Zataškana istina o Zabilju: Brutalni masakr 14 Hrvata kojeg pravosuđe ignorira već 30 godina

Zločin u Zabilju, počinjen 5. rujna 1993. godine, jedna je od najmračnijih i najbrutalnijih epizoda rata u Središnjoj Bosni. Pripadnici Armije BiH i inozemni borci iz odreda “El-Mudžahid” tog su dana iznenadnim napadom zarobili, a potom pred kamerama hladnokrvno likvidirali 14 hrvatskih branitelja i nenaoružanih civila.

U ranim jutarnjim satima 5. rujna 1993. godine, postrojbe 7. muslimanske brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i inozemni dobrovoljci odreda “El-Mudžahid” izveli su iznenadni napad na stratešku kotu Brdo u mjestu Zabilje, na granici općina Vitez i Travnik, gdje su zarobili i potom hladnokrvno likvidirali 14 hrvatskih branitelja i nenaoružanih civila, s ciljem vojnog presijecanja Lašvanske doline i širenja psihološkog terora nad preostalim hrvatskim stanovništvom.

Ova operacija ostaje zabilježena kao jedna od najtamnijih epizoda oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Nije riječ o izoliranom incidentu, već o integralnom dijelu sustavne vojne kampanje usmjerene na izolaciju i uništenje hrvatske enklave u Središnjoj Bosni.

Strateška važnost Viteza i priprema ofenzive

Uoči ratnih sukoba, Vitez je predstavljao općinu s blagom hrvatskom većinom (45,49 % Hrvata i 41,32 % Bošnjaka prema popisu iz 1991. godine). Ono što je ovu općinu pretvorilo u primarnu vojnu metu bila je njezina industrijska moć. Tvornica eksploziva i naoružanja “Slobodan Princip Seljo” (SPS), uz snažnu drvnu i kemijsku industriju, činila je okosnicu vojne autonomije. Kontrola nad pogonima za proizvodnju baruta bila je imperativ za bošnjačko-muslimansko vojno vodstvo, dok je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) očuvanjem Viteza osiguravalo goli opstanak pod višemjesečnom opsadom.

Eskalacija sukoba nije nastala spontano. Analize vojnih povjesničara, uključujući američkog stručnjaka Charlesa R. Shradera, ukazuju na strogo ofenzivnu strategiju 3. korpusa ARBiH pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića. Dok je HVO operativne zone Središnja Bosna kronično patio od manjka ljudstva, ARBiH je provodila taktičke ofenzive. Nakon slamanja hrvatskih prostora u Kaknju, Fojnici i Bugojnu – gdje je broj Hrvata sveden s gotovo 16.000 na jedva nešto više od tisuću – težište udara prebačeno je na Lašvansku dolinu.

Ključnu ulogu u ovim napadima preuzeli su mudžahedini. Integrirani u 7. muslimansku brdsku brigadu pod vodstvom Amira Kubure, ovi su inozemni borci donijeli metode ratovanja koje su uključivale ritualna ubojstva i mučenja. Njihov primarni cilj nadilazio je zauzimanje teritorija; željeli su posijati paniku i ubrzati iseljavanje kršćanskog stanovništva.

Napad na Zabilje i predaja pred kamerama

Kobne nedjelje, točno u 7:30 sati, uslijedio je silovit topnički i pješački udar na položaje HVO-a. Nadmoćne snage probile su prve linije obrane. Desetorica vojnika HVO-a i četvorica civila iz radnog voda, zatečeni u bezizlaznoj situaciji i pod gustom neprijateljskom vatrom, prihvatili su ponudu za predaju, vjerujući obećanjima o poštivanju Ženevskih konvencija.

Zlokobna specifičnost ovog događaja leži u njegovoj detaljnoj audiovizualnoj dokumentaciji. Pripadnici odreda “El-Mudžahid” namjenski su snimali trenutak zarobljavanja. Na tim se povijesnim snimkama nedvojbeno vide živi i neozlijeđeni zarobljenici kako odlažu oružje, dok preživjeli mještani na istim kadrovima prepoznaju lica lokalnih Bošnjaka u redovima napadača.

Svrha ovih snimaka bila je duboko propagandna. Slanjem materijala u islamske zemlje glorificirala se pobjeda “islamskih ratnika”, osiguravalo se daljnje naoružavanje te prikupljala financijska sredstva bogatih donatora, dok se istovremeno širio psihološki teror među braniteljima.

Logor Han Bila i likvidacija žrtava

Zarobljenici su nakon predaje odvedeni duboko u teritorij pod kontrolom 3. korpusa ARBiH, prema logorima i nastavnim centrima u mjestu Han Bila. Obitelji su tjednima živjele u agoniji neizvjesnosti, da bi krajem rujna, putem međunarodnih promatrača, stigla tragična potvrda: svih 14 muškaraca je likvidirano. Status ratnih zarobljenika nikada im nije pružen.

Posmrtni ostaci razmijenjeni su tek 15. listopada 1993. godine u Vitezu, a njihovo fizičko stanje svjedočilo je o brutalnosti egzekucija.

Ubojstvo nenaoružanog maloljetnika Žarka Stojaka posebno zorno prikazuje nedostatak selektivnosti pri primjeni smrtonosne sile i namjeru potpunog uništenja hrvatskog stanovništva, bez obzira na dob i pravni status.

Protuudar HVO-a i operacija Grbavica

Pad Zabilja otvorio je kritičnu pukotinu. ARBiH je počela uspostavljati baze na platou Grbavica iznad naselja Divjak, što je prijetilo potpunim cijepanjem viteške enklave. Političko vodstvo i zapovjednik Operativne zone Tihomir Blaškić hitno su osmislili protuudar.

U zoru 8. rujna, postrojbe za posebne namjene i dragovoljci Viteške brigade započeli su odsudnu borbu za povrat kontrole. Napredovanje pod osobnom koordinacijom Blaškića sa svetišta Kalvarija bilo je milimetarski precizno. Bitka je pobjedonosno okončana 9. rujna potiskivanjem snaga ARBiH prema naseljima Sadovače i Bukve. Ova je operacija taktički spasila komunikaciju s Novom Bilom i psihološki uvjerila Hrvate Lašvanske doline u mogućnost vojnog opstanka u potpunom okruženju.

Sustavni teror i stradanje djece

Ubojstva u Zabilju samo su dio šire kampanje etničkog čišćenja. Više od 180 hrvatskih civila i vojnika HVO-a pobijeno je do kraja godine. Armija BiH uspostavila je 331 logor i mjesto zatočenja za Hrvate (poput stadiona Iskra u Bugojnu ili Muzičke škole u Zenici), kroz koje je prošlo preko 14.000 zatočenika.

Neselektivnost ratnih operacija najočitija je kroz smrt 35 djece na području Viteza tijekom opsade.

• Pokolj na dječjem igralištu (10. lipnja 1993.): Minobacačka granata ARBiH prekinula je primirje, ubivši osmero djece i teško ranivši šestero. Strani mediji su ignorirali ili iskrivljavali istinu o ovom predumišljajnom činu.
• Smrt tromjesečnog Ante Garića (28. rujna 1993.): Granatiranje improvizirane bolnice u Vitezu rezultiralo je ubojstvom bebe, najmlađe civilne žrtve ovog sukoba.

Zločin bez kazne i pravosudni fijasko

Masakr u Zabilju nikada nije adekvatno procesuiran. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je najviše zapovjednike poput Rasima Delića simboličnim kaznama, dokazujući nedostatak takozvane “efektivne kontrole” nad mudžahedinima. Neposredni ubojice sa zabilježenih snimaka do danas slobodno šeću.

Domaće Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine pokazalo je krajnju inertnost, ignorirajući fizičke dokaze i svjedočanstva. Štoviše, birokratskim manevrima zloglasni su logori ARBiH u pravnim spisima preimenovani u “sabirne centre”, čime se dodatno relativizira patnja žrtava. Dok visoki bošnjački dužnosnici i danas grade narativ o isključivo “oslobodilačkoj” vojsci, ignoriranje ubojstava na stratištima poput Križančeva Sela, Buhinih Kuća i Zabilja ostavlja duboke ožiljke u društvu, onemogućujući postizanje istinske tranzicijske pravde.

Dražen Jurmanović

IZBOR UREDNIKA