partiznaski odred 1941

Pokolj u Kulen Vakufu 1941. – zataškani zločin nad Hrvatima i Muslimanima

Drugi svjetski rat Hrvatska Povijest Nove obavijesti Vijesti

Pokolj u Kulen Vakufu, počinjen u rujnu 1941. godine, jedno je od najstrašnijih poglavlja u povijesti Unsko-sanskog kraja. U sklopu tzv. „srpskog ustanka“ protiv NDH, zajedničkim djelovanjem partizanskih i četničkih postrojbi izvršeno je masovno etničko čišćenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Prema povijesnim istraživanjima i svjedočanstvima preživjelih, ubijeno je između 2.300 i 2.500 civila, među njima pretežno žena, djece i staraca.

Istina o ovom zločinu desetljećima je bila sustavno zataškavana. U jugoslavenskoj historiografiji događaji u Kulen Vakufu prikazivani su jednostrano, a počinitelji su proglašavani „narodnim herojima“. Time su žrtve dvostruko ubijane – najprije fizički, a zatim i kroz šutnju i brisanje iz kolektivnog sjećanja.

Tragični tijek događaja

Nakon što je propala domobranska akcija deblokade Kulen Vakufa 19. kolovoza 1941., zapovjednik posade satnik Blagomir Veber naredio je evakuaciju prema Bihaću. Zbjeg je obuhvatio domobrane i velik broj civila – muškarce, žene i djecu. No, već na visoravni Prkosi ustanici su ih presreli.

Prvi dio zbjega uspio se probiti prema Bihaću, ali su ustanici opkolili i zarobili preostale civile. Na samom Prkosu ubijeno je nekoliko stotina žena i djece, a zatim su zarobljenici vraćeni u Kulen Vakuf. Ondje su podijeljeni u skupine i sustavno pogubljivani na različitim lokacijama: u Hanžića grahorištu, u bivšoj policijskoj stanici, te u Martin Brodu gdje su muškarci vezani i zaklani.

Svjedočanstva preživjelih

Najpotresnije slike događaja dolaze iz sjećanja onih koji su uspjeli preživjeti.

Ale Galijašević, tada dječak, svjedoči:
„Majku su mi četnici ubili i rasporili, iz nje izvadili nerođeno dijete, a mene ostavili kraj nje. Kasnije su me poveli drugi četnici i tako sam, posve slučajno, preživio. Oca su mi ubili u Bihaću. Odrastao sam bez roditelja, uz svoju baku.“

Slično opisuje i Abaz Mušeta, svjedok pokolja, koji je zabilježio stravične prizore zaklanih žena, izmasakrirane djece i silovanih Hrvatica iz Boričevca. Njegovo svjedočanstvo izdvaja užasnu sliku žene koja je, umirući, još uvijek dojila svoje dojenče – prizor koji simbolizira svu monstruoznost počinitelja.

„Narodni heroji“ – od krvnika do slavljenika

Posebno je bolno što su organizatori i izravni sudionici ovog zločina, poput Đoke Jovanića, Jove Medića, Nikole Karanovića i Slavka Rodića, kasnije proglašeni narodnim herojima i zauzimali su visoke vojne i političke položaje u Jugoslaviji. Zločin u Kulen Vakufu nikada nije procesuiran, a tisuće nevinih žrtava ostale su bez pravde i groba.

Paralele s Domovinskim ratom

Povijest se, nažalost, ponavljala. Slične scene zločina nad civilnim stanovništvom čitamo i iz vremena Domovinskog rata, gdje također rijetko tko odgovarao za zlodjela. Potomci onih koji su 1941. počinili masovne pokolje, u ratu 1990-ih nastavili su djelovati po istom obrascu.

Danas, nakon tri desetljeća hrvatske samostalnosti, još uvijek se premalo govori o stradanjima u Kulen Vakufu i sličnim tragedijama. Povjesničari tek sporadično istražuju te teme, a mnoga pitanja ostaju otvorena: Gdje su grobovi pobijenih? Kada će žrtve dobiti dostojan spomen? I zašto hrvatske institucije i dalje prešućuju ove zločine?

Pokolj u Kulen Vakufu 1941. godine tragičan je simbol patnje hrvatskog i muslimanskog naroda u Drugom svjetskom ratu. To nije samo povijesna činjenica, već i moralna obveza – da se o žrtvama govori, da im se oda počast i da se spriječi da budu zaboravljene. Bez istine i pravde, pomirenje i suživot ostaju tek prazne riječi.



Odgovori