Portal Veterani - Knez Branimir: Priznanje Hrvatske

Povijesni preokret dogodio se u svibnju 879. godine kada je svrgnuta bizantska vlast. Saznajte kako je mudri Knez Branimir strateškim savezom sa Svetom Stolicom osigurao prvo međunarodno priznanje i trajnu neovisnost hrvatske države, usmjerivši našu povijest prema Zapadu.

Prije Branimirova preuzimanja vlasti, kneževinom je vladao Zdeslav (vladao do 879. godine), vladar koji se otvoreno oslanjao na Bizant i Carigrad, djelujući kao bizantski vazal. Zdeslavova probizantska i procarigradska politika značila je podčinjavanje hrvatskog teritorija interesima carigradskog patrijarha Focija. Focije, koji je bio u dubokom i oštrom sukobu s rimskim papama (što je kulminiralo ranim crkvenim raskolom), nastojao je proširiti svoj utjecaj na zapadni Balkan, pri čemu je splitska nadbiskupija, oslanjajući se na dalmatinske gradove pod bizantskim utjecajem, služila kao glavni instrument te politike.

Ovakva orijentacija izazvala je snažno nezadovoljstvo među hrvatskim plemstvom i narodom. Nezadovoljstvo je preraslo u otvorenu pobunu u proljeće 879. godine. Prema povijesnim izvorima, posebice djelu Chronicon Venetum et Gradense Ivana Đakona (iz ranog 11. stoljeća), “određeni Slaven imenom Branimir” (“certain Slav of the name Branimir”) predvodio je ustanak u kojem je u svibnju iste godine ubijen knez Zdeslav u blizini Knina. Smrt Zdeslava označila je kraj bizantske hegemonije, a dolaskom Branimira (Dux Croatorum) započela je radikalna transformacija vanjske politike.

Strateški zaokret: Oslonac na Svetu Stolicu i pisma od 7. lipnja

Preuzevši vlast, knez Branimir suočio se s dvostrukom prijetnjom: mogućom odmazdom Bizanta te kontinuiranim asimilacijskim pritiscima franačkih vladara sa sjeverozapada. Shvativši da bi oslanjanje na bilo koju sekularnu silu rezultiralo gubitkom autonomije, Branimir je povukao diplomatski potez najviše razine – izravno se obratio Svetoj Stolici, nudeći Rimu vjernost hrvatskog naroda u zamjenu za duhovnu zaštitu i politički legitimitet. U tu svrhu, Branimir u Rim šalje svog pouzdanog izaslanika, “časnog svećenika Ivana” (ninskog svećenika), s porukom o povratku Hrvata pod okrilje Rimske crkve.

Ovaj je potez bio od neizmjerne koristi i za samog papu Ivana VIII. U vrijeme spomenutog sukoba s carigradskim patrijarhom Focijem, te u uvjetima kada su pape nastojali učvrstiti jurisdikciju nad Ilirikom, hrvatski povratak Rimu predstavljao je golemu političku i teološku pobjedu. Papa Ivan VIII. na Branimirovu poruku odgovara slanjem triju pisama, sva tri datirana na isti dan – 7. lipnja 879. godine. Ova trijada papinskih epistola sačuvana je u zbirci Epistolae Ioannis VIII. unutar Vatikanskog arhiva, a svaki dokument nosi specifičnu pravnu i političku težinu :

Pismo knezu Branimiru (Dilecto filio Branimir):

Pisano na pergamentu dimenzija 24 × 34 centimetra, ovo pismo započinje izrazito srdačnom i obiteljskom titulacijom “Ljubljenom sinu Branimiru“. U njemu papa Ivan VIII. obavještava Branimira o događaju koji se odvio na blagdan Uzašašća Gospodnjega, 21. svibnja 879. godine. Papa izvještava kako je tijekom euharistijskog slavlja na oltaru svetog Petra u Rimu podigao ruke prema nebu te udijelio svečani apostolski blagoslov knezu, njegovom narodu i cijeloj njegovoj zemlji. Ključna politička formulacija u pismu odnosi se na papinu molitvu da Branimir “sretno i sigurno vlada zemaljskom kneževinom”. U kodifikaciji srednjovjekovnog prava, ovakav eksplicitni papinski blagoslov zemaljske vlasti značio je de jure i de facto priznanje državne suverenosti. Time je Hrvatska po prvi puta u svojoj povijesti stekla status međunarodno priznatog, samostalnog subjekta. Štoviše, u kasnijem pismu iz 881. godine, papa Branimira oslovljava kao “slavnog kneza” (glorious prince).

Pismo ninskom biskupu Teodoziju

Budući da su splitski biskupi u to vrijeme gajili probizantske simpatije i odbijali priznati primat Rima, Branimir je težište crkvene vlasti u Hrvata prebacio na Nin. Papa u svom pismu od 7. lipnja naređuje ninskom biskupu Teodoziju da biskupsko posvećenje ne prima od drugih crkvenih autoriteta (čime je isključio akvilejske patrijarhe i splitske nadbiskupe), već isključivo polaganjem papinih ruku u Rimu. Ovime je hrvatska (ninska) biskupija stavljena u izravnu subordinaciju Svetoj Stolici, čime je dodatno osigurana neovisnost hrvatskog teritorija.

Pismo hrvatskom narodu i svećenstvu

U trećem dokumentu papa se obraća kolektivitetu hrvatskog naroda i nižeg svećenstva, izražavajući radost zbog njihova “povratka svetoj Rimskoj Crkvi” te otvoreno prijeteći izopćenjem onim biskupima koji bi se usprotivili primanju ovog blagoslova. Ovim je manevrom papa osigurao da Branimirov politički legitimitet dobije plebiscitarnu podršku unutar crkvenih struktura na terenu.

Vladavina kneza Branimira (od 879. do oko 892. godine)

Vladavina kneza Branimira (od 879. do oko 892. godine, nakon čega ga je naslijedio knez Muncimir) označila je prvu pravu konsolidaciju rane hrvatske države. Njegova je vlast bila obilježena snažnim graditeljskim zamahom (rekonstrukcija crkava), reorganizacijom crkve u nekadašnjoj provinciji Dalmaciji, intenzivnom kristijanizacijom društva te, po prvi put u hrvatskoj povijesti, bogatom epigrafskom i pisanom ostavštinom (brojni kameni natpisi s njegovim imenom). Papa Ivan VIII. u svojim pismima podržavao je i djelovanje svetog Metoda kojeg je imenovao prvim biskupom slavenskog liturgijskog jezika, čime je postavljen temelj za razvoj glagoljaške tradicije koja će postati jedinstven fenomen hrvatske crkvene i kulturne povijesti.

Značaj papinskih pisama od 7. lipnja duboko je ukorijenjen u kolektivnu memoriju. Povodom obilježavanja 1100. obljetnice ovog događaja, tijekom 1979. godine, u Ninu i diljem tadašnje SR Hrvatske i Jugoslavije, Katolička je crkva organizirala masovnu vjersku i nacionalnu manifestaciju pod nazivom “Branimirova godina”. Nadbiskupski ordinarijat u Zadru 1980. godine izdao je fotomonografiju “Branimirova godina – od Rima do Nina – 879.-1979.”, definirajući događaje iz 879. kao “krsni list hrvatske državnosti”.

Kontinuitet sjećanja vidljiv je i u suvremenom dobu. Papa sveti Ivan Pavao II. uputio je Hrvatima poruku prisjećajući se Branimirove godine kao poticaja na vjernost vjeri i tradiciji. Godine 2019., povodom 1140. obljetnice Branimirove godine, organizirane su svečanosti od Nina i Knina pa do svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, gdje je mons. Mile Bogović predvodio svečanu misu posvećenu “jedinstvu i slozi hrvatskog naroda”.

Na državnoj razini, Vlada Republike Hrvatske proglasila je 7. lipnja Danom hrvatske diplomacije. Na svečanim sjednicama povodom ovog datuma, hrvatski državni vrh, uključujući predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, ističe kako Hrvatska kroz svoj kontinuitet od 879. do danas ostvaruje višestoljetne snove o europskoj integraciji. Moderna diplomacija referira se na ove povijesne korijene dok aktivno sudjeluje u rješavanju globalnih izazova današnjice, pozicionirajući Hrvatsku unutar procesa Europske unije i NATO saveza, pa čak i dajući konstruktivan doprinos međunarodnim krizama poput pregovora o priznanju i implementaciji rješenja za Bliski istok i palestinsku državu, na što je ukazao i ministar Gordan Grlić Radman.