Portal Veterani - Jesmo Li Mi Svi Ustaše Kako Nas Prozivaju "komšije"?

Piše: Morisa Mikić

Rođena sam u Jugoslaviji pod komunističko – socijalističkim režimom. Školovana sam ( kao i velika većina onih starijih od 40 god ) u sustavu koji me je cijelu osnovnu školu učio da su ustaše fašisti, koljači, zlo, sramota….

Potiho kod pokojnih babe i dide ( prabaka i pradjed ) čula sam da je dida bio ustaša. On je bio čovjek s kojim smo kao djeca provodili puno vremena. Bio je nježan, pažljiv, sjećanja na njega su “ljepota bezbrižnog djetinjstva”. Rijetko, gotovo nikad nije pričao o ratu, ponekad na moj upit bi odgovorio kroz suze da je ponosno nosio hrvatsku trobojnicu i šahovnicu i da je čuvao hrvatsku granicu u Zemunu. Upečatljivo se sjećam psovke: “Kurve englezi!”, pri tome je mislio na izdaju kod Bleiburga. Više sam saznala od babe koja mi je objasnila da nisu mogli ni znali kako drugačije, nego uz Hrvatsku, uz Stepinca, uz koga ako ne uz našu zemlju, nakon što su nam ubili našeg Stjepana Radića … onda bi počela plakati i govoriti o križnom putu, o krasnim ljudima, momcima, koje su partizani ko stoku tjerali u koloni, a žene su pekle kruh i bacale preko kapija kad stiže kolona… kroz suze nije više puno govorila.

I tako sam odrastala slušajući oprečne priče o tome tko su ustaše. Učila sam školsko gradivo i dobivala petice, učila sam partizansko – komunističku laž, a znala sam istinu, znala sam što je bilo. Znala sam da mi je dida bio ustaša i da je bio dobar čovjek – hrvat, koji je za dlaku izbjegao smaknuće, no u Srbiji u rudnicima je bio nakon rata na prisilnom radu punih 6 godina.

Onda je došla 90-ta, za “komšije” koji su ubijali i klali po Vukovaru, mi smo bili ustaše. Nisam znala da li da se ponosim ili da se stidim što me zovu ustašom. U njihovom rječniku nema hrvata, samo “ustaše”.

Željela sam bolje shvatiti povijest i istinu.

Svjedoci smo ovih dana rafalne paljbe i iznutra i izvana o navodnoj reustašizaciji Hrvatske. Nije to od jučer, traje to godinama i uvijek iz istih centara kojima je suverena i samostalna Hrvatska bila i ostala bolna realnost.

A sad malo o pravim ustašama. Kako je i zašto nastao taj pokret i koji je razlog. Idemo redom _-ustaški pokret osnovan je 1929. godine pod paskom tada poznatog pravnika Ante Pavelića. Uzeli su revolucionarno ime ustaše po ustanicima iz Rakovačke bune pod vodstvom Eugena Kvaternika, a protiv Apsolutizma Austro Ugarske monarhije. U samim počecima malobrojan i slabo organiziran Ustaški pokret je kao program postavio slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Jer je tada Hrvatska bila pod okupacijom Kraljevine Jugoslavije. Dodatan povod i zamah dalo im je brutalno ubojstvo Hrvatskih zastupnika u skupštini u Beogradu i gubitak Stjepana Radića. To je bio samo šlag na tortu neviđenog terora srpskih žandara i apsolutne centralizacije vlasti u Beogradu gdje se Hrvate ništa nije pitalo. Njihova struktura i rituali bili su tipični za sve tajne organizacije u cijeloj jugoistočnoj Europi poput VMRO ili Crne ruke. U samim počecima to je bilo oko 3000 do 4000 ljudi raznog profila i obrazovanja, a do 1941. godine, ne više do 10.000 ljudi. Sve ih je spajala ideja slobodne Hrvatske i borba protiv srpske tiranije i hegemonizma. Prvi logori vojnog tipa za uvježbavanje ustaše su bili osnovali u Italiji ( otok Lipari ) i u Mađarskoj ( janka puszta ) jer im je bio zabranjen bilo kakav rad u Jugoslaviji i bili su proglašeni terorističkom organizacijom. Iz tog vremena poznat je i velebitski ustanak koji nije uspio, ali im je digao rejting u narodu. Skoro do početka travnja 1941. godine provode u emigraciji i tada se nakon što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine proglasio NDH prva velika grupa emigranata sa Pavelićem preko Karlovca vraća u Zagreb. Suočeni sa kaosom i ostacima razbijene kraljeve vojske pokušavaju uspostavit vlast i formirati neometan rad svih državnih tijela kao i rad vojske i policije. Već u lipnju i srpnju 1941. započinje sveopća pobuna u ruralnim krajevima pretežito naseljenim srbima Banovine, Korduna, Like, te sjeverne Dalmacije kao i napadi na sve oblike vlasti tek novoformirane Hrvatske države. Nažalost isto čemo gledati i 1991. – istu pobunu protiv nove vlasti. Tada 1941. godine Ustaška vlast reagira na način da šalju tek uspostavljene vojne formacije u gašenje pobune i čišćenje terena. Na obje strane padaju žrtve i započinje rat koji će trajati idućih 5 godina. Rat čije repove gledamo i slušamo do danas uglavnom u crno bijeloj tehnici sa isključivo krivcima i zločincima na jednoj strani. Odmah da razjasnim da sam oštro protiv bilo kakvih zločina bez obzira o kome se radilo. To oštro osuđujem. Poštujem svakog čovjeka bez obzira na vjeru ili naciju. Drugi svjetski rat bio je brutalan i nemilosrdan ma o kojoj strani se radilo. Ipak knjige su pisali pobjednici. Ustaški pokret i sami ustaše kao oružana formacija svoj put završili su u svibnju 1945 uglavnom po Slovenskim šumama i jamama masovno likvidirani od strane partizana. Bez suda i presuda. I od tada pa do 1991. godine imali smo samo jednu istinu i samo jednostranu historiografiju baziranu na odluci pobjednika rata koji je cenzurirao i kažnjavao bilo koje drugo viđenje te problematike. Sam drugi svjetski rat, kao i metode ratovanja treba stavit u kontekst tog vremena koje nije bilo lagano i gdje je počinjeno bezbroj zločina na svim stranama. Pa i ustaškoj strani. Bez ikakve sumnje je i to da je u ustaškom pokretu bilo pojedinaca koji su radili vojnicima nedozvoljene stvari i time osramotili uniformu Hrvatske vojske. Na brojku od 200.000 ljudi pod oružjem to je teško izbjeći. Same osude ali i optužbe su dolazile isključivo od strane pobjednika i kao rezultat osvete nad poraženim. Rimljani bi rekli ” Vae Victis ” ili “Jao poraženima”. Ono što mene najviše smeta u cijeloj priči je to što ispada da su ustaše pale sa Marsa 1941. godine i započele rat protiv mirnih i golorukih srba – “NIČIM IZAZVANI”. Za razumjeti ustaški pokret treba se vratiti daleko prije 1941. i tada se može razumjeti više. Represija stvara represiju kao i sila kontra silu. To je još uvijek tematika podložna istraživanju radi objektivne istine. To nije revizija povijesti, nego ispravak izmišljene partizanske povijesti. Povijest bez ideološkog utjecaja i isključivosti. Sva poslijeratna brutalnost partizana i komunista nije bila usmjerena samo na kažnjavanje samih ustaša nego cjelokupnog Hrvatskog naroda, te u prvom redu pokušaja stvaranja bilo kakve Hrvatske države.

Velikosrpskoj pretenziji na Hrvatsku i na hrvatski teritorij je svako veličanje domoljublja ustašluk.

Za “komšije” su Ustaše svi oni hrvati i domoljubi koji su htjeli Hrvatsku državu 1929. godine, zatim oni iz 1941. godine, ustaše su i oni hrvati koji su željeli veću samostalnost 1971. godine kroz Hrvatsko proljeće, također i oni iz 1990 i 1991. godine.

Dakle, da sumiram, osuđujem fašizam, osuđujem sve one koji su pod okriljem fašizma počinili zločine. Poštujem svakog čovjeka, poštujem i one koji žive u Srbiji i vole svoju domovinu. Poštujem i volim sve koji žive u Hrvatskoj i poštuju ovu zemlju kao svoju domovinu.

Ali, ako je, u kontekstu velikosrpskih pretenzija na Hrvatske zemlje, ustaša svatko tko voli i brani samostalnost Hrvatske, a u smislu obrane opstojnosti naše domovine, onda mi ustajemo protiv takvih pretenzija i takvih politika.

Ustajemo protiv mržnje, ustajemo protiv onih koji šire velikosrpsku ideju na tlu Hrvatske, ustajemo protiv politike koja ne dozvoljava istrage partizansko – srpskih zločina iz 1945. godine, ustajemo protiv blaćenja naših branitelja, ustajemo protiv novih ideologija temeljem kojih bismo trebali zatajiti vjeru i domovinu.

I kada kažu da je “Thomsonov koncert ustaški pir!”, onda im poručujem da bi im bilo korisno poslušati tekstove pjesama koje se pjevaju na tim koncertima. Jer ta okupljanja su ustanak protiv svih koji nam diraju u vjeru, u ljubav prema domovini i domu, u ljubav prema svima onima od stoljeća sedmog do danas koji su životima i krvlju natopili zemlju po kojoj sada slobodni kročimo.