Četekovac, 4. rujna 2025. – Četekovac je danas bio mjesto pijeteta, gdje se ponos i tuga isprepliću, gdje su se mještani, predstavnici državnih i lokalnih vlasti, braniteljske udruge te brojni hodočasnici okupili kako bi 34. put zaredom odali počast nevinim žrtvama strašnog zločina počinjenog 4. rujna 1991. godine od strane pobunjenog dijela Srba. Tog je dana u Balincima, Četekovcu i Čojlugu ugašeno 24 života – civila i branitelja – u jednom od najtežih i najsurovijih masakara u Domovinskom ratu na području Virovitičko-podravske županije.
Obilježavanje sjećanja započelo dan ranije
Protokol komemoracije započeo je u srijedu, 3. rujna, polaganjem vijenaca na grobove žrtava u Balincima, Mikleušu, Novoj Bukovici i Slatini. Članovima obitelji poginulih pridružile su se delegacije općina i gradova, predvođene načelnikom Općine Mikleuš Robertom Grabarom, predsjednikom Općinskog vijeća Miroslavom Lazarom te načelnikom Nove Bukovice Tomislavom Bračunom. U Slatini je počast odao i gradonačelnik Tomo Tomić.
Molitve za žrtve predvodili su župnici vlč. Ivan Štivičić i vlč. Tomislav Dokoza, a središnje misno slavlje u crkvi sv. Nikole Tavelića u Četekovcu predvodio je preč. Josip Krpeljević, izaslanik požeškog biskupa.
Na ulazu u groblje u Četekovcu postavljene su i dvije info table koje kronološki prikazuju tragične događaje iz kolovoza i rujna 1991. godine, kako bi se očuvala istina i spriječilo zaboravljanje. Autor povijesne obrade je povjesničar Dino Mataz, a pokrovitelj Općina Mikleuš.
Komemoracija u točno vrijeme napada
Danas, točno u 9 sati i 5 minuta – u isto vrijeme kada je prije 34 godine započeo minobacački napad na Četekovac – održana je komemoracija. Zločin je tog dana završio krvavim pokoljem 24 nedužna Hrvata.
S tugom, ali i zahvalnošću, pročitana su njihova imena: Ivana i Ivica Biškupović, Ika Biškupović, Juraj Borovac, Josip i Nikola Butorac, Duško Košorog, Adam Krupa, Mijo Lovrenc, Nikola Magdić, Marija Matičić, Milan Mlakar, Zlatan Pinčar, Josip Potočnik, Ivan, Manda i Marko Rukavina, Franjo i Marko Sabo, Mile Starčević, Josip Tonc, Terezija Troha, Rozalija Vlatković.
Žrtve su bile starci i mladići, žene i muškarci – od 18 do 92 godine. Stradali su mučenjem, klanjem, paljenjem i egzekucijama, a najmonstruozniji zločin izvršen je nad Ivanom Rukavinom, kojemu je domaći četnik Relja Dragičević izvadio srce dok je još bio živ.
Hodnja sjećanja i zavjet da se ne zaboravi
Posebnu simboliku i ove je godine imala „Memorijalna hodnja Četekovac–Mikleuš“ koju organizira HVIDR-a Slatina. Sudionici su jednosatnim hodom stigli do mjesta komemoracije, svjedočeći kako žrtve ne smiju pasti u zaborav.
„Njihova imena su urezana u našu zemlju i u naša srca. Na nama je da ih se sjećamo i da prenesemo istinu budućim generacijama“, poručili su organizatori.
Protokol polaganja vijenaca
Vijenac su položile obitelji žrtava stradalih od neviđenog četničkog terora na ovim prostorima, zajedno s koordinacijom svih braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata s područja bivše općine Slatina, na čelu s predsjednikom Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja Slatine i Orahovice, gospodinom Tomom Grahovcem i predsjendikom Udruge HVIDR-a Slatina Nenadom Križićem.
U ime Hrvatskog sabora, vijenac je polažio izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, saborski zastupnik i predsjednik HVIDR-e Republike Hrvatske Josip Đakić, u pratnji saborske zastupnice Vesna Bedeković.
Vijenac je položio župan Virovitičko-podravske županije Igor Andrović, u pratnji izaslanika potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja Ivana Zelića, osobnog savjetnika Tome Medveda, te izaslanika ministra obrane i predstavnika Područnog odjela Ministarstva unutarnjih poslova.
U ime glavnog ravnatelja hrvatske policije, vijenac je položio izaslanik – načelnik Policijske uprave virovitičko-podravske Marcel Štrok, sa suradnicima, načelnik općine Mikleuš Robert Grabar, u pratnji predsjednika Općinskog vijeća općine Mikluš Miroslava Lazar, u ime Virovitičko-podravske županije te gradova Slatine i Virovitice vijenac su položili: dožupan Mario Klement, gradonačelnik Slatine Tomo Tomić i zamjenica gradonačelnika Virovitice Vlasta Honjek-Golinac, u ime prijateljskog grada Donje Stubice vijenac je položila Ivanka Znika, u ime grada Orahovice, vijenac je položio gradonačelnik Milan Babac, u ime svih općina s područja Virovitičko-podravske županije zajednički vijenac polažili su načelnici općina, predvođeni načelnikom općine Voćin Predragom Filić, u ime susjedne općine Čačinci, vijenac je položio predsjednik Općinskog vijeća Čačinaca Mirko Mališ, u ime općine Nova Bukovica, vijenac je položio načelnik općine Tomislav Bračun, zajednički vijenac u ime Hrvatskog časničkog zbora Slatine polažili su predsjednik Hrvatskog časničkog zbora – Odbor Slatina, pukovnik u mirovini Vlado Međimurac, te prvi zapovjednik 136. brigade Hrvatske vojske, brigadni general u mirovini Josip Černi, u pratnji ostalih slatinskih zapovjednika i časnika, te u ime Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Policijske postaje Orahovica 1990./1991., vijenacje položio predsjednik udruge Miroslav Buneta.
Nakon održane komemoracije na groblju, održana je tribina ” Stradanje Četekovaca, Čojluga i Balinaca 4. rujna 1991.,” u kojoj su sudjelovali dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Memorijalnog dokumentacijkog centra, te povjesničar profesor Dino Mataz, inače i član Udruge djece branitelja Slatine. Povjesničari su izlagali o Domovinskom ratu na području bivše općine Slatine.
Povijesni kontekst – krvava jesen 1991.
Prije rata u Balincima, Četekovcu i Čojlugu živjelo je 690 stanovnika, od čega 490 Hrvata i 177 Srba. Upravo je etnička struktura bila podloga za planove velikosrpske politike, koja je pod palicom Slobodana Miloševića težila stvaranju tzv. „Velike Srbije“.
Prvi znakovi nemira bili su uhićenja, mučenja i ubojstva Hrvata u Voćinu i okolici. Barikade, granatiranja i prijetnje postajale su svakodnevica, a 4. rujna 1991. agresorske snage krenule su u masovni napad. Branitelji s tek petnaestak pušaka nisu mogli zaustaviti nadmoćnog neprijatelja, ali su uspjeli spasiti 300 civila izvodeći ih kroz kukuruzišta pod kišom metaka i granata.
Sela su nakon masakra gorjela, a preživjeli su svjedočili o dimu, smradu i praznim ulicama. Samo nekoliko dana kasnije, 8. rujna, Slatina je svjedočila potresnom prizoru – 24 lijesa položena su na glavnom trgu, dok je cijela županija oplakivala svoje mučenike.
Naslijeđe žrtava i opomena budućnosti
Masakr u Četekovcu, Balincima i Čojlugu bio je tek najava kasnijih tragedija, poput pokolja u Voćinu u prosincu iste godine. No, unatoč boli, zajedništvo i odlučnost hrvatskog naroda ostali su jači od mržnje.
Komemoracija održana danas poruka je da se nevinih žrtava ne smije zaboraviti, a njihova patnja mora biti opomena svim budućim generacijama.
„Oni su dali život za Hrvatsku. Na nama je da živimo u zemlji za koju su oni poginuli i da je gradimo u miru, ali nikada ne zaboravljajući njihovu žrtvu“, zaključeno je na današnjem skupu u Četekovcu.
Popis žrtava prema mjestu stradanja:
Selo Balinci
sokak:
Nikola Magdić iz Balinaca, star 58 godina – ubijen; Ivica Biškupović iz Balinaca, star 66 godina- ubijen; Rozalija Vlatković iz Balinaca, stara 92 godine – ubijena; Ika Biškupović iz Balinaca, stara 76 godina – ubijena; Marko Rukavina iz Balinaca, star 59 godina – ubijen; Manda Rukavina iz Balinaca, stara 69 godina – ubijena; Ivan Biškupović iz Balinaca, star 48 godina – ubijen; Mijo Lovrenc iz Balinaca, star 32. godine – ubijen; Josip Butorac iz Balinaca, star 63 godine – ubijen.
glavna cesta:
Juraj Borovac iz Balinaca, star 65 godina – zaklan i zapaljen; Ivan Rukavina iz Balinaca, star 68 godina – zaklan, masakriran, izvađeno mu srce.
Selo Četekovac:
Josip Potočnik iz Balinaca, star 24 godine – ubijen; Nikola Butorac iz Četekovca, star 34 godine – mučen i ubijen; Duško Košorog iz Četekovca, star 22 godine – mučen i ubijen; Mile Starčević iz Balinaca, star 36 godina – mučen, zaklan i zapaljen; Marko Rukavina iz Balinaca, star 42 godine – ubijen; Adam Krupa iz Četekovca, star 26 godina – ubijen.
Selo Čojlug:
Josip Tonc iz Četekovca, star 18 godina – ubijen; Marija Matičić iz Čojluga, stara 68 godina – mučena i ubijena; Terezija Troha iz Četekovca, stara 82 godine – mučena i ubijena; Franjo Sabo iz Čojluga, star 59 godina – ubijen; Marko Sabo iz Čojluga, star 28 godina – mučen i zaklan; Milan Mlakar iz Četekovca, star 25 godina – ubijen; Zlatan Pinčar iz Četekovca, star 36 godina – ubijen.
Od ukupno 24 ovdje popisane žrtve (20 civila, 2 pripadnika MUP-a i 2 branitelja), 5 je žena i 19 muškaraca; starijih od 60 godina je 9; najstarija žrtva imala je 92 godine, a najmlađa 18. Patolozi su naknadno utvrdili kako je veliki broj njih prije smrti bio mučen, a neka su tijela bila i paljena. Posebno surov, monstruozan zločin izvršen je nad Ivanom Rukavinom, kojem je domaći četnik Relja Dragičević (iz Balinaca) najprije odsjekao uho, potom rasparao bajunetom grudi i još živom izvadio srce.
O pokolju Hrvata u Hrvata u Četekovcu, Čojlugu i Balincima Dino Mataz snimio je dokumentarni film Krvavi četvrti. Dok je dr.sc Miljenko Brekalo napisao knjigu Slatinska kronika Domovinskog rata u kojoj su navedeni svi događaji, kao i pojedinačne paravojne snage.
Tokom koemoracije, moderator je pročitao pismo koje je napisala Julijana Paulin, rođena Pinčar, koja je u to vrijeme bila prodavačica u Četekovcu, kako bi podijelila svoju priču i svoja sjećanja na 4. rujna 1991. godine.
Tada je, sa svojim dvogodišnjim sinom Ivanom, četverogodišnjom kćeri Ivanom, suprugom i ostalim sumještanima, bježeći iz Četekovca kroz nepregledna polja kukuruza, spašavala goli život. Jutro je kupalo sunce, a čuo se pjev šumskih ptica. Prividan mir s unutarnjim nemirom rađao je najtužniji dan koji možete zamisliti. Bježite, a nema izlaza osim kroz kukuruze, da vas ne vide.
Kukuruzi, zeleno-žučkasti, duboki i strmi kanali, vrele koprive, trnje i šikare… Vedro, sunčano jutro narušava kiša metaka i granata. Neizvjesnost, tuga, bol, molitva, plač uplašene djece, jauci izmučenih staraca… Tužan pogled na Četekovac u plamenu.
Sve to, kao u snu, proživljava duga kolona mještana. Tihim šapatom i šuštanjem kukuruza probijaju se naprijed. U mislima prebiru događaje i pitaju se: „Zašto? Zbog čega je kriva ova duga kolona civila?“
Kolona se kreće. Jedan za drugim, svi s istim mislima. Jačim šapatom netko reče: „Brže, ljudi, gori cijelo selo!“ Glave se okreću unatrag, a iznad Četekovca uzdiže se dim. Visok, gust, crn i ružan dim. Granata za granatom, rafali mitraljeza…
Tihi dječji glas upita po tko zna koji put: „Mama, neće pucati? Neće, ne boj se?“ Nije stigla izgovoriti riječ utjehe svome dvogodišnjem sinu, a već iznad njih lete novi i novi smrtonosni rafali iz mitraljeza. Zagrme granate, zatrese se zemlja i vrati ih u stvarnost. Suznih očiju gledala je selo u kojem su ostala zgarišta i smrt posijana od okrutnog četničkog noža.”
Bježali su, boreći se za goli život. Ostavljali su stoljetnu djedovinu u plamenu, mrtve neukopane, stoku neprehranjenu. Mrak se spuštao, utihnuli su granatni i mitraljeski rafali. Umorne noge posrtale su na svakoj prepreci. Konačno – cesta i spas, isprepleteni s tugom.
Nevjerojatnom snagom i hrabrošću, koju samo majke imaju, Julijana je spasila svoju djecu i sebe. Međutim, 24 njezina sumještana toga 4. rujna 1991. nisu imali tu sreću.
Načelnik Općine Mikleuš, Robert Grabar, u obraćanju je rekao:
„Danas smo se okupili u tišini i pijetetu na ovom svetom mjestu kako bismo se prisjetili jednog od najstrašnijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata – masakra u Četekovcu, Balincima i Čojlugu. Prošle su 34 godine od tog kobnog 4. rujna 1991. godine kada su bez milosti ubijeni naši susjedi, naši prijatelji i naši najmiliji. Samo zato što su bili Hrvati, jer su voljeli svoj dom i svoju domovinu.
Danas s ovog mjesta izražavamo duboko poštovanje prema svim žrtvama. Sjećamo se svih života koji su tog dana prekinuti, nedužnih ljudi čiji je jedini ‘grijeh’ bio to što su ostali na svojoj djedovini. Na nama je da čuvamo uspomenu na njih i prenosimo istinu budućim naraštajima.
Dragi prisutni, budimo dostojni žrtve ovih nevinih ljudi. Neka nas ova tužna priča vodi kroz izgradnju pravednijeg i boljeg društva. Neka im je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem.“
Rastući nemir i prve žrtve
Već tijekom kolovoza 1991. među stanovništvom je zavladala nesigurnost. Žene s djecom spavale su kod rodbine u Orahovici i Slatini, dok su muškarci ostajali u selima. Sve je kulminiralo pogibijom policajca Stjepana Mlakara, prve žrtve Domovinskog rata u Virovitičko-podravskoj županiji, i ranjeni njegove kolege – Franjo Sterle teže i Josip Jurković lakše;
Tada je postalo jasno da Srbi ne prihvaćaju legalnu vlast Hrvatske te da će oružjem pokušati stvoriti vlastitu paradržavu. Voćin je ubrzo postao središte pobune, a Jugoslavenska narodna armija naoružavala je pobunjeno stanovništvo.
U Voćinu je 14. kolovoza uhićen Branko Ilić, poslovođa hotela “Voćin”, odveden u logor Sekulinci i tamo ubijen;
19. kolovoza od domaćih Srba i četnika, uz potporu “JNA”, okupiran je Voćin i od tada se Hrvati u ovom selu nalaze u logoru na otvorenom. Dana 28. rujna, u Voćinu je uhićen Franjo Banovac, odveden u logor Gudnoga i tamo ubijen; bili su to zločini koji su najavili masovni pokolj u Voćinu (12. i 13. prosinca 1991.).
Opsada sela i barikade
Na ulazima u sela s većinskim srpskim stanovništvom podignute su barikade. Krajem kolovoza započela su i prva granatiranja hrvatskih sela. U Četekovcu je organiziran blokadni punkt koji su čuvali policajci i pripadnici Narodne zaštite, slabo naoružani, ali odlučni da brane svoje domove.
„Vidjeli smo četnike u uniformama kako govore da će pobiti sve Hrvate. Tad smo znali što nas čeka“, prisjećaju se preživjeli svjedoci.
Napad 4. rujna 1991.
Ujutro, 4. rujna, u 9 sati i 5 minuta, policijska postaja u Slatini primila je dojavu o snažnoj pucnjavi iz pravca Četekovca. Bio je to početak napada. Branitelji su zauzeli položaje, no bili su brojčano i oružjem nadjačani.
Istodobno je kod Čojluga postavljena zasjeda kako bi se spriječio dolazak hrvatskih pojačanja. U njoj je ubijeno sedmero civila. Policajac Ivica Tomljenović preživio je i kasnije svjedočio o užasima koje je ondje doživio.
„Šaljite pomoć, nemamo municije, napali su nas!“ – bio je očajnički vapaj preko radio veze iz opkoljenog Četekovca.
Proboj i krvava cijena
Branitelji iz Mikleuša dobili su zapovijed da pokušaju probiti obruč i pomoći mještanima. Kretali su se kroz kukuruzišta i šumu, no neprijatelj je bio spreman. Uslijedila je žestoka paljba, a hrvatski su se branitelji morali boriti slabim pješačkim naoružanjem.
Bitka je trajala do oko 17 sati, a onda je uslijedio proboj
Malobrojni branitelji su raspolagali s oko 15 pušaka (u većini lovačkih) s vrlo ograničenom količinom streljiva. Kad su uvidjeli kako nemaju nikakvih šansi odbiti napade neusporedivo brojnijeg i do zuba naoružanog agresora i shvaćajući da bi njihova uzaludna obrana mogla biti preskupo plaćena – ponajprije životima njihovih članova obitelji i ostalih mještana – odlučili su okupiti civile i probiti se iz obruča. Tako je zahvaljujući braniteljima koji su iste večeri (4. rujna) krenuli u proboj prema Mikleušu, od sigurne smrti spašeno 300 civila – žena, djece i staraca. U to vrijeme kukuruz bio već dosta visok i pružao je zaklon koloni koja se provlačila preko njiva praćena mitraljeskom i topničkom vatrom koja je povremeno otvarana iz sela Krasković i zahvaljujući ovoj olakotnoj okolnosti, akcija spašavanja uspjela je.
Branitelji i mlađi ljudi nosili su na rukama nemoćne – starce, žene i djecu. Neke od njih su morali na jedno vrijeme sakriti u kukuruzište i vratiti se po njih, jer ih nisu bili u stanju sve ponijeti odjednom.
Tako se ovo povlačenje iz napadnutih sela niz rijeku Voćinku produljilo do večeri, kad su (oko 21:00 sati) branitelji i civili konačno izašli na magistralnu cestu između Čačinaca i Mikleuša, gdje su se kod mosta na Vojlovici sreli s hrvatskim snagama. Nažalost, neki od mještana Balinaca, Četekovca i Čojluga nisu ni pod koju cijenu htjeli napustiti svoje domove, pa su ostali na milost i nemilost zločincima koji nisu imali nikakvih obzira čak ni prema jedva punoljetnoj djeci, starcima i ženama.
Dim, smrad i prazna sela
Svjedoci događaja pamte strašne prizore: dim i smrad koji se širio od Četekovca prema Mikleušu, napuštene ulice i prazne kuće. „Kada smo stigli u Mikleuš, selo je već bilo poluprazno. Djeca i žene pobjegli su u strahu. Civile smo morali hitno zbrinuti i prevoziti u Slatinu, autobusima i privatnim vozilima, cijelu noć“, prisjeća se jedan od mještana.
Povratak u Četekovce 5. rujan
Dan kasnije, 5. rujna, skupina pripadnika ZNG-a i mještana, uspjela se probiti u Četekovac gdje su zatekli užasne prizore.
Na putu prema Četekovcu branitelji su nailazili na izrešetane automobile i spaljene kuće. Na tavanu jedne kuće pronađena je mitraljezna puška i gomile čahura – dokaz da je selo napadnuto teškim naoružanjem.
„Palili su sve. Kuću po kuću. Tjerali su taoce – žene i djecu – pred sobom. Ljude koje su našli ubijali su na licu mjesta“, svjedoče preživjeli. Tijela ubijenih danima su ležala na ulicama, a tek kasnije su skupljena i prevezena u Slatinu.
Antun Poe, rođen u Četekovcu, živim u Mikleušu,“ započinje svoje svjedočanstvo jedan od preživjelih. „Sudjelovao sam u prvom proboju 4. rujna, jer je to bilo samo 150 metara od naše rampe.“
Sjeća se i prvih trenutaka napada: „U prvim minutama pored mene je ranjen suborac. Mi smo nastavili pružati otpor dok se oni nisu počeli povlačiti. Nismo imali puno naoružanja, ali smo izdržali.“
„Ostali smo raspoređeni, nas sedmorica, po Mikleušu u jednoj maloj ulici i držali straže do jutra,“ prisjeća se. „Ujutro smo krenuli prema Četekovcu i Čojlugu da vidimo što se dogodilo.“
Slika koju su tamo zatekli bila je stravična: „Naišli smo na mrtve, skupljali ih i prevozili u Slatinu. U jednom trenutku sam čak čuo da su i mene proglasili mrtvim, jer me metak okrznuo. Morao sam ponovno prijaviti da sam živ.“
Opisuje i ulazak u selo sljedećeg jutra: „To je bilo 5. rujna, ujutro, oko devet sati. Nas sedam krenulo je unutra, nismo znali hoće li netko još biti tamo. Išli smo gotovo bez razmišljanja, bez pravog naoružanja.“
U Balincima prizori su bili jezivi. „Kod gostionice i trgovine naišli smo na mrtve i spaljene. U Balincima su svi koji su ostali bili masakrirani, mučeni, zaklani. Vidjeli smo i vađena srca, zaklane stare bake.“
Naglašava da u tim trenucima nije bilo vremena za strah: „Nismo razmišljali ni o čemu drugome, samo kako spasiti preživjele i pomoći onima koji su još davali znakove života.“
Uspomene na suborce posebno ga pogađaju: „Moj brat Ivica ranjen je na ulazu u selo, ali je uspio otkotrljati se desetak metara i ispucao okvir. Pao je na asfalt, a tada je naišao mještanin Ferdo Tonkši i spasio ga.“
Drugi preživjeli, Dragan Tomljanović, dodaje: „Ja sam rodom iz Balinaca, ali sam tada živio u Slatini. Kad sam pokušao ući u selo, dočekali su me naoružani mladići. Imao sam dva pištolja. Pokušao sam se našaliti i rekao: ‘Dečki, ide li posao?’“
Nakon toga priključio se Zboru narodne garde: „Bio sam u izviđačkom vodu iz Voćina s pokojnim Ljudevitom Mučetom, koji je kasnije poginuo kod Slatine i Čeralija. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.“
Sjećanja na mrtve iz Četekovca ostala su urezana zauvijek. „Kad smo ušli u selo, zatekli smo strašne prizore. Većinom su to bili stariji ljudi. Na snimkama se vidi i baka Ika, starija od devedeset godina, ubijena na pragu svoje kuće.“
Svjedoci danas naglašavaju da njihova sjećanja ostaju trajni dokaz: „Mi smo očevici tih događaja. Možemo u detalje ispričati sve što se dogodilo. Četnici su masakr izveli između 17 i 21 sat, s namjerom da zastraše narod i presijeku liniju između Mikleuša i Humljana.“
Zaključuju s jednom misli koja se najdublje urezuje: „Unatoč tome što smo bili malobrojni i slabo naoružani, uspjeli smo pružiti otpor i obraniti ovo područje. Taj otpor spriječio je njihove planove.“
Užas koji je ostao urezan u pamćenje
Oni koji su sudjelovali u čišćenju sela opisali su prizore koji se ne mogu zaboraviti: poklane ljude, iznakažena tijela, razorene domove i opljačkane trgovine. Čak su i tijekom prikupljanja mrtvih branitelji ponovno bili na meti snajperske vatre s pravca Balinaca.
Tijela poginulih su nađena na pragovima kuća i po dvorištima.
Dob ubijenih je varirala, od 18 do 91 godine. Najstarije žrtve su bile žene (sve starije od 60 godina).
Rane na tijelima 19 ubijenih su odgovarale onima nastale vatrenim oružjem kada se hitci ispale iz puške s veće daljine, s time da su metci ispaljeni odostraga i/ili bočno od tijela. Jedan ubijeni je umro od dvije ubodne rane, koje su bile i jedine rane na tijelu. Tijelo jedne ubijene osobe je bilo u velikom postotku pougljenjeno, tako da se nije moglo dobro procijeniti uzrok smrti, odnosno je li ubijeni bio živ kada je tijelo zapaljeno.
8. rujna – dan tuge
Najpotresniji trenutak dogodio se 8. rujna 1991. godine u središtu Slatine. Na glavnom trgu, ispred zgrade općine, bilo je položeno 24 lijesa s posmrtnim ostacima žrtava masakra u Četekovcu, Balincima i Čojlugu.
„Bio je to prizor koji nikada nećemo zaboraviti. 24 obitelji zavijene su u crno. To je bio užas koji nam je pokazao što nas čeka“, svjedoče mještani.
Najava novih stradanja
Nažalost, masakr u ova tri sela bio je tek uvod u još krvavija događanja. Samo tri mjeseca kasnije, 13, prosinca 1991. godine, Voćin je doživio isti scenarij – ali u još većem obimu.
- Trump odgodio napad na Iran na zahtjev Pakistana?
Donald J. Trump šokirao je javnost objavom na Truth Socialu u kojoj tvrdi da su pakistanski lideri tražili intervenciju zbog podjela unutar iranske vlasti.… Pročitaj više: Trump odgodio napad na Iran na zahtjev Pakistana? - Mlinarić Šprajcu: „Zbog čega me mrzite, gospodine Šprajc?
Oštar istup saborskog zastupnika: Mlinarić prozvao Šprajca zbog „mržnje i prljavština“ ZAGREB, 21. travanj 2026. – Saborski zastupnik Domovinskog pokreta, Stipe Mlinarić Ćipe, objavio… Pročitaj više: Mlinarić Šprajcu: „Zbog čega me mrzite, gospodine Šprajc? - Ahmetović oštro u Saboru: “HDZ je mlinski kamen poštenim poduzetnicima, stvorili ste porez na korupciju!”
U Hrvatskom saboru, saborska zastupnica Mirela Ahmetović žestoko se obrušila na HDZ-ovo poimanje poduzetništva, nazvavši ga “kroni kapitalizmom u najmalignijem obliku”. Upozorila je kako… Pročitaj više: Ahmetović oštro u Saboru: “HDZ je mlinski kamen poštenim poduzetnicima, stvorili ste porez na korupciju!” - Medved u Sloveniji: Hrvatska preuzima 500 žrtava rata
POTRAGA ZA ISTINOM U CRNGROBU: Hrvatska uskoro preuzima posmrtne ostatke 500 žrtava iz Slovenije Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved boravio je… Pročitaj više: Medved u Sloveniji: Hrvatska preuzima 500 žrtava rata - Jandroković primio vodstvo Hrvatskog generalskog zbora
Jačanje sigurnosti i očuvanje vrijednosti: Jandroković s izaslanstvom Hrvatskog generalskog zbora ZAGREB, 21. travnja 2026. – Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković primio je u… Pročitaj više: Jandroković primio vodstvo Hrvatskog generalskog zbora - Održana sjednica Odbora za obranu
Saborski Odbor za obranu prihvatio je ključna izvješća koja se tiču nacionalne sigurnosti i međunarodnog pozicioniranja Hrvatske. Uz potvrdu o uspješnoj evakuaciji hrvatskih vojnika… Pročitaj više: Održana sjednica Odbora za obranu - Povijesni iskorak: Dan kada je Hrvatska osigurala NATO članstvo
ZAGREB – U modernoj političkoj povijesti rijetki su datumi koji s tolikom težinom definiraju sigurnosnu i vanjskopolitičku budućnost jedne države. Upravo na današnji dan,… Pročitaj više: Povijesni iskorak: Dan kada je Hrvatska osigurala NATO članstvo - BUZ oštro: Prosvjed umirovljenika bio je jedno veliko NIŠTA!
Blok umirovljenici zajedno (BUZ) oštro je kritizirao nedavni prosvjed u organizaciji sindikalnih središnjica i Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH). Tvrde da su umirovljenici ponovno izmanipulirani… Pročitaj više: BUZ oštro: Prosvjed umirovljenika bio je jedno veliko NIŠTA! - Godinu dana bez „Pape s periferije”: Sjećanje na ostavštinu pape Franje
Prošla je točno godina dana otkako je svijet napustio papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio. Njegov odlazak 21. travnja 2025. godine rastužio je… Pročitaj više: Godinu dana bez „Pape s periferije”: Sjećanje na ostavštinu pape Franje - Osam dječjih života ugašeno u nezapamćenom valu obiteljskog nasilja
U stravičnom pohodu Shemara Elkinsa u Shreveportu ubijeno je osam dječaka i djevojčica. Zajednica traži hitnu reformu i koordinaciju u borbi protiv nasilja u… Pročitaj više: Osam dječjih života ugašeno u nezapamćenom valu obiteljskog nasilja
