Kotor Varoš: Sjećanje na Tragediju

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Svakog 11. lipnja, od 1992. godine, obilježava se tužni nadnevak početka zločina koji je rezultirao gotovo potpunim nestankom Hrvata iz Kotor Varoši i okolice. Ovaj zločin, orkestriran od strane političara Srpske demokratske stranke (SDS) i srpskih paravojnih formacija, uz pomoć postrojbi tzv. Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), trajao je mjesecima sve do 17. listopada.

Kotor Varoš, nekoć pretežno katolička varoš i općina, 1991. godine imala je otprilike isti broj stanovnika različitih nacionalnosti. Suživot je lijepo funkcionirao, sve do fatalne 1992. godine i raspada Jugoslavije.

Prvi znakovi buduće tragedije pojavili su se sredinom travnja 1992. godine kada su članovi SDS-a pozvali predstavnike Bošnjaka i Hrvata na „pregovore“. Tražili su njihov bezuvjetni pristanak da kotorvaroški prostor bude priključen novoosnovanoj SAO Bosanska Krajina, sa sjedištem u Banjoj Luci. Predstavnici Hrvata i Bošnjaka nisu pristali, a članovi SDS-a su ih upozorili na posljedice…

Mir je vladao samo do kobnog 11. lipnja kada su Prvi i Drugi krajiški korpus i srpske paravojne formacije zauzele gradić Kotor Varoš. Hrvatski i bošnjački civili su uhićeni i smješteni u četiri logora. Počelo je zastrašivanje zatočenih muškaraca, posebice u Pilani gdje su bili i vjerski predstavnici. Tada su pale i prve žrtve.

Kada su muškarci stariji od 15 godina odvedeni u zatvore, po kućama i stanovima su na milost banditima ostale supruge, majke, sestre i ostala ženska čeljad. Počinje iživljavanje nad civilima, silovanje i paljenje kuća.

U noći s 11. na 12. lipnja počela je jaka pucnjava u pravcu sela Kotora, Duratovaca, Ravana i Novoga Sela te u pravcu Bašćine i Bilica. U granatiranje je bio uključen i jedan tenk. Sutradan, 12. lipnja, baterija od 12 minobacača svih kalibara počinje djelovati po hrvatskim i bošnjačkim selima. Narod počinje bježati u šume. Hrvati i Bošnjaci se vojno organiziraju.

U prvim danima rata uništena, opljačkana i zapaljena su brojna katolička sela, a divljanje se nastavlja i dalje… Propaganda radi svoje te se to granatiranje prezentira kao obrana Kotor Varoši.

Rano ujutro 23. lipnja srpske snage izvode jake napade na hrvatska sela Bilica i Bašćine, a poslije ulaska u selo Bilice ubijeno je 13 civila: među njima i dječak od 14 godina Ivica Pilić.

Okupiranje nesrpskih sela trajalo je 10-ak dana, a za to vrijeme zatvorenicima u gradu postaje sve gore. Gladni i žedni u skučenom prostoru čekali su smrt. Nakon nekoliko dana mučenja pred zatvorom policijske postaje izvedeno je 12 zarobljenika i strijeljano.

U danima koji dolaze, a zbog svojih poginulih boraca u okolini, jer su se polako formirali otpori Hrvata i Bošnjaka, srpske formacije izvode 70-ak civila iz kuća i strijeljaju ih.

Prestrašeni civili su se na poziv srpskih vojnika predali u Vrbanjcima zajedno s muškarcima koji su položili oružje te ih je bilo strijeljano oko 180. Preživjeli iz okolice su sabrani kao stoka i poslani u Kotor Varoš.

Katolička crkva u Kotor Varoši je zapaljena 2. srpnja, a budući da je bila obložena stotinama metara četvornih plemenitog drveta, buknula je kao šibica. Svjedoci tvrde da se dimila tri dana. Propaganda je i dalje radila svoj posao: vojno vozilo s razglasom išlo je po gradu, a palež su svalili na župnika – tobože da je želio time podići Hrvate na ustanak.

Tek početkom sedmog mjeseca, točnije 11. srpnja, organizirani su humanitarni konvoji za izlazak civila, najprije za Skender Vakuf pa onda Travnik.

Posljednji nadnevak koji je bitan za Kotor Varoš u ovoj priči je 17. listopada kada je došlo do realizacije sporazuma dogovorenog u Ženevi, a koji je inicirao mons. Komarica.

Tada je 30-ak autobusa prebacilo preostale hrvatske i muslimanske branitelje i sve civile koji su željeli s njima krenuti ka Travniku.

Tako se završila golgota koja je trajala četiri mjeseca i sedam dana. Nametnuti rat je značio kraj normalnog života za 13 000 Hrvata u gradu i 23 okolna sela i naselja. Do temelja je spaljena većina sela, dok su sačuvana samo tri. Opljačkana je sva hrvatska imovina, a najviše što boli – ubijena su 174 Hrvata. To, zbrojeno s bošnjačkim žrtvama, iznosi oko 300 ubijenih i 350 nestalih.

Posljednji čin ove tragedije bilo je protjerivanje preostalih Hrvata poslije vojno-redarstvene operacije Oluja u ljeto 1995. kada je morao otići i župnik fra Ivan Franjić. assistant’ Kotor Varoš: Sjećanje na Tragediju koja je Počela 11. Lipnja 1992.

Svakog 11. lipnja, od 1992. godine, obilježava se tužni nadnevak početka zločina koji je rezultirao gotovo potpunim nestankom Hrvata iz Kotor Varoši i okolice. Ovaj zločin, orkestriran od strane političara Srpske demokratske stranke (SDS) i srpskih paravojnih formacija, uz pomoć postrojbi tzv. Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), trajao je mjesecima sve do 17. listopada.

Kotor Varoš, nekoć pretežno katolička varoš i općina, 1991. godine imala je otprilike isti broj stanovnika različitih nacionalnosti. Suživot je lijepo funkcionirao, sve do fatalne 1992. godine i raspada Jugoslavije.

Prvi znakovi buduće tragedije pojavili su se sredinom travnja 1992. godine kada su članovi SDS-a pozvali predstavnike Bošnjaka i Hrvata

Posljednji čin ove tragedije bilo je protjerivanje preostalih Hrvata poslije vojno-redarstvene operacije Oluja u ljeto 1995. kada je morao otići i župnik fra Ivan Franjić.

Što je Kotor Varoš?

Pod nazivom kotorvaroški kraj podrazumijevamo onaj prostor na kojem se nalaze katoličke župe Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci. Označeno zemljopisnim odrednicama, to je prostor što ga zatvaraju planinski obronci Tisovca, Čemernice, Očauša, Borja, Uzlomca i Skatavice te Ugar cijelim svojim tokom do ušća u Vrbas.

Kotor Varoš, grad na rijeci Vrbanji, jugoistočno od Banje Luke, prema popisu iz 2013., imao je oko 7 500 stanovnika, a cijela općina oko 19 600. Hrvata je 2013. u gradu bilo oko 250, a na općini 1 000.

Izvor: Arhiv/ portal-Veterani

Odgovori