Struga Banska pamti herojstvo. Otkrijte kako je obranjena Banovina i zašto je Struga Banska trajni simbol otpora, žrtve i hrvatskog ponosa.
U nedjelju, 26. srpnja, u malom banovinskom naselju Struga Banska, najviša državna izaslanstva, obitelji poginulih i brojni građani okupili su se kako bi svečanom komemoracijom odali počast trinaestorici hrabrih hrvatskih redarstvenika i nedužnim civilima koji su na taj isti ljetni dan 1991. godine položili svoje živote na oltar domovine. Središnji motiv ovog dostojanstvenog okupljanja bilo je sjećanje na nadljudski čin pričuvnog policajca Mile Blaževića Čađe i prometnog policajca Željka Filipovića. Oni su svjesnim žrtvovanjem vlastitih života uništili neprijateljski oklopnjak, a sve s jasnim ciljem zaustavljanja stravične velikosrpske ofenzive i spašavanja četrdesetak zarobljenih mještana iz okrutnog “živog štita”. Ovaj događaj ostaje trajno zapisan kao jedan od najsvjetlijih, ali i najtragičnijih trenutaka novije hrvatske povijesti.
Kako povijesni izvori i analize točno navode: “Uoči izbijanja otvorenih oružanih sukoba 1991. godine, demografska slika Banovine pokazivala je značajnu ranjivost hrvatskog etničkog korpusa, što je velikosrpska politika iskoristila za pripremu oružane pobune.” Ova ranjivost nije bila slučajna, već je godinama sustavno produbljivana. Već tijekom 1990. godine, velikosrpski planeri započeli su s intenzivnim naoružavanjem lokalnog pobunjenog stanovništva. U tom im je procesu ključnu pomoć pružala Jugoslavenska narodna armija (JNA). Djelujući formalno kao sljednica partizanskog pokreta, JNA je u stvarnosti u potpunosti preuzela ulogu zaštitnika, logističara i glavnog oružara pobunjenih Srba.
Dolina rijeke Une, specifično područje smješteno između Dvora i Hrvatske Kostajnice, bila je od iznimne, neprocjenjive strateške važnosti. Njeno potpuno zauzimanje i vojna kontrola omogućavali su realizaciju primarnog agresorskog cilja – stvaranje etnički čistog teritorija koji je bio neophodan za fizičko spajanje okupiranih zona u zloglasni projekt “Velike Srbije”. U tom su osjetljivom i strateški vitalnom području stoljećima egzistirala brojna hrvatska sela. Naselja poput Struge Banske, Divuše, Zamlače, Kozibroda, Golubovca i Unčana nisu bila samo obična sela; ona su generacijama predstavljala neprobojni hrvatski obrambeni zid na samoj granici, čuvajući identitet i opstojnost još od teških vremena pada Bihaća krajem 16. stoljeća.
Ova su pitoma naselja, upravo zbog svog dominantno i nepopustljivo hrvatskog karaktera, izuzetno dugo bila trn u oku velikosrpskim stratezima i planovima. Zbog toga su godinama provodili snažne političke, ekonomske i psihološke pritiske, potičući iseljavanje domicilnog stanovništva. S obzirom na to da su pobunjeni Srbi već početkom lipnja 1991. godine vojno ovladali većinom brdskih naselja u općini Dvor, kao i ključnom prometnicom Dvor na Uni – Glina, situacija je postala alarmantna. Kada je cjelokupni sastav dotadašnje policijske postaje u Dvoru izdao prisegu i prešao u sastav paravojne milicije takozvane “SAO Krajine”, državni je vrh Republike Hrvatske morao iznimno hitno i odlučno reagirati kako bi spriječio potpuni kolaps. Policijska uprava Sisak, koja je bila izravno odgovorna za sigurnost tog velikog područja, osnovala je 24. lipnja 1991. godine policijsku ispostavu u selu Kozibrod. Njezin primarni i sveti cilj bio je pokušaj zaštite preostalog hrvatskog pučanstva od nadolazećeg pogroma. Odmah nakon povijesnog proglašenja neovisnosti Hrvatske, 26. lipnja, srpske su paravojne snage pokrenule opsežan, brutalan napad na policijsku postaju u Glini. U tom je podmuklom napadu junački poginuo Tomislav Rom, koji je time postao prvi hrvatski branitelj koji je dao život na Banovini. Njegova je smrt označila trenutak kada je započeo krvavi ratni ciklus u ovom prelijepom dijelu Hrvatske.
U samom središtu ove goleme geopolitičke i razorne vojne krize našli su se sasvim obični ljudi. Radnici, seljaci, očevi i sinovi, pošteni građani Republike Hrvatske koji su preko noći, silom neviđenog zla, morali odložiti svoj alat i preuzeti tešku ulogu vojnika i branitelja. Među tim hrabrim ljudima posebno se isticao Mile Blažević, u svom kraju poznat pod srdačnim nadimkom Čađo. Čađo je bio ponosni Hrvat iz pitomog sela Struga Banska. Rođen je 9. studenoga 1955. godine u Dvoru. Njegov mirni, predratni život ni po čemu nije odavao naznake da će u vihoru rata postati jedan od najvećih, najslavnijih heroja u cjelokupnoj hrvatskoj vojnoj povijesti.
Blažević je po svom stručnom zanimanju bio bravar. Godinama je pošteno i marljivo radio u lokalnoj željezari, zarađujući kruh za svoju obitelj. U trenutku izbijanja neposredne ratne opasnosti i agresije, on se apsolutno bez ikakvih kalkulacija, straha ili zadrške stavio na raspolaganje Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske. Prijavio se kao dragovoljac i postao ponosni pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije. Njegov se ljudski i vojni profil znatno i suštinski razlikovao od profiliranih, indoktriniranih profesionalnih vojnika agresorske JNA. Blažević je branio svoj vlastiti prag, svoju kuću i svoju obitelj u doslovnom smislu te riječi. Iza sebe je na tom pragu imao obitelj koju je neizmjerno volio – brižnu suprugu Milku i dvoje malodobne djece; kćer Katarinu kojoj je tada bilo tek četrnaest godina, te desetogodišnjeg sina Matiju.
Teška psihološka i duboka emotivna pozadina njegove sudbonosne odluke da vlastiti život doslovno stavi na kocku ne može se u potpunosti shvatiti ni valorizirati bez sagledavanja točne mikrolokacije same bitke. Na dan svoje neopisivo herojske pogibije, tog kobnog 26. srpnja 1991. godine, Mile Blažević nalazio se na isturenom stražarskom položaju u improviziranom rovu. Taj se rov nalazio neposredno iza visokog potpornog zida iznad same glavne ceste, u samom središtu njegove voljene Struge Banske. Njegov skromni obrambeni položaj bio je udaljen svega dvadesetak do maksimalno pedeset metara od njegove vlastite obiteljske kuće. U toj su se istoj kući, u tim stravičnim trenucima neprekidnog neprijateljskog topničkog i pješačkog napada, u strahu i molitvi skrivali njegova supruga, njegova nedužna djeca i brojni uplašeni susjedi. Potpuna i jasna svijest o tome da eventualni pad te obrambene linije neumitno znači sigurnu smrt, strahovito mučenje ili progon za njegove najbliže, predstavljala je ultimativni, najsnažniji mogući motivacijski faktor u njegovom srcu. Njegova hrabra supruga Milka, u kasnijim je potresnim svjedočanstvima često naglašavala njegovu neizmjernu ljudsku vrijednost i požrtvovnost kao brižnog oca i odanog supruga. Posebno je isticala, prisjećajući se tog dana, kako je on “napravio jedino što je mogao da ih sve spasi”.
Uz hrabrog Blaževića se na tom teškom i opasnom položaju našao i mladić iz drugog kraja Hrvatske – Željko Filipović. Filipović je bio tek dvadesettrogodišnji mladi prometni policajac, rodom iz Kozinšćaka kod Dugog Sela. Iako on nije bio domaći sin iz pitomog Pounja, Filipović je u svom srcu dijelio potpuno istu, čvrstu svijest o nužnosti beskompromisne obrane napadnute domovine i zaštite nedužnih civila od agresorskog terora. Njegova fizička nazočnost u Strugi Banskoj bila je izravan rezultat promišljene strategije MUP-a RH. Prema toj strategiji, glavnina raspoloživih policajaca iz šireg zagrebačkog prstena tijekom tog teškog ljeta 1991. godine interventno je upućena na izvršavanje borbenih zadaća upravo na Banovinu, s obzirom na to da je taj teritorij tada trpio najjače, najrazornije udare neprijateljskih snaga.
Sredinom tog krvavog srpnja 1991. godine, usprkos nadljudskom i herojskom otporu malobrojnih i slabije naoružanih hrvatskih snaga, situacija na cijeloj Banovini postajala je iz dana u dan sve kritičnija. Odmetnuti Srbi, ohrabreni naoružanjem, uvidjevši da njihove specijalne jedinice ne mogu tako lako i brzo probiti čvrsto utvrđene obrambene linije odlučnih hrvatskih sela, odlučili su se za radikalnu, nemilosrdnu ofenzivu. Ta je ofenziva u sebi svjesno inkorporirala elemente najtežih, međunarodno osuđenih ratnih zločina. Sama ofenziva dobila je zloslutno kodno ime “Žaoka” (iako se u nekim povijesnim izvorima naziva i “Žalac”). Jedan od glavnih stratega, arhitekata i operativnih provoditelja ove mračne operacije bio je zloglasni Dragan Vasiljković, u javnosti poznatiji kao Kapetan Dragan.
Kako ističu analize ove vojne operacije: “Primarni cilj operacije “Žaoka” bio je zauzimanje Gline, Topuskog, Sunje, Hrvatske Kostajnice te potpunog ovladavanja dolinom rijeke Une, čime bi se hrvatsko Pounje etnički očistilo.” Agresori su zacrtali datum 27. srpnja kao ultimativni krajnji rok za završetak ove razorne operacije. Taj datum nije bio odabran slučajno; on je imao duboku ideološku i zlokobnu simboličku poruku. Naime, upravo se 27. srpnja u bivšoj državi obilježavao kao dan početka masovnog srpskog oružanog ustanka 1941. godine. Taj je ustanak već tada rezultirao masovnim stradanjem i progonom brojnih Hrvata u tom istom kraju. Agresor je 1991. godine imao bolesnu želju simbolički reprizirati taj datum i te događaje, šaljući time nedvosmislenu poruku da u Pounju nema i nikada neće biti mjesta za hrvatsku neovisnost niti za hrvatski narod.
Zapovjednik pobunjeničke Teritorijalne obrane (TO) Dvor, Gojko Samardžija, bio je izrazito nezadovoljan neuspjesima svojih specijalnih jedinica u razbijanju odlučne hrvatske obrane. Zbog toga se odlučio na brutalan, frontalni tenkovsko-pješački napad izravno na Strugu Bansku. Međutim, ovaj napad nije bio konvencionalan; Samardžija je naredio primjenu asimetrične, kukavičke i međunarodno strogo zabranjene vojne taktike – formiranje takozvanog “živog štita” sastavljenog od nevinih, zarobljenih hrvatskih civila.
Za izvođenje ovog stravičnog i nečovječnog zadatka, srpske su snage u svojim radionicama posebno modificirale veliki oklopljeni teretni kamion marke TAM-5000. Na taj su kamion zavarili teške čelične ploče kako bi zaštitili posadu, a na njega su montirali dva iznimno razorna teška protuavionska topa PAT 20/1, u vojnoj terminologiji poznata kao “Flak”. Uz to oružje, dodane su i zaštitne stronice te minobacači velikog kalibra od 120 mm. Taktika koju su primijenili bila je okrutno, đavolski jednostavna: masivno oklopno vozilo trebalo se polako kretati glavnom cestom prema hrvatskim položajima. Ispred tog vozila, pod prijetnjom oružjem, morali bi hodati zarobljeni hrvatski civili. Ti su nedužni ljudi trebali poslužiti kao živa fizička i teška psihološka prepreka koja bi potpuno onemogućila vatru hrvatskih branitelja. Iza tog oklopnog vozila i nevinog “živog štita”, sigurno bi se kretao jurišni odred srpske milicije i TO-a (zloglasni tzv. “SUP Dvor”). Na taj bi način napadači bili gotovo potpuno zaštićeni od bilo kakvog protuudara.
Zlokobna ofenziva započela je točno 26. srpnja 1991. godine, oko 10:00 sati ujutro. U tim su trenucima srpske postrojbe iz smjera Dvora na Uni otvorile strahovitu, zaglušujuću topničku i minobacačku vatru na mirna hrvatska naselja razmještena u dolini Une. Stotine teških granata sručile su se tog jutra na Strugu Bansku i okolna, susjedna sela. Razorna vatra metodično je uništavala civilnu infrastrukturu, palila domove i tjerala potpuno nenaoružano stanovništvo u mračne podrume i vlažna skloništa. Pješački napad, koji je bio predvođen spomenutim oklopnim vozilima, uslijedio je neposredno nakon ove razorne topničke pripreme.
U susjednom, prethodno nemilosrdno spaljenom selu Zamlači, do zuba naoružani agresori brutalno su upadali u preostale, napola uništene kuće. Na silu su, uz viku i udarce, na cestu izvlačili uplašene mještane koji se zbog starosti ili nemoći nisu uspjeli na vrijeme evakuirati na sigurno. Brzo su i grubo formirali tužnu kolonu od 38 zarobljenih hrvatskih civila. Bili su to većinom nemoćni starci, preplašene žene i bolesne osobe. Uz konstantnu prijetnju repetiranim oružjem i prijetnjom trenutnim strijeljanjem, ti su nesretni, uplakani ljudi natjerani da s visoko uzdignutim rukama koračaju glavnom cestom ispred oklopljenog kamiona smrti, idući ravno prema Strugi Banskoj.
Kao što pravni stručnjaci i povjesničari ističu: “Ovaj postupak predstavlja jedno od najgrubljih kršenja međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija, koje izričito zabranjuju uzimanje talaca i postavljanje civilnog stanovništva kao živog štita radi ostvarivanja vojne prednosti.” Brutalno goneći nemoćne ljude pred sobom, agresor je usput palio preostale čitave kuće, fizički zlostavljao mještane i neprestano nasumično pucao sa svih strana, sijući neopisiv teror. Osobito je zastrašujuća i morbidna činjenica da su srpski napadači, sigurno skriveni iza teškog oklopnog transportera, iz svojih strojnica i razornih protuavionskih topova neprestano pucali prema hrvatskim obrambenim položajima, i to doslovno preko glava i neposredno pored užasnutih, zarobljenih osoba u živom štitu.
Hrvatski branitelji koji su se nalazili na prvoj crti obrane – mahom hrabri pripadnici lokalnih i zagrebačkih policijskih snaga te elitne 2. A brigade Zbora narodne garde (popularni “Gromovi”) – našli su se u potpuno bezizlaznoj moralnoj, ljudskoj i taktičkoj dilemi. Brzo su shvatili da bi otvaranjem obrambene vatre na neprijateljski oklopnjak neminovno i tragično pokosili desetke svojih sumještana, članova rodbine, susjeda i prijatelja koji su činili taj nesretni živi štit. Suočeni s takvom stravičnom spoznajom, branitelji su teška srca obustavili svako oružano djelovanje i bili su prisiljeni na mučno, strateško povlačenje prema samom središtu sela.
Maksimalno koristeći ovu nametnutu taktičku paralizu hrvatske obrane, srpske su snage bez ikakve borbe zauzele cijeli prednji dio sela Struge Banske. Ubrzo su uske ulice i pitoma dvorišta sela postala krvava poprišta stravičnih ratnih zločina. Pripadnici zloglasnog, domaćeg neprijateljskog “diverzantskog voda”, koji je bio pod izravnim zapovjedništvom nemilosrdnog Nikole Sundaća, započeli su svoj krvavi pir. Bezdušno su pljačkali i palili domove te su po dvorištima hvatali preostale civile i izolirane policajce koji se nisu uspjeli na vrijeme uzmaknuti na rezervne položaje. Svi zarobljeni civili istog su trena priključeni već postojećem, izmučenom “živom štitu”, čiji je ukupan broj nesretnika tada narastao na čak 46 osoba.
Mučenja hrvatskih zarobljenika bila su neopisivo svirepa i bestijalna. Trojicu zarobljenih hrvatskih policajaca naoružani su četnici punih pola sata brutalno udarali, strahovito ih mučili noževima i na kraju zvjerski usmrtili. Kroz te su im muke pokušavali iznuditi operativne obavještajne podatke o cjelokupnom rasporedu i snazi hrvatske obrane. Dvojica hrabrih domaćih policajaca pokušala su s krova jedne obiteljske kuće pružiti očajnički otpor. No, agresori su ubrzo u selu zarobili majku jednog od njih, policajca Tomislava Begića. Pod stravičnom prijetnjom da će njegovu vlastitu majku zaklati pred njegovim očima, natjerali su očajne branitelje na predaju. Obojica su naknadno, bez milosti, mučena i likvidirana. O neopisivom stupnju bestijalnosti i odsustvu svake ljudskosti govori i jeziv podatak, koji je kasnije naveden u brojnim mučnim svjedočanstvima preživjelih, da su petorica naoružanih srpskih vojnika pred očima vezane majke silovala njezinu kćer, nakon čega su i te dvije potpuno slomljene žene uveli u živi štit. Trupla masakriranih Hrvata u tim su trenucima ubrzo prekrivala ulaze u nekad mirna dvorišta i samu prometnicu prednjeg dijela spaljenog sela.
Nedužni civili u živom štitu, među kojima je vladao neopisiv, paralizirajući teror i šok, zadržani su u tom okrutnom zarobljeništvu gotovo šest predugih sati. Neumorno i u grču držeći ruke visoko u zraku, trpeći konstantno fizičko udaranje kundacima oružja i teškim vojničkim čizmama, morali su nastaviti svoje sporo kretanje prema samom središtu Struge Banske, gdje se tada nalazilo posljednje utvrđeno čvorište hrvatske obrane.
Oko podneva, ta spora kolona smrti polako se, metar po metar, približavala samom srcu sela. Hrvatska obrana bila je pred potpunim kolapsom. Na potpuno ravnom terenu, uz izravnu i smrtonosnu prijetnju protuavionskih topova i prisutnost bespomoćnih civila ispred cijevi, konvencionalni vojni odgovor više naprosto nije bio moguć. Uvidjevši kristalno jasno da će, nastavi li smrtonosni oklopnjak svoje napredovanje, sigurno pasti ne samo Struga Banska nego i cijelo područje Pounja, te da će svi civili u živom štitu vrlo vjerojatno biti bešćutno likvidirani na kraju ove zločinačke akcije, hrabri pričuvni policajac Mile Blažević Čađo donio je svoju sudbonosnu odluku.
Povijest bilježi srž tog trenutka: “Ovaj čin nije bio impulsivna gesta panike, već duboko promišljena taktička odluka izvedena s hladnom odvažnošću. Kršćanska paradigma ‘da nema veće ljubavi od one kada tko položi svoj život za svoje prijatelje’ ovdje je dobila svoju doslovnu, vojnu materijalizaciju.” Blaževiću je, kao iskusnom čovjeku i vojniku, bilo potpuno jasno da samo apsolutno, iznenadno i asimetrično uništenje oklopnog vozila, i to učinjeno iz neposredne blizine, može zaustaviti ovu krvavu ofenzivu i osloboditi nedužne zarobljenike.
U potpunoj tišini svoga prašnjavog zaklona u rovu, Čađo se smireno i odlučno opasao improviziranim eksplozivnim napravama i smrtonosnim ručnim bombama. U ovoj neopisivo herojskoj, ali sigurno smrtonosnoj zadaći, hrabro mu se pridružio mladi Željko Filipović, policajac iz Zagreba koji je tek nedavno stigao na ovu užarenu bojišnicu. Njih su dvojica oprezno napustili svoj siguran rov i potpuno se neprimjetno prebacili na drugu stranu ceste. Skrili su se u gustom, zelenom granju neposredno iza visokog potpornog zida koji se nadvio iznad same prometnice, nalazeći se točno na ruti kojom se nezaustavljivo kretao neprijateljski konvoj. U tom sudbonosnom trenutku iščekivanja, Blažević je bio udaljen tek pedesetak metara od svoje vlastite obiteljske kuće.
Prijeteća kolona se polako približavala njihovom skrovištu. Prvo su, korak po korak, prošli izbezumljeni, smrtno iscrpljeni civili iz živog štita, tjerani na nišanu agresorskog oružja. Blažević je strpljivo, s nevjerojatnom samokontrolom i proračunatošću, pričekao da prođe i posljednji, zadnji civil iz kolone, pazeći pritom da razorna detonacija koju priprema ne bi usmrtila njegove nedužne sumještane. Kada se teški, oklopljeni TAM-5000 konačno izravnao s njihovim skrivenim položajem, Mile Blažević Čađo hrabro je iskočio iz svog zaklona izravno na oklopno vozilo. Iz svega glasa, povikao je svojim uplašenim sumještanima u koloni samo jednu kratku, spasonosnu riječ: “Lezi!”.
Potpuno iznenađena neprijateljska posada oklopnjaka i pješaštvo u pratnji odmah su u panici otvorili žestoku paljbu po njemu, no za njih je bilo prekasno. Blažević, opasan teškim eksplozivom, aktivirao je bombe. Eksplozija koja je istog trena uslijedila bila je neopisivo strahovita i razorila je neprijateljski transporter do neprepoznatljivosti. U toj masivnoj, vatrenoj detonaciji, na oltar domovine svoje su mlade i hrabre živote položili Mile Blažević Čađo i Željko Filipović. Njegovo je tijelo od siline razornog udara bilo potpuno razneseno. Kasnije će njegova ožalošćena majka uz samu cestu pažljivo skupljati posmrtne ostatke svoga sina, koje će susjed u jednostavnom drvenom kovčegu u suzama pokopati sljedeći dan.
Vojni učinak ove nesebične samožrtve bio je apsolutno trenutačan i potpuno devastirajući za iznenađenog agresora. Oklopljeni kamion naoružan minobacačima i protuavionskim topovima, koji je činio samu okosnicu i srce napadačke formacije, bio je u potpunosti uništen s cjelokupnom svojom posadom. Na samom mjestu događaja poginulo je između pet i šest srpskih napadača. Među njima je smrtno stradao i sam zapovjednik TO Dvor Gojko Samardžija, te istaknuti pripadnici agresorskih neprijateljskih paravojnih formacija poput Gorana Baraća, Steve Vinčića, Toše Sundaća i Rade Joke Šupka. U srpskim vojnim dokumentima, koji su zaplijenjeni godinama kasnije, nakon pobjedničke vojno-redarstvene operacije “Oluja”, jasno stoji da je u eksploziji izuzetno teško ranjen i načelnik SUP-a Dvor. Ukupno je u toj akciji ranjeno između 14 i 20 četnika, uglavnom iz sastava TO Dvor i pripadnika zloglasne jedinice za posebne namjene pristigle iz Komogovine.
Nažalost, silina te razorne detonacije nije mogla u potpunosti poštedjeti sve civile koji su se našli u blizini; dvoje nevinih hrvatskih civila iz živog štita smrtno je stradalo od posljedica udara, dok ih je oko 15 ranjeno. Međutim, nastali kaos, teški i nenadoknadivi gubici zapovjednog kadra i potpuno uništenje glavnog ubojnog oruđa izazvali su trenutnu i potpunu paniku među srpskim snagama. Preživjeli četnici su se, potpuno obeshrabreni i u strahu, počeli neorganizirano i panično povlačiti natrag prema Dvoru. Tim je činom cjelokupna operacija “Žaoka” za taj dan doživjela potpuni slom i fijasko. Što je od svega najvažnije, prestravljeni civili iz živog štita iskoristili su nastalu pomutnju i dim, razbježali se na sve strane u zaklon i uspjeli se spasiti sigurne egzekucije. Prema emotivnim riječima tadašnjeg župnika Janka Bunića, herojstvo ove dvojice branitelja doslovno je kupilo spasonosno vrijeme ostalim mještanima Pounja da se barem donekle organizirano evakuiraju iz smrtonosnog obruča.
Ubrzo nakon herojskog uništenja transportera i paničnog povlačenja pobunjenika, u Strugu Bansku moćno ulaze tenkovske i oklopne jedinice takozvane Jugoslavenske narodne armije (JNA). Pod lažnom krinkom uspostave mirovne “tampon zone” i tobožnje vojne neutralnosti, JNA je zapravo svojim čelikom zaštitila potpuno razbijene srpske paravojne formacije od potencijalnog hrvatskog protuudara. Čineći to, JNA se i na ovom ratištu neosporno potvrdila kao izravni, otvoreni instrument velikosrpske agresije. Pod budnim nadzorom postrojbi JNA, ranjeni srpski napadači, ali nažalost i dio zarobljenih hrvatskih civila i policajaca, prevezeni su u dom zdravlja u Dvor i u bolnicu u Bosanski Novi.
Herojska obrana Struge Banske i šireg područja Pounja tog krvavog 26. srpnja 1991. godine zauvijek je upisana crnim i zlatnim slovima u povijest hrvatske policije. Cijena privremenog, ali ključnog zastoja agresorske ofenzive plaćena je vrelom krvlju onih koji su među prvima, bez kalkulacija, stali u obranu tek proglašene državnosti. Toga je tužnog dana, samo u selu Strugi Banskoj, tragično poginulo deset hrvatskih redarstvenika. Od tog broja, njih su osmorica bili hrabri pripadnici Policijske uprave zagrebačke (koji su nesebično pritekli u pomoć domovini iz glavnog grada i njegove okolice), a dvojica su bili pripadnici domicilne Policijske uprave sisačko-moslavačke.
U znatno širem kontekstu grčevite obrane Pounja, tijekom tih vrelih ljetnih dana poginula su još trojica policajaca, dok se jedan heroj i do današnjeg dana vodi kao nestao, čime ukupan broj stradalih heroja Pounja iznosi trinaest poginulih i jedan nestali. Ta slavna imena koja ne smijemo zaboraviti su: Mile Blažević – Čađo (Pričuvni policajac PU sisačko-moslavačka), Željko Filipović (Prometni policajac PU zagrebačka – Dugo Selo), Davor Vukas (Policijski službenik PU zagrebačka), Branko Vuk (Policijski službenik PU zagrebačka), Zoran Šaronja (Policijski službenik PU zagrebačka), Mile Pušić (Policijski službenik PU sisačko-moslavačka), Ivica Perić (Policijski službenik PU zagrebačka), Žarko Gundić (Policijski službenik PU zagrebačka), Mladen Halapa (Policijski službenik PU zagrebačka), Goran Fadljević (Policijski službenik PU zagrebačka), Marijan Parlov (Policijski službenik PU zagrebačka), Drago Matijević (Policijski službenik PU zagrebačka), Šefik Pezerović (Policijski službenik PU zagrebačka) te Ivan Žalac koji se do danas s tugom vodi kao nestali.
U nadolazećim, teškim tjednima i mjesecima, nezaustavljivi je agresor usprkos svemu dovršio okupaciju cijelog područja Pounja. Početkom kolovoza privremeno je evakuirana herojska Hrvatska Kostajnica, u koju nakratko nadljudskim naporima ulaze pripadnici 1. brigade ZNG-a i specijalne postrojbe MUP-a, no sam je grad suočen sa strahovitim, neprekidnim razaranjima. Tijekom jednog od tih silovitih napada, 10. kolovoza 1991. godine na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, smrtno je pogođen Gordan Lederer, legendarni i neustrašivi snimatelj Hrvatske radiotelevizije. Njegova je kamera do zadnjeg daha prenosila surovu istinu o srpskoj agresiji, a njegova se tragična sudbina trajno ispreplela s neizmjernom patnjom branitelja Pounja. Do sredine rujna 1991. Hrvatska Kostajnica i Petrinja nažalost padaju u ruke nadmoćne JNA i četnika, a desetine preživjelih branitelja zarobljene su i odvedene u zloglasne logore.
O stravičnim, razornim posljedicama agresije na cijelu Banovinu i Sisačko-moslavačku županiju svjedoče i porazni, bolni statistički podaci, koje je godinama temeljito i neumorno istraživao hrvatski branitelj i pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan. Kako ti podaci ističu: “Tijekom Domovinskog rata u ovoj je županiji ukupno ubijeno više od 1.600 hrvatskih civila i 560 vojnika i policajaca.” Otkrivene su brojne masovne grobnice od kojih je najpoznatija i najstrašnija ona u Baćinu kraj Hrvatske Dubice. To je druga najveća masovna grobnica u Republici Hrvatskoj nakon Vukovarske Ovčare, gdje je u listopadu 1991. godine neposredno uz obalu rijeke Une bagerima izmasakrirano i zakopano najmanje 56, a kasnije ekshumirano čak 75 tijela civila, starih i nemoćnih ljudi. Niti nedužna djeca nisu bila pošteđena zla; u malom selu Kostrići 15. studenoga 1991. godine krvnički je pobijeno svih 16 zatečenih stanovnika, od kojih je najmlađa žrtva imala samo dvije, a najstarija devedeset i tri godine. Okupacija Pounja, koja je bila duboko obilježena neizrecivom ljudskom patnjom, izgonom Hrvata i sustavnim rušenjem katoličkih crkava (poput one u Glini), trajala je pune, preteške četiri godine. Konačni spas i oslobođenje stiglo je tek kroz veličanstvenu oslobodilačku Vojno-redarstvenu operaciju “Oluja” u kolovozu 1995. godine, kojom je na ovom napaćenom području konačno ponovno uspostavljen ustavno-pravni poredak slobodne Republike Hrvatske.
Komemoracija na 35. obljetnicu u Divuši i Strugi Banskoj
Sjećanje na junačku pogibiju 13 hrabrih branitelja Pounja, dostojanstveno je obilježeno svečanom komemoracijom održanom u nedjelju 26. srpnja. Svečanost je započela svetom misom zadušnicom koju je predslavio mons. Vlado Košić, cijenjeni biskup Sisački, u prepunoj župnoj crkvi Svete Katarine u Divuši. Tokom svete mise, mond, Košić blagoslovio je novi kalež.
Na početku homilije biskup je istaknuo kako ova nedjelja pred okupljene stavlja tri velika sadržaja: sjećanje na žrtvu hrvatskih redarstvenika i stradanja stanovnika Pounja, Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba te razmišljanje o naviještenoj Božjoj riječi.
Govoreći o prvom naglasku, biskup je podsjetio na visoku cijenu koju su stanovnici toga kraja tijekom povijesti plaćali živeći uz granicu i braneći svoju domovinu. Prisjetio se stradanja u Domovinskom ratu, ali i brojnih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, istaknuvši kako je Pounje stoljećima bilo na braniku Europe i Hrvatske, nazivane zato predziđem kršćanstva.
Posebno se osvrnuo na žrtvu Mile Blaževića – Čađe i njegovih suboraca. „U trenutku kada su zarobljeni hrvatski civili bili tjerani u živom štitu ispred neprijateljskoga oklopnog vozila odlučili su položiti vlastite živote kako bi ih spasili i zaustavili daljnji prodor agresora. Naši heroji i junaci Domovinskoga rata žrtvovali su se jer su izabrali ono što im je bilo vrjednije. Zanemarili su vlastiti život i bili su ga spremni žrtvovati kako bi pomogli svojoj braći i sestrama koje je neprijatelj tjerao u živom štitu i kojima je želio oduzeti život te pokoriti naše hrvatsko Pounje. Oni su bili spremni žrtvovati svoje živote i to su učinili. Zadužili su sve nas i zato smo im zahvalni“, poručio je biskup te je posebno zahvalio Bogu za žrtvu ovih ljudi.
Govoreći o Svjetskom danu djedova i baka i starijih osoba, koji se u Katoličkoj Crkvi obilježava uz blagdan svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, biskup je podsjetio kako starije osobe žele i zaslužuju osjećati da nisu zaboravljene te da im mlađi naraštaji duguju zahvalnost, blizinu i konkretnu brigu. Geslo ovogodišnjega dana „Tebe ja zaboraviti neću“ biskup je protumačio kao Božje obećanje svakom čovjeku, ali i kao poziv članovima obitelji i čitavoj crkvenoj zajednici da ne napuštaju stare, bolesne i nemoćne. Podsjetio je pritom na četvrtu Božju zapovijed: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“, upozorivši kako se ljudsko dostojanstvo mora čuvati od početka života do prirodne smrti.
Zatim je, neposredno nakon završetka svete mise, održan veličanstveni i dirljivi mimohod ponosa u Strugi Banskoj. Mimohod se kretao od glavnog spomen obilježja pa sve do samog mjesta tragične pogibije heroja, gdje su razna visoka izaslanstva s dubokim pijetetom položila vijence i zapalila svijeće.
Vijence su položili brojni uglednici i predstavnici institucija, prisjećajući se žrtve koja se ne zaboravlja. Vijence su položili: obitelji poginulih i nestalih heroja, izaslanik Hrvatskog sabora, Ivan Celjak župan Sisačko-moslavačke županije. Zajednički vijenac u ime Vlade Republike Hrvatske položili su potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović te Nikola Milina glavni ravnatelj policije, uz izaslanika potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Darka Nekića. Počast su odali i državni tajnik MHB-a, Tomislav Bilandžić državni tajnik MUP-a, umirovljeni general-pukovnik Mladen Markač kao posebni savjetnik ministra, dr. Josip Mihaljević savjetnik ministra, Damir Barić zamjenik Glavnog ravnatelja policije, te Mario Bencek načelnik Uprave za Javni red i sigurnost. Svoj obol dali su i Vedran Augustinović zapovjednik zapovjedništva za intervencije, Mate Bilobrk zapovjednik ATJ Lučko, Alenko Vrđuka načelnik PU sisačko-moslavačke, Marko Rašić načelnik PU zagrebačke, Antun Valić načelnik PU brodsko-posavske, kao i predstavnici Ministarstva obrane. U ime krovne Udruge SJP iz Domovinskog rata vijenac je položio Eduard Blagaj, predsjednik Udruge SJP OSA Sisak, uz predstavnike Udruga ratnih pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko 1990.
Zajednički vijenac s ponosom su položili i Mihael Jurić zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije, Mato Fofić predsjednik županijske skupštine Sisačko-moslavačke županije, Dalibor Bišćan gradonačelnik junačke Hrvatske Kostajnice, Branko Kolarić predsjednik gradskog vijeća Grada Siska, Damir Badanjak gradski vijećnik Grada Kutine, Ružica Karagić načelnica Općine Hrvatska Dubica, dok je u ime općine Dvor vijenac položio Franjo Juranović zamjenik načelnika sa članovima KUD-a Punjski pleter. Komemoraciji su nazočili i predstavnici brojnih zajednica udruga DR policije RH i proslavljenih gardijskih brigada, te još mnogi drugi izaslanici iz brojnih braniteljskih udruga diljem Hrvatske.
Potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u kratkom obraćanju novinarima, rekao je :” Spuštamo glave iz pijeteta i poštovanja prema hrabrosti svih onih koji su ovdje bili ne da bi vodili rat, već da bi branili svoje domove, svoje susjede, svoje obitelji i u konačnici pravo jednog naroda da odlučuje o sudbini svoje države. Na nama je i u državi i u Ministarstvu unutarnjih poslova da svojim radom i odgovornošću budemo dostojni. Žrtve ljudi iz ovog pounjskog kraja, iz Struge Banske, jer spomenici su tu da nas sjećaju, ali najveće sjećanje, zapravo i najveći doprinos koji možemo dati je država koja funkcionira, policija koja radi svoj posao, institucije kojima građani vjeruju. To je naše poslanje i naša odgovornost i dug prema ljudima koji su ovdje branili domovinu.”
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, održan je i poseban, duboko emotivan svečani program. U njemu su aktivno sudjelovali prometni policajci koji su na svojim službenim motorima, s upaljenim plavim rotacijskim svjetlima, ponosno dovezli Hrvatsku zastavu. Zastavu su potom svečano uručili pripadniku SJP-a koji je, u besprijekornom, svečanom postroju ostalih pripadnika, tu istu zastavu uz najviše vojne počasti podigao na stijeg. Za glazbeni dio ovog dostojanstvenog programa bila je zadužena izvrsna vokalna solistica Bruna Oberan uz osjećajnu klavirsku pratnju prof. Slavena Batoreka, te poznati Policijski Tamburaški sastav Policijske uprave brodsko-posavske “Štit”. Zvuci tradicionalne tamburice, duboko ukorijenjeni u hrvatsko nacionalno biće, ispunili su pounjski zrak, donoseći autentičan i ponosan glazbeni izričaj koji na najčišći način odražava dušu ovog kraja i poštovanje prema žrtvi, pružajući time snažan emotivni epilog ovom tužnom, ali neizmjerno ponosnom danu.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Ostavio je obitelj na pedeset metara od rova i otišao u smrt: Priča o heroju čija se žrtva ne zaboravlja
Struga Banska pamti herojstvo. Otkrijte kako je obranjena Banovina i zašto je Struga Banska trajni simbol otpora, žrtve i hrvatskog ponosa. U nedjelju, 26.… Pročitaj više: Ostavio je obitelj na pedeset metara od rova i otišao u smrt: Priča o heroju čija se žrtva ne zaboravlja - Čuvarica majki, obitelji i zaboravljenih: Kako je sveta Ana postala najmoćniji simbol nade u hrvatskom narodu
Vjernici, hodočasnici, brojne obitelji i majke iz godine u godinu s dubokim pijetetom njeguju štovanje svete Ane i slave njezin blagdan diljem svijeta te… Pročitaj više: Čuvarica majki, obitelji i zaboravljenih: Kako je sveta Ana postala najmoćniji simbol nade u hrvatskom narodu - “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhova
Masakr u Briševu predstavlja trajnu i neizlječivu ranu za sve preživjele i obitelji žrtava. Ovaj brutalni ratni zločin ostavio je iza sebe pustoš i… Pročitaj više: “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhova - FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost
U ranim jutarnjim satima 25. srpnja, napad na Erdut 1991. godine brutalno je prekinuo živote šestorice heroja. Bio je to trenutak kada je agresor… Pročitaj više: FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost - “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić
Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade HVO-a, Tomislav Božić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 76. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u… Pročitaj više: “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić - Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva!
Afrička svinjska kuga zahtijeva zajednički odgovor institucija. Saznajte koje su nove mjere nadzora i zaštite domaće proizvodnje. OSIJEK – Ministar poljoprivrede David Vlajčić održao… Pročitaj više: Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva! - Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura?
Nezapamćena provala u Đakovu šokirala je građane; ukradeno je oružje i oprema, a materijalna šteta iznosi vrtoglavih 150.000 eura. Nepoznati počinitelj, ili više njih,… Pročitaj više: Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura? - Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika
Tomislav Salopek, hrvatski stručnjak za topografiju, postao je nedužna žrtva asimetričnog ratovanja u Egiptu. Njegova mučna sudbina šokirala je svijet, a ovaj tekst donosi… Pročitaj više: Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika - Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati
Vlada Republike Hrvatske odobrila je hitnu pomoć Francuskoj, uputivši protupožarni zrakoplov i vojne posade kako bi se obranili od vatrene stihije. Navikli smo, već… Pročitaj više: Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati - Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
Otkriveno je ilegalno oružje na Peščenici nakon prijave za nasilje. Policija je privela 76-godišnjaka u čijoj je kući pronađen vojni arsenal. Zagrebačka policija uhitila… Pročitaj više: Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
