Pokolj u Kulen Vakufu 1941. godine bio je dio srpskog narodnog ustanka protiv NDH, koji je imao za cilj eliminirati muslimansko i hrvatsko stanovništvo iz tog područja. Počinitelji su bili partizani i četnici, koji su surađivali u tom trenutku. Broj žrtava se procjenjuje na oko 2200, ali točan broj nije poznat.
Istina o zločinima ustanika i partizana u ljeto 1941. godine sistematski je skrivana, usudio bi se reći do dan danas.
Sve je krenulo još u kolovozu, kada je Lička brigada domobranstva NDH, čiji je stožer bio u Bihaću, pokušala deblokirati Kulen Vakuf, ali nakon borbi u Pištalskoj Dragi 19. kolovoza, ta je akcija obustavljena, te deblokada nije uspjela, a jedna domobranska satnija i žitelji obližnjih sela Ćukovi i Orašac su branili svoja sela od ustanika, koji su nastojali “očistiti” to područje od svih stanovnika koji nisu bili Srbi. Nakon što je odlučeno da se Kulen Vakuf ne može obraniti, odlučeno je napustiti ga. Tako je zapovjednik domobranske posade satnik Blagomir Veber donio odluku o evakuaciji prema Bihaću. Zbjeg je sačinjavao u prvom djelu kolone naoružane domobrane i mještane, da bi iza njih išla kolona nenaoružanih civila. Ustanici su u prazan Kulen Vakuf ušli 6. rujna. Gerilci su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA.
Glavnina ustaničkih snaga krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Na Ćovki su ustanici iskopali jarak na šumskom putu i time onemogućili prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice; naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz ustanički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Tako je oko polovica zbjega dospjela do Bihaća, dok su preostalu polovicu na Prkosima opkolili i zarobili ustanici, koji su ih potom poveli natrag u Kulen Vakuf.
Ubijanja civila počela su već na Prkosima. Oko 400-500 žena i djece ubijeno je u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeno je na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odvedeno je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje su im neki ustanici koji su došli iz Like i pokušali pružiti bar nekakvu zaštitu; ipak ih je oko polovine pobijeno. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa gerilci vezane sproveli u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.
Od oko 3.000 uhvaćenih ljudi iz zbjega pobijeno je, smatra se, njih između 2.300 i 2.500
Razumljivo je zašto su se zločini skrivali u vrijeme komunizma, jer kako se kaže, povijest pišu pobjednici. Danas, nakon 30. godina od kada je Hrvatska cjelovita, međunarodno priznata, samostalna i neovisna, ravnopravna članica EU, članica NATO saveza, hrvatski povjesničari ne istražuju i ne pišu u povijesti stradavanja hrvatskog naroda, nego nam i dalje povijest kroje oni koji su nas tlačili, i po povijesnim izvorima, ubijali.
Što se događalo 5. rujna 1941. godine, najbolje opisuju svjedoci događaja.
Kad smo bježali na Gečetu, majka je mene vodila onako za ručicu. Ja sam mogao k’o malo onako hodati. Imala je samo mene od djece i bila je trudna. I nas su susreli četnici. Oni su nju ubili, rasporili je i dijete živo iz nje izvadili, a mene ostavili pored nje i otišli nastranu. Drugi su četnici naišli, mene su uzeli za ruku i poveli. I mene su tako vodili. Moj je otac tu kod mosta imao neku aščinicu, to je držao. I valjda, kad sam bio mali, o tome su mi pričali, meni su tu tabani izgorjeli jer su me vodili, a po putu je bilo žara od kuća i štošta što je gorjelo. Doveli su me.
Tu je valjda bila žandarmerija i tu me je prepoznala jedna tetka po košuljici. Ona je mene iznijela u Bihać. Onda me je preuzela tamo moja pokojna nena, to je bila očeva mati, kod nje sam i odrastao. Bježeći, u Bihaću su mi ubili oca. Tako sam ja ostao bez roditelja. Ja sam uz pokojnu nenu rastao, završio osnovnu školu i onda sam otišao u Banju Luku u srednju, višu školu i tako dalje. Ja nemam nikakvo sjećanje iz Kulen-Vakufa. Malo se sjećam, kad smo bili u Bihaću, da smo izbjegli u Krajinu na Miostrah i da smo bili u nekoj kući”, priča preživjeli svjedok pokolja, tada dječak Ale Galijašević.
Očevidac događaja Abaz Mušeta prisjeća se de davne 1941.; Išli smo s bare na cestu, polagano krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima. Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećeg Vakufa. Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svjetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola gol i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu.
Skamenio sam se od straha.
To je bila jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu. Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas, u suprotnom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke, također pripite, u pravcu Martin Broda. Svaka je od njih nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju.
Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnog lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, s crnom maramom na glavi (mlada Hrvatica iz Boričevca op. a.) . Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrčave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire.
Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv. Još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica koje su tog ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen-Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana, piše Abaz Mušeta koji za zločine u Kulen Vakufu optužuje Jovu Medića, Đoku Jovanića, Nikolu Karanovića, Slavka Rodića i Milana Žeželja, sve odreda “narodne heroje.
Kao što čitamo izjave svjedoka događanja u Drugom svjetskom ratu, ista ili slična događanja čitamo i slušamo iz vremena Domovinskog rata. Niti za zločine iz Drugog svjetskog rata nitko nije odgovarao, tako ni za zločine počinjene u Domovinskom ratu nitko nije odgovarao. Naravno, rijetki su danas “Narodno heroji” koji su živi, ali ima onih su činili teške i monstruozne zločine, na sliku svojih predaka, iz Domovinskog rata, koji žive s nama i ne samo da žive, nego i traže svoja prava. A gdje su prava onih ubijenih ? Gdje se kriju njihovi grobovi ?
