Bitka za Gospić bila je ključna za obranu Like 1991. godine. Pročitajte detaljnu analizu herojske obrane grada i sloma agresorskih snaga.
U kasno ljeto i jesen 1991. godine, hrvatske obrambene snage, sačinjene od lokalnih dragovoljaca, policije i netom ustrojenih gardijskih brigada, vodile su presudnu ratnu operaciju za obranu Gospića kako bi spriječile presijecanje hrvatskog državnog teritorija na dva dijela i slom velikosrpskog plana o granici Virovitica-Karlovac-Karlobag. U iscrpljujućim uličnim borbama, vođenim kroz opsadu i izravne pješačke okršaje, uz neviđenu hrabrost branitelja, taktičku domišljatost specijalnih postrojbi i konačno oslobađanje snažno utvrđenih vojnih objekata JNA, obranjeno je srce Like, čime je ovaj sukob trajno upisan kao jedna od najkompleksnijih i najvažnijih vojnih pobjeda u ranoj, tranzicijskoj fazi Domovinskog rata.
Njezina strateška važnost nadilazila je lokalne okvire Ličkog polja. Gospić je predstavljao glavno prometno, administrativno, vojno i psihološko središte regije koja je fizički povezivala sjevernu i južnu Hrvatsku. U doktrinarnim i operativnim planovima velikosrpskog agresora, okupacija Gospića bila je apsolutni imperativ. Njegovim bi padom otvorio širok koridor prema Jadranskom moru, a grad bi, prema tadašnjim političkim proklamacijama pobunjenika, bio otrgnut od matice zemlje, inkorporiran u takozvanu Veliku Srbiju i apsurdno preimenovan u “Teslingrad”.
Prije eskalacije oružanog sukoba, prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gospić brojala je 29.049 stanovnika. Bila je to etnički mješovita sredina u kojoj su Hrvati činili apsolutnu većinu s 18.613 stanovnika, odnosno više od 64 posto ukupne populacije. Srba je bilo 8.926, što je činilo nešto više od 30 posto, dok su ostatak činili oni koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni (njih 513) te 947 pripadnika ostalih nacionalnosti. Unatoč nedvojbenoj hrvatskoj većini, stvarna distribucija političke, institucionalne i represivne moći u gradu bila je obrnuto proporcionalna ovim demografskim pokazateljima, što je godinama stvaralo podlogu za tinjajuće napetosti.
Geneza oružane pobune i eskalacija topničkih udara
Tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine, sigurnosna situacija u Gospiću i široj okolici dosegnula je točku potpunog pucanja. Hrvatsko stanovništvo i malobrojne, slabo opremljene snage Ministarstva unutarnjih poslova suočavali su se sa svakodnevnim vojnim provokacijama. Podizane su naoružane barikade na ključnim cestovnim komunikacijama, poput onih na planinskom prijevoju Ljubovo i u Raduču, čime je započela sustavna izolacija okolnih hrvatskih sela.
Radikalizacija pobunjeničkih snaga ubrzo je rezultirala prvim brutalnim likvidacijama civila, koje su imale za cilj širenje panike. Jedan od najranijih zabilježenih ratnih zločina na ovom području dogodio se 5. kolovoza 1991. godine. Tada su naoružane četničke formacije iz Lovinca u nepoznatom pravcu odvele petero građana hrvatske nacionalnosti. Njihova izmasakrirana tijela pronađena su tjedan dana kasnije, ostavljena uz željezničku prugu koja vodi prema Gospiću. O neshvatljivoj brutalnosti ovog čina svjedoči jeziv podatak da je jedna od žrtava bila 72-godišnja osoba. Ovi događaji poslužili su kao sredstvo psihološkog terora i izravnog prisiljavanja Hrvata na iseljavanje sa svojih ognjišta.
Uviđajući neminovnost općeg rata i opasnost koja se nadvila nad grad, hrvatska državna vlast započinje s ubrzanom, iako u tim trenucima improviziranom, organizacijom obrane. U Gospiću je 25. kolovoza organizirano prvo javno postrojavanje 278 domaćih dragovoljaca. Ti hrabri ljudi činili su prve strukturirane naoružane formacije na tom području, organizirane kroz 25. i 26. satniju Zbora narodne garde (ZNG).
Istovremeno s ovim naporima, zabilježen je specifičan obrazac ponašanja dijela lokalnog srpskog stanovništva koji je, nehotice, djelovao kao rani sustav uzbunjivanja za hrvatske civile. Krajem kolovoza, gospićki Srbi započeli su masovno, ali u tišini, evakuirati svoje obitelji i odvoziti vrjedniju imovinu iz gradskih stanova u okolna srpska uporišta. Iako je većina njih bila svjesna planova JNA o nadolazećem razaranju grada, rijetki su tu informaciju podijelili sa svojim susjedima Hrvatima s kojima su godinama živjeli. Njihov iznenadni nestanak s gradskih ulica jasno je najavljivao skori topnički napad, sugerirajući hrvatskim civilima hitnu potrebu za sklanjanjem u podrume i skloništa.
Otvorena agresija teškim naoružanjem započela je 28. i 29. kolovoza koordiniranim napadima na Lički Osik, Perušić i sam Gospić. Lički Osik, naselje koje je do tada iz svojih resursa opskrbljivao mlijekom i hranom i srpsko stanovništvo u obližnjem Novom Naselju, brutalno je napadnut unatoč tome što ga je branila tek šačica mještana s lovačkim puškama. Prve minobacačke granate pale su na Gospić u noći s 29. na 30. kolovoza u točno 1:14 sati. U tom prvom, razornom udaru ispaljene su 44 granate na gradsko središte i obližnje hrvatsko selo Bilaj, čime je i simbolično označen početak krvave bitke za grad.
Nakon topničke pripreme koja je trebala slomiti moral branitelja, krajem kolovoza i početkom rujna uslijedili su otvoreni pješački i tenkovski napadi iz pravca Jasikovca, Žabice i Novog Ličkog Osika. Zabilježeni su teški civilni i vojni gubici. Drugog rujna smrtonosna granata ubila je i osakatila građane u Budačkoj ulici. Istovremeno, neprijateljske snage su u zasjedi kod željezničke postaje dočekale hrvatske gardiste koji su u potpuno blokirani Bilaj pokušavali dostaviti prijeko potrebnu hranu, usmrtivši jednog branitelja i ranivši više njih. Već 3. rujna, na uže područje grada palo je preko 300 razornih projektila, pri čemu su ciljano i nemilosrdno gađani gospićka bolnica i starački dom. Zbog izravnih pogodaka u te civilne zdravstvene ustanove, hrvatske su snage, usred kaosa, bile prisiljene hitno evakuirati bolesnike i starce – od kojih su mnogi bili upravo srpske nacionalnosti – prema obalnom Karlobagu i dalje prema Rijeci. U medijskom i psihološkom smislu situacija je postajala kritična; Zagrebom su se već počele širiti zlokobne, defetističke glasine kako je Gospić pred padom, da su snage ZNG-a potpuno razbijene te da je crta obrane probijena i pomaknuta duboko na zapad.
Operativna situacija i krizno upravljanje u rujnu
Obrana Gospića u tim prvim, olovnim danima rujna bila je obilježena izrazitom operativnom razvučenošću, kroničnim i opasnim nedostatkom protuoklopnog naoružanja te odsutnošću integriranog lanca zapovijedanja. Na prostranom terenu djelovale su republičke policijske snage, lokalne seoske straže, dragovoljački odredi i malobrojne satnije ZNG-a. Svaka od tih skupina često je grčevito branila isključivo svoj mikrolokalitet, boreći se za svaku kuću i ulicu, ali bez adekvatne komunikacije sa susjednim sektorima. Neprijatelj je tu nepovezanost vješto koristio, ugrožavajući grad ne samo izvana, već i iznutra. Naime, snažni garnizoni JNA bili su smješteni u samom centru Gospića, odakle su kontinuirano, iz neposredne blizine, djelovali snajperima i minobacačima po položajima hrvatskih snaga i civilnim objektima.
Kako bi se spriječio potpuni kolaps obrane i tragičan pad grada u neprijateljske ruke, započeo je složen proces vojne i civilne institucionalizacije koji se odvijao paralelno s teškim uličnim borbama. Prekretnica u koordinaciji dogodila se 2. rujna 1991. godine, kada je u Gospiću formalno ustrojen Operativni stožer za Liku. Povijesni dokumenti pokazuju da ovaj Stožer u trenutku osnivanja nije bio klasično, doktrinarno zaokruženo vojno zapovjedništvo, već nužno prijelazno, hibridno krizno-operativno središte. Njegova primarna funkcija bila je u ratnom kaosu povezati civilnu vlast, policijski aparat i različite vojne elemente u jedinstvenu, neprobojnu obrambenu frontu. Na čelu tih napora nalazio se povjerenik Vlade Republike Hrvatske Ante Karić. On se, nakon kraćeg boravka u Zagrebu radi traženja nužnih pojačanja, vratio u Gospić upravo 2. rujna, dovodeći sa sobom braću Ivicu i Tihomira Oreškovića. Tihomir Orešković ubrzo je imenovan Karićevim tajnikom i brzo se profilirao kao jedna od operativno najutjecajnijih figura u koordinaciji obrane grada.
Prvi zapovjednik obrane gospićkog područja u ovoj iznimno fluidnoj i opasnoj fazi bio je Davor Peitel. Njegova je zadaća bila nadzirati goleme obrambene napore prije nego što vojni sustav postane potpuno ofenzivno operativan. Iako Operativni stožer nije preko noći uspio riješiti sve nagomilane probleme, on je predstavljao onaj ključni, presudni korak između improvizirane narodne obrane i budućeg uređenog sustava Hrvatske vojske.
Rođenje 118. brigade Zbora narodne garde
Istovremeno s formiranjem Operativnog stožera, u hodu se odvijao i proces uspostave glavne taktičke postrojbe koja će iznijeti najveći teret bitke – legendarne 118. brigade Zbora narodne garde. Proces njezina formiranja u ratnim uvjetima nije bio trenutačni birokratski čin, već teška evolucija koja se odvijala u nekoliko ključnih koraka.
Sve je započelo još 29. srpnja 1991. godine kada je Ministarstvo obrane RH (MORH) izdalo formalnu zapovijed o formiranju 118. brigade ZNG “R” u Gospiću. Sredinom sljedećeg mjeseca, 14. kolovoza, Krizni stožer za Liku donosi operativnu odluku o pokretanju stvarnog ustrojavanja na terenu. Uslijedilo je spomenuto prvo javno postrojavanje dragovoljaca 25. kolovoza. Konačno, 4. rujna 1991. godine operativno su objedinjene sve pridošle i postojeće postrojbe pod jedinstvenim brigadnim zapovjedništvom i imenom 118. brigade.
Upravo se 4. rujna učvrstio kao tradicionalni datum osnutka ove ponosne postrojbe. U tim kritičnim trenucima, 118. brigada (koja se u nekim ranijim dokumentima privremeno nazivala i 117. brigadom) bila je daleko od formacije punog sastava. Bila je kronično slabo naoružana, sastavljena pretežno od lokalnog civilnog stanovništva koje je preko noći obuklo odore, no njezino je formiranje imalo nemjerljiv psihološki značaj.
Uslijed sve snažnijeg pritiska neprijatelja, logističkih izazova i potrebe za agresivnijim vođenjem postrojbi, 7. rujna 1991. na sastanku u motelu Velebno donesena je odluka o promjeni u zapovjednom lancu. Davor Peitel povlači se s mjesta zapovjednika (te kasnije preuzima ustrojavanje 133. brigade u Otočcu), a zapovijedanje nad 118. brigadom preuzima tada 24-godišnji Mirko Norac. Mladi zapovjednik vrlo se brzo nametnuo kao autoritet na bojištu. Brigada će pod njegovim vodstvom postupno jačati i kroz jesen postati stožerna vojna snaga u obrani cijele Like. Tijekom svog slavnog ratnog puta, kroz 118. brigadu proći će oko 5.700 branitelja. Svoj život za domovinu položit će 71 pripadnik, dok će ih 294 biti ranjeno. Među prvim vojnim žrtvama rujanskih operacija zauvijek će ostati upamćena imena Tomislava Pavelića, Mladena Šimca, Željka Cvitkovića, Mile Kulaša, Blaža Veselina i Božice Vugrinec.
Dolazak elitnih snaga: Bojna “Zrinski” i ATJ Lučko
Unatoč konsolidaciji lokalnih snaga, stvarna borbena moć hrvatskih branitelja bila je izrazito limitirana nedostatkom teškog protuoklopnog naoružanja. Nasuprot golorukom narodu stajala je zastrašujuća formacija 13. riječkog korpusa JNA, snažno ojačana tenkovskim i mehaniziranim jedinicama, teškim topništvom i zloglasnim paravojnim postrojbama iz Srbije i BiH. Na gospićkom ratištu tih su dana krvavi trag ostavljale postrojbe poput “Belih orlova”, “Vukova s Vučjaka”, specijalnih postrojbi iz Niša te Srpske dobrovoljačke garde pod zapovjedništvom Đorđa Božovića zvanog Giška.
Shvaćajući da se grad ne može obraniti isključivo lakim pješačkim naoružanjem protiv tona čelika, Operativni stožer za Liku upućuje dramatičan zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu za hitno slanje specijaliziranih postrojbi s borbenim iskustvom. Kao neposredan odgovor, na sam dan osnivanja 118. brigade, 4. rujna 1991. godine, u Gospić interventno pristižu probrani pripadnici Bojne “Zrinski” te legendarne Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko.
Uloga Bojne “Zrinski” pokazat će se presudnom. Riječ je o prvoj specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Oružanih snaga RH, koja je prethodno stjecala neprocjenjivo borbeno iskustvo u krvavim borbama za Vukovar i Hrvatsku Kostajnicu. Skupina koja je upućena u Gospić brojala je svega između 23 i 30 vojnika, pod zapovjedništvom iskusnog Miljenka Filipovića. Unatoč brojčanoj inferiornosti, posjedovali su vrhunsku taktičku obuku. Njihov zapovjednik primjenjivao je trenažne metode na granici brutalnosti, preuzete iz doktrine francuske Legije stranaca, s jasnim ciljem – dovesti fizičku i psihološku otpornost vojnika na apsolutni maksimum. Bili su to visoko mobilni timovi, sposobni za samostalno autonomno djelovanje. Po dolasku, odmah su uključeni u obranu najugroženijeg sjeveroistočnog dijela grada (područje Lipe), gdje su svojim prisustvom, vojničkim držanjem i taktičkom drskošću poslužili kao snažan moralni multiplikator iscrpljenim lokalnim braniteljima.
Taktički klimaks i zarobljavanje generala Krstevskog
Najznačajniji pojedinačni taktički događaj rane faze bitke, koji je trajno obilježio tijek sukoba i nepovratno srušio mit o snazi JNA, odvio se 5. rujna. Dok su velikosrpske snage nesmiljeno zasipale Gospić minobacačkom vatrom, Operativni stožer zaprimio je hitnu obavještajnu informaciju o kretanju oklopne kolone JNA iz pravca Rijeke. Njihova zadaća bila je deblokada lokalne vojarne u kojoj su hrvatske snage držale u okruženju tamošnju posadu.
Kolonu od pet borbenih oklopnih vozila (BOV) i tridesetak do zuba naoružanih vojnika osobno je predvodio načelnik štaba 13. riječkog korpusa JNA, general-major Trajče Krstevski. Pripadnici Bojne “Zrinski” i ATJ Lučko nisu se povukli u defenzivu. U predgrađu Kaniža pripremili su odvažnu, dubinsku zasjedu. Umjesto klasičnog frontalnog oružanog sukoba, primijenili su taktiku bliske urbane borbe, izolirajući i presrećući oklopna vozila pojedinačno.
Situacija je eskalirala u dramatičan psihološki obračun kada su nebo iznad Gospića zaparala dva borbena zrakoplova JNA u niskom brišućem letu. General Krstevski pokušao je iskoristiti ovu zračnu prijetnju zaprijetivši zapovjedniku Filipoviću da će avijacija sravniti grad sa zemljom ako ih ne puste. Filipovićev hladnokrvni odgovor ušao je u anale hrvatske vojne povijesti: “Gospodine generale, mi nemamo straha jer da ga imamo, ne bismo ovo radili. Svi mi smo spremni dati živote za svoju domovinu, a zrakoplovi neće činiti ništa dok ste vi ovdje u gradu s nama”.
Ova demonstracija spremnosti na ultimativnu žrtvu u potpunosti je slomila aroganciju zapovjednika JNA. Krstevski je zarobljen i odveden na pregovore. Zanimljivo, naknadnom provjerom utvrđeno je kako se JNA i dalje koristila višenacionalnim sastavom ročnika kao topovskim mesom, no svi vojnici u osobnoj pratnji generala bili su isključivo srpske nacionalnosti. Zarobljavanje general-majora Trajčeta Krstevskog imalo je neviđen strateški i propagandni odjek; on je upisan u povijest kao prvi general neprijateljske vojske zarobljen u Domovinskom ratu.
Uslijedio je snažan međunarodni diplomatski pritisak. Pod okriljem europskog promatrača Henryja Wijnaentsa i prijetnjama generala JNA Andrije Rašete, politički vrh u Zagrebu donio je pragmatičnu odluku. General Krstevski je 6. rujna pušten da nastavi put prema opkoljenoj vojarni, ali pod strogim uvjetom: na raspolaganje mu je ostavljen samo jedan transporter. Sva ostala presretnuta i zarobljena oklopna vozila trajno su zaplijenjena i inkorporirana u naoružanje 118. brigade, što je doslovno spasilo grad. Pokazatelj potpunog rasula u redovima agresora bila je činjenica da su se samo petorica vojnika vratila s generalom, dok su svi ostali iskoristili priliku da skinu odore i zauvijek dezertiraju iz JNA.
Pad vojarne “Staniša Opsenica” i preuzimanje inicijative
Nakon ovog poniženja, JNA od 10. rujna pokreće opći ofenzivni udar prema centru grada. Najžešće ulične borbe vođene su od Novog mosta na rijeci Novčici do Alarovog brda. Neprijateljski tenkovi probili su prve crte i došli na samu granicu ulaska u uže središte, no obrambena crta hrvatske policije i vojske uspjela je izdržati.
Shvaćajući da Gospić ne može opstati u statičnoj defenzivi dok ga garnizoni JNA neprestano granatiraju iznutra, Operativni stožer naređuje ofenzivu. Prvi veliki uspjeh uslijedio je 14. rujna zauzimanjem vojarne u Perušiću (zarobljena 43 vojnika i 6 časnika). Istog dana osvojeno je ogromno skladište oružja Teritorijalne obrane u predgrađu Kaniža. Već sutradan, 15. rujna, predala se posada u Domu JNA. Tih je dana u uličnim borbama ubijen i zloglasni Đorđe Božović Giška, što je dodatno srozalo moral četničkih formacija.
Definitivna prekretnica cjelokupne bitke dogodila se napadom na glavnu kasarnu JNA – “Staniša Opsenica”. Opći napad združenih hrvatskih snaga uslijedio je 18. rujna. Prekretnica je nastupila kada su hrvatske snage minirale i razorile prizemlje i prvi kat glavne zgrade, izazvavši paniku. Suočen s bezizlaznom situacijom, zapovjednik garnizona, potpukovnik Ilija Pešut, pristaje na bezuvjetnu predaju nakon pregovora s Tihomirom Oreškovićem.
Osvajanje vojarne dovršeno je 19. rujna. Povijesni podaci govore o ogromnom uspjehu: zarobljeno je između 35 i 70 časnika i dočasnika JNA, te između 170 i 220 ročnih vojnika, uz 15 do 30 civila na radu u vojsci. U ruke branitelja pale su neprocjenjive količine tenkova, oklopnih vozila, topništva, minobacača i pješadijskog naoružanja. Tragičan epilog za JNA odvio se unutar zidina gospićke bolnice kamo su oficiri privremeno smješteni; ne mogavši podnijeti vojnički poraz, potpukovnik Ilija Pešut izvršio je samoubojstvo.
Zauzimanjem vojarni i velikih skladišta municije u Pazarištu i Podoštri, odnos snaga u Lici zauvijek je promijenjen. Sada snažno naoružana 118. brigada pod zapovjedništvom Mirka Norca kreće u deblokadu Bilaja i Ličkog Ribnika.
Osveta agresora, razaranje i sjene rata
Vidno isprovocirana porazom, JNA prelazi na strategiju slijepe topničke odmazde. Zamjenik zapovjednika 5. vojne oblasti JNA, general Andrija Rašeta, zaprijetio je da će “do 1. studenoga Gospić biti sravnjen sa zemljom”. Počevši od kraja rujna, na grad je svakodnevno padala kiša čelika. U najtežim danima (početkom i sredinom studenoga) na Gospić je ispaljivano zapanjujućih 1.000 teških razornih granata dnevno. Ciljano su uništavani civilni objekti, bolnice, stambena naselja i katolička crkva. U konačnici, razoreno je preko 65 do 70 posto stambenog i gospodarskog fonda, čime je Gospić, uz Vukovar i Pakrac, pretrpio najveća razaranja u prvoj godini rata.
Uzlazna spirala ratnog ludila dovela je do stravičnih zločina nad civilima. Srpske paravojne formacije provodile su teror u okupiranim rubnim dijelovima, a vrhunac krvavog pira dogodio se 13. listopada u Širokoj Kuli, gdje su četnici masakrirali 41 hrvatskog civila, mahom starce i žene.
Nažalost, eskalacija nasilja, svakodnevno ubijanje iz daljine i ratna psihoza rezultirali su radikalnom, protupravnom odmazdom dijela hrvatskih struktura unutar samog Gospića. U atmosferi straha od “pete kolone”, između 16. i 18. listopada 1991. godine, pripadnici hrvatskih postrojbi pod zapovjedništvom Mirka Norca, a prema planu tajnika Kriznog stožera Tihomira Oreškovića, izveli su akciju nezakonitog privođenja i likvidacije civila srpske (i dijelom hrvatske) nacionalnosti. Ovaj tamni dio povijesti rezultirao je ubojstvom 50 civila, zbog čega su Norac i Orešković 2003. godine pravomoćno osuđeni. S druge strane, za sustavno razaranje grada i stravične pokolje Hrvata u okolici Gospića, gotovo nitko od zapovjednog kadra JNA i srpskih paravojski nikada nije adekvatno odgovarao.
Bitka za Gospić ostaje simbolom neizmjerne hrabrosti, žrtve i vojničkog uspjeha u trenucima kada je opstanak hrvatske države visio o tankoj niti. Bila je to bitka koja je stvorila vojsku i obranila Liku.
