Masakr U Borovu Selu: Početak Domovinskog Rata

Tragedija koja se odvila u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine predstavlja jedan od najkompleksnijih, najbrutalnijih i najdalekosežnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti, čije se posljedice i danas snažno reflektiraju u političkom, pravosudnom i društvenom prostoru Republike Hrvatske. Taj oružani sukob, u kojem je u pažljivo pripremljenoj zasjedi mučki ubijeno i masakrirano dvanaest hrvatskih redarstvenika, a ranjeno njih više od dvadeset, označava kritičnu prijelomnicu koja je de facto prekinula svaku iluziju o mogućnosti mirnog rješenja jugoslavenske krize. Uz raniju pogibiju prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama (događaj poznat kao “Krvavi Uskrs”), oružani napad u Borovu Selu u stručnim se, sigurnosnim i historiografskim krugovima s punim pravom percipira kao stvarni, iako neslužbeni, početak Domovinskog rata.

Dubinska analiza ovog događaja zahtijeva višeslojni, interdisciplinarni pristup koji nužno nadilazi puku rekonstrukciju vojno-policijske kronologije. Potrebno je sveobuhvatno sagledati sigurnosni vakuum s početka proljeća 1991. godine, izrazito asimetričnu prirodu sukoba u kojem su se zakonite, legalne snage Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske suočile s dobro naoružanim paravojnim formacijama i jedinicama Jugoslavenske narodne armije (JNA), te teške, dugoročne posljedice potpunog izostanka adekvatnog pravosudnog epiloga. Ovi rani oružani incidenti na istoku Hrvatske nisu bili spontane, nekontrolirane pobune nezadovoljnog lokalnog stanovništva, kako se to često pokušavalo prikazati u propagandnim narativima, već pomno orkestrirane, logistički podržane vojno-političke operacije s jasnim ciljem nasilne destabilizacije i rušenja tek uspostavljene demokratske vlasti u Hrvatskoj.

Napadači su ovom brutalnom akcijom imali precizno definiranu namjeru iz domene psihološkog ratovanja i terorizma: željeli su izazvati masovni strah, opću zabrinutost i paralizirajuću paniku među civilnim stanovništvom, te slomiti moral hrvatskim policijskim snagama koje su u tom osjetljivom povijesnom trenutku, s obzirom na nepostojanje vojske, predstavljale jedinu organiziranu, legalnu obranu mlade hrvatske države. Ipak, cjelokupna taktička i psihološka procjena agresora pokazala se dugoročno promašenom. Umjesto kapitulacije i demoralizacije, brutalnost masakra u Borovu Selu rezultirala je potpuno suprotnim efektom. Događaj je ubrzao konsolidaciju hrvatskih obrambenih snaga, potaknuo masovni odaziv dragovoljaca, te učvrstio nacionalnu koheziju pred nadolazećim otvorenim ratom za koji je postalo kristalno jasno da će biti i neizbježan i iznimno krvav.

Geopolitički i sigurnosni kontekst istočne Slavonije u proljeće 1991.

Kako bi se u potpunosti razumjela mehanika i motivacija iza pokolja u Borovu Selu, nužno je analizirati širi geopolitički i sigurnosni okvir istočne Slavonije početkom 1991. godine. U tom periodu, ovo je područje postalo neuralgična točka i glavno žarište raspadajuće jugoslavenske federacije. Nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj, snažna instrumentalizacija i radikalizacija dijela srpskog stanovništva od strane beogradskog režima dovela je do nelegalnog formiranja takozvanih srpskih autonomnih oblasti (SAO), čime je započeo proces narušavanja teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske.

U takvom izrazito volatilnom kontekstu, redovne i specijalne policijske snage Republike Hrvatske morale su preuzeti dvostruku ulogu. One više nisu bile zadužene isključivo za održavanje svakodnevnog javnog reda i mira, već im je nametnuta zadaća zaštite ustavnopravnog poretka, osiguravanja granica i suzbijanja oružane pobune. Budući da Hrvatska u prvoj polovici 1991. godine još uvijek nije imala službeno formiranu vojsku, specijalne jedinice policije, poput vinkovačke postrojbe, djelovale su de facto kao proto-vojska i činile su primarnu, i u tom trenutku jedinu, liniju obrane. Takvo stanje stvorilo je visoku ranjivost jer su policijske snage, opremljene primarno lakim pješačkim i proturiot naoružanjem, morale odgovarati na izazove koji su zahtijevali tešku vojnu silu.

Borovo Selo, sa svojom specifičnom demografskom strukturom u kojoj je dominiralo stanovništvo srpske nacionalnosti, te svojim strateškim položajem na vitalnoj prometnoj komunikaciji koja povezuje Borovo i Dalj, planski je pretvoreno u dobro utvrđeno uporište srpskih pobunjenika. Kontrola ovog sela značila je kontrolu nad cijelim mikrodijelom hrvatskog Podunavlja i stvaranje sigurnog mostobrana za daljnje infiltracije iz susjedne Republike Srbije. Na tom su se području ubrzano koncentrirale naoružane paravojne formacije, među kojima su se svojim ekstremizmom isticali pripadnici postrojbe “Beli orlovi” pod ideološkim i operativnim vodstvom Vojislava Šešelja, te lokalne pobunjeničke strukture kojima je zapovijedao Vukašin Šoškoćanin.

Prisutnost ovakvih naoružanih, radikalnih skupina, uz tihu, a kasnije i sasvim otvorenu logističku i taktičku podršku snaga Novosadskog korpusa JNA, stvorila je visoko zapaljivu, predratnu atmosferu. U takvom okruženju, bilo kakav pokušaj legalnih hrvatskih institucija da uspostave red, provedu zakone ili zaštite državne simbole smatran je izravnim povodom za oružani napad. Institucionalni vakuum koji je nastao povlačenjem saveznih struktura sigurnosti ustupio je mjesto zakonu jačega, čime je teren za tragediju u svibnju bio u potpunosti pripremljen.

Geneza eskalacije: Noćna patrola, psihološka provokacija i talačka kriza

Temeljita kronološka rekonstrukcija pokazuje da tragedija ne započinje samim masakrom usred dana 2. svibnja, već pomno planiranim oružanim incidentom koji je započeo noć ranije i poslužio kao taktički mamac. Tijekom noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine, u sklopu redovnih policijskih aktivnosti usmjerenih na praćenje sigurnosne situacije, dvije redovne hrvatske policijske ophodnje obavljale su zadatke noćnog izviđanja na strateški osjetljivoj cesti Borovo – Dalj. Sam dolazak ovih ophodnji na ulaz u Borovo Selo otkrio je namjernu, tešku vizualnu i političku provokaciju: na samom ulazu u mjesto bila je istaknuta srpska zastava.

Zastava u ovakvim uvjetima asimetričnog sukoba i teritorijalnih pretenzija nije predstavljala samo komad tkanine ili izraz političkog neslaganja. U jeziku konflikta, ona je bila jasna objava isključive teritorijalne kontrole, negacija suvereniteta Republike Hrvatske na tom dijelu njezina teritorija i psihološka rukavica bačena u lice pravnoj državi. Prilikom legitimne namjere i zakonitog pokušaja hrvatskih policajaca da uklone taj sporni simbol pobune i time simbolički i činjenično uspostave autoritet ustavnog poretka, uslijedio je iznenadni oružani napad.

Ovaj napad karakterizira izrazita perfidnost. Vatra na policajce otvorena je iz obližnje privatne kuće, iz mraka i zasjede, što neosporno ukazuje na to da je incident bio unaprijed pripremljen te da je istaknuta zastava služila isključivo kao mamac dizajniran da zaustavi ophodnju i učini policajce statičnim metama. Korištenje civilnih, privatnih objekata za vojna djelovanja i postavljanje zasjeda ukazuje na visok stupanj militarizacije samog naselja i izbrisanu granicu između civilne infrastrukture i vojnih položaja.

Ishod ovog noćnog napada bio je izravan uvod u eskalaciju nasilja koja će uslijediti idućeg dana. Od četvorice policajaca u dvjema ophodnjama, dvojica hrvatskih redarstvenika—Zvonimir Matković i Dalibor Križanović—su u razmjeni vatre ranjena, nakon čega su ih naoružani srpski pobunjenici fizički svladali i odveli u zarobljeništvo. Druga dvojica policajaca, Jurica Tolj i Mario Marinović, iako pod teškom paljbom, uspjela su se spasiti izvlačenjem pomoću službenog vozila i stići do sigurnog teritorija kako bi nadređenima prenijeli informaciju o napadu i otmici svojih kolega.

Ovaj oružani incident trenutačno je stvorio tešku talačku krizu koja je zahtijevala promptnu i odlučnu reakciju Ministarstva unutarnjih poslova. U početnoj fazi, sukladno procedurama i u nastojanju da se izbjegne daljnje krvoproliće, uslijedili su pokušaji mirnog rješavanja situacije. Inicirani su pregovori s predstavnicima pobunjenika o oslobađanju ranjenih i zarobljenih redarstvenika, no ti su se pokušaji ubrzo pokazali potpuno neuspješnima. Neuspjeh i opstrukcija pregovora jasno su signalizirali nadležnima u Zagrebu i Vinkovcima da lokalni pobunjenici nemaju namjeru deeskalirati situaciju, već da planski traže povod za otvoreni, oružani sukob širih razmjera.

Zbog potpunog izostanka diplomatskog ili mirnog rješenja, te zbog činjenice da su zarobljeni policajci bili ranjeni i da im je život bio neposredno ugrožen, donesena je jedina moguća odluka: pokretanje taktičke policijske akcije spašavanja. Ovakav potez bio je potpuno legitiman čin svake suverene države čiji su službenici oteti na njezinom vlastitom teritoriju od strane ilegalnih, neregistriranih paravojnih naoružanih formacija.

Operativna raščlamba spašavanja i mehanika urbane zasjede (2. svibnja)

Idućeg dana, 2. svibnja 1991. godine, pokrenuta je složena i riskantna akcija s isključivim ciljem izbavljenja dvojice zarobljenih kolega. Prema tadašnjem tadašnjem rasporedu, u Borovo Selo upućen je autobus s hrvatskim policajcima, mahom pripadnicima Specijalne jedinice policije MUP-a iz Vinkovaca. Radilo se o namjenskoj skupini od tridesetak vrhunski obučenih, ali lako naoružanih redarstvenika, koji su u pobunjeno mjesto ušli usred dana, oko podneva.

Njihov je ulazak u selo u samom početku izgledao kao uspješna taktička penetracija. Uspjeli su se probiti do samog središta naselja bez značajnijeg otpora, te su pred zgradom tadašnje mjesne zajednice rutinski razoružali dvojicu civila koji su se tamo zatekli. Međutim, ova prividna lakoća prolaska do centra mjesta nije bila plod policijske nadmoći, već ključni element dublje, smrtonosne zamke u koju su svjesno namamljeni. Pobunjenici su, koristeći doktrinu asimetričnog ratovanja, pustili hrvatske snage da uđu duboko u urbani teritorij iz kojeg nije bilo brzog odstupanja ni zaklona.

Iznenadnim i odlučnim upadom u zgradu mjesne zajednice, za koju se na temelju operativnih pretpostavki smatralo da služi kao zatvor i skriva ranjene zarobljenike, hrvatski su redarstvenici zapravo zakoračili u unaprijed pripremljenu “kill zone” (zonu uništenja). U tom trenutku, dočekalo ih je mnoštvo teško naoružanih srpskih pobunjenika i pripadnika paravojnih formacija koji su otvorili snažnu, koncentriranu vatru.

Zasjeda u centru Borova Sela bila je postavljena s izrazitom vojnom preciznošću koja isključuje mogućnost spontanog otpora mještana. Srpski pobunjenici, pojačani ekstremističkim grupama pristiglima iz Srbije, čekali su u utvrđenim položajima, koristeći zgrade u centru sela, krovove, potkrovlja i ogradne zidove kao bunkere. Započela je izrazito neravnopravna i krvava urbana bitka koja je, prema iskazima preživjelih, trajala duga dva i pol sata.

Hrvatski policajci našli su se u bezizlaznoj situaciji. Naoružani uglavnom lakim pješačkim oružjem (automatskim puškama i pištoljima) primjerenim za zadaće održavanja javnog reda i borbu protiv kriminala, morali su se suprotstaviti neprijatelju naoružanom vojnim naoružanjem dugog dometa, snajperima i teškim strojnicama. Bili su izloženi teškoj unakrsnoj vatri sa svih strana, prikliješteni u centru sela, bez mogućnosti adekvatnog manevra, evakuacije ranjenika ili pozivanja topničke potpore koju, s obzirom na ustroj, policija nije ni posjedovala.

Krajnje posljedice ove neravnopravne urbane bitke bile su stravične. U krvavom, sustavnom pokolju mučki je ubijeno i zatim masakrirano dvanaest hrvatskih policajaca, dok su izvještaji o ranjenima, koji variraju između 21 i 23 teže i lakše ranjena pripadnika MUP-a, ukazivali na gotovo stopostotne gubitke unutar postrojbe koja je brojala tridesetak ljudi. Matematički promatrano, činjenica da je od tridesetak ljudi koji su ušli u selo, njih 12 ubijeno a preko 20 ranjeno, nedvojbeno svjedoči o tome da je zasjeda bila zamišljena i operativno provedena kao misija potpunog uništenja i anihilacije hrvatskih snaga na tom mikro-lokalitetu.

Nadalje, brutalnost s kojom su ubojstva izvršena u fazi nakon smirivanja borbe iznimno je zabrinjavajuća. Izvori izrijekom navode da žrtve nisu samo poginule u borbenom djelovanju, nego su naknadno mučki masakrirane. Postmortalna ili perimortalna sakaćenja tijela prelazila su sve okvire uobičajenog oružanog sukoba i poprimila jasna obilježja teškog ratnog zločina s isključivim ciljem slanja terorističke poruke. Mutilacija je korištena kao alat psihološkog ratovanja—poruka hrvatskoj državi da paravojne formacije ne priznaju nikakva pravila ratovanja, humanitarnog prava, niti minimum civilizacijskih normi.

Uloga JNA, ratni zločini i kršenje međunarodnog prava u Borovu Selu

Kompleksna analiza događaja u Borovu Selu ostala bi krnja bez detaljnog, kritičkog osvrta na ulogu Jugoslavenske narodne armije (JNA) i eklatantna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. U proljeće 1991. godine, JNA se na razini službene retorike beogradskog vojnog i političkog establišmenta još uvijek predstavljala kao neutralna, tampon-sila zadužena isključivo za razdvajanje sukobljenih strana, sprječavanje međunacionalnih incidenata i očuvanje mira na teritoriju SFRJ. Međutim, oružani sukob u Borovu Selu razotkrio je ovu iluziju, dokazavši na terenu da je JNA zapravo aktivni, makar i djelomično prikriveni, sudionik oružane pobune.

Nakon dva i pol sata teških, iscrpljujućih uličnih borbi u središtu mjesta, u trenutku kada su hrvatske policijske snage bile potpuno desetkovane, opkoljene i svedene na minimum streljiva, u selo ulazi teška kolona od sedam oklopnih transportera JNA. U konvencionalnim sigurnosnim scenarijima, i u skladu sa službeno deklariranim mandatom JNA u to vrijeme, dolazak teškog oklopa na mjesto sukoba trebao bi značiti trenutačni prekid vatre sa svih strana i osiguravanje koridora za izvlačenje mrtvih i ranjenih. Ipak, svjedočanstva preživjelih hrvatskih redarstvenika oslikavaju potpuno drugačiju, zlokobnu stvarnost na terenu.

Prema izjavama očevidaca, iz jednog od prispjelih oklopnih transportera JNA otvorena je izravna, smrtonosna vatra na utvrđene položaje hrvatske policije. Ovo djelovanje predstavlja krunski materijalni dokaz prelaska JNA iz faze prikrivene logističke podrške pobunjenicima u fazu aktivnog, izravnog sudjelovanja u oružanoj agresiji na legalne hrvatske snage sigurnosti. JNA je time prekršila ustavni poredak koji je trebala štititi i jasno se svrstala na stranu paravojnih formacija.

Osim izravnog vatrenog djelovanja, taktičko kretanje formacija na terenu potvrdilo je neskrivenu operativnu sinergiju između federalne vojske i lokalnih ekstremista: naoružani srpski civili i pobunjenici slobodno, organizirano i neometano hodali su neposredno iza oklopnih vozila JNA, koristeći njihov masivni oklop kao pokretni štit za daljnje napredovanje i napade na policajce. JNA time nije razdvajala strane, već je nudila borbeno okrilje jednoj strani.

Osobito zabrinjavajući aspekt ovog oružanog sukoba predstavlja flagrantno i neoprostivo kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, posebice Ženevskih konvencija koje strogo reguliraju zaštitu sanitetskog osoblja i simbola crvenog križa. Prema dostupnim i provjerenim navodima, srpski napadači svjesno su zloupotrijebili vozila s medicinskim oznakama. Svjedoci navode kako su iz jednih kola Hitne pomoći izravno bacane ručne bombe na hrvatske policajce koji su grčevito branili svoje živote i položaje.

Korištenje medicinskih vozila, bolničkih oznaka ili simbola Crvenog križa za izvođenje smrtonosnih napada u međunarodnom se pravu definira kao perfidija (zločinačka prijevara). Ovo predstavlja jedan od najtežih ratnih zločina, budući da napadači time dugoročno i trajno kompromitiraju međunarodno priznati, zaštićeni status sanitetskog osoblja i vozila na cijelom ratištu. Takvim se činom onemogućava buduće sigurno pružanje medicinske pomoći ranjenicima obiju strana, a same postulate Ženevskih konvencija, koji predstavljaju civilizacijski minimum u ratnim sukobima, devalvira i pretvara u smrtonosno oružje.

Geostratešku i logističku širinu sukoba dodatno osvjetljava sudbina zarobljenih hrvatskih policajaca. Zvonimir Matković i Dalibor Križanović, zarobljeni u noćnoj zasjedi, kao i eventualni drugi zarobljenici tijekom dnevnih borbi, nisu zadržani u samom selu. Tijekom trajanja najžešćih borbenih djelovanja, ti su zarobljeni hrvatski državljani ilegalno prebačeni u Novi Sad (autonomna pokrajina Vojvodina, Jugoslavija), dakle izvan administrativnih granica Republike Hrvatske, da bi tek iste večeri i pod snažnim pritiskom bili vraćeni u Osijek.

Ovaj naizgled sporedan podatak o transportu zarobljenika ima golemu obavještajnu i pravnu težinu. Ekstradicija i transfer preko republičkih granica dokazuje izvan svake razumne sumnje da lokalni pobunjenici u Borovu Selu nisu djelovali u izolaciji, kao nekakva lokalna seoska straža. Nasuprot tome, imali su prethodno uspostavljenu logističku rutu, obavještajne kanale otvorenog tipa i tjesnu operativnu koordinaciju s visokim vojnim i političkim institucijama, obavještajnim službama i represivnim aparatom u Republici Srbiji. To nedvosmisleno dokazuje da je logističko i zapovjedno središte pobune bilo u Beogradu i Novom Sadu.

Zapovjedni lanci i asimetrija sukobljenih strana

Na taktičkoj, kao i na strateškoj razini, oružani sukob u Borovu Selu ogolio je dramatičnu asimetriju između sukobljenih strana. Ova se asimetrija nije očitovala isključivo u kalibru oružja ili posjedovanju oklopnih vozila, već prvenstveno u zapovjednom ustroju, prirodi postrojbi i konačnim ratnim ciljevima.

Hrvatsku zapovjednu strukturu u ovom vrlo ranom stadiju sukoba predstavljali su visoki, zakoniti policijski dužnosnici Ministarstva unutarnjih poslova, prije svega Josip Džaja i Josip Reihl-Kir. Njihova prisutnost, nadležnost i uključenost u operativno vodstvo jasno je ukazivala na intenciju hrvatske države da se novonastali sigurnosni problem pokuša riješiti unutar strogih okvira policijskih ovlasti, deeskalacije, pregovora i uspostave narušenog javnog reda i mira na mikrolokaciji. MUP je djelovao prema protokolima borbe protiv naoružanih kriminalnih skupina.

Nasuprot tom legalističkom pristupu, srpsku stranu—koja se ubrzano politički formirala oko nelegalnih struktura samozvane “Srpske autonomne oblasti Krajina” (SAO Krajina)—predvodili su pojedinci s izrazito militarističkim, terorističkim i radikalnim velikomrpskim političkim agendama. Glavni arhitekt, terenski organizator zločina i lokalni komandant bio je Vukašin Šoškoćanin. Njegova uloga u pripremi naselja za dugotrajnu obranu i organiziranju zasjede bila je ključna.

Uz lokalno vodstvo, iznimno značajnu ulogu u komandnom lancu, naoružavanju, ideološkoj indoktrinaciji i mobilizaciji dobrovoljaca iz Srbije imao je ekstremistički političar Vojislav Šešelj. Šešelj, kao vođa i osnivač zloglasne paravojne postrojbe “Beli orlovi”, osobno je nadgledao i usmjeravao borbena djelovanja u istočnoj Slavoniji. Prisutnost “Belih orlova” u Borovu Selu nosi specifičnu težinu za analizu događaja. Radilo se o formaciji profiliranoj za izvođenje etničkog čišćenja, čije je djelovanje bilo usmjereno isključivo na uspostavu takozvane Velike Srbije.

Njihovo neposredno sudjelovanje u borbama u Borovu Selu pruža jasan odgovor na pitanje zašto je zasjeda rezultirala ne samo pogibijom u borbi, već i stravičnim, postmortalnim masakriranjem žrtava. Ovi barbarski akti tjelesnog sakaćenja mrtvih i ranjenih hrvatskih policajaca bili su izravna funkcija Šešeljevog i Šoškoćaninovog psihološkog ratovanja: slanja zlokobne, terorističke poruke cjelokupnom hrvatskom državnom vodstvu i hrvatskom narodu o brutalnoj cijeni koju će platiti za svaki daljnji pokušaj uspostave državnog suvereniteta na pobunjenim područjima.

Žrtve masakra: Demografska, sociološka i ljudska analiza

Tragedija u Borovu Selu, prije svega i iznad svakog geopolitičkog promišljanja, primarno je potresna ljudska tragedija. Gubitak dvanaest života nepovratno je obilježio i traumatizirao ne samo uže i šire obitelji poginulih, već i cjelokupnu društvenu zajednicu u regiji istočne Hrvatske, a napose u vinkovačkom bazenu. Žrtve zasjede bili su isključivo mladi, vojno sposobni ljudi u naponu snage, hrabri redarstvenici Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca. Analiza njihovog podrijetla pokazuje da su branitelji dolazili iz različitih naselja vukovarsko-srijemskog kraja, čime je bol i tuga ovog gubitka ravnomjerno raspršena kroz brojne lokalne sredine, koje su već na samom početku rata platile enormno visoku cijenu u obrani teritorijalnog integriteta.

U nastavku se donosi precizan tabelarni prikaz s detaljnim sociodemografskim podacima o dvanaestorici poginulih hrvatskih vitezova, uključujući njihova imena, prepoznatljive nadimke, mjesta rođenja odnosno prebivališta te godinu rođenja s izračunatom dobi u trenutku pogibije :

Ime i prezime (Nadimak)	Mjesto podrijetla / prebivališta	Godina rođenja	Dob u trenutku pogibije
Stipan Bošnjak	Nuštar	1955.	36 godina
Antun Grbavac	Nijemci	1961.	30 godina
Josip Culej	Jarmina	1966.	25 godina
Mladen Šarić	Novi Jankovci	1965.	26 godina
Zdenko Perica	Nuštar	1965.	26 godina
Zoran Grašić	Otok	1969.	22 godine
Ivica Vučić (Dalton)	Vinkovci	1961.	30 godina
Luka Crnković	Otok	1970.	21 godina
Marinko Petrušić (Pele)	Tovarnik	1966.	25 godina
Janko Čović	Ivankovo	1965.	26 godina
Željko Hrala	Ivankovo	1968.	23 godine
Mladen Čatić	Županja	1971.	20 godina

Strukturirana demografska analiza ovih podataka nedvosmisleno ukazuje na tragičnu činjenicu da je riječ o iznimno mladom kontingentu ljudi. Prosječna dob poginulih redarstvenika iznosila je tek nešto više od dvadeset i pet godina. Najmlađi među herojima koji su položili svoj život u Borovu Selu, Mladen Čatić iz Županje, imao je u trenutku mučkog ubojstva svega 20 godina. Njegova smrt jasno reflektira tadašnju situaciju u Hrvatskoj gdje su teret obrane prvi preuzeli najmlađi sinovi nacije. Najstariji među njima, Stipan Bošnjak iz Nuštra, imao je 36 godina.

Mnogi od ovih mladića bili su duboko integrirani u svoje lokalne zajednice, imali su poznate i poštovane životopise, te su bili prepoznatljivi i bliski s građanima, što dokazuju i uvaženi nadimci poput Ivice Vučića, poznatog kao “Dalton”, ili Marinka Petrušića zvanog “Pele”. Marinko Petrušić, koji je brutalno ubijen u dobi od dvadeset i pet godina, sahranjen je uz velike počasti pored svoga oca u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju “Svetog križa” u slavonskom Tovarniku. Ovakvi primjeri svjedoče o prekinutim životnim linijama i teškom gubitku za demografsku strukturu sela i gradova istočne Slavonije.

Njihova herojska žrtva geografski je obuhvatila široki obrambeni prsten oko Vinkovaca i Vukovara: mjesta poput Nuštra, Nijemaca, Jarmine, Novih Jankovaca, Otoka, Vinkovaca, Tovarnika, Ivankova i Županje istoga su dana ostala zavijena u duboko crnilo. Ovi su odlučni mladići bez ikakvog oklijevanja ostavili sigurnost svojih obitelji i domova s isključivim ciljem izvršavanja plemenite profesionalne i ljudske dužnosti—izbavljenja i spašavanja svojih zarobljenih kolega iz ruku otmičara, ni u jednom trenutku ne sluteći da će postati žrtve pomno isplaniranog masakra i da se nikada više neće vratiti svojim najmilijima. Zbog te nevjerojatne požrtvovnosti, odavanje počasti, institucionalno sjećanje i pamćenje svakog pojedinačnog imena—kako to često u javnim istupima ističu visoki lokalni dužnosnici poput zamjenika župana Franje Oreškovića—postaje apsolutni imperativ za očuvanje kolektivne nacionalne memorije i razumijevanje cijene koja je u krvi plaćena, te je trajno utkana u same temelje suverene, slobodne i neovisne Republike Hrvatske.

Uz dvanaest poginulih vitezova, izrazito velik broj ranjenih redarstvenika—koji se u sigurnosnim i povijesnim procjenama kreće između 21 i 23 teško i lakše ozlijeđena pripadnika policije—dodatno oslikava neshvatljive razmjere destrukcije, snagu neprijateljske vatrene nadmoći i okrutnost sukoba. Visok udio žrtava u odnosu na ukupan broj policajaca koji su tog kobnog 2. svibnja ušli u srce sela (njih tridesetak) iznova svjedoči o vojnoj postavci zasjede s ciljem potpunog brisanja hrvatske prisutnosti u tom dijelu.

Pravosudni epilog i teški apsurdi tranzicijske pravde

Jedan od najmračnijih, najtežih i za hrvatsko društvo najtraumatičnijih aspekata pokolja u Borovu Selu jest sramotan izostanak adekvatne domaće i međunarodne pravosudne reakcije. Ovaj fenomen pretvorio je slučaj u eklatantan primjer dubokog deficita i kraha mehanizama tranzicijske pravde. Unatoč obilju jasnih materijalnih dokaza, iskazima preživjelih svjedoka koji su precizno identificirali napadače, i neupitnoj brutalnosti počinjenih nedjela—koja uz masovna ubojstva uključuju mučenje zarobljenika, sakaćenja tijela i zločinačko korištenje zaštićenih medicinskih simbola—za sam centralni pokolj dvanaestorice hrvatskih redarstvenika do danas apsolutno nitko nije pravomoćno odgovarao, bilo po liniji zapovjedne odgovornosti organizatora napada, bilo na razini izravnih terenskih izvršitelja najtežih kaznenih djela ubojstva.

Pravosudni procesi koji su se u poslijeratnim godinama vodili pred hrvatskim sudovima, umjesto pravde, rezultirali su tek parcijalnim, simboličnim i uvelike neadekvatnim ishodima u potpunom nesrazmjeru s povijesnom težinom i zvjerstvom događaja. Prema dostupnim analizama sudskih spisa, jedina donekle značajnija kaznena sankcija izrečena je u veljači 2012. godine, dakle više od puna dva desetljeća nakon samog zločina. Sud u Osijeku tada je nepravomoćno osudio Milana Marinkovića na razmjerno blagu kaznu od 3,5 godine zatvora. Međutim, za potpuno razumijevanje pravosudnog apsurda, ključno je precizno naglasiti da Milan Marinković uopće nije optužen, niti osuđen, za ubojstvo ili masakriranje dvanaestorice mrtvih redarstvenika. Njegova je presuda isključivo vezana uz kazneno djelo fizičkog i psihičkog zlostavljanja dvojice policajaca (Matkovića i Križanovića) koji su ranjeni i zarobljeni noć prije glavnog napada. Dodatni šok za žrtve uslijedio je u žalbenom postupku, kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske tu ionako nisku kaznu preinačio i smanjio na konačne tri godine zatvora.

Smanjenje blage kazne za dokazani ratni zločin nečovječnog postupanja i zlostavljanja ratnih zarobljenika zorno ukazuje na neprihvatljivu sporost, inerciju i ograničen sistemski doseg cjelokupnog pravosudnog aparata u sankcioniranju ratnih zločinaca. Što se tiče ostalih okrivljenika, situacija je još poraznija. Osobe protiv kojih su podignute službene optužnice za sudjelovanje u ovom gnusnom zločinu—uključujući imena kao što su Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović—već se desetljećima nalaze u sigurnosti i izvan dosega represivnih organa hrvatskog pravosuđa. Sigurno utočište od kaznenog progona redovito pronalaze u Republici Srbiji, čije pravosudne i političke vlasti sustavno odbijaju izručenje osumnjičenika na temelju nedostatka međunarodnih sporazuma ili različitih tumačenja nadležnosti.

Ovakav planski bijeg od pravde i čvrsta zaštita osumnjičenih za najteže povrede Ženevskih konvencija trajno i nepopravljivo otežavaju bilo kakvu iskrenu međudržavnu i bilateralnu suradnju. Kontinuirana opstrukcija procesuiranja odgovornih pojedinaca izravno usporava sve procese društvenog pomirenja, čineći tragediju u Borovu Selu vječnim, krvarećim simbolom za sintagmu “zločin bez kazne” u suvremenoj Hrvatskoj.

Politika sjećanja, memorijalni narativi i društveni rascjepi

Zbivanja u Borovu Selu s početka svibnja 1991. godine ostavila su neizbrisiv, dubok trag na formiranje službene kulture sjećanja u mladoj hrvatskoj državi. No, ona su istovremeno otvorila ranjiv prostor za oštar društveni sukob dva potpuno suprotstavljena, isključiva memorijalna narativa na lokalnoj i regionalnoj razini. Prostor samog Borova Sela u današnjoj integriranoj Hrvatskoj i dalje egzistira kao svojevrsno poprište hladnog, simboličkog rata u kojem se u javnom prostoru i svakodnevnom životu redovito sučeljavaju visoki državni protokoli dostojanstvenog pijeteta i uporni lokalni pokušaji povijesnog revizionizma koji se opiru pomirenju.

S jedne strane, Republika Hrvatska kroz svoje službene institucije, udruge proistekle iz Domovinskog rata, MUP, Ministarstvo hrvatskih branitelja te lokalne i županijske vlasti, redovito, svake godine iznimno dostojanstveno obilježava obljetnice ovog tragičnog događaja, čuvajući spomen na herojsku pogibiju. Na reprezentativnom ulazu u samo mjesto Borovo pomno je osmišljeno i izgrađeno službeno spomen-obilježje žrtvama. Na tom mjestu, u čast i spomen poginulim hrvatskim vitezovima, simbolično stoji i uzdiže se točno 12 visokih, neslomljivih i snažnih stabala čempresa, koji u pejzažnoj arhitekturi i kulturi sjećanja predstavljaju trajnost, vječnost i hrabrost dvanaestorice ubijenih redarstvenika.

Na toj lokaciji, redovito i bez iznimke, brojna visoka državna izaslanstva, preživjeli suborci, članovi najuže obitelji, ožalošćeni prijatelji te mnogobrojne braniteljske i stradalničke udruge organizirano, pod patronatom Ministarstva unutarnjih poslova, polažu vijence i pale tisuće svijeća s jasnim ciljem: kako bi se ogromna žrtva ovih dvanaestorice hrabrih mladića trajno i uspješno sačuvala od kolektivnog i povijesnog zaborava. U govorima i izjavama na takvim komemoracijama jasno se ističe da se njihova žrtva percipira kao apsolutno nemjerljiv, zaglavni doprinos u kasnijoj konačnoj obrani i uspješnom stvaranju slobodne, neovisne i demokratske hrvatske domovine.

S druge strane, a što predstavlja iznimno teško psihološko opterećenje za obitelji žrtava, u samom srcu današnjeg Borova Sela i dalje postoji pojava koja ozbiljno provocira, narušava te kompromitira sve uložene napore i procese dugotrajne mirne reintegracije i pomirenja. Riječ je o javnom opstanku i postojanju velebnog takozvanog mauzoleja i mauzolejskog spomenika posvećenog spomenutom Vukašinu Šoškoćaninu, čovjeku koji je neosporno bio glavni terenski organizator smrtonosne zasjede, oružane pobune i samog masakra hrvatskih redarstvenika.

Na tom se grobnom spomeniku izričito nalaze tekstovi i obilježja koja ovog ratnog zločinca i terorista otvoreno veličaju i neometano slave kao velikog vojnog junaka i narodnog mučenika. Administrativno i političko toleriranje opstanka takvih provokativnih spomenika unutar važećeg ustavnopravnog i zakonskog poretka Republike Hrvatske zorno ukazuje na izrazito delikatnu, miniranu i često duboko paradoksalnu prirodu cjelokupne poslijeratne pravne i društvene integracije ovog graničnog područja. Iako je prostor istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema formalno i politički briljantno dovršen i integriran uspješnim, međunarodno hvaljenim procesom Erdutskog sporazuma i Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja pod mandatom UNTAES-a, ti su procesi zahtijevali brojne bolne, teške ustupke i političke kompromise s lokalnim srpskim vodstvom, što danas ozbiljno opterećuje kulturu koegzistencije i zdrav život u toj lokalnoj zajednici.

Neometano, javno slavljenje i glorifikacija onih pojedinaca koji su krvavo planirali i još krvavije izvršili brutalna ubojstva ustavom propisanih, uniformiranih hrvatskih policajaca na dužnosti, predstavlja izravnu, nepatvorenu provokaciju u lice obiteljima poginulih. Ono predstavlja neprekinuti kontinuitet i javno održavanje upravo one zloslutne, šovinističke velikomrpske ideologije koja je i dovela do najkrvavijeg rata u Europi na kraju dvadesetog stoljeća. To stanje nužno generira stalne međunacionalne i političke tenzije te efektivno stvara “zamrznuti konflikt” u memorijalnom prostoru Vukovarsko-srijemske županije. U takvom okruženju, različiti fizički spomenici na udaljenosti od svega nekoliko kilometara stoje kao bolni, nijemi svjedoci o dubokoj podijeljenosti društva i potpunom nepostojanju zajedničkog konsenzusa u razumijevanju tragične, ne tako davne prošlosti.

Pokušaj usklađivanja diskrepancije i pomirbe između nedvojbene činjenice da se radi o odavanju državne počasti žrtvama stravičnog agresorskog zločina naspram agresivnog lokalnog glorificiranja njihovih krvnika pod krinkom očuvanja kulturnog identiteta i prava na grobno mjesto, svakako ostaje jedan od najkompleksnijih društvenih i pravnih izazova s kojima se suočava današnje suvremeno hrvatsko društvo na samom istoku suverene države.

Ipak, ove godine mjesto na groblju u Borovu, gdje se do neki dan nalazio spomenik Vukašinu Šoškoćaninu, potpuno je poravnat.

Psihološki odjeci, vojno-strateški paradoksi i rasplet krize

Kada se s dovoljnom, potrebnom povijesnom i vojno-političkom distancom analiziraju primarni operativni ciljevi velikosrpskog agresora s jedne strane, te krajnji strateški ishod samog događaja s druge strane, postaje savršeno jasno da je napad i krvavi pokolj u Borovu Selu s uže taktičkog stajališta doista polučio kratkoročni borbeni uspjeh (nanošenje teških gubitaka neprijatelju), ali je sa šireg vojno-strateškog stajališta postigao i izazvao dugoročno potpuno promašen i, za agresora, neočekivano kontraproduktivan rezultat.

Kako je u svojoj stručnoj i političkoj analizi istaknuo potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović prigodom obilježavanja obljetnice, oni stratezi, operativci i vojni zapovjednici koji su iz Beograda i Knina tu akciju osmislili i pažljivo planirali, imali su jasan cilj i namjeru. Oni su tom surovom operacijom željeli prvenstveno izazvati osjećaje straha, tjeskobe, duboke zabrinutosti i potpunu paniku, te apatiju i osjećaj bespomoćnosti među lojalnim civilnim stanovništvom i malobrojnim hrvatskim policijskim snagama. U svibnju 1991. godine te su snage bile de facto jedina preostala i jedina zakonom predviđena organizirana linija obrane pred nadirućom agresijom i pobunom mlade hrvatske države.

Metodologija oružanog napada u Borovu Selu—od lažnih pregovora, perfidnog noćnog zarobljavanja u ophodnji, uvlačenja autobusa u dobro osiguranu urbanu zasjedu u uskom prostoru bez zaklona, pa sve do masovnog i teškog ubojstva, sadističkog masakriranja tijela ranjenika i na kraju direktnog i otvorenog uključivanja ogromne vojne oklopne sile tobože neutralne Jugoslavenske narodne armije u korist pobunjenika—bila je školski, eklatantan primjer doktrine “strategije šoka”. Očekivalo se i predviđalo da će nesigurno hrvatsko državno vodstvo u Zagrebu, suočeno s ekstremnom brutalnošću neprijatelja na terenu, gubicima mladih života koje nije u stanju zaštititi, i jasnim, neupitnim svrstavanjem moćne i do zuba naoružane federalne vojske na stranu pobunjenih ekstremista, jednostavno morati popustiti, ustuknuti te dugoročno i konačno pristati na kompromitirajuće političke i teritorijalne ustupke. Ti bi ustupci, u konačnici, neminovno doveli do parcijalne ili potpune fragmentacije i gubitka znatnog dijela državnog teritorija, stvarajući liniju razgraničenja prema zloglasnom konceptu Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Međutim, agresor u svojoj megalomanskoj procjeni nije računao na psihologiju obrane ugroženog naroda te je stoga izazvan potpuno drugačiji, dubinski dijametralno suprotan strateški učinak i društveni efekt. Tragedija i brutalni masakr u Borovu Selu nisu slomili volju naroda, već su promptno djelovali kao neusporediv i iznimno snažan psihološki katalizator opće nacionalne kohezije, osvještavanja i mobilizacijske homogenizacije u cijeloj Hrvatskoj. Ne samo političkom vrhu, već i apsolutno svakom prosječnom hrvatskom građaninu postalo je od tog dana bolno, no sasvim kristalno jasno da diplomatska rješenja gube smisao te da će oslobodilački i obrambeni rat za goli opstanak biti surov, krvav i potpuno neizbježan.

Raspuknule su se kao mjehur od sapunice sve dotadašnje, makar i najnaivnije zablude i neutemeljene iluzije o tome da će savezna vojska—JNA—odigrati ikakvu pozitivnu ulogu pravedne tampon-zone ili pak da će doista djelovati kao nepristrani medijator i mirotvorac na uzavrelom terenu. Ispaljivanjem ubojitih rafala po hrvatskoj policiji, JNA se u Borovu Selu sama za sva vremena teško vojno, moralno i politički diskreditirala, javno potvrdila kao izravna, otvorena agresorska sila i de facto okupacijska snaga. Taj jasan i nedvosmislen uvid hitno je natjerao novo i demokratski izabrano hrvatsko državno vodstvo na povijesno presudnu, iako iznuđenu odluku o promptnom formiranju, naoružavanju i ustrojavanju vlastitih oružanih regularnih snaga s vojnim ustrojem. Kao izravna posljedica saznanja iz Borova Sela, krenulo se u intenzivno organiziranje Zbora narodne garde (ZNG), čiji su operativni postroji, brigade i temelji profesionalne obrambene organizacije službeno uspostavljeni u smotrama vojske i mobilizaciji upravo u tom ključnom proljeću na ljeto iste kritične ratne godine.

Stoga se mirno može ustvrditi da je, potpuno suprotno planovima Beograda, strah pretvoren u nevjerojatnu odlučnost i inat. Umjesto tražene panike i bijega s bojišta, ultimativna i herojska žrtva položenih mladih života dvanaestorice velikih junaka—Stjepana Bošnjaka, Antuna Grbavca, Josipa Culeja, Mladena Šarića, Zdenka Perice, Zorana Grašića, Ivice Vučića zvanog Dalton, Luke Crnkovića, Marinka Petrušića Pelea, Janka Čovića, Željka Hrale i Mladena Čatića—postala je enormno snažan, neuništiv motivacijski faktor desetcima tisuća neiskusnih, ali iznimno motiviranih dragovoljaca diljem domovine koji su se odmah po saznanju o ovim ubojstvima prijavili u redove policije i Zbora narodne garde, spremni preuzeti oružje u obranu domovine. Oni su svojom prolivenom krvlju na ulicama podunavskog sela ne samo usporili inicijalni napad i prokazali namjere Beograda cijelom civiliziranom svijetu, već su svojom mučeničkom žrtvom kupili toliko prijeko potrebno, esencijalno strateško vrijeme na razini cijele republike. To je vrijeme iskorišteno za ilegalno naoružavanje države pod embargom, vojno ustrojavanje linija fronte i čvrstu organizaciju dugotrajne i žilave obrane na svim drugim otvorenim, strateškim i dubinskim vojno-geografskim pravcima od Vukovara pa sve do dubrovačkog juga.

Zaključak: Od posljednjeg rafala do trajnog kamena temeljca hrvatske državnosti

Temeljita, hladna vojna, politička i forenzičko-povijesna raščlamba tragične pogibije i zvjerskog ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, koja se odigrala crnog 2. svibnja 1991. godine, ukazuje da taj događaj višestruko, trajno i iznimno duboko nadilazi uske okvire običnog, lokalnog i izoliranog oružanog incidenta na marginama raspadajuće države. Ovaj dan, zajedno sa svojom kompleksnom predigrom zarobljavanja noćne ophodnje, zapravo u potpunosti raskrinkava svu težinu sustavno i pomno promišljenog terorističkog akta, vojne agresije i ratnog zločina koji je, bez imalo pretjerivanja, u cijelosti zauvijek promijenio daljnju povijesnu putanju upravljanja, rješavanja i raspleta jugoslavenske krize.

Kroz brutalnu kombinaciju i sinkronizaciju prljavog, asimetričnog urbanog ratovanja na tuđem terenu, namjerne zločinačke zloupotrebe zaštićenih međunarodnih medicinskih oznaka bolničkog osoblja pod okriljem perfidije s ciljem bacanja smrtonosnih eksplozivnih naprava, organizacije dobro utvrđene, perfidne višeslojne pješačke zasjede u samom centru naselja sa stanovništvom i krajnje, nezamislive neljudske brutalnosti u sakaćenju i masakriranju tijela u borbi poginulih pripadnika MUP-a, naoružane srpske paravojne formacije poslale su krvavu poruku. Pod izravnim zapovjedništvom radikalnih pojedinaca sklonih uvođenju prakse etničkog čišćenja, a s punom oklopnom, logističkom i direktnom oružanom i vatrenom podrškom Jugoslavenske narodne armije, koja je tu pokazala svoje pravo, prljavo lice okupatora, agresor je bez ikakve sumnje silom pokušao jednom zauvijek ugasiti plemenitu i legitimnu težnju i političku ideju svake hrvatske neovisnosti i samostalnosti u njezinu samom, ranom demokratskom začetku.

Prekinuti životi odvažnih i mladih interventnih policajaca pristiglih s područja vinkovačkog dekanata i cjelokupnog bazena istoka Hrvatske—redom iznimno mladića i odraslih ljudi koji su se nalazili u vrlo ranoj dobi tek započetih dvadesetih ili na početku zrelih tridesetih godina svoga života—bili su potpuno iznenadno i nasilno prekinuti u neravnopravnoj, iscrpljujućoj više satnoj uličnoj borbi u stranoj urbanoj sredini bez potpore snajpera ili tenkova koje je neprijatelj već imao izgrađene unutar objekata. Njihovi do tada normalni i mirnodopski životopisi svjedoče i progovaraju o profilu one dragovoljačke prve generacije koja se samoinicijativno, s domoljubljem i ponosom, prva na liniji žrtve, često tragično nedostatno i nedovoljno naoružana s oružjem isključivo pješačkog profila, ludo hrabro, bez ikakvih taktičkih proračuna suprotstavila mnogostruko organiziranijem, brutalnijem i nadmoćnom neprijatelju pod kapom petokrake.

Oni su tim svojim herojskim pothvatom svjesno krenuli u obranu ustavnopravnog i nacionalnog poretka, krhkog mira te izgradnju institucija sasvim mlade i međunarodno još nepriznate Republike Hrvatske koja se pokušavala osloboditi naslijeđa jednopartijskog aparata. Svoje su vlastite živote, osobnu sreću i egzistenciju svojih najmilijih beskompromisno položili pred oštricom neprijatelja izlažući se smrtonosnoj opasnosti usred sela utvrđenog oružjem, a s isključivim i časnim, temeljnim policijskim, ali nadasve i duboko humanim ciljem i nalogom: hitnim pronalaženjem, oslobađanjem otetih i eventualnim medicinskim zbrinjavanjem dvaju teže ranjenih kolega i suboraca koji su pali u ruke paramilitarnih skupina lokalnih terorista sklonih egzekucijama po kratkom postupku. Takva nezamislivo visoka razina policijske kolegijalnosti, bratstva po oružju i plemenite borbene požrtvovnosti automatski je, za sva vremena i generacije, zlatnim slovima uklesala njihov čin i njihova velika imena, kao i imena svih ranjenih koji su tog svibnja prolili znoj i krv u Borovu Selu, u same najčvršće osnove i temelje suvremene nacionalne povijesti od pamtivijeka.

Danas, s više od tri duga desetljeća bolnog osobnog i teškog povijesnog društvenog odmaka, te s golemim iskustvom na tragu suočavanja sa posljedicama rata i međunarodnih kaznenih sudova, vjerojatno najteže, najozbiljnije i za obitelji i građane najfrustriranije moguće društveno nasljeđe mučke smrti dvanaest heroja i pripadnika MUP-a leži isključivo u potpunom pravosudnom mraku i dugotrajnom defektu institucija same pravne države da apsolutno sve sudionike zlodjela i ubojstava, počinitelje masakra, planere akcije, logističare unutar JNA, svjedoke i pomagače zakonski strogo i neumoljivo privedu na sud, osude na najteže kazne zatvora te zauvijek izlože sramoti lica pravdi.

Poražavajuća i nepobitna pravosudna činjenica i gorka opaska u presudama da su za teške oblike ratnih zločina premlaćivanja dosad izrečene tek puko minimalne i revidirane minorne kazne za blaže oblike kršenja ratnog prava nad preživjelim zarobljenim redarstvenicima, dok za najteža stradanja obitelji i cjelokupni zločinački pothvat organizacije te stravične ubojstvene zamke u kojoj je brutalno i planski masakrirano na najgore moguće i ponižavajuće načine dvanaest časnih i uniformiranih ljudi—zapravo i sramotno još apsolutno, zakonski do danas nitko nije sudski procesuiran i osuđen zbog masakra—neizbježno nastavlja bacati strašno veliku, duboku crnu i hladnu sjenu na dosege mehanizama tranzicijske pravde na nacionalnom i lokalnom sudištu istočne Slavonije.

Ova ogromna nepravda se ogleda, širi i svakodnevno ponavlja u poslijeratnim provokacijama i skulpturama podignutim isključivo kako bi potkopavale pomirenje. Naime, javno i neometano spomeničko postojanje takvih lažnih građevina i hramova koji su dedicirani ljudima čije su ruke direktno umrljane planiranjem tih jezivih smrti redarstvenika, unutar istog onog sela i ustavnog poretka slobodne Hrvatske za koju su isti poginuli, i tri desetljeća nakon rata iznova i snažno opominje promatrača da sve rane nisu zaliječene nego tek umjetno zatvorene krpama zaborava te da tranzicijska društvena epoha ni blizu nije ostvarila temeljnu povijesnu pomirbu baziranu na iskrenom kajanju agresora.

Unatoč i bez obzira na te trenutne defekte pravosudnih tijela ili političke društvene apsurde i kompromise iz nužde mira i diplomacije, onih 12 velikih, ponosnih, ponosnih snažnih i u visinu vinutih čempresa zasađenih na samome ulazu u stradalničko i ratno Borovo—kao simbol koji vječno pazi na istinu unutar spomenika redarstvenicima—za Hrvatsku trajno te ponosno i pobjednički ostaju stajati kao veličanstveni te neugasivi simbol na vječnu nesalomljivost morala i hrabrosti duha prvih hrvatskih sinova u redovima policije MUP-a.

Njihova nepravedno, mučki u zasjedi prolivena, topla krv te užasne i tužne svibanjske podnevne srijede drugog svibnja daleke devedeset i prve godine bila je upravo ona iskra i onaj trenutak koji je, premda izrazito, ljudski prebolan, označio strašan tragičan rastanak od onog jugoslavenskog mita zajedništva, i stvorio najodlučniji i ključni hrvatski korak. To je bio trenutak otrežnjenja, kada je narod prestao tražiti besmislene diplomatske kompromise, srušio povjerenje i snove pregovora sa naoružanim agresorom, te hitno i zauvijek preuzeo vlastitu odgovornost ne samo na fronti, već i unutar države isključivo na svoja hrabra leđa za konačnu, povijesnu sudbinu, punu narodnu slobodu, državnost i trajnu neovisnost izvan balkanske okružnice sukoba.

Upravo stoga se cijeli ovaj teški borbeni i povijesni događaj, masakr u Borovu Selu i stradanje redarstvenika s neizrecivim posljedicama trajno, dubinski i najozbiljnije na vojnim akademijama, pravnim institucijama i stranicama enciklopedija mora nastaviti poučavati te se s dužnim i nepodijeljenim pijetetom upisivati isključivo i visoko na povijesnoj ljestvici, trajno ostajući jedan od najvećih, temeljnih ugaonih žrtvenih kamenova cjelokupne mučeničke, veličanstvene i, konačno i povijesno zabilježeno, potpuno pobjedničke, hrvatske borbe za vlastitu državnu, teritorijalnu neovisnost i nesputanu slobodu nacije kroz sva vremena. Sve je to danas snažno podsjećanje da ova i apsolutno svaka novija ili tek nadolazeća generacija Republike Hrvatske itekako mora prepoznati i poštivati iznimno surovu i enormno, neprocjenjivo visoku osobnu obiteljsku cijenu i žrtvu mladih hrvatskih redarstvenika koja je bez ustručavanja tih svibanjskih dana za tu njihovu današnju mirnu slobodu u istočnoj Slavoniji i Hrvatskoj plaćena, te krvlju onih najhrabrijih, herojskih dvanaest viteških policajaca nepovratno ovjerena pred licem Domovine.