Kada pričamo o povijesnim vremenima svakako se trebamo prisjetiti prvog posjeta papa Ivana Pavla II Hrvatskoj, kada je na zagrebačkom Hipodromu okupio milijun vjernika.
Dok vojni narativ dominira analizom ratnih godina, apsolutni vrhunac duhovne, društvene, ali i diplomatske konsolidacije moderne hrvatske države u tom razdoblju dogodio se tijekom prvog pastoralnog posjeta pape Ivana Pavla II. Republici Hrvatskoj, 10. i 11. rujna 1994. godine. Ovaj apostolski pohod, primarno zamišljen u sklopu obilježavanja grandioznog jubileja – 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije, nadmašio je isključivo crkvene okvire i postao događaj od neizmjerne državne, diplomatske i moralne težine.
U trenutku kada je zrakoplov Alitalije dotaknuo pistu zagrebačke zračne luke Pleso u 17:15 sati 10. rujna 1994. godine, Hrvatska je bila u izrazito osjetljivoj poziciji. Trećina državnog teritorija nalazila se pod okupacijom pobunjenih Srba, uz stalnu prijetnju eskalacije sukoba i odcjepljenja, dok je u susjednoj Bosni i Hercegovini trajao brutalan rat. Sveti je Otac prvotno planirao širi regionalni pohod koji bi uključivao Sarajevo, no zbog ratnih operacija to tada nije bilo moguće ostvariti, što je Papu silno ražalostilo.
Stupivši na hrvatsko tlo, Ivan Pavao II. izveo je svoj dobro poznati čin poniznosti i ljubavi – poljubio je hrvatsku zemlju koju su mu u posudi prinijela dvojica dječaka u narodnim nošnjama. Dočekali su ga prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić (tada u mirovini) te njegov nasljednik Josip Bozanić. Posjet je službeno bio vezan uz proslavu 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije, no njegova je stvarna poruka bila podrška suverenitetu i cjelovitosti Republike Hrvatske. Papa Ivan Pavao II. i vatikanska diplomacija odigrali su presudnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. godine, upozoravajući svjetsku javnost da agresija na Hrvatsku ugrožava Europu.
Tijekom pozdravnog govora 10. rujna, Papa je izgovorio povijesne riječi: “Dolazim kao goloruki hodočasnik Evanđelja, koje navješćuje ljubav, slogu i mir”. Predsjednik Tuđman tom je prigodom Papi darovao “hrvatski križ”, naglasivši: “Molim Vas da primite taj dar kao izraz moga osobnog štovanja… kao izraz zahvalnosti za sve što ste učinili za našu napaćenu domovinu od prvog dana Vašeg pontifikata, a posebno u vrijeme najtežih trenutaka mlade hrvatske neovisne države”.
Nakon molitve u zagrebačkoj katedrali, kulminacija pohoda uslijedila je idućeg dana na zagrebačkom Hipodromu, gdje se na misnom slavlju okupilo gotovo milijun vjernika. Papina poruka o kulturi mira koja “ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti” duboko je rezonirala u naciji traumatiziranoj ratom. Njegov dolazak nije bio samo vjerski čin, već neosporna potvrda hrvatske pripadnosti zapadnoj kulturi i snažan poticaj procesu nacionalnog pomirenja.
Središnji i najmonumentalniji događaj cjelokupnog posjeta dogodio se na sam 11. rujna 1994., kada je na zagrebačkom Hipodromu održano svečano euharistijsko slavlje. Prema procjenama, svetoj misi prisustvovalo je približno milijun vjernika, što taj događaj čini apsolutno najmasovnijim mirnodopskim okupljanjem u cjelokupnoj pisanoj povijesti hrvatskog naroda – doslovno svaki peti državljanin Hrvatske nalazio se toga dana u Zagrebu. Organizacija ovog događaja predstavljala je logističko čudo bez presedana. Zbog okupiranih teritorija i prerezanih glavnih prometnih arterija, hodočasnici iz Slavonije, Vukovara, Osijeka i Vinkovaca putovali su željeznicom iznimno dugom, obilaznom rutom podravskom prugom (preko Nove Kapele, Pleternice, Našica do Koprivnice pa prema Zagrebu), putujući satima kako bi vidjeli i čuli poglavara Katoličke crkve.
Teološke, društvene i geopolitičke poruke Svetog Oca
Papa Ivan Pavao II. snažno je osjećao patnju hrvatskog naroda i s osobitom je tugom proživljavao nemogućnost posjeta opkoljenom Sarajevu u BiH, kamo je silno želio otputovati, ali su ga sigurnosne službe i UN spriječili zbog neprestanog topničkog i snajperskog terora vojske Ratka Mladića. Umjesto toga, svoje poruke mira za cijeli Balkan (i “novu Europu”) Papa je glasno artikulirao iz Zagreba, došavši prvenstveno kao “hodočasnik pomirenja” s golim evanđeljem u rukama. Od samog slijetanja u zračnu luku, Papa nije bježao od realnosti. U svojem prvom govoru poimenično je istaknuo najveće žrtve velikosrpske agresije, retorički se zapitavši: “Tko da se ne sjeti Vukovara, Dubrovnika, Zadra i tolikih hrvatskih gradova i sela zahvaćenih ratnim vihorom?”.
Međutim, na Misi 11. rujna, njegove poruke nisu bile ispunjene revanšizmom, već dubokom evanđeoskom teologijom opraštanja. Analiza Papinih govora i propovijedi 11. rujna ukazuje na tri ključne smjernice:
Mir kao imperativ i “Oče naš” kao društveni nacrt: Papa je izričito naglasio da mir nema alternative i da on nije neostvariva utopija, ali da proces pacifikacije zahtijeva nadljudsku hrabrost traženja i davanja oprosta. Njegov nacrt post-konfliktnog društva temeljio se isključivo na Gospodnjoj molitvi “Oče naš”. Istaknuo je kako ova molitva u svojoj srži sadrži nacrt pravednog društva koje kategorički isključuje svako nasilje i izgrađuje se na načelima bratske solidarnosti, gdje se pojedinci osjećaju poštovani, bez ikakve etničke diskriminacije. Mir se, kako je jasno isticao ranije govoreći o BiH, ne može temeljiti na nemoralnom trgovanju teritorijem i ekskluzivnim etničkim podjelama.
Obitelj kao jezgra solidarnosti i rasadište ljubavi: Sagledavajući duboko oštećeno tkivo ratom pogođenog društva, Papa se okrenuo temeljnoj društvenoj jedinici. Zatražio je da kršćanske obitelji postanu istinske “škole ljubavi” te da budu otvorene za pomoć najugroženijima. U tim obiteljima ljudski se život mora prihvaćati sa svetim poštovanjem od trenutka začeća, ali, što je ključno za ratni kontekst, u njima se mora odgajati za ljubav prema svakom ljudskom biću, strogo odbacujući manihejske podjele na esencijalno dobre “prijatelje” i ontološki zle “neprijatelje”.
Upozorenje mladeži na pogibelj društvenog idolopoklonstva: U izuzetno važnom nagovoru uz molitvu Anđeoskog pozdravljenja (Angelus), Sveti Otac se izravno obratio prisutnoj omladini. Majstorski secirajući ratnu patologiju koja je uništavala Jugoslaviju, dijagnosticirao je problem obožavanja lažnih idola. Upozorio je mlade da, onoga trenutka kada se čovjek svjesno odrekne ili zapostavi Boga, neminovno upada u zamku idolatrije – klanjanja idolu vlastite nacije, vlastite rase ili političke stranke. Upravo se u ime tih pogrešnih oltara, kazao je Papa, iznalaze izgovori za agresiju, mržnju, diskriminaciju, silu i “etničko čišćenje” kakvo se tada provodilo nad Hrvatima i Bošnjacima. Kao jedini autentični protuotrov ponudio je blisko i osobno prijateljstvo s Kristom, pozivajući mlade Hrvate da odbace laka obećanja teških ideologija i da na sebe preuzmu mukotrpan, ali uzvišen zadatak – da postanu svjedoci i stvarni graditelji trajnog mira.
Ovaj papin posjet nije bio tek pastoralno ohrabrenje; on je bio prvoklasni čin državničke diplomacije Vatikana. Uvažavanje s kojim je Ivan Pavao II. pristupio mladoj hrvatskoj državi dalo je golem moralni vjetar u leđa političkom vodstvu predsjednika Franje Tuđmana, a još više iznemoglom narodu kojem je međunarodna podrška bila egzistencijalno nužna za izlazak iz rata i povratak na okupirane teritorije.
