Moja nova kolumna o apsurdima hrvatske političke zbilje, “opštine”, jeziku i odnosu prema žrtvama Domovinskog rata. Gubimo li identitet u miru?
Da bi čovjek danas razumio hrvatsku političku zbilju, nije mu dovoljan samo Ustav, zakonik ili saborski poslovnik. Potrebna mu je ozbiljna doza smisla za crni humor, diploma iz apsurdistana i barem osnovno poznavanje kvantne fizike – jer jedino teorija paralelnih svemira može objasniti ovo što mi danas živimo.
Krenimo od osnova, od onih prvih slova u hrvatskoj početnici. Hrvatska je, kaže definicija, država hrvatskog naroda i svih njezinih nacionalnih manjina. Prekrasna, inkluzivna rečenica. Iza te rečenice stoji krvava cijena: nametnuti Domovinski rat u kojem je 15.000 mladih domoljuba utkao svoje živote u obranu od ideje da se naš teritorij pretvori u “veliku Srbiju”, okupiranu od strane JNA, domaćih terorista i vikend-dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore. Mi smo taj rat, hvala Bogu i braniteljima, dobili. Barem su nam tako rekli.
Ali, kada danas otvorite novine, upalite televizor ili jednostavno prošećete određenim dijelovima naše domovine, logično je zapitati se: tko je ovdje, dovraga, potpisao kapitulaciju?
Jezik, kultura i “meštani”
Hrvatski građani srpske nacionalnosti, čiji su sunarodnjaci (uz svesrdnu pomoć Beograda) zapalili ovu državu ’90-ih, danas uživaju razinu lokalne samouprave koja graniči s autonomijom. Toliko su samoupravni da su im općine preko noći postale opštine. U tim se opštinama piše i govori jezikom agresora, a sve se to uredno pakira u šareni celofan “zaštite kulturnog identiteta i manjinskih prava”.
Čovjek se mora zapitati: jesu li ti ljudi rođeni u srcu Šumadije? Gdje su rođeni njihovi djedovi? Jesu li se jučer doselili iz Čačka pa im je hrvatski jezik toliko stran i nesavladiv? Ne, rođeni su ovdje. Njihovi djedovi su rođeni ovdje. Ipak, oni danas uporno odbijaju hrvatski jezični standard, pravdajući to “svojom kulturom”. Ako je ignoriranje jezika države u kojoj živiš kultura, onda smo mi prvaci svijeta u toleriranju nekulture.
Slučaj Negoslavci: Koalicijska idila
Da ne govorimo napamet, pogledajmo nedavni spektakl. Općina (pardon, opština) Negoslavci obilježila je svoj dan. Svečana sjednica, ugledni gosti, kravate i osmjesi.
Za govornicu staje načelnik općine Dušan Jeckov i ponosno se osvrće na – citiram – “realizovane projekte u proteklom periodu, posebno u oblasti komunalnog uređenja, društvenih sadržaja i unapređenja kvaliteta javnih usluga”. Dalje nastavlja kako Negoslavci ostaju posvećeni “saradnji i stvaranju boljih uslova života za sve meštane”.
Realizovani projekti? Unapređenje kvaliteta? Uslovi za meštane? Slušajući to, čovjek bi pomislio da gleda prijenos sjednice iz predgrađa Novog Sada, a ne iz hrvatske Slavonije. Ali pravi humor tek slijedi.
U publici sjedi, sluša i vjerojatno plješće župan Vukovarsko-srijemske županije, Ivan Bosančić. Predstavnik hrvatske države, izabran od hrvatskog naroda. I što kaže župan? On hvali rad opštine i naglašava “važnost partnerskog odnosa između županije i lokalnih jedinica”, uz obećanje da će se projekti i dalje podržavati. Koalicijski mir nema cijenu, čak ni kada nam uši krvare od jezične gimnastike i kada se u hrvatskoj općini hrvatski župan ponaša kao gost u stranoj zemlji. Partnerstvo je to u kojem jedni daju novac i klimaju glavom, a drugi “realizuju projekte za meštane”. Genijalno.
Žrtve, pravda i selektivno pamćenje
No, lingvističke vratolomije su dječja igra u usporedbi s političkim porukama koje nam stižu s vrha SDSS-a. Predstavnici te stranke majstori su u disciplini izjednačavanja krivnje i revizije povijesti.
“Osjećamo žaljenje što je država nekažnjavanjem, neizvršavanjem pravednosti do kraja, preuzela odgovornost za zločine koji su počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj tokom i nakon Oluje”, docira nam Milorad Pupovac.
“Ne možemo se nadati budućnosti tako da jedne žrtve pamtimo, a druge prešućujemo. Svaka nevina žrtva zaslužuje ime, dostojanstvo i pravdu, bez obzira na nacionalnost”, nadovezuje se Anja Šimpraga, dok s Vijećem srpske nacionalne manjine u Gruborima organiziraju komemoraciju.
Slažemo se, gospođo Šimpraga, svaka nevina žrtva zaslužuje pijetet. Ali gdje je taj isti pijetet prema 15.000 poginulih hrvatskih branitelja i civila? Gdje je svijest o uzroku i posljedici?
Slušajući njihove izjave, netko tko je prespavao devedesete pomislio bi da se rat dogodio kao elementarna nepogoda. Pao je s neba, poput tuče, pa smo svi eto malo nastradali. Nema spomena o tome tko je balvane postavljao, tko je tenkove iz Beograda cvijećem ispraćao i čija je suluda politika velikogrpstva zapalila cijelu regiju. Zločini u Oluji, koje nitko normalan ne opravdava, bili su posljedica, a ne uzrok. Ali u njihovom narativu, Hrvatska je vječno kriva, vječno dužna i vječno na optuženičkoj klupi.
Dokle, gospodo?
I tako se vraćamo na početak i na ono ključno pitanje koje visi u zraku: imaju li ti ljudi, ti politički predstavnici, uopće svijest da su hrvatski građani? Ili negdje u podsvijesti, u tišini svojih “opština”, i dalje sanjaju snove o Velikoj Srbiji, samo su ovog puta taktiku prilagodili mirnodopskim uvjetima?
Ako poštuješ državu u kojoj živiš, ako si zaista njen lojalan građanin, onda poštuješ i njene temelje. A temelj moderne Hrvatske je pobjeda u Domovinskom ratu i žrtva onih koji su je stvorili. Ne možeš jednom rukom uzimati kune (odnosno danas eure) iz državnog proračuna za svoje “realizovane projekte”, a drugom rukom sustavno podrivati hrvatski identitet, jezik i povijesnu istinu.
Dokle će hrvatska država, u ime nekakve lažne političke korektnosti i trgovačkih koalicija, financirati i tolerirati ovaj tihi kulturni i politički separatizam? Dokle će naši dužnosnici stidljivo pljeskati na tuđem jeziku u vlastitoj zemlji?
Pobijedili smo u ratu, to je neosporno. Ali ako se ne probudimo iz ovog naivnog sna, mogli bismo sasvim slučajno – uz puno “saradnje” i “tolerancije” – izgubiti u miru.
