Dodjela posla tvrtki pod istragom pokazuje sve apsurde sustava. Otkrivamo pozadinu afere Kostak i kako će se provesti sanacija otpada u Gospiću.
Dodjela posla slovenskom Kostaku za prekrivanje ilegalnog deponija u srcu Like savršen je prikaz apsurda europskog prava javne nabave. Sustav koji počiva na striktnoj presumpciji nevinosti onemogućava državu u upravljanju rizikom, prisiljavajući je da rješavanje ekološke bombe povjeri tvrtki čiji su čelnici trenutno pod istragama zbog – istovrsnog kaznenog djela.
Grupacija Kostak danas predstavlja jedan od najznačajnijih i najkompleksnijih komunalno-građevinskih sustava u slovensko-hrvatskoj pograničnoj regiji. Njezina duga povijest i nevjerojatna transformacija iz skromnog lokalnog poduzeća u moćnu međunarodnu korporaciju s višemilijunskim prihodima pruža prijeko potreban kontekst za razumijevanje njezine trenutne tržišne pozicije. No, ta ista povijest pruža i uvid u operativne kapacitete koji su ovu tvrtku, spletom nevjerojatnih okolnosti i odluka uprave, doveli u samo središte jedne od najvećih ekoloških afera u modernoj povijesti naše regije.
Kada se sagleda kronologija rasta Grupacije Kostak, vidljiv je sustavan i nezaustavljiv uspon. Službeni počeci sežu u sredinu dvadesetog stoljeća, točnije 25. veljače 1965. godine, kada je Skupština općine Krško donijela odluku o osnivanju Zavoda za komunalnu djelatnost. Razvoj poduzeća u stopu je pratio ubrzanu industrijalizaciju i urbanizaciju regije, a prva velika reorganizacija događa se 1972. godine preimenovanjem u Komunalno stambeno poduzeće Kostak Krško. Tvrtka tada preuzima upravljanje stambenim fondom i jača vlastitu građevinsku operativu. Do kraja 1980. godine, pripajanjem cestovne službe, poduzeće se strukturira u tri moćne radne jedinice i preuzima ključne infrastrukturne projekte, uključujući radove na Nuklearnoj elektrani Krško.
Tranzicijsko razdoblje donosi vlasničku pretvorbu, čime Kostak od 1994. do 2004. iz društvenog poduzeća izrasta u dioničko društvo. Pravi infrastrukturni i tehnološki iskorak događa se 2012. godine otvaranjem vlastitog Centra za gospodarenje otpadom (CGO) Spodnji Stari Grad, kada se pozicioniraju kao regionalni lideri uz tvrdnje o vrhunskim ekološkim standardima. U godinama koje slijede (2015. – 2017.) kreću u snažnu internacionalizaciju otvaranjem tvrtki kćeri u Beogradu i Njemačkoj, a strateški status potvrđuju 2018. dovršetkom najsuvremenije sortirnice za mariborsku Snagu.
Danas ova grupacija bilježi konsolidirane prihode koji premašuju 150 milijuna eura te zapošljava više od sedam stotina radnika. Pored zbrinjavanja otpada iz deset tisuća kućanstava, upravljaju distribucijom plina, grade telekomunikacijske mreže te održavaju NE Krško.
Hrvatska ekspanzija: Od nule do milijuna u tri godine
Poseban fokus poslovne strategije Kostaka u posljednjem desetljeću usmjeren je na unosno tržište Republike Hrvatske. U ožujku 2022. godine u zagrebačkom Buzinu registrirana je podružnica KOSTAK-GRADITELJSTVO TEHNOLOGIJA SIROVINE d.o.o. (Kostak GTS). Upravljačku strukturu ove hrvatske podružnice, identično kao i matično dioničko društvo u Sloveniji, predvodi Miljenko Muha u svojstvu predsjednika uprave, uz članove Marina Vasilja i Ivana Puđu.
Ono što je hrvatska tvrtka kći ostvarila u financijskom smislu može se opisati isključivo kao poslovni fenomen, a brojke iz njihovih bilanci ukazuju na izvanrednu uspješnost u osvajanju natječaja javne nabave u Hrvatskoj. U 2023. godini Kostak GTS bilježi ukupne poslovne prihode od 6.470.477 eura. Već 2024. godine ti prihodi skaču na gotovo 10 milijuna eura (rast od 54,36 posto) uz ostvarenu neto dobit od 55.685 eura. No prava eksplozija bilježi se 2025. godine. Prihodi tvrtke vrtoglavo rastu na čak 26.690.509 eura, što je međugodišnji skok od frapantnih 167,24 posto. Neto dobit te godine leti u nebo i iznosi gotovo 420 tisuća eura. Najfascinantniji podatak u cijeloj financijskoj metrici jest da je ovakav eksponencijalni višemilijunski rast ostvaren sa samo 18 zaposlenih (prema prijavljenim satima rada u 2025. godini).
Ovaj nevjerojatan trijumf u Hrvatskoj ostvaren je prvenstveno kroz kapitalne projekte zaštite okoliša, pri čemu se ističe uloga glavnog izvođača na 89 milijuna eura vrijednom projektu Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica. No, unatoč poslovnim pobjedama u Hrvatskoj, percepcija Grupacije Kostak u matičnoj državi nepovratno je kompromitirana nizom mučnih istraga koje su razotkrile mračnu stranu gospodarenja otpadom.
Geneza slovenske ekološke afere: Što skrivaju georadari?
Priča o sustavnom i visoko profitabilnom ekološkom kriminalu u Centru za gospodarenje otpadom Spodnji Stari Grad počela se rasplitati tijekom 2022. i 2023. godine. Prve anonimne prijave koje su upozoravale na masovno i neselektivno zakapanje otpada ispod površine deponija policija i tužiteljstvo u početku su promatrali s oprezom. Ipak, istraživački novinari portala Necenzurirano.si nisu odustajali. Njihova analiza satelitskih snimaka i terenskih fotografija nedvojbeno je pokazivala goleme hrpe otpada koje su jednostavno i misteriozno nestajale s površine preko noći, a da o njihovom transportu na druge lokacije ili u spalionice nije postojao niti jedan jedini papirnati trag.
Uprava Kostaka, predvođena Miljenkom Muhom, u početku je kategorički odbacivala optužbe. Korištena je klasična PR strategija “operativne nužnosti”. Tvrdili su da se otpad nikada nije ilegalno zakapao, već se radilo o pukom “odmicanju i privremenom premještanju” kako bi se oslobodio prostor za građevinske radove i proširenje centra. Službena državna tijela mjesecima su zatvarala oči pred ovim objašnjenjima.
No, medijski pritisak postao je neizdrživ. U prosincu 2024. godine Inspektorat Republike Slovenije za okoliš poduzima ključni korak. U suradnji s Geološkim zavodom Slovenije, 17. prosinca skeniraju teren najsuvremenijom tehnologijom georadara. Rezultati su pokazali snažne anomalije u plitkom podzemlju deponija, dajući inspektorima neoboriv pravni temelj za fizičko prekopavanje terena.
Krajem siječnja i početkom veljače 2025. godine, teška mehanizacija započela je iskopavanja unutar sumnjivih mikrolokacija CGO-a. Prizori su šokirali javnost. Na dubini od nekoliko metara, otkriveno je nevjerojatnih 2.900 kubičnih metara raznovrsnog otpada. Miješani komunalni otpad, tekstil, plastična ambalaža, sve je bilo bačeno u zemlju. Podaci o rokovima trajanja na iskopanoj ambalaži trenutno su srušili Kostakovu tezu o “povijesnom zagađenju” – otpad je zakopan nedavno. Što je najgore, nije bio ni baliran ni zaštićen nepropusnim folijama, već naprosto bačen i zasut zemljom, čime su toksini imali slobodan put u podzemne vode. Novinari su dokumentirali i azbestne krovne ploče ostavljene na otvorenom, mimo svih sigurnosnih protokola.
Pad zločinačke organizacije i tajni pregovori s inspektoricom
Nalazi bagera u sekundi su pretvorili slučaj iz običnog komunalnog prekršaja u domenu teškog organiziranog kriminala. Nacionalni preiskovalni urad (NPU), elitna postrojba slovenske policije, preuzima slučaj, a u travnju 2025. Specijaliziranom državnom tužiteljstvu podnesena je kaznena prijava zbog sumnje u opterećivanje i uništavanje okoliša (kazna zatvora do 12 godina).
Istraga je kulminirala u listopadu 2025. masovnom policijskom akcijom. Čak 78 istražitelja i policajaca, uz inženjerijsku podršku Slovenske vojske, blokiralo je Krško. Izvršeno je 13 pretraga, a upravna zgrada Kostaka doslovno je zapečaćena.
Sudska naredba o pretrazi koja je procurila u javnost čita se poput krimi-trilera. Kriminalisti sumnjiče pet ključnih aktera za formiranje “hudodelske združbe” (zločinačke organizacije). Predsjednik uprave Miljenko Muha označen je kao arhitekt sheme koji je davao izravne upute. Član uprave Jože Leskovar i direktorica sektora Jožica Stegne osumnjičeni su za falsificiranje službene prateće dokumentacije kako bi stvorili fiktivni “izlaz” otpada. Voditelj centra Martin Baznik operativno je vodio bageriste i dodatno im plaćao za zavjet šutnje.
Ipak, najjeziviji detalj afere je uhićenje Mojce Križe, državne inspektorice za okoliš. Tajno prisluškivani telefonski razgovori otkrili su kako je upravo ona, osoba zadužena za zaštitu zakona, pomagala u zataškavanju. U jednom presretnutom pozivu s čovjekom iz Kostaka, Križe hladnokrvno objašnjava kako prepravlja vlastiti inspekcijski zapisnik: “Ne, ne, ne. Znaš, ja ću samo tako, jer sam i napisala da su bili pojedinačni komadi… jer ako dam one slike gdje se vidi sloj otpada, onda smo u guzici.” Sumnja se da je unaprijed dojavljivala termine svojih “nenajavljenih” nadzora.
Motiv za ovakav udruženi pothvat uvijek je isti – novac. Forenzička analiza razotkrila je neslaganje u ulaznim vagama i izlaznim računima od gotovo 58.000 tona otpada u samo jednoj godini. Naplaćujući zbrinjavanje općinama na ulazu, a izbjegavajući skupe troškove zakonite obrade i spaljivanja na izlazu, Kostak je prema procjeni policije ostvario nevjerojatnih 8,7 milijuna eura protupravne imovinske koristi.
Afera je izazvala tektonske poremećaje u slovenskoj politici, hitne revizije i prisilnu sanaciju koju je Kostak morao platiti iz vlastitog džepa, prijavljujući milijunske gubitke. Uveden je krizni menadžment. Pa ipak, usprkos statusu prvoosumnjičenog u ovoj golemoj kriminalističkoj istrazi, Miljenko Muha ostao je na čelu hrvatske podružnice Kostak GTS. Upravo taj detalj lansirat će najveći hrvatski ekološki skandal.
Katastrofa u Lici: Uvozni kriminal i gospićki horor
Dok su Slovenci iskopavali svoje smeće, Republika Hrvatska tonula je u vlastiti ekološki horor. U srcu Like, u Gospiću na području bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit (Bilajska ulica 50), godinama je raslo jedno od najsmrtonosnijih divljih odlagališta u državi. Gotovo 37.000 tona opasnog i neopasnog otpada tu je beskrupulozno zakopano.
Geneza ove katastrofe razotkrivena je golemom akcijom USKOK-a i Europola u veljači 2025. Uhićeno je trinaest osoba, a u centru mreže našao se bračni par Šincek i njihova varaždinska tvrtka Tipos Resurs. Ova je tvrtka služila kao balkansko čvorište za uvoz tisuća tona industrijskog, elektroničkog i medicinskog otpada iz EU. Samo iz Italije uvezli su više od 12 tisuća tona kroz 576 šlepera.
Zastrašuje činjenica da je talijanski partner Tipos Resursa bio Alessandro Zoffoli, čovjek prethodno istraživan zbog veza s napuljskom mafijom (Camorrom) u poslovima sa smećem i već pravomoćno osuđivan za ekološke prekršaje. Mreža je falsificirala papire – toksični otpad deklarirali bi kao “neopasnu sirovinu”, a kamioni bi ga vozili u Hrvatsku na zakapanje. Kada je jedan kamion “pao” na graničnom prijelazu Pasjak, Josip Šincek je, prema navodima USKOK-a, u panici organizirao hitno, duboko zakapanje svega što je već bilo dovezeno u Gospić, ne bi li zatro tragove pred inspekcijama.
Razmjere katastrofe službeno je potvrdilo neovisno vještačenje Geotehničkog fakulteta iz kolovoza 2026. godine. Zakopani otpad nije benigna plastika. Analize su dokazale visoku ekotoksičnost (klasifikacija HP14), ekstremno povišene koncentracije teških metala (bakar, cink, olovo, antimon) i – ono najgore – prisutnost smrtonosnih PFAS spojeva (“vječnih kemikalija”) u podzemnim vodama nizvodno od deponija. Pukotinski krški vodonosnik u Lici izuzetno je ranjiv; znanstvenici su izdali crveno upozorenje zbog neposredne opasnosti kontaminacije zaliha pitke vode i ulaska otrova u prehrambeni lanac cijele regije.
Arhitektura javnog natječaja i dodjela posla pod istragom
Pod pritiskom znanosti i uplašenih građana, Fond za zaštitu okoliša (FZOEU) kreće u hitnu, faznu sanaciju. Prva i druga faza odnosile su se na površinsko uklanjanje rasutog otpada i onog u “big bag” vrećama (posao vrijedan 400.000 eura na kraju je dodijeljen Tabak Grupi za 357.500 eura, nakon što je zajednica okupljena oko C.I.O.S.-a Petra Pripuza ispala preskupa).
No, Treća faza (zakopani otpad) bila je kritična. Budući da Hrvatska nema spalionice opasnog otpada, 35 tisuća tona ispod zemlje mora tamo ostati još neko vrijeme dok se ne ishode složene dozvole za izvoz u EU. Kako nadolazeće zimske kiše ne bi isprale PFAS kemikalije u podzemlje Like, Fond je raspisao hitni natječaj od 400.000 eura za postavljanje zaštitnih, vodonepropusnih geomembrana preko površine od dva hektara.
Od četiri pristigle ponude, Fond obznanjuje pobjednika: Kostak GTS d.o.o. ponudio je posao obaviti za 268.740 eura bez PDV-a.
Odluka je odjeknula poput detonacije. Hrvatska država odabrala je za sanaciju i “prekrivanje” ilegalnog otpada upravo tvrtku čije su čelne osobe u susjednoj državi osumnjičene za – ilegalno zakapanje otpada!
Kako je ovo zakonski uopće moguće? Odgovor se krije u hladnoj i okrutnoj logici Zakona o javnoj nabavi (ZJN 2016) koji u Europi iznad svega štiti tržišno natjecanje i presumpciju nevinosti. Zakon (članak 251.) zahtijeva izričitu pravomoćnu osuđujuću presudu za obvezno isključenje s natječaja. Kostak u Sloveniji još uvijek nema sudsku presudu; istraga NPU-a je “predkazenski postopek”. Sukladno ustavnim pravima, oni su Fondu zakonito priložili čiste potvrde o nekažnjavanju.
Iako zakon dopušta i “fakultativna isključenja” zbog “teškog profesionalnog propusta” (članak 254.), teret dokazivanja na hrvatskom naručitelju u praksi je nemoguća misija. Da je Fond samoinicijativno isključio Kostak zbog novinskih natpisa, Kostak bi ih automatski blokirao žalbom pred DKOM-om. Postupak bi stajao mjesecima, a kiša bi cijelu jesen i zimu nesmetano ispirala otrove iz gospićkog otpada ravno u lički krš. Birokratizirani sustav doslovno je državu stjerao u kut: dodijeli posao kompromitiranoj tvrtki ili preuzmi povijesnu odgovornost za trovanje regije.
PR ofenziva Kostaka i institucionalna obrana Vlade RH
Svjesni PR katastrofe, iz hrvatskog Kostaka (GTS) su 2. rujna 2026. godine medijima odaslali pedantno sastavljeno priopćenje. Prvo su slovensku aferu pokušali semantički “ispeglati”, ne spominjući NPU niti ukradene milijune, već je nazivajući pukim “nepropisnim privremenim skladištenjem” koje su oni, eto, sami riješili. Drugo, građanima Gospića poručili su da njihov posao od 268 tisuća eura uopće ne uključuje micanje zloglasnog otpada, već čisti inženjerski rad prevlačenja zaštitnih folija. Treće, sakrili su se iza legitimiteta Zakona o javnoj nabavi.
Na nacionalnoj političkoj sceni, Gospić je prerastao u prvorazrednu krizu. Oporba (Možemo!, Dušica Radojčić) organizira terenske sjednice Odbora, optužujući Vladu da je zakonskim rupama pretvorila Hrvatsku u meku inozemne “eko-mafije”. Građani prosvjeduju protiv folija tražeći hitan odvoz, u strahu da “privremeno prekrivanje” ne postane “trajno groblje”.
Vlada demonstrira snažan intervencionizam u kriznom komuniciranju. Premijer Andrej Plenković osobno silazi u Gospić. Smiruje narod tvrdeći, sukladno nalazima HZJZ-a, da je voda i dalje ispravna za piće. Na sporni odabir Kostaka, Plenković lakonski odgovara vjerom u administraciju: “Fond verificira ponude… Oni izabiru onoga tko to može napraviti što prije. Prekrivanje otpada je nešto što očito ta firma zna napraviti.” Istovremeno, premijer optužuje oporbu za lešinarenje i destrukciju zakonskih procedura javne nabave radi političkih poena, obećavajući trajno iseljenje otpada iz Like prvom prilikom.
Ministrica Marija Vučković brani se tvrdeći da je uvoz otpada legalan mehanizam EU tržišta ako se strogo nadzire, te oštro demantira bilo kakav politički pritisak na izbor izvođača. Direktor Fonda Luka Balen na tehničkoj razini pravda Kostak, argumentirajući da su oni već u sustavu, da uspješno rade ogromni RCGO Piškornica bez ikakvih incidenata, te moli javnost da u ovoj dramatičnoj bitci s vremenom posluša inženjersku struku, a ne politiku. Otpad se mora prekriti, a birokracija je rekla svoje.
Ostaje samo vidjeti kolika će zaista biti stvarna, dugoročna cijena ovog europskog birokratskog apsurda za stanovnike Gospića i neprocjenjivu prirodu Like.
