Masovni prosvjed za Liku okupio je 40.000 građana u Zagrebu. Ekološka katastrofa u Gospiću ujedinila je Hrvatsku protiv korupcije i eko-mafije.
Deseci tisuća zabrinutih i ogorčenih građana iz svih krajeva Republike Hrvatske slili su se u subotu, 5. rujna 2026. godine, u samo srce Zagreba na masovni prosvjed pod nazivom “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”, kako bi izrazili snažan otpor protiv stravičnog ekološkog kriminala i institucionalne korupcije koja je omogućila ilegalno zakapanje 37.000 tona opasnog, kancerogenog otpada u Gospiću. U organizaciji Građanske inicijative “Gospić je naš dom”, prosvjednici su u razdoblju od 11:00 do 13:40 sati, u veličanstvenom i potpuno mirnom maršu koji je krenuo s Tomislavca pa sve do središnjeg Trga bana Josipa Jelačića, ultimativno zatražili od Vlade Republike Hrvatske hitno uklanjanje toksičnih materijala, neovisni nadzor, dubinske promjene nacionalnog zakonodavstva te kaznenu odgovornost svih dionika onoga što javnost danas s pravom naziva “eko-mafijom”.
“Masovni građanski prosvjed pod nazivom ‘Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku’, koji se održao u subotu, 5. rujna 2026. godine u središtu Zagreba, predstavlja jedan od najvažnijih i najkompleksnijih društvenih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Potaknuto golemom ekološkom krizom uslijed ilegalnog odlaganja desetaka tisuća tona opasnog otpada u Gospiću, ovo je okupljanje nadišlo okvire uobičajenih lokalnih inicijativa i preraslo u svenacionalni pokret otpora protiv onoga što građani percipiraju kao umreženu institucionalnu korupciju, klijentelizam i djelovanje ‘eko-mafije’.”
S obzirom na to da su procjene posjećenosti sezale do vrtoglavih 40.000 sudionika na središnjem zagrebačkom trgu, vodeći politički analitičari, komunikolozi i sociolozi ovaj monumentalni događaj bez oklijevanja klasificiraju kao drugi najveći javni skup na toj povijesnoj lokaciji od samog proglašenja hrvatske neovisnosti, smještajući ga odmah uz bok povijesnom prosvjedu za opstanak Radija 101 iz studenog 1996. godine. Ovaj tekstualni prikaz donosi dubinsku, iscrpnu i slojevitu analizu svih aspekata ovog društvenog fenomena, detaljno rekonstruirajući tijek događaja i secirajući patologiju sustava koji je katastrofu omogućio.
Geneza ove razorne ekološke i društvene krize ne leži u pukom propustu, već u duboko ukorijenjenoj i pomno planiranoj kriminalnoj operaciji. Dopremanje smrtonosnog, opasnog otpada na lokaciju bivšeg silosa PPK Velebit u Gospiću započelo je još tijekom 2021. godine, a sve pod okriljem i krinkom legalnog poslovanja tvrtke Tipos Resurs. Prema opsežnim nalazima nacionalnih istražnih tijela i europske policijske agencije (Europol), organizirana i visoko sofisticirana mreža, čije su ključne figure bili supružnici Josip i Monika Šincek, uspostavila je nevjerojatno lukrativan međunarodni kanal za uvoz otpada iz razvijenih europskih država. Kamioni i šleperi puni toksičnog tereta stizali su primarno iz Italije, Slovenije i Njemačke. Operativni mehanizam ove beskrupulozne skupine temeljio se na sustavnom, drskom krivotvorenju poslovne, prateće i carinske dokumentacije. Visoko toksični, zapaljivi i opasni otpad svjesno se i namjerno lažno deklarirao kao potpuno bezopasna otpadna plastika ili pak mješavina otpada namijenjena bezazlenoj reciklaži.
Količine deponiranog materijala koje su otkrivene dosegle su enormne, gotovo apokaliptične razmjere. U krug bivše tvornice dopremljeno je nevjerojatnih 37.000 tona miješanog, nepoznatog otpada. Kako bi se prikrili tragovi ovog monumentalnog zločina protiv prirode, najveći dio tog smrtonosnog materijala – čak oko 33.000 tona – ilegalno je, pod okriljem noći, zakopan duboko u propusno krško tlo te naknadno, u pokušaju zataškavanja, prekriven debelim slojevima zemlje i šljunka. Na samoj površini drsko je ostavljeno oko 4.500 tona rasutog otpada s izrazito opasnim svojstvima te dodatnih 650 tona nepoznatog sadržaja zapakiranog u goleme industrijske “big bag” vreće. Daljnje iscrpne istrage potvrdile su ono čega su se mnogi pribojavali: Gospić, nažalost, nije jedina žrtva ovog monstruoznog lanca. Krakovi ove kriminalne hobotnice vodili su i do bivše tvornice namještaja Mundus u Varaždinu, koja je godinama služila kao tiho tranzitno skladište iz kojeg su stotine teških kamiona prevozile otpad prema srcu Like.
Nadzor nad prekograničnim prometom otpada, koji bi trebao biti prva linija obrane nacionalnog suvereniteta i zdravlja, pokazao se kao uvjerljivo najslabija i najkorumpiranija karika cjelokupnog državnog aparata. Prema službenim podacima Državnog inspektorata, u Republiku Hrvatsku godišnje stiže oko 871.000 tona različitog otpada. Međutim, statistika pregleda otkriva poraznu istinu o nefunkcioniranju sustava. U 2021. godini pronađeno je tek 90 nezakonitih pošiljaka s ukupno 1.816 tona ilegalnog otpada. Dvije godine kasnije, 2023. godine, obavljeno je samo 202 pregleda, prilikom kojih je otkriveno 46 nezakonitih pošiljaka teških 806 tona. Do potpunog obrata i razotkrivanja razmjera katastrofe dolazi tek u 2024. godini. Pod enormnim pritiskom probuđene javnosti i strogih međunarodnih institucija, Državni inspektorat (DIRH) bio je prisiljen naglo povećati broj inspekcija na 1.202 pregleda. To povećanje od gotovo 495 posto u odnosu na prethodnu godinu rezultiralo je šokantnim pronalaskom: otkriveno je čak 955 nezakonitih pošiljaka koje su sadržavale nevjerojatnih 18.608 tona ilegalnog otpada. Ovaj zapanjujući porast količine otkrivenog ilegalnog otpada od gotovo 2.000 posto nedvojbeno potvrđuje i cementira teze prosvjednika i struke da je državni sustav kontrole godinama bio ne samo neadekvatan i propustan, već i aktivno sudjelovao u okretanju glave.
Reakcija lokalnog i državnog birokratskog aparata na ovu krizu bila je obilježena ne samo neviđenom, gotovo tragikomičnom birokratskom sporošću, već i ozbiljnim, duboko ukorijenjenim koruptivnim radnjama. Ličko-senjska županija je u listopadu 2022. godine tvrtki Tipos Resurs nonšalantno izdala dozvolu za gospodarenje otpadom, koja je doduše izričito obuhvaćala isključivo obradu, a nipošto skladištenje niti zakapanje otpada. Ipak, stanovnici Gospića i okolice ubrzo su vlastitim očima uočili stotine teških teretnih vozila, šlepera i kamiona koja su, najčešće pod okriljem noći kako bi izbjegli poglede, dovozila nepoznat, smrdljiv materijal. Građani su bili s razlogom uznemireni oštrim, neugodnim kemijskim mirisima koji su se širili iz pravca industrijskog kompleksa te su tijekom cijele 2023. i 2024. godine kontinuirano, uporno i savjesno slali fotografije, videosnimke te podnosili službene prijave Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP), Državnom inspektoratu, Gradu Gospiću i Ličko-senjskoj županiji.
Unatoč tim dramatičnim vapajima lokalnog stanovništva, prva konkretna, opipljiva reakcija inertne inspekcije zaštite okoliša zabilježena je tek sredinom 2024. godine, kada su napokon zatražili ukidanje sporne dozvole. Županija je u lipnju doista ukinula dozvolu osumnjičenoj tvrtki, no uslijedio je neshvatljiv, gotovo kafkijanski administrativni obrat: već u listopadu iste te 2024. godine, županijski su uredi izdali potpuno novu dozvolu istoj toj tvrtki, potpuno i drsko ignorirajući sva prethodna saznanja o teškim kriminalnim nepravilnostima. Paralelno s tim apsurdom, stručna analiza koju je DIRH naručio od Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” još 2024. godine, jasno je i nedvosmisleno potvrdila prisutnost opasnih teških metala te utvrdila da je nedvojbeno riječ o ekotoksičnom, visoko zapaljivom i dokazano kancerogenom otpadu. Zastrašujuća je činjenica da su te krucijalne informacije, o kojima je ovisilo zdravlje tisuća ljudi, ostale zaključane u ladicama i potpuno izvan dosega javnosti sve do snažnog medijskog izbijanja afere.
Puni profil ove institucionalne truleži do kraja je ogoljen i izložen svjetlu javnosti kada je istraga napokon prešla iz mlake ekološke sfere u sferu oštrog uskočkog progona. U veljači 2025. godine provedena su prva velika, spektakularna uhićenja 13 osoba upletenih u mrežu. No, prava politička bomba odjeknula je i afera je dosegnula svoj vrhunac u studenom iste godine, kada je USKOK uhitio tadašnjeg glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića. Njegovo uhićenje zbog osnovane sumnje u koruptivno pogodovanje osumnjičenicima u ovom konkretnom slučaju izazvalo je potres na političkoj sceni, čime je do temelja i nepopravljivo narušeno povjerenje građana u krovnu državnu nadzornu instituciju koja ih je trebala štititi. Dodatno, istraga je logično proširena i na Jerka Kostelca, višeg savjetnika za zaštitu okoliša Ličko-senjske županije i tadašnjeg istaknutog člana vladajućeg HDZ-a, čovjeka koji je izravno, svojim potpisom, bio zadužen za izdavanje spornih dozvola osumnjičenoj mreži krijumčara.
Znanstveni, neovisni i neoborivi dokazi o apokaliptičnim razmjerima ove ekološke katastrofe stigli su tek u kolovozu 2026. godine, kada je Geotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu javnosti predstavio dopunjeni “Nalaz i mišljenje vještaka zaštite okoliša za lokaciju industrijskog kompleksa Gospić”. Rezultati su bili gori od najcrnjih predviđanja: vještačenje je neosporno, znanstvenom metodologijom potvrdilo iznimno ozbiljno zagađenje tla i podzemlja takozvanim “vječnim kemikalijama” (PFAS spojevima) i teškim metalima. Geološki i geografski kontekst ovom problemu daje posebnu, egzistencijalnu težinu. Lika nije obično tlo; to je područje izrazito poroznog i propusnog krškog terena, s nevidljivom, ali nevjerojatno kompleksnom mrežom podzemnih vodotoka, rijeka ponornica i spilja koji se nezaustavljivo probijaju prema obalnom pojasu i Jadranskom moru. Stručnjaci za hidrologiju dramatično su upozorili da desetci tisuća kubika tekućeg i krutog opasnog otpada predstavljaju permanentnu, tempiranu bombu i prijetnju kontaminacije golemih rezervoara pitke vode koji opskrbljuju velik dio obale. Ovaj egzistencijalni strah za osnovne, bazične životne resurse postao je onaj primarni okidač koji je potaknuo dotad tihu većinu građana na snažnu samoorganizaciju, posebno nakon spoznaje da su nadležne zdravstvene i okolišne institucije godinama svjesno ignorirale problem.
Odgovor na tu zlokobnu institucionalnu šutnju i izravnu prijetnju zdravlju i opstanku bila je pojava i strelovit uspon Građanske inicijative “Gospić je naš dom”. Inicijativa, organski sastavljena isključivo od lokalnih volontera, entuzijasta i duboko zabrinutih građana, formalizirala je svoj herojski rad odmah nakon prvih medijskih objava o aferi početkom 2025. godine. Njezin je društveni utjecaj eksponencijalno i nezaustavljivo rastao prema kraju ljeta 2026. godine. Kap koja je prelila čašu bila je spoznaja građana da ni spektakularna, televizijska uskočka uhićenja visokih dužnosnika, ni stotine stranica stručnih analiza nisu doveli do onog jedinog što je u tom trenutku bilo važno – fizičkog, trajnog uklanjanja toksičnog otpada s njihovog praga.
Nastojeći pod svaku cijenu izbjeći tužnu sudbinu mnogih prosvjeda u hrvatskoj povijesti koji su neslavno propali zbog političkog preuzimanja i sitnog strančarenja, Građanska inicijativa donijela je krucijalnu, stratešku odluku: striktno i beskompromisno odvajanje građanskog pokreta od svih etabliranih političkih stranaka. Iako su događaj nedvosmisleno i glasno podržali predstavnici gotovo cjelokupne parlamentarne oporbe, kao i Ured predsjednika RH Zorana Milanovića, organizatori su u danima uoči skupa kristalno jasno iskomunicirali svoja stroga pravila. “Mi mikrofon nećemo prepustiti strankama ni politici. Sve što izađe iz ovih okvira smatrat ćemo namjernim pokušajem diskreditacije”, naglasili su u vrlo oštrom službenom priopćenju. Organizatori su, poučeni iskustvom, bili svjesni da bi prepuštanje pozornice gladnim političarima u sekundi pretvorilo iskreni ekološki apel u jeftinu predizbornu kampanju, što bi poslužilo političkim protivnicima, vladajućima i skepticima za laku diskreditaciju cijelog pokreta. Ovakav mudar, inkluzivan pristup omogućio je dolazak desetaka tisuća građana najrazličitijih svjetonazora, ujedinjenih isključivo oko jednog, svetog, zajedničkog cilja – prava na čist i zdrav okoliš.
Operativna, terenska i logistička priprema prosvjeda “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” provodila se kroz intenzivnu, viralnu kampanju na društvenim mrežama, uz iznimno snažnu terensku prisutnost aktivista. U danima uoči prosvjeda, ulicama, trgovima i pothodnicima Zagreba masovno su osvanuli intrigantni, crno-bijeli plakati s jednostavnom, a prodornom porukom “Što će biti s Likom?”, stvarajući gotovo opipljivu atmosferu iščekivanja i bunta u zraku. Građanska inicijativa organizirala je besplatan ili snažno subvencioniran prijevoz za stanovnike pogođenih regija, pokazujući vrhunsku logističku sposobnost. Samo iz Gospića je te subote, 5. rujna, u rano jutro, točno u 7:00 sati, krenulo čak sedam prepunih, masivnih autobusa s glavnog kolodvora. Prizor njihova odlaska bio je filmski – sugrađani su ih u suzama ispratili paljenjem desetaka crvenih baklji, a nedugo zatim, na autocesti su im se pridružili i autobusi iz susjednog Otočca, s polaskom od Muzeja Gacke.
Događaj je u rekordnom roku poprimio svenacionalni, integrativni i duboko emotivni karakter. Solidarnost je stizala sa svih strana Lijepe Naše. Iz Splita su, u vrhunskoj organizaciji bratske Građanske inicijative “Zdravi Split” i uz logističku potporu stranke Centar, još u mraku u 5:00 sati ujutro krenula tri dupkom puna autobusa. Oni su se na poznatom ličkom odmorištu Janjče susreli, zagrlili i emotivno spojili s brojnim prosvjednicima koji su putovali iz Solina, Klisa, Trogira i Zadra. Značajna potpora stigla je i iz udaljenijih, ponosnih regija poput Istre, odakle su dolazili autobusi iz Pule i Pazina, zatim s otoka Paga, iz ranjene Banovine, primarno iz napaćenog Siska, te iz same goleme zagrebačke aglomeracije. Organizatori su, pokazujući visoku razinu građanske odgovornosti prema javnom redu metropole, unaprijed komunicirali sa zagrebačkim komunalnim službama te su uputili apel svim vozačima autobusa iz drugih gradova da putnike sigurno iskrcaju u širokom krugu Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, čime je elegantno spriječen potpuni prometni kolaps oko Glavnog kolodvora.
Subotnje jutro, 5. rujna 2026. godine, osvanulo je okupano suncem. Okupljanje prvih prosvjednika na Trgu kralja Tomislava (Tomislavcu) započelo je već oko 11:00 sati. Kontekstualno je iznimno zanimljivo primijetiti da su se istoga tog jutra, neposredno prije samog prosvjeda za Liku, na glavnom zagrebačkom trgu tradicionalno okupili i takozvani “molitelji”. Tako je centar grada od ranih jutarnjih sati bio ispunjen potpuno različitim, naizgled nespojivim društvenim skupinama, no sve je prošlo u savršenom miru, bez ijednog jedinog međusobnog incidenta ili povika.
Veliki prostor ispred povijesnog zdanja Glavnog kolodvora nevjerojatnom je brzinom postao pretijesan za masu koja je navirala. Ljudi su neprestano, u valovima, pristizali s kolodvorskih perona, izlazeći iz posebnih vlakova HŽ-a te iz redovnih gradskih ZET-ovih linija. Posebno su zabilježene ogromne, zagušljive gužve u liniji 229, koja je prevozila građane iz Novog Zagreba. Zbog strahovitog pritiska mase i brige za sigurnost djece i starijih, dio okupljenih morao je samoinicijativno, vođen instinktom mase, krenuti sjeverno prema zelenilu Zrinjevca i prije službenog formiranja povorke kako bi se izbjeglo opasno sabijanje. Točno u 11:35 sati, povorka je formalno, uz gromoglasan urlik odobravanja, krenula. Na njezinu su se čelu ponosno nalazili organizatori iz GI “Gospić je naš dom”, koji su nosili glavni, masivni transparent. Uz glasnu, hipnotičku ritmičku pratnju bubnjara, zaglušujuće zvukove tisuća zviždaljki i truba, kolona se polako, poput nezaustavljive rijeke, krenula valjati trasom preko Zrinjevca i Praške ulice. Zbog neslućene masovnosti, velik dio građana koji nije stao u glavnu kolonu, slijevao se na Trg bana Jelačića iz svih sporednih prilaznih ulica, Gajeve, Bogovićeve te iz Ilicom. Zagrebačka policija besprijekorno je osiguravala prometne koridore, privremeno obustavivši sav cestovni i tramvajski promet u centru.
Ono što je prosvjednoj povorci dalo poseban, neponovljiv sociološki pečat i što će ostati zapisano u analima hrvatske političke povijesti, bio je njezin nevjerojatno raznolik vizualni, ideološki i demografski identitet. Spojeno je naizgled nespojivo. Po prvi put u novijoj povijesti od ratnih devedesetih, u istoj su koloni, rame uz rame, mirno i dostojanstveno marširali pojedinci koji inače pripadaju potpuno suprotnim društvenim subkulturama. Fascinirani fotoreporteri i mediji zabilježili su kadrove kako zajedno koračaju ponosni ratni veterani odjeveni u crne majice posvećene vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” i Hrvatskom vijeću obrane (HVO), istaknuti pripadnici raznih navijačkih skupina i nositelji legendarnih zastava gardijske postrojbe “Tigrovi”, hodajući u savršenom suglasju uz bok zagrebačkim urbanim eko-aktivistima s dreadlocksima, mladim obiteljima koje su gurale dječja kolica te pojedincima u crnim majicama poznatih heavy metal bendova.
Kreativni, ručno ispisani transparenti koje su građani visoko podizali iznad glava savršeno su oslikavali širok raspon emocija – od duboke, iskrene ljudske zabrinutosti do britkog, nemilosrdnog političkog cinizma. Neke od najupečatljivijih poruka, koje su postale viralne, uključivale su parole poput “Priroda vrišti, smeće šuti” i “Voda je život”. Braniteljske populacije nosile su transparente s natpisima “Nismo mi smetlište” i bolnim stihom “Jadna naša domovino, zagađena zemljo mila”. Mlađi prosvjednici osmislili su inteligentnu i satiričnu jezičnu igru s akronimom za vječne kemikalije ispisavši “PFAS MATER”. Skupina iz Like nosila je masivan transparent “Gospić nije smetlište! Lika nije odlagalište!”, dok su im se gosti iz Podravine pridružili s rimom “Drava mora biti zdrava”. Zanimljivo je da je poruka ispisana na tečnom engleskom jeziku “Pluća Hrvatske više ne mogu disati” privukla ogromnu pažnju prisutnih međunarodnih novinskih agencija. Neizbježne su bile i poruke usmjerene izravno prema Banskim dvorima i Vladi: “Premijeru, kad si gladan, nisi svoj” te oštra provokacija “Možda gutamo samoglasnike, ali ne jedemo g…”. Tijekom epskog marša orile su se najpoznatije domoljubne pjesme, dok je iz srca usijane mase u pravilnim, marševskim razmacima odjekivalo zaglušujuće, prijeteće skandiranje: “Gospić, Gospić!”, “Izdaja, izdaja!” te izrazito anti-establišmentski povici “Odlazi HDZ!” i “Sram vas bilo!”. Glazbeni repertoar koji se puštao preko masivnog razglasa dodatno je simbolizirao ovo neočekivano nacionalno ujedinjenje, vješto i emotivno balansirajući između sirovog urbanog zvuka splitskog TBF-a, melankolije novog vala Jure Stublića te ponosnih, tradicionalnih, domoljubnih pjesama Dražena Žanka.
Središnji, govornički dio prosvjeda počeo je točno u podne na prepunom, igla-ne-bi-pala Trgu bana Josipa Jelačića. Službene su vlasti, iznimno tog dana zbog velikog javnog okupljanja u Zagrebu i istovremeno u Požegi, mudro i unaprijed isključile redovito testiranje policijskih i vatrogasnih sirena za uzbunjivanje koje se inače rutinski provodi prve subote u mjesecu točno u 12:00 sati. Taj je potez povučen kako bi se spriječila neopravdana panika ili stampedo među desecima tisuća gusto zbijenih ljudi na suncu.
Prvi se okupljenom mnoštvu s velike pozornice obratio Vladimir Šulentić u ime GI “Gospić je naš dom”. Njegov je glas drhtao od emocija dok je pozivao na mir, dostojanstvo i duboku ljubav prema domovini. Istaknuo je da nitko od okupljenih nije ovdje iz obijesti, već da su građani na prosvjed grubo primorani uslijed dugih 18 mjeseci sustavnog, bahatog ignoriranja institucija od kojih su samo i jedino tražili odgovore na bazična životna pitanja: “što to mi udišemo, što pijemo i što jedemo”. Pravi, beskompromisni političko-ekološki manifest zatim je iznio Vjekoslav Bušić, jedan od ključnih stratega i organizatora. Njegov je govor eksplicitno prepoznao predivnu različitost mase ispred sebe, ali i njezinu čeličnu, jedinstvenu svrhu. “Nismo svi isti, ovdje smo svi različiti, ali ovdje smo se okupili zato što nas povezuje nešto što je puno, puno veće od naših razlika, a to je neotuđivo pravo na zdrav život, pravo na zdrav zrak, pravo na čisto tlo i čistu vodu, pravo na našu domovinu točno onakvu kakvu smo je sanjali i za nju krvarili”, grmio je Bušić. Izravno, bez rukavica, optužio je državne institucije da su “šutjele kao najgore izdajice” te je zatražio momentalnu i dubinsku reformu državnih agencija. Apelirao je da se na rukovodeća mjesta hitno vrati stvarna struka, a da se zauvijek, zakonski, uklone ljudi s “političkim iskaznicama u džepu” koji su, vođeni pohlepom, omogućili ulazak brutalne eko-mafije. Bušić se oštro osvrnuo i na drsku manipulaciju brojkama o količini otpada, postavivši retoričko pitanje koje je odzvanjalo trgom: kako je moguće da 100.000 kubika tekućeg i krutog otpada u krškom terenu naprosto nekim čudom nestane iz službene papirologije, unatoč trajnoj, smrtonosnoj prijetnji podzemnim vodama?
Ipak, najupečatljiviji, najemotivniji i sociološki daleko najvažniji trenutak cijelog prosvjeda, trenutak koji je zaledio krv u žilama i trajno definirao cjelokupni emotivni i moralni ton događaja, bio je neplanirano snažan govor Željke Šikić. Riječ je o običnoj, hrabroj Gospićanki čija se obiteljska kuća igrom sudbine nalazi svega pedesetak metara od prokletog silosa uz koji je mjesecima u zemlju zakopavan toksični, smrtonosni otpad. Njezin potresan, iskren istup izazvao je trenutke potpune, sablasne tišine na ogromnom trgu prepunom ljudi, nakon čega je uslijedilo snažno, podržavajuće skandiranje njezina imena (“Željka, Željka!”) koje se orilo ulicama Zagreba. Njezina hrabrost prepoznata je i među poznatima.
Šikić je iznijela najteže moguće optužbe na račun vladajućih struktura. Ponosno se identificirajući kao sestra hrvatskog branitelja koji je svoj mladi život položio na oltar domovine poginuvši u Domovinskom ratu, uputila je otrovnu, ali istinitu strelicu ravno u srce političke elite. “Nas koji živimo svoj život pošteno i dostojanstveno, vi ste hladnokrvno predali u ruke ekomafiji”, započela je kroz suze, pa nastavila glasom koji je parao zrak: “Ja sam sestra hrvatskog branitelja koji je svoj život dao za naše živote, za slobodu. Za ovakvu, uništenu Hrvatsku, za zatrovanu zemlju i uništenu budućnost svog naraštaja moj brat sigurno nije dao svoj život!” Govoreći iz bolne pozicije majke, potresno je izjavila da svakodnevno umire od straha za zdravlje i budućnost vlastite djece, te je samu sebe i svoje susjede opisala kao ljude nepravedno osuđene na “pakleni život pored tona kancerogenog otpada”. Analitički promatrano, ovaj nevjerojatni govor Željke Šikić bio je ključna točka prijeloma jer je pred očima javnosti izveo svojevrsno semantičko redefiniranje modernog hrvatskog patriotizma i domoljublja. Patriotizam se nakon ovog govora više ne promatra isključivo i samo kroz prizmu slavnih ratnih narativa iz 1990-ih godina. U ovom suvremenom, izazovnom mirnodopskom razdoblju, domoljublje se jasno pretače u aktivnu građansku obranu vlastitog okoliša, u borbu za čisto tlo, bistar zrak i pitku vodu. Biti domoljub danas, poručila je Šikić, znači braniti domovinu od stranih korporativnih interesa, domaće eko-mafije i vlastitih korumpiranih državnih struktura.
Kako bi naglasili da stravičan slučaj u Lici nipošto nije izolirani, nesretni incident, već samo onaj najočitiji simptom potpuno, sistemski disfunkcionalnog nacionalnog sustava zaštite okoliša, organizatori su u ključnom dijelu programa mikrofon i pozornicu nesebično ustupili predstavnicima i žrtvama drugih, zaboravljenih ekoloških “crnih točaka” u Hrvatskoj. Iz Vranjica je pred mikrofone stala predstavnica tamošnje inicijative, iznoseći zastrašujuće, gotovo nevjerojatne podatke o dugotrajnim, smrtonosnim posljedicama industrijskog zagađenja. Hladnim brojkama podsjetila je zgroženu javnost da je zloglasna tvornica Salonit sve do 2006. godine nemilosrdno trovala okolno stanovništvo opasnim azbestom. Zbog te korporativne nebrige, u tom malom, pitoresknom mjestu od svega 1.200 stanovnika, do današnjeg je dana od iznimno teškog, agresivnog oblika raka pluća (mezotelioma) u mukama preminulo čak 400 mještana – punih trećina cijelog mjesta izbrisana je s lica zemlje. “To nisu brojke na vašim papirima, gospodo u odijelima. To su naši očevi, to su naše majke, to su naše sestre i braća”, dramatično je upozorila Vranjičanka, izazivajući suze u publici. Nakon nje, snažnu je poruku iz Siska poslala Snježana Sušnjević u ime građanske inicijative znakovitog imena “Siščani ne žele biti smetlišćani”. Upozorila je na katastrofalan lokalni problem u kojem su vlastodršci radnički Sisak pretvorili u jeftino odlagalište tuđeg smeća te na prijeteći, po zdravlje opasan projekt izgradnje takozvane “pilićarske ekobombe”, odnosno izgradnje stravičnih megafarmi peradi uz same domove ljudi. Sušnjević je oštro pozvala na odgovornost lokalne i državne vlasti te je, koristeći zamah mase, najavila masovni sisački prosvjed za 19. rujna, otvoreno pozivajući sve okupljene Zagrepčane i Ličane na demonstraciju iste ovakve, moćne solidarnosti.
Uoči i tijekom samog masovnog okupljanja, intelektualna jezgra Građanske inicijative “Gospić je naš dom” vrlo je precizno, pravnički i stručno artikulirala sedam jasnih, obvezujućih i provedivih ultimativnih zahtjeva usmjerenih izravno prema Vladi RH. Ovi zahtjevi jasno i nedvosmisleno ukazuju na to da inicijativa ne traži samo vatrogasne, populističke mjere za spašavanje Like, već zahtijeva dubinske, strukturne promjene kompletnog nacionalnog zakonodavstva koje bi spriječile da se Gospić ikada više ponovi.
Prvi zahtjev inzistirao je na predstavljanju cjelovitog, potpuno transparentnog i javnog plana sanacije svog zakopanog otpada s fiksnim, obvezujućim rokovima, i to u roku od najviše 20 dana. Bio je to izravan, brutalan pritisak na tromo vodstvo Fonda za zaštitu okoliša, koje je do tog trenutka, skrivajući se iza birokracije, otvorilo natječaje samo za uklanjanje onog sitnog dijela površinskog otpada.
Drugi, ujedno i logistički najteži zahtjev, ultimativno je tražio hitno, fizičko uklanjanje cjelokupnih 33.000 tona zakopanog opasnog otpada iz Gospića na siguran način u iznimno kratkom roku od tri mjeseca. S obzirom na to da Hrvatska sramotno ne posjeduje adekvatna postrojenja poput spalionica opasnog otpada te se u potpunosti oslanja na skupi izvoz, provedba ovog zahtjeva smatrana je tehnički i financijski gotovo nemogućom misijom za Vladu.
Treći zahtjev odnosio se na hitno uvrštavanje gradskog komunalnog odlagališta “Rakitovac” u državni Plan gospodarenja otpadom uz trenutno i neovisno uzorkovanje materijala, čime je na vidjelo izašao opravdan, paničan strah građana da je ista ta eko-mafija, koristeći tišinu noćnih sati, dio uvezenog toksičnog tereta tajno preusmjerila i raspršila po službenim, slabo nadziranim lokalnim komunalnim odlagalištima.
Četvrti, krucijalni zahtjev tražio je hitnu uspostavu dugoročnog, sveobuhvatnog državnog monitoringa tla, vode i zraka te zdravlja lokalnog stanovništva i radnika, no uz jedan presedan – uz strogi angažman isključivo neovisnih stručnjaka iz inozemstva i neovisne procjene rizika. Ovaj zahtjev je bolno ukazao na potpuni slom i nestanak povjerenja u kompromitirane državne institucije poput HZJZ-a i DIRH-a. Peti, pravno najdalekosežniji zahtjev, inzistirao je na hitnom uvođenju modernog instituta kolektivne zaštite u Zakon o zaštiti okoliša RH, i to bez ikakvih kompromisa i s trenutnim stupanjem na snagu. Uvođenje ovog anglosaksonskog modela grupnih tužbi (class action) napokon bi omogućilo ujedinjenim udrugama podizanje golemih, zajedničkih tužbi protiv moćnih zagađivačkih korporacija, što je u tom trenutku u Hrvatskoj za obične pojedince bilo pravno prekomplicirano, preskupo i financijski neisplativo.
Šesti zahtjev tražio je obavezno uvrštavanje svih dosad poznatih “crnih točaka” u Republici Hrvatskoj u jedinstveni Nacionalni plan gospodarenja otpadom s jasnim provedbenim rokovima i zatvorenim financijskim okvirima. Bio je to plemenit pokušaj inicijative da konačno spriječi selektivni, maćehinski i klijentelistički pristup države pri sanacijama, gdje se lokacije čiste tek uslijed političkih pritisaka.
Sedmi, posljednji zahtjev udario je u samu bit problema, tražeći privremenu, ali trenutačnu i apsolutno bezuvjetnu zabranu uvoza apsolutno svih vrsta otpada u Republiku Hrvatsku. Iako je taj zahtjev u potencijalnoj pravnoj koliziji sa strogim pravilima Europske unije o slobodnom kretanju roba, pravnici su isticali da suverene države članice itekako mogu aktivirati posebne zaštitne mehanizme u slučaju dokazane, izravne ugroze javnog zdravlja i nacionalne sigurnosti.
Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, uhvaćeno u panici, brzo je reagiralo te je u priopćenju glatko odbacilo mogućnost potpune zabrane uvoza otpada, pravdajući se EU direktivama i tvrdeći da opasni otpad ionako nije moguće slobodno uvoziti. Analitičari i građani su takav klasičan birokratski odgovor ocijenili kao sramotan i irelevantan, jer je upravo gospićki slučaj, uz 955 otkrivenih ilegalnih pošiljki u samo jednoj godini, bjelodano, crno na bijelo dokazao da se zakoni svakodnevno i neometano zaobilaze običnim krivotvorenjem carinskih papira na granici.
U političkom smislu, Zagreb je tog 5. rujna svjedočio rođenju fenomena koji je iz temelja i nepopravljivo potresao uobičajene, učmale političke paradigme u Republici Hrvatskoj. Borba za ekološku sigurnost, pravo na vodu i zrak, pokazala se kao onaj jedini stvarni, autentični katalizator sposoban u jednom danu premostiti i izbrisati duboke, desetljećima njegovane ideološke rascjepe u hrvatskom društvu. Sociološki promatrano, ovaj je prosvjed uspješno i bez prolivene kapi znoja izbrisao tradicionalne, umjetne podjele na političku ljevicu i desnicu. Fenomen u kojem ponosni ratni veterani s istaknutim nacionalnim insignijama dijele isti prostor, dišu isti zrak i izvikuju potpuno iste, gnjevne parole protiv Vlade zajedno s urbanim zelenim aktivistima i studentima, ukazuje na rađanje jednog potpuno novog, modernog, transideološkog građanskog pokreta. Dr. sc. Kruno Kardov, ugledni sociolog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u svojoj je stručnoj procjeni istaknuo da je prosvjed fenomenalno uspio povezati taj naizgled usko lokalni problem dubokog nezadovoljstva sa širom, tinjajućom nacionalnom frustracijom posve nefunkcionalnim, korumpiranim institucijama. Komunikacijski stručnjaci složili su se u jedinstvenoj ocjeni da ovaj impresivni skup apsolutno nije bio niti “lijevi” niti “desni”, već izrazito, čisto građanski i ljudski.
Naravno, usprkos zabrani govora, politička se oporba ekspresno pokušala okoristiti situacijom. Iako organizatori dosljedno nisu dopustili govore političarima, kompletan vrh parlamentarne oporbe mudro se nacrtao u masi, koristeći golemi prosvjed kao idealnu platformu za artikulaciju žestokih kritika prema HDZ-ovoj Vladi. Čelnici i članovi stranke Možemo! iz svih dijelova zemlje, od Pule do Splita, masovno su stigli na trg. Sandra Benčić poslala je ključnu političku poruku novinarima, navodeći da je “hitno skidanje HDZ-a s vlasti apsolutni prioritet kako bi ova zemlja napokon mogla profunkcionirati”. Gradonačelnica Pazina Suzana Jašić iskoristila je medijsku pažnju da podsjeti javnost na identične, sramotne afere u Istri, gdje su šleperi krcati ilegalnim otpadom neometano stizali od 2019. do 2021. godine pod lažnom krinkom zelene reciklaže. Njena kolegica Dušica Radojčić otišla je korak dalje, proglasivši Gospić “novim, ultimativnim, smrdljivim simbolom HDZ-ove korupcije” i dokazom njihove potpune nebrige za vlastito stanovništvo. Iz redova SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić oštro je, u svom stilu, napao premijera zbog bahatog ignoriranja prosvjeda, izjavivši u mikrofone: “Premijer je izjavio da mi ovdje ne trebamo biti? Koji to premijer, Vučić ili Plenković? Pucao je sebi direktno u koljeno tom arogantnom izjavom… Nema nikakve razlike između njega, Vučića i autokrata Orbana.” Njegova stranačka kolegica, zastupnica Ivana Marković, istaknula je apsolutnu nužnost hitnog poništavanja loših zakona koji su katastrofalno liberalizirali uvoz stranog otpada.
Iz redova stranke Centar, Dalija Orešković oštro je podsjetila zaboravnu javnost da je još u travnju 2025. godine za saborskom govornicom očajnički upozoravala premijera na ovaj gorući problem, no on se prema njoj, kako je istaknula, ponio krajnje “bahato i arogantno, s podsmijehom, dopustivši tako mafiji da se neometano bogati i izravno ugrožava ljudske živote”, te je kao jedini moralan i pošten potez zatražila momentalnu ostavku cjelokupne Vlade. Saborski zastupnici Mosta, vokalni Miro Bulj i Nikola Grmoja, aktivno su se probijali kroz masu i razgovarali s građanima, pri čemu je Bulj ovu nezapamćenu ekološku aferu okarakterizirao kao siguran i neizbježan “politički kraj” aktualne, korumpirane Vlade. Prosvjedu su, dajući mu dodatni dignitet, prisustvovali i istaknuti predstavnici intelektualne, akademske i kulturne scene. U masi su viđeni Rade Šerbedžija, zatim Severina, koja je održala i poseban, vrlo emotivan susret s članovima organizacijskog odbora u VIP zoni iza pozornice, gdje je hrabro usporedila grčevitu borbu za spas Like sa svojom vlastitom, višegodišnjom, iscrpljujućom borbom protiv korumpiranih državnih institucija. Podršku su dolaskom pružili i pjevačica Nina Badrić te poznati književnik Damir Karakaš, kao i Orsat Miljenić, koji je stigao kao službeni izaslanik u ime Predsjednika Republike Hrvatske. Izrazito je znakovita bila i tiha, ali moćna reakcija poznatog pjevača Marka Perkovića Thompsona. Iako nije davao izrijekom službene izjave medijima niti javno komentirao prosvjed na televiziji, on je upravo tijekom samog trajanja skupa na svojim službenim društvenim mrežama ciljano objavio spektakularnu snimku sa svog povijesnog koncerta na Hipodromu uz emotivan tekst pjesme “Dolazak Hrvata“. Ovaj suptilan, ali snažan potez mnogi su prosvjednici, branitelji i politički analitičari s oduševljenjem protumačili kao njegov jasan način pružanja moralne podrške onim desecima tisuća domoljuba koji upravo u tom trenutku, na ulicama glavnog grada, brane sveto hrvatsko tlo, s obzirom na to da su ga brojni građani danima prozivali da javno iskaže svoj stav o ovom zlu.
Suočena s ovakvom neviđenom demonstracijom građanske moći, vladajuća stranka HDZ našla se u ozbiljnoj, paničnoj defenzivi. Odlučili su se za hazardersku strategiju potpunog ignoriranja skupa uz medijsko i birokratsko umanjivanje stvarnih razmjera problema. Premijer Andrej Plenković arogantno je i unaprijed najavio da Vlada neće sudjelovati niti poslati ijednog ministra na trg, a javljajući se s međunarodnog Bledskog strateškog foruma, cijeli je ovaj monumentalni prosvjed hladno okarakterizirao kao obično stvaranje “nepotrebne histerije”, uporno gurajući tezu da se problem na terenu, tobože, već uspješno “rješava”. Tijekom samog trajanja prosvjeda, dok su deseci tisuća ljudi zazivali njegovo ime, mediji su s nevjericom zabilježili da je premijer Plenković na svojim službenim društvenim mrežama ležerno objavljivao fotografije s diplomatskog posjeta susjednoj Italiji, u potpunosti i demonstrativno ignorirajući najveći skup u novijoj povijesti u središtu svog glavnog grada. Potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Branko Bačić nemušto je pokušao umanjiti politički značaj mase, izjavivši u prolazu da “broj ljudi na trgu neće promijeniti naš operativni plan”, iako je, pritisnut novinarima, ipak morao priznati očitu, bolnu činjenicu da su državne institucije u ovom slučaju morale i trebale “reagirati puno brže”. Sličan, obrambeni ton zadržao je i ministar branitelja Tomo Medved, koji je neuvjerljivo tvrdio da država i njeni aparati reagiraju potpuno zakonito i brzo, te je glatko odbacivao sve utemeljene kritike prosvjednika i struke. Na lokalnoj razini, šef zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević javno je i unaprijed odbio bilo kakvo sudjelovanje, pravdajući taj potez nevjerojatnom tvrdnjom da je cijeli ovaj plemeniti ekološki skup zapravo lukavo pretvoren u “stranačku pozornicu” radikalne ljevice, te je optužio organizatore da imaju licemjerne dvostruke kriterije jer navodno potpuno ignoriraju ekološke probleme vezane uz otpad u samom gradu Zagrebu.
Sama ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Marija Vučković, pod čijim se resorom dogodila katastrofa, uoči prosvjeda nedvosmisleno je, bez trunke samokritike, odbacila svaku mogućnost podnošenja moralne ostavke, hladno tvrdeći novinarima da premijer to od nje nikada nije tražio. Reagirajući na prvi, ultimativni zahtjev prosvjednika o izradi plana sanacije u 20 dana, ministrica je birokratski poručila da Vlada može ispuniti taj lakši administrativni zadatak i da će predstaviti cjelokupan papirnati program do 20. rujna. Ipak, morala je priznati gorku istinu: fizičko zbrinjavanje opasnog, toksičnog otpada tehnički je iznimno, gotovo nesavladivo složeno jer Hrvatska nema niti jedne vlastite lokacije ni specijalizirane spalionice za takav teret. Zbog toga je skupi izvoz u inozemne zapadnoeuropske energane jedina preostala opcija, što uvelike, pa i potpuno, komplicira onaj nerealni rok od tri mjeseca koji s pravom zahtijevaju bijesni prosvjednici. Politička analitičarka i bivša premijerka Jadranka Kosor gostujući na televiziji pružila je puno dublju, iskusniju perspektivu ove naizgled nelogične vladine strategije ignoriranja. Prema njezinoj oštroumnoj ocjeni, sama činjenica da je tog dana na ulice izašla ona “pristojna, uljuđena i mirna Hrvatska” paradoksalno je omogućila premijeru Plenkoviću da “odahne” u kratkoročnom, dnevno-političkom smislu, jer prosvjed nasreću nije eskalirao u krvavo nasilje, sukobe s policijom ili rušilačke pohode kakve vrlo često viđamo na ulicama Pariza ili drugih europskih metropola. Ipak, dugoročno gledano, upozorila je Kosor, upravo ta fantastična uljuđenost, to dostojanstvo i nevjerojatni transideološki centrizam prosvjednika iz Gospića i Zagreba predstavljaju zapravo najveću, tihu opasnost za HDZ. Oni kristalno jasno pokazuju da su Vladine arogantne politike trajno i duboko otuđile one najšire, umjerene i tihe mase birača, koje su sada napokon progledale.
Dok se na prepunom trgu odvijala ova povijesna demonstracija građanskog jedinstva, na društvenim mrežama, u mračnim zakutcima interneta, panično se formirao rubni, zlonamjerni kontranarativ desnih, radikalnih političkih aktivista i pojedinih javnih osoba. Bivši nogometaš i izbornik Igor Štimac javno je na svom profilu proglasio ovaj plemeniti skup “antihrvatskim prosvjedom”, suludo optužujući organizatore da su zapravo orkestrirali skup “parazitskih i LGBT udruga” te opasnih pojedinaca kojima je isključivo “crvena petokraka sveti znamen“. Ovu toksičnu retoriku spremno su i nekritički preuzeli i čelnici novoosnovane, marginalne stranke Domino; Igor Peternel širio je slične, apsurdne teze o stranim plaćenicima, dok je psihijatar Herman Vukušić sramotno okarakterizirao prosvjed kao opasnu “ljevičarsku verziju Mussolinijevog ‘Marša na Rim’“. Analiza svih dostupnih podataka jasno pokazuje da ovi očajnički pokušaji diskreditacije iz fotelja nisu imali apsolutno nikakvog, ni najmanjeg utjecaja na sam tijek događaja. Na terenu, u masi od 40.000 ljudi, nije zabilježen niti jedan jedini incident, ni najmanja provokacija ideološke prirode, a prosvjednici su u ogromnom, dominantnom broju ponosno nosili nacionalna, državna i braniteljska obilježja, grbove i zastave.
Za razliku od sitnih lokalnih političkih prepucavanja, globalna i međunarodna percepcija ovog prosvjeda bila je izrazito ozbiljna i analitična. Zbog frapantne činjenice da afera uključuje međunarodni, prekogranični šverc teškog toksičnog otpada i izravno djelovanje Europola, najveće svjetske novinske agencije iscrpno su i promptno izvještavale svoje čitatelje direktno s ulica Zagreba.
Poznati Associated Press (AP) detaljno je analizirao da je ovaj skandal s opasnim otpadom u Gospiću “opasno pojačao kritike na račun aktualnog konzervativnog premijera”. Posebno su u svom izvještaju istaknuli moćan citat prosvjednika Ivana Rittingera koji je jednim potezom raskrinkao Vladin lažni narativ o nekakvoj slučajnoj “tragediji”, poručivši u kamere: “Netko je na ovome gadno zaradio i netko je bio masno plaćen od strane mafije da gleda na drugu stranu dok kamioni prolaze. To je bilo pomno planirano. Ovo nije tragedija, gospodo. Ovo je čisti, hladnokrvni zločin protiv naroda.” AP je također, konzultirajući stručnjake, naglasio katastrofalnu opasnost od prijenosa smrtonosnih toksina krškim podzemnim rijekama sve do dragulja hrvatskog turizma – Jadranskog mora.
Ugledni Reuters primijetio je u svom tekstu izrazito kreativne transparente, izdvojivši parolu “Pluća Hrvatske više ne mogu disati” te upozorenje “Priroda ne oprašta”. Prenijeli su i dirljivu izjavu Katarine Kende, majke troje male djece, koja je kroz suze zatražila “čistu, sigurnu i zdravu Hrvatsku… zemlju u kojoj bez straha od raka mogu svojoj djeci dati da piju vodu s bilo koje slavine u zemlji”, te citat ponosnog mještanina koji je svijetu poručio da je “naša sveta dužnost stati u obranu svoje zemlje” pred ovom neviđenom europskom sramotom.
Agence France-Presse (AFP) prenijela je udarnu vijest o desecima tisuća gnjevnih ljudi na ulicama metropole i posebno naglasila neobično, gotovo smiješno obećanje premijera Plenkovića da će sporna lokacija jednostavno biti “privremeno prekrivena” do sredine listopada. Njemačka novinska agencija DPA fokusirala se pak na ozbiljan pravosudni i kriminalistički aspekt cijele priče, podsjećajući međunarodnu javnost na činjenicu da su još u veljači 2025. hrvatski uskočki tužitelji, uz izravnu i nužnu podršku Europola, uhitili 13 osoba, što jasno ukazuje na iznimno ozbiljan, visoko organiziran međunarodni kriminalni element koji je duboko ugrađen u samu srž ove hrvatske ekološke krize.
Kako se program na Trgu bana Josipa Jelačića polako bližio svom kraju, okupljeni su građani demonstrirali nevjerojatnu, zapanjujuću razinu organizacijske stege i civiliziranosti, čime su u potpunosti, na djelu, opovrgnuli sve zlokobne Plenkovićeve najave o “stvaranju opasne histerije” i nereda. Službeni program veličanstveno je zaključen točno u 13:40 sati. Na velikoj pozornici tada se okupilo 15-ak najistaknutijih predstavnika organizacijskog odbora Građanske inicijative “Gospić je naš dom“. Pred desecima tisuća ušutkanih ljudi ponosno su razvili svoj središnji, najupečatljiviji transparent na kojem je golemim slovima pisalo: “Izdaju vam Lika nikad neće oprostiti”. Prosvjed je tada, u atmosferi nevjerojatno snažnog nacionalnog naboja, suza i ponosa, završen grandioznim zajedničkim pjevanjem legendarne domoljubne pjesme “Tvoja zemlja” pokojnog velikana Vice Vukova. Odmah po završetku službenog dijela, organizatori su se oglasili na svojim užarenim društvenim mrežama, objavivši spektakularnu video snimku iz zraka, snimljenu dronom, koja je zorno prikazivala krcat trg i nepreglednu kolonu ljudi koja se još uvijek protezala niz Prašku ulicu sve do Zrinjevca. Uz tu impresivnu snimku ostavili su kratku, pobjedničku i jasnu poruku usmjerenu izravno prema Vladi i svim zlobnim skepticima: “Ako vas pitaju koliko nas je bilo – SVI SMO!!!” te “HVALA ZAGREB, HVALA HRVATSKA!!! OVO SU LJUDI KOJI SU STALI UZ LJUDE! OVO JE NAROD ZA NAROD! OVO JE NAŠA DOMOVINA!”.
Proučavajući aspekte javne sigurnosti i bihevioralne obrasce mase, zagrebački prosvjed od 5. rujna ostat će u udžbenicima zabilježen kao raritetan i savršen primjer apsolutno mirnog, civiliziranog građanskog otpora.
Policijska uprava zagrebačka, dan nakon skupa, službeno je i javno potvrdila da tijekom cijelog trajanja ovog masovnog skupa i kretanja povorke njezini službenici na terenu nisu imali apsolutno niti jednu jedinu, pa ni najmanju intervenciju zbog narušavanja javnog reda i mira. Službena ocjena policije glasila je kratko i jasno da je “sve prošlo u najboljem redu”. Zdravstveni uvjeti u golemoj, stisnutoj masi pod jakim ljetnim suncem bili su iznimno zahtjevni, no dr. Tatjana Pandak, ravnateljica Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, izvijestila je novinare da su dežurni medicinski timovi intervenirali samo i isključivo šest puta. Od toga, dvoje građana lakše je stradalo – zabilježen je jedan kolaps uslijed iscrpljenosti i dehidracije te jedna lakša mehanička ozljeda – te su oboje uspješno zbrinuti u bolnici, čime je potvrđen iznimno visok sigurnosni standard i briga organizatora za ovaj povijesni događaj. Ipak, najveći, neoborivi dokaz autentičnosti prosvjednika i njihove iskrene predanosti cilju manifestirao se po samom završetku okupljanja. Nakon što su se mase polako, u miru počele razilaziti oko 13:40 sati, središnji zagrebački trg ostao je, na zaprepaštenje mnogih, besprijekorno, klinički čist. Unutar samo 15 minuta nakon službenog završetka prosvjeda, Trg bana Jelačića bio je potpuno vraćen na svoje “početne postavke”.
Deseci tisuća prosvjednika za sobom nisu ostavili gotovo nimalo smeća, ni papirića, ni plastičnih boca, demonstrirajući tako vlastitu, visoku ekološku osviještenost u praksi. Svojim su ponašanjem ostavili dežurne djelatnike zagrebačke Čistoće bez uobičajenog teškog, cjelodnevnog posla koji inače redovito slijedi nakon ovakvih velikih, masovnih manifestacija ili koncerata.
No, nakon što se snažna društvena tenzija djelomično, ali samo privremeno ispuhala na ulicama metropole, pažnja stručne javnosti preusmjerena je na tragične apsurde operativne sanacije kojom državni aparat, nespretan i korumpiran, pokušava “ugasiti požar” u Gospiću. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost krajem ljeta napokon je počeo evaluirati pristigle ponude za uklanjanje onog malog, površinskog djelića otpada, pri čemu su prvi rezultati natječaja izazvali novo, još žešće ogorčenje javnosti i struke. Posao uklanjanja oko 650 tona lakšeg, deklarirano neopasnog otpada zapakiranog u “big bag” vrećama, relativno je brzo dodijeljen “Tabak Grupi” iz Zaprešića. Međutim, pravi skandal izbio je kada se saznalo da su se za obimniji i neusporedivo unosniji, višemilijunski posao sanacije 4.500 tona rasutog opasnog otpada prijavile isključivo tvrtke iz sastava zloglasne “CE-ZA-R” grupacije, koja je izravno vlasnički povezana s moćnom obitelji Pripuz. Prema dostupnim, procurjelim informacijama, CE-ZA-R je za taj posao ponudio iznos koji je drastično i znatno viši od onog unaprijed procijenjenog proračuna Fonda.
Ovaj sporni natječaj bolno razotkriva temeljni, neizlječivi paradoks hrvatskog sustava: država, prvenstveno zbog kriminalnih propusta vlastitih inspektora (poput uhićenog šefa DIRH-a Mikulića), sada mora iz već ispražnjenog državnog proračuna, izravno novcem prevarenih poreznih obveznika, financirati ovu skupu sanaciju višemilijunskim iznosima, a debeli ekstraprofit iz te katastrofe ponovno će bez srama izvući iste one moćne korporacije koje već ionako monopolistički, godinama dominiraju unosnim sektorom gospodarenja otpadom. Istovremeno, proces naplate učinjene štete od samih stvarnih prekršitelja, tvrtke Tipos Resurs i obitelji Šincek, u ovakvim je zamršenim sudskim slučajevima povijesno nevjerojatno spor, jalov i najčešće potpuno neizvediv u praksi. Uz sve te apsurde, kao hitnu vatrogasnu mjeru za onih preostalih, najopasnijih i zakopanih 33.000 tona opasnog otpada u Gospiću, Fond i resorno ministarstvo hladno su najavili takozvano “privremeno rješenje”. To genijalno rješenje sastoji se od pukog prekrivanja zakopanih toksičnih naslaga nekakvom specijalnom zaštitnom folijom do sredine listopada, s naivnim ciljem da se barem privremeno spriječi daljnje stravične ispiranje opasnog PFAS-a i teških metala oborinskim kišnim vodama duboko u krško podzemlje. Ministrica Vučković ovu gotovo komičnu mjeru grčevito brani u medijima kao jedinu tehnički moguću, brzu i trenutnu opciju za zaštitu okoliša prije jesenskih kiša. No, prosvjednici, struka i golem, zdravorazumski dio građana ovo doslovno “stavljanje folije” preko smrtonosnog otpada s punim pravom doživljavaju kao izraz potpune, sramotne državne nemoći, kao čistu kapitulaciju pred mafijom i kao jeftin, proziran pokušaj potpunog zataškavanja prave istine. U javnosti se s razlogom stvara utemeljeni, panični strah da bi se, uslijed potpunog nedostatka vlastitih infrastrukturnih kapaciteta za spaljivanje takvog opasnog otpada u RH te preskupog izvoza, ova navodno “privremena mjera” s komadom folije vrlo lako mogla pretvoriti u jedno trajno, višedesetljetno odlagalište smrti, zaboravljeno od svih, i trajno, neizbrisivo ekološko ruglo zauvijek zarobljeno u predivnom, a sada ranjenom hrvatskom kršu.
