12. svibnja 1992.

Retorika, simboli i politička odgovornost: Hrvatska ponovno pred ogledalom vlastitih podjela

Domovinski rat KOLUMNA Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

Najnovije političke tenzije ponovno su otvorile staro, ali i dalje nezatvoreno pitanje — kako Hrvatska razumije retoriku, simbole i granice javnog djelovanja u političkom prostoru. Rasprava se rasplamsala nakon što je Dalija Orešković na platformi X optužila vladajuće za „ekstremnu i isključivu“ komunikaciju, ustvrdivši da su se „okrenuli protiv građana koji nemaju proustaške sentimente“ te da je takva vlast „postala protuustavna“. Uz to je upozorila da bi „sljedeći korak mogla biti eskalacija nasilja koje je već pokucalo na vrata“.

Njezina kritika snažno je odjeknula u dijelu javnosti, ali je istovremeno otvorila i drugo važno pitanje: što poručuje simbolika koja se pojavila na prosvjedu koji joj politički stoji blizu? Zastave bivše Jugoslavije, komunistička obilježja, pa čak i četnički simboli, za mnoge građane predstavljaju duboko uznemirujući podsjetnik na represiju, agresiju i ideološke sukobe koji su obilježili prošlo stoljeće i Domovinski rat.

Takva ikonografija, umjesto da bude jasno osuđena, u nekim je krugovima relativizirana ili ignorirana, što stvara dojam selektivne osjetljivosti. Jedni ekstremni simboli osuđuju se bez zadrške, dok se drugi opravdavaju ili umanjuju. Time se gubi politička i moralna konzistentnost, a otvara prostor vladajućima da svaki narativ protiv vlasti predstave kao radikalan ili ekstremistički. Legitimitet stvarnih prosvjednih poruka time se zamagljuje.

Europski primjeri: Kako se reguliraju totalitarni simboli?

Rasprava o zabrani ili ograničavanju totalitarnih simbola nije jedinstvena za Hrvatsku. Europske države razvile su vrlo različite modele:

  • Nacistički i fašistički simboli strogo su zabranjeni u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Litvi, Latviji i većem dijelu srednje Europe.
  • Komunistička ikonografija, poput crvene zvijezde ili srpa i čekića, zabranjena je u državama koje su bile pod snažnim utjecajem Sovjetskog Saveza — Ukrajini, baltičkim državama i nekim zemljama istočne Europe.
  • Zapadne demokracije uglavnom imaju šire zakone o govoru mržnje, bez izričitih zabrana simbola.
  • Države s traumom dvaju totalitarizama, poput Hrvatske, često ostaju u zoni nedovršenih rasprava i neujednačene primjene zakona.

Drugim riječima, povijest određuje današnje zakone. Ono što se u jednoj zemlji smatra nedopustivim, u drugoj je tolerirano ili čak normalizirano.

Hrvatska stvarnost: Duboke rane i nerazriješene povijesne teme

Hrvatska nosi iskustvo dvaju totalitarizama, svježih rana iz Domovinskog rata i dugotrajnih ideoloških prijepora. Upravo zato svaki javni skup na kojem se pojavljuju totalitarni simboli — komunistički, jugoslavenski, fašistički ili četnički — automatski dobiva snažnu emocionalnu i političku dimenziju.

Ako je cilj demokratizacija, smirivanje tenzija i odgovorniji politički diskurs, tada je nužno dosljedno odbaciti sve ekstremističke simbole, bez obzira s koje strane političkog spektra dolaze. Samo jedinstveni standardi stvaraju vjerodostojnost.

Kritizirati ekstremnu retoriku s jedne strane, a ignorirati ekstremne simbole s druge strane — to je formula koja produbljuje nepovjerenje i slabi demokratsku raspravu.

Vrijeme za jasna pravila i odgovornost

Sve izraženije javne podjele ukazuju da Hrvatska možda stoji pred trenutkom u kojem će se morati donijeti precizni zakoni koji će definirati:

  • što je u javnom prostoru prihvatljivo, a što nije,
  • koje su granice političke retorike,
  • što se može tolerirati kao dio slobode govora, a što ulazi u područje povijesnog revizionizma, veličanja totalitarizma ili poticanja mržnje.

Takvi zakoni ne bi smjeli biti politički instrumenti, nego mehanizam zaštite demokratskog poretka i društvene stabilnosti. Time bi se spriječilo da političke elite potpiruju podjele, skreću pozornost s ključnih problema i manipuliraju traumatičnim povijesnim temama.

Tek kad se uspostave jedinstvena pravila, politika će se moći usmjeriti na stvarne izazove — ekonomiju, sigurnost, demografiju, obranu i društveni razvoj. Danas ti problemi nerijetko ostaju u sjeni ideoloških rasprava, u kojima se brže skupljaju politički bodovi.

Domoljublje, odgovornost i razlika između doma i boravišta

U Hrvatskoj postoji narod koji je pokazao spremnost braniti svoj dom i domovinu životom — hrvatski branitelji, dragovoljci i oni koji domoljublje žive kao vrijednost, a ne politički slogan. Nasuprot tome, uvijek postoji i dio društva koji Hrvatsku vidi kao mjesto boravka, a ne mjesto pripadnosti; oni koji u kriznim trenucima odlaze, a u mirnodopskim uvjetima se bave ideološkim raspravama bez osobne žrtve i stvarnog doprinosa.

Rasprava o simbolima, identitetu i političkoj kulturi nije samo pravno ili ideološko pitanje — ona govori o tome kome je Hrvatska stvarno domovina i tko je spreman raditi, žrtvovati se i boriti se za njezinu budućnost.

Vrijeme je za zrelo društvo

Simboli nisu tek estetska obilježja. Oni govore o tome kako se društvo nosi s vlastitom prošlošću. Bez jasnih standarda i odgovorne političke retorike, postaju izvor manipulacija, sukoba i opasnih podjela.

Hrvatska može i mora izgraditi političku kulturu koja se temelji na činjenicama, dosljednosti i poštovanju temeljnih vrijednosti, a ne na ideološkim etiketama. To je jedini put prema dugoročnom smirivanju podjela i jačanju demokracije.



Branko Borković: “Vrijeme je pokazalo tko je govorio istinu o Vukovaru”

Nevidljivo dijete: 34 godine čekanja da netko vidi Ljiljanu Jaroš

Novi pronalasci posmrtnih ostataka žrtava Domovinskog rata na području Starog Seleša i Ovčare

Bogdanovci – herojsko selo na braniku Domovine: 34 godine od krvavog pada u studenome 1991.

Odgovori