbijale su se staviti pod zapovjedništvo Hrvatskog vijeća obrane (HVO), smatrajući da Hrvati i Bošnjaci moraju zajedno obraniti teritorij unutar okvira Armije RBiH, protiveći se politici razdvajanja u Grazu. Ova neposlušnost rezultirala je dramatičnim ishodom. Dana 9. kolovoza 1992. godine, na povratku sa sastanka s predstavnicima Mate Bobana u Mostaru, vojna policija (Kažnjenička bojna) HVO-a na kontrolnom punktu u mjestu Kruševo u zasjedi ubija Blaža Kraljevića i osam pripadnika njegove pratnje (njihovo je vozilo izrešetano stotinama metaka).
Službena verzija HVO-a govorila je o obostranom otvaranju vatre i slučajnom sukobu. Međutim, kao Glavni inspektor HOS-a, Mile Dedaković Jastreb hitno izdaje priopćenje u kojem detaljno i stručno, iz kuta iskusnog vojnika, secira mjesto zločina te kategorički odbacuje tvrdnje o obostranom oružanom sukobu. Dedaković je izravno optužio nalogodavce naglašavajući: “Ne možemo prihvatiti verziju HVO-a da je naš bojovnik otvorio vatru… Zato što su svi, njih devet ubijeni i vrlo brzo leševi odneseni s mjesta događaja. Znači nekome je bilo u interesu da sve te tragove prikrije”. Upozorio je da je postrojba HVO-a koristila heklere s prigušivačima te da iskusni HOS-ovi borci nisu imali vremena niti izaći iz vozila, što ukazuje na to da je cilj operacije bio eliminacija bez preživjelih svjedoka. Usprkos ovim teškim optužbama, Dedaković se u tom kritičnom razdoblju angažirao na osobnom smirivanju odnosa na terenu, apelirajući na razum kako bi se spriječio daljnji masovni bratoubilački rat između Hrvata, nakon čega je HOS u BiH nedugo potom formalno raspušten (23. kolovoza) i integriran u HVO.
Poslijeratne godine, zdravstvene posljedice i borba za priznanje 204. brigade
Nakon smirivanja sukoba i unutarstranačkih previranja u HSP-u (nakon kojih stranku preuzima Anto Đapić), Mile Dedaković povlači se iz cjelokupnog političkog i vojnog javnog djelovanja. Odlazi u trajnu mirovinu u činu stožernog brigadira Hrvatske vojske. Svoju je oazu mira potražio u podravskom naselju Ferdinandovac nedaleko od Đurđevca, gdje se dugi niz godina sa suprugom posvetio poljoprivredi i uzgoju jabuka, pokušavajući se distancirati od trauma i tražeći “mir ravnice”.
Međutim, visoka cijena koju je platio u Domovinskom ratu uvelike mu je odredila ostatak života. Zlostavljanja u Lašćini te višemjesečni ratni stres uzrokovali su nepopravljivu tjelesnu i psihičku štetu. U kasnijim godinama Dedaković je bolovao od čak 16 utvrđenih ozbiljnih medicinskih dijagnoza, suočavajući se s teškim invaliditetom, gubitkom pokretljivosti i kroničnim bolovima. U pojedinim trenucima našao se u dubokoj psihološkoj i financijskoj krizi koja ga je, pritisnutog dugovima i traumama, dovodila i do ruba suicida, a o čemu su javno izvještavali mediji kako bi mu se organizirala financijska i stambena pomoć.
Politička nepravda nanesena Jastrebu preslikala se i na samu 204. vukovarsku brigadu, postrojbu koja je zaustavila slom Hrvatske, uništila oklopni potencijal neprijatelja i podnijela enormne žrtve (više od 600 poginulih pripadnika i tisuće ranjenih i zarobljenih). Hrvatska vojna birokracija punih je dvanaest godina osporavala pravni status ove brigade. Dok su sve druge brigade prepoznatljivo nosile brojeve sa stoticom “1” (npr. 109., 131.), vukovarska brigada nosila je broj 204., a njezino se ustrojavanje smatralo administrativno spornim. Tek su u studenom 2003. godine pokrenute službene procedure za retroaktivno priznavanje i uvođenje 204. brigade u ustrojstvene knjige MORH-a. Taj proces okončan je na temelju jasnih arhivskih zapovijedi generala Karla Gorinšeka i Gojka Šuška.
Dedaković nikada nije dobio formalno poništenje optužbi Manolićeve komisije od strane Hrvatskog sabora, što ga je duboko boljelo. Ipak, tijekom posjeta Iloku 1998. godine, došlo je do povijesnog susreta u četiri oka u lokalnom samostanu između Mile Dedakovića i predsjednika Franje Tuđmana. Prema Dedakovićevim riječima, predsjednik Tuđman mu se tom prilikom osobno ispričao zbog uhićenja i mučenja, pravdajući to krivim obavještajnim informacijama i lošim procjenama koje su mu tada prezentirane od strane njegovih podređenih. Jedino tko se nikada nije ispričao, naglasio je Dedaković, bila su ona četvorica operativaca koji su mu slomili rebra na Lašćini.
