Trinaestogodišnja djevojčica Ivana Vujić, uz još trinaestero nedužnih sugrađana, mučki je ubijena u svom obiteljskom stanu na petom katu zgrade na osječkom Vijencu Ivana Meštrovića, tijekom razornog topničkog udara u rano jutro 3. rujna 1991. godine. Ovaj brutalni čin urbicida izveden je izravnim pogotkom teške tenkovske granate ispaljene iz kompleksa obližnje Bijele vojarne, a sve u sklopu orkestriranog akta ratnog terorizma agresorske vojske pod zapovjedništvom pukovnika Bore Ivanovića, kojemu je jedini cilj bio neselektivno širenje panike i uništenje hrvatskih civila u samom srcu grada.
Jutro koje je trebalo biti tek još jedan kasnoljetni dan pred početak nove školske godine, pretvorilo se u jedan od najkrvavijih datuma u modernoj povijesti grada na Dravi. Napad na osječko gradsko tkivo bio je orkestriran iz svih raspoloživih naoružanja JNA i paravojnih formacija, dok su neprijateljski zrakoplovi dodatno raketirali civilne objekte. Ovaj ranojesenji dan ostao je trajno obilježen katastrofalnim ljudskim gubicima. Prema službenim i naknadno verificiranim podacima, u stravičnom napadu na Osijek 3. rujna poginulo je 14 osoba, dok nekoliko neovisnih povijesnih izvora navodi i 15 žrtava. Istovremeno, između 18 i 28 građana zadobilo je teške tjelesne ozljede od gelera i urušenog materijala. Neselektivnost paljbe, usmjerene isključivo na stambene blokove, bolnice i vrtiće, neosporno dokazuje da se radilo o klasičnom ratnom zločinu. U tom neviđenom kaosu razorne destrukcije, prekinuta je mladost i ugasio se život djevojčice koja je tek trebala zakoračiti u najljepše godine.
Prekinuto djetinjstvo na Vijencu Ivana Meštrovića
Ivana Vujić rođena je 27. lipnja 1978. godine i bila je svjetlo života, jedino dijete svojih roditelja, majke Branke i oca Ivana Vujića. Njezina je obitelj živjela u prostranom stanu smještenom na petom katu velike višekatnice na Vijencu Ivana Meštrovića. Riječ je o poznatom urbanom osječkom naselju, čija je arhitektura prvotno zamišljena kao oaza mirnog obiteljskog življenja. Naselje su krasile velike zelene površine, prostrani trgovi i neposredna blizina osnovne škole – idealno okruženje za odrastanje.
Ivana je prethodnog ljeta s odličnim uspjehom završila šesti razred u Osnovnoj školi “Vijenac”, u koju je ranije prešla iz OŠ “Fran Krsto Frankopan”. Bila je vesela, druželjubiva i apsolutno nerazdvojna sa svojom dvanaestogodišnjom prijateljicom Majom Puktalović-Buljan, koja je stanovala nekoliko katova niže, na drugom katu iste stambene zgrade. Djevojčice su dijelile sve tajne odrastanja; zajedno su satima vozile bicikl po osječkim ulicama, rješavale domaće zadaće, preslušavale glazbu i s uzbuđenjem već pripremile školske udžbenike, omote i bilježnice za predstojeći sedmi razred.
Međutim, kobno jutro 3. rujna otpočelo je zastrašujućom bukom detonacija i reskom pucnjavom koja je zloslutno odjekivala probuđenim gradom. Za djecu, tek nedavno izašlu iz bezbrižnosti dugih ljetnih praznika, ovi oštri zvukovi rata još uvijek nisu u potpunosti predstavljali opipljivu, smrtonosnu stvarnost kakvom će se ubrzo pokazati. U vremenskom okviru između 7:38 i 8:00 sati ujutro, nakon što se začulo pojačano, zlokobno “gruvanje” iz smjera obližnjih vojarni koje su bile pod kontrolom JNA, stanari zgrade u potpunoj su panici iskakali iz kreveta i užurbano počeli silaziti u mračno podrumsko sklonište.
U tim trenucima neizvjesnosti, dvanaestogodišnja Maja izašla je na balkon svog stana i glasno dozivala prijateljicu Ivanu. Ivana je, čuvši poziv, provirila glavu kroz prozor svog stana na petom katu. Bila je još uvijek u pidžami, tek probuđena, pospana i dječje raščupana. U svojoj nevinosti i dječjoj naivnosti, Maja se nasmijala i našalila: “Idemo vidjeti tko je to u podrumu hrabar!” Ivana joj je s prozora spremno, vedro i bezbrižno odgovorila: “Pričekaj, idem se samo obući pa dolazim.“
Pozdravile su se s jasnim obećanjem da će se susresti za samo nekoliko kratkih minuta na sigurnosti betonskog stubišta. Maja je potom povukla svoju trogodišnju sestru s balkona natrag u stan kako bi se zajedno obukle i spustile u podrum.
Nitko nije mogao slutiti da će ovaj uobičajeni, topli dječji razgovor biti njihova posljednja komunikacija. Desetak minuta kasnije, stravična, zaglušujuća eksplozija iz temelja je potresla cijeli Vijenac Ivana Meštrovića. Teška tenkovska granata, precizno i ciljano ispaljena iz kompleksa Bijele vojarne, udarila je izravno u gornji kat zgrade. Razorna moć projektila u djeliću je sekunde potpuno razorila stan obitelji Vujić.
Ivana Vujić pretrpjela je trenutnu, stravičnu smrt. Njezin je mladi život prekinut u najbanalnijoj, svakodnevnoj dječjoj radnji – presvlačenju pidžame i oblačenju dnevne odjeće za silazak u podrum. Isti taj projektil bespovratno je uništio i živote njezinih roditelja. Otac Ivan i majka Branka zadobili su iznimno teške, po život opasne ozljede od siline eksplozije i gelera. Majka Branka dugo se i lavovski borila za goli život na odjelu osječke bolnice, no zbog katastrofalnih povreda kralježnice i tijela ostala je trajno nepokretna, zauvijek prikovana za invalidska kolica. Jednim jedinim bezumnim udarcem tenkovske cijevi, ova je poštena obitelj ostala bez svog jedinog djeteta, svog smisla života, dok su preživjeli roditelji grubo prepušteni cjeloživotnoj invalidnosti i neizmjernoj, neizlječivoj tuzi.
Bolna spoznaja gubitka u vihoru urbicida
Kaos koji je uslijedio neposredno nakon strahovitog udara granate zorno reflektira apsolutni užas planskog urbicida. Hodnici i stubišta zgrade ispunili su se gustom, zagušujućom prašinom, mirisom baruta i dimom, dok su sva prozorska okna u okolici od siline detonacije potpuno uništena. Preživjeli stanari, dezorijentirani, krvavi i preplašeni, evakuirani su u mračni podrum. Ubrzo su na mjesto tragedije stigli pripadnici Zbora narodne garde (ZNG), koji su u nadljudskim naporima usmjeravali prestrašene građane u zgradu obližnje osnovne škole, procjenjujući je u tom kaosu kao privremeno sigurniju lokaciju.
Maja Puktalović-Buljan, instinktivno svjesna da se Ivana nije pojavila na stubištu i da nije sišla u podrum, neprestano je u panici ispitivala odrasle o sudbini svoje najbolje prijateljice. Odrasli susjedi, i sami duboko suočeni s nezamislivom tragedijom kojoj su svjedočili te pokušavajući zaštititi krhku dječju psihu od neizmjernog šoka, tajili su joj pravu, surovu istinu. Govorili su joj dobronamjerne, utješne laži kako je Ivana “tu negdje”, kako je “otišla s roditeljima u drugo sklonište”. Kako bi djecu barem fizički sklonila od neposredne životne opasnosti, baka je Maju, njezinu trogodišnju sestru i trogodišnjeg brata užurbano odvezla automobilom iz granatiranog Osijeka u obližnje, tada sigurnije selo.
No, tragična ironija sudbine leži u načinu na koji je dvanaestogodišnjakinja na koncu ipak saznala strašnu istinu o smrti svoje vršnjakinje. Istoga dana, u mirnoj ulici njezinih bake i djeda, iznenada se dogodila manja prometna nesreća. Želeći vidjeti što se točno događa ispred kuće, majka je istrčala na ulicu, ostavivši u kuhinji slučajno upaljen radijski prijemnik. Kroz radijski eter upravo su se prenosile dramatične izvanredne vijesti s ratišta. Informativni spiker detaljno i potresno izvijestio je javnost o razornom, divljačkom napadu na Osijek, nedvosmisleno i izravno priopćivši kako je među 14 tragično ubijenih sugrađana i mlada djevojčica, Ivana Vujić.
Uspomene na taj razorni trenutak ostale su doživotno, poput ožiljka, urezane u Majino sjećanje. Njene kasnije riječi svjedoče o dubini traume: “I tada se moj cijeli svijet nepovratno srušio. Imala sam samo 12 godina i to je bio trenutak kada sam se prvi put u životu direktno upoznala sa smrću. Nisam znala što se događa oko mene, histerično sam vrištala, htjela sam pješice ići natrag u Osijek, tamo na Vijenac, samo da ju još jednom vidim.” Djeca koja su bila direktno pogođena i izložena ovakvim ratnim tragedijama bila su surova prisiljena odrasti preko noći. Bila su trajno lišena one osnovne bezbrižnosti, radosti i egzistencijalne sigurnosti koje svako djetinjstvo nužno i prirodno zahtijeva.
Krvavi rukopis agresora: Likvidacija vlastitih vojnika kao krunski dokaz zločinačke namjere
Teza koju su zagovarali apologeti agresora, tvrdeći kako je ubojstvo Ivane Vujić možda bila tek izolirana tehnička omaška neiskusnih topnika JNA, pada u vodu pred neumoljivim povijesnim činjenicama. Ova tragedija bila je čista manifestacija hladnokrvne zapovjedne politike terora i etničkog čišćenja, a svoju najsnažniju potvrdu nalazi u mračnim događajima koji su se odvijali unutar same osječke Bijele vojarne točno u noći koja je neposredno prethodila smrtonosnom napadu na Vijenac Ivana Meštrovića.
Unutar debelih zidina Bijele vojarne, pod strogom, autokratskom i psihopatskom kontrolom pukovnika Bore Ivanovića, nalazio se znatan broj mladih ročnika tadašnje JNA. Riječ je o mladićima mobiliziranim iz različitih, udaljenih krajeva tadašnje države, koji su prisilno i prevarom dovedeni na hrvatsko ratište. Mnogi od njih bili su duboko svjesni nepravde i kategorički nisu željeli sudjelovati u agresiji, razaranju predivnih hrvatskih gradova i ubijanju nedužnih civila. Jedan od tih hrabrih mladića bio je i dvadesetogodišnji Bošnjak, Mevludin Kulić, rodom iz Vogošće pokraj Sarajeva.
Prema detaljnim svjedočanstvima rijetkih preživjelih ročnika, dana 2. rujna 1991. godine – dakle, samo dan prije strahovitog granatiranja civilnog dijela Osijeka – pukovnik Boro Ivanović naredio je mladom Kuliću i još trojici zbunjenih vojnika hitno formiranje streljačkog voda. Njihova misija bila je stravična: egzekucija četvorice nepoznatih, netom zarobljenih hrvatskih civila unutar kruga vojarne. Jasno shvaćajući kriminalnu, protupravnu i moralno duboko izopačenu narav takve zapovijedi, Mevludin Kulić i njegovi nesretni kolege herojski su i odlučno odbili izvršiti naređenje. Mevludinov blizak poznanik iz kasarne kasnije je na suđenjima posvjedočio da je taj njihov čin iznimnog građanskog i vojničkog neposluha ohrabrio i mnoge druge uplašene vojnike da namjerno ne pucaju po civilnim ciljevima, unatoč konstantnom strogom nadzoru i naoružanim, fanatičnim srpskim rezervistima koji su ih svakodnevno maltretirali i prijetili im smrću.
Suočen s otvorenom pobunom koja je ozbiljno prijetila podrivanjem njegove autoritarne kontrole i zaustavljanjem pažljivo osmišljenog mehanizma razaranja osječkog područja, pukovnik Boro Ivanović odlučio se za brzu, krvavu i drakonsku kaznu. U gluho doba noći s 3. na 4. rujna – u istim onim satima nakon što je teška granata iz te iste baze raskomadala djevojčicu Ivanu Vujić – Ivanović je osobno, iz svog službenog pištolja, monstruozno likvidirao Mevludina Kulića i preostalu trojicu ročnika. Ubio ih je mučki, dok su mirno spavali u svojim krevetima, ispalivši svakome od njih precizan hitac u potiljak.
Kako bi sakrili ovaj neviđeni ratni zločin, visoki oficiri JNA prebacili su Kulićevo tijelo njegovoj obitelji u bosansku Vogošću tek s odgodom, 6. rujna. Tijelo je bilo hermetički zatvoreno i smješteno u zavareni limeni sanduk, uz striktnu, prijeteću vojnu naredbu obitelji da se sanduk ni pod koju cijenu ne smije otvarati, koristeći pritom izgovor opasnih ratnih i sanitarnih uvjeta. Ipak, shrvana obitelj ignorirala je tu ciničnu zabranu. Nasilno su otvorili sanduk prije tradicionalne dženaze i osobno se zgrozili uvjerivši se u stravične okolnosti smrti svoga sina – ulazna rana od metka na potiljku jasno je i nepobitno demantirala sve službene vojne verzije koje su tvrdile da je Mevludin herojski poginuo u izravnoj borbi s “hrvatskim paravojnim formacijama”.
Sudbina mučenika Mevludina Kulića pruža iznimno važan povijesni i pravni kontekst za potpuno razumijevanje ubojstva djevojčice Ivane Vujić. Postavlja se jasna logika: ako je nadređeni zapovjednik vojarne bio spreman osobno, izbliza i hladnokrvno likvidirati vlastite mlade vojnike na spavanju isključivo iz razloga što su oni časno odbili ubijati hrvatske civile, tada postaje posve razvidno i dokazano da je sva teška tenkovska vatra usmjerena na civilne zgrade, vrtiće i bolničke odjele u Osijeku bila dio usvojene, službene i unaprijed pomno isplanirane vojne taktike JNA. U toj mračnoj taktici zastrašivanja i uništenja jednostavno nije bilo mjesta ni za kakvu ljudsku humanost, a kamoli za elementarnu vojničku čast propisanu Ženevskim konvencijama.
Krvava statistika ratnog bezumlja i bolnička svjedočanstva
Mala Ivana Vujić bila je, nažalost, prvo dijete koje je svojim nevinim životom platilo bezumnu agresiju na grad Osijek. No njezino ime samo je tragično otvorilo predugi, mračni nacionalni registar dječjih žrtava u Hrvatskoj. Kvantifikacija i duboka medicinska analiza ovih stradanja ukazuje na apsolutno nesagledive razmjere našeg demografskog i društvenog gubitka koji se osjeća i desetljećima kasnije.
Prema službenim, pedantno i godinama prikupljanim podacima cijenjenog Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) na čelu s dr. Antom Nazorom, te podacima Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, tijekom velikosrpske agresije u Republici Hrvatskoj ubijeno je 402 nevine djece. Broj onih najmlađih koji su pretrpjeli teška tjelesna ranjavanja, stravične amputacije ekstremiteta i trajni invaliditet znatno premašuje brojku od 1.200. Indirektne, tihe posljedice rata još su strašnije i poraznije za društvo: čak 5.497 hrvatske djece ostalo je bez jednog roditelja, dok je njih 74 zauvijek izgubilo oba roditelja, postavši tragična ratna siročad prepuštena sustavu socijalne skrbi.
Važan znanstveni simpozij naslovljen “Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu”, koji je okupio vodeće stručnjake, iznio je zabrinjavajući povijesni zaključak: djeca u napadnutoj Hrvatskoj nisu živjela zaštićena duboko u pozadini ratnih zbivanja. Naprotiv, zbog taktike gađanja gradova, ona su svakodnevno bila na samoj, smrtonosnoj bojišnici. Veliki broj hrvatske djece masakriran je u neselektivnim artiljerijskim i zračnim napadima (od bombi poznatih kao razorne “krmače”) na civilne ciljeve. Određeni, iznimno mračan broj djece bio je žrtvom brutalnog mučenja i direktnih egzekucija iz blizine u privremeno okupiranim područjima, kao što je to tragično zabilježeno u brojnim stravičnim pokoljima diljem Banovine i Korduna.
Klinički bolnički centar (KBC) Osijek odigrao je herojsku ulogu. Tijekom najkrvavijih godina rata, 1991. i 1992., ova je ustanova funkcionirala kao primarni, udarni prihvatni centar za ranjenike iz cijele istočne Slavonije. Rad u bolnici odvijao se nadljudskim naporima, pod neprestanim zavijanjem sirena za opću opasnost i izravnim granatiranjem bolničkih paviljona, pri čemu su kirurške operacijske sale zbog sigurnosti često morale biti brzinski preseljene u neadekvatne, vlažne podrumske prostore. Prema potresnim podacima koje je javnosti iznijela Ružica Bisaha, predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Osječko-baranjske županije (koja je i sama bila iznimno teško ranjena u topničkom napadu neprijatelja s Poligona C), od svibnja krvave 1991. pa sve do srpnja 1994. godine, u ovu je bolnicu zaprimljena nevjerojatna brojka od 5.222 krvave žrtve rata. Od tog golemog broja, unatoč svim naporima liječnika, 954 osobe su preminule od težine nanesenih ozljeda.
Posebna znanstvena i arhivska obrada opsežne medicinske građe Klinike za kirurgiju KBC-a Osijek, provedena za ključno ratno razdoblje od 1991. do 1995. godine, precizno i hladno rekonstruira dubinu dječjeg stradanja. Od ukupno 5.694 ranjenika kirurški obrađena u osječkoj bolnici, evidentirano je točno 140 ranjene nedužne djece u dobi do 17 godina. Od te ranjene djece, njih 112 uspješno je ambulantno ili bolnički kirurški zbrinuto, dok je onaj najtužniji podatak da je čak 28 djece smrtno stradalo dok su bili pod najintenzivnijom liječničkom skrbi u operacijskim salama ili su pak, uslijed katastrofalnih rana na mjestu udara, nažalost dovezeni već mrtvi u bolnički krug.
Demografski gledano, prema spolu, među svom tom ranjenom i poginulom djecom u Osijeku statistika bilježi 67,9 % dječaka i 32,1 % djevojčica. Najveća, najcrnja učestalost teških stradanja bilježi se u periodu između kolovoza 1991. i kolovoza 1992. godine. Apsolutni vrhunac ratnog krvoprolića nad najmlađima zabilježen je u kišnom listopadu 1991. godine. Samo u tom jednom jedinom mjesecu, u bezumnim napadima na osječko gradsko područje ranjena su ili brutalno ubijena 34 nedužna djeteta (od toga petero smrtno stradalih na licu mjesta ili u bolnici).
Prema preciznoj službenoj evidenciji HMDCDR-a iz 2018. godine, Osječko-baranjska županija zabilježila je ukupno 38 poginule djece. Ovaj zastrašujući broj predstavlja čak 36 % svih dječjih žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području istočne Hrvatske. Ta crna statistika Osijek neumoljivo svrstava na sam vrh, među hrvatske gradove s najtežim, najpogubnijim posljedicama asimetričnog, terorističkog urbanog ratovanja. Među tim nevinim žrtvama, uz neprežaljenu Ivanu Vujić, velikim slovima ostala su krvlju zapisana i brojna druga imena prekinutih djetinjstava, poput malene Larise Rickert iz susjednog Belišća, djevojčice rođene tek 1983. godine, koja je mučki poginula u ožujku 1992. godine.
Trajna kultura sjećanja kao zalog za budućnost
Kako se naše društvo neumitno, vremenski i generacijski, sve više udaljava od ratnih zbivanja i tutnjave oružja iz 1991. godine, tako i prijetnja kolektivnog zaborava postaje sve realnija i opasnija. Taj je zaborav posebice riskantan kada se individualne, duboko osobne sudbine poput Ivanine, polako počnu stapati s hladnim masovnim statistikama na papiru. Duboko svjesna i suočena s tim rizikom, Republika Hrvatska je, prvenstveno kroz neiscrpnu energiju inicijativa udruga proisteklih iz Domovinskog rata te entuzijazam lokalnih obrazovnih zajednica, započela proces snažne i sustavne institucionalizacije kulture sjećanja na dječje žrtve.
Na najvišoj nacionalnoj razini, u trajni spomen na svu poginulu, masakriranu djecu, 3. svibnja službeno je proglašen Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. Ovaj datum nije odabran slučajno; odabran je duboko ciljano, kao vječni podsjetnik na tragediju od 3. svibnja 1992. godine, kada je u Slavonskom Brodu agresorska zračna bomba monstruozno u samo jednom jedinom trenu ugasila živote šestero malene djece. Monumentalni spomenici, poput onog prekrasnog i potresnog nazvanog “Prekinuto djetinjstvo” u Slavonskom Brodu, s pravom su postali naši nacionalni simboli tragedije, vizualno i bolno opominjući svaku novu generaciju na onu kojoj je nasilno oduzeto osnovno ljudsko pravo na život, igru i odrastanje.
Unatoč tome što dugi niz poratnih godina u samom srcu Osijeka neobjašnjivo nije postojalo nikakvo službeno javno obilježje posvećeno isključivo nedužnoj Ivani Vujić, obrazovne institucije naposljetku su preuzele ključnu, povijesnu ulogu u formiranju komemorativnih praksi. Uprava, stručni djelatnici i vrijedni učenici Osnovne škole “Vijenac” – upravo one ustanove koju je Ivana voljela, pohađala i u kojoj bi, da nije bilo rata, s osmijehom nastavila svoje obrazovanje u tom nesuđenom sedmom razredu – uložili su izniman napor i trud kako bi njeno ime ostalo zauvijek zlatnim slovima upisano u sam identitet ustanove.
Kulminacija ovih plemenitih napora odvila se pred kraj prošle godine, točnije 22. prosinca 2025. Toga je hladnog zimskog dana, u toplom ulaznom prostoru Osnovne škole “Vijenac”, uz prisustvo mnogih uzvanika, svečano otkrivena prekrasna spomen-ploča u znak vječnog sjećanja na trinaestogodišnju djevojčicu. Ovom duboko emotivnom, suzama ispunjenom, ali i obrazovno iznimno važnom događaju prisustvovali su visoki lokalni dužnosnici: pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Osijeka Josip Jukić, te pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i sport Osječko-baranjske županije, Darija Paloš. Ono što ovom činu daje posebnu težinu jest činjenica da su pri idejnoj izradi spomen-ploče veliku podršku i ključni umjetnički doprinos dali upravo srednjoškolci – učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek. Time se komemoracija najtežih dana Domovinskog rata dodatno, i na najljepši mogući način, ukorijenila u međugeneracijsku solidarnost osječke mladeži. Postavljanje ove spomen-ploče ima snažnu, primarnu edukativnu ulogu. Današnjim mladim učenicima, rođenima godinama i desetljećima nakon završetka rata, ona ponosno stoji kao trajni vizualni i moralni korektiv; kao snažan podsjetnik na krhkost teško stečenog mira i na jezivu činjenicu da su nevine žrtve rata nerijetko bili upravo njihovi bezbrižni vršnjaci, djeca s posve istim školskim brigama, simpatijama i velikim nadama u budućnost.
Osim svečanog otkrivanja spomen-ploče, učinjene su i druge duboko dirljive geste poštovanja. U zelenom dvorištu Osnovne škole “Vijenac” posađeno je točno trinaest crvenih ruža. To je nevjerojatno snažan biljni simbol; svaka pojedina ruža predstavlja po jednu godinu Ivaninog nepravedno, mučki oduzetog i prerano okončanog ovozemaljskog života. Uz sve navedeno, iz krugova osječkih građana pokrenuta je i hvalevrijedna, pravodobna inicijativa da se i sam središnji trg te predivni park na Vijencu Ivana Meštrovića – dakle na samom mjestu gdje se nezamisliva obiteljska tragedija odigrala te krvave jeseni – konačno i službeno nazove imenom Ivane Vujić. U našoj suvremenoj urbanoj toponimiji velika je rijetkost da javni prostori s ponosom nose imena djece žrtava Domovinskog rata. Upravo zato, imenovanje ovog trga – prostora koji danas svakodnevno buja životom, koji funkcionira kao živo središte okupljanja branitelja, građana, društvene interakcije i nesmetane dječje igre – predstavlja zasigurno najsnažniju, najčistiju moguću počast mladom, nedužnom životu koji je srpski agresor te 1991. godine bešćutno želio zauvijek poništiti.
Istina o Domovinskom ratu i njegovim najnevinijim žrtvama mora živjeti vječno!
NAJNOVIJE OBJAVE
- Imala je 13 godina i spremala se za školu: Mračna istina o ratnom zločinu u Osijeku i zapovjedniku koji je ubijao vlastite vojnike
Trinaestogodišnja djevojčica Ivana Vujić, uz još trinaestero nedužnih sugrađana, mučki je ubijena u svom obiteljskom stanu na petom katu zgrade na osječkom Vijencu Ivana Meštrovića,… Pročitaj više: Imala je 13 godina i spremala se za školu: Mračna istina o ratnom zločinu u Osijeku i zapovjedniku koji je ubijao vlastite vojnike - Krvavi 3. rujna: Slom Baranje i dan kada je Osijek gledao ravno u pakao
Na današnji dan, 3. rujna 1991. godine, dogodio se tragični pad Bilja. Ovaj događaj označio je slom posljednje linije obrane Baranje i početak nemilosrdnog, razarajućeg… Pročitaj više: Krvavi 3. rujna: Slom Baranje i dan kada je Osijek gledao ravno u pakao - Apsurd u Gospiću: Država zadužila osumnjičene za ekocid da saniraju toksični otpad u Lici!
Dodjela posla tvrtki pod istragom pokazuje sve apsurde sustava. Otkrivamo pozadinu afere Kostak i kako će se provesti sanacija otpada u Gospiću. Dodjela posla slovenskom… Pročitaj više: Apsurd u Gospiću: Država zadužila osumnjičene za ekocid da saniraju toksični otpad u Lici! - Šah-mat na Baltiku: Njemačka lansirala razorno oružje koje trajno mijenja odnos snaga u Europi
U noći s 1. na 2. rujna 2026. godine, njemačka ratna mornarica ispisala je novu stranicu vojne povijesti. Uspješno je testiran raketni sustav LORA, demonstrirajući… Pročitaj više: Šah-mat na Baltiku: Njemačka lansirala razorno oružje koje trajno mijenja odnos snaga u Europi - Novi udar na novčanike: Zašto je inflacija u Hrvatskoj ponovno eksplodirala?
Tko trpi posljedice, što raste, gdje i kada se to događa, te zašto i kako inflacija u Hrvatskoj ponovno raste na 4,1 %? Prema prvoj… Pročitaj više: Novi udar na novčanike: Zašto je inflacija u Hrvatskoj ponovno eksplodirala? - Školski medni dan 2026.: Otvoren veliki javni poziv – evo kako škole mogu osigurati med za najmlađe!
Školski medni dan 2026 donosi zdravlje u klupe! U tijeku su prijave za program koji prvašićima diljem Hrvatske osigurava domaći med i edukaciju o pčelarstvu,… Pročitaj više: Školski medni dan 2026.: Otvoren veliki javni poziv – evo kako škole mogu osigurati med za najmlađe! - Sastanak u Wicklowu: Arhitektura europske obrane u eri hibridnih ratova i geopolitičkih potresa
Sastanak u Wicklowu okupio je europske ministre obrane. Teme su bile vojna pomoć Ukrajini, hibridni napadi i reorganizacija obrane Europske unije. WICKLOW, IRSKA – Neformalni… Pročitaj više: Sastanak u Wicklowu: Arhitektura europske obrane u eri hibridnih ratova i geopolitičkih potresa - Jedna kriva odluka, 1,42 promila i slomljena karijera: Što ostavka Miljenka Filipovića znači za braniteljsku scenu?
Neopoziva ostavka Miljenka Filipovića na sve ključne stranačke dužnosti unutar vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) uslijedila je u roku od dvadeset i četiri sata nakon… Pročitaj više: Jedna kriva odluka, 1,42 promila i slomljena karijera: Što ostavka Miljenka Filipovića znači za braniteljsku scenu? - Zadnji pokušaj spasa pred pakao Drugog svjetskog rata: Kako je stvorena Banovina Hrvatska
U osvit oružanih sukoba u Europi, Banovina Hrvatska donijela je prijeko potrebnu autonomiju, hrabro pokušavajući spasiti duboko podijeljenu državu od potpunog unutarnjeg političkog i društvenog… Pročitaj više: Zadnji pokušaj spasa pred pakao Drugog svjetskog rata: Kako je stvorena Banovina Hrvatska - Pakt s vragom i kiša bombi: Dan kada je Hitlerov ratni stroj slomio europski mir
Dana 1. rujna 1939. godine, nacistička invazija na Poljsku započela je munjevitim vojnim udarima Wehrmachta, čime je Adolf Hitler s ciljem osvajanja “životnog prostora” pokrenuo… Pročitaj više: Pakt s vragom i kiša bombi: Dan kada je Hitlerov ratni stroj slomio europski mir
