Protuzracni sustav USA Army

Pad učinkovitosti ukrajinske proturaketne obrane: što stoji iza dramatičnog pogoršanja

Nove obavijesti Svijet Vijesti

Prije nekoliko dana Financial Times objavio je da je stopa presretanja ruskih balističkih projektila ukrajinskom proturaketnom obranom dramatčno pala — sa oko 37 % u kolovozu na svega 6 % u listopadu — unatoč smanjenom broju lansiranja projektila.

Ovaj pad sinkronizira se s uspješnim ruskim napadima na ukrajinske obrambene industrijske objekte — uključujući četiri tvornice dronova i komponenti — kao i na politički osjetljive ciljeve poput predstavništva EU u Kijevu i zgrade Vlade Ukrajine, u kojima su ruski balistički projektili uspjeli proći kroz ukrajinsku obranu.

U nastavku donosim dublje analize najvjerojatnijih uzroka smanjenja učinkovitosti proturaketne obrane Ukrajine te razmatranje mogućih mjera za ublažavanje tog problema.

Rusija redovito koristi dva tipa konvencionalnih balističkih projektila u napadima na ciljeve u Ukrajini:

  1. Kopneno lansirani 9M723 (kratki do srednji domet)
  2. Zrakom lansirani Kinzhal (Kh-47M2), za koji se može reći da je modificirana inačica 9M723 prilagođena otpornosti i lansiranju iz zraka.

Model 9M723 uveden je u naoružanje 2006. g. i službeno ima domet oko 500 km. Kinzhal je uveden 2017. g., s rasponom procijenjenim na između 1.500 i 2.000 km.

Iako se njihovi putanje u izvjesnoj mjeri ulažu u klasični balistički oblik, oba sustava nisu čisto balistička — oni mogu izvesti agresivne završne manevre, naročito u lateralnoj osi (bočno u odnosu na tlo), kako bi potisnuli sposobnost presretača da ih predvidi i pogodi. Ti manevari namijenjeni su da poremete algoritme navođenja, smanje vrijeme reakcije i povećaju vjerojatnost promašaja.

Takve sposobnosti nisu novost. Primjerice, američki MGM-140 ATACMS, uveden mnogo ranije, također ima mogućnost terminalnih manevara. Isto tako su moderni zapadni presretači — poput PAC-2 GEM-T, PAC-3 MSE i Aster-30 (serije B1/0B1NG) — dizajnirani uzimajući u obzir prijetnju manevrirajućih balističkih projektila.

Međutim, prema izvještajima FT-a, Rusija je uspjela adaptirati putanje svojih projektila na način koji dodatno otežava presretanje.

Adaptacije putanja i “strmiji” pristupi

Jedan od ključnih argumenata u tom izvještaju jest da Rusija sve češće koristi strmije terminalne putanje nego ranije. To bi, prema analizi, moglo značajno otežati rad presretača — budući da na strmijoj putanji projektil mora padati brže, smanjuje se vremenski prozor u kojem presretač može otkriti, pratiti i prilagoditi svoj pristup.

Takve prilagodbe nisu nužno zahtjevne sa stajališta hardvera — moguće ih je ostvariti promjenom parametara misije i postavki navođenja. To znači da Rusija ne mora uvesti drastične modificirane komponente, već može optimizirati postojeće sustave.

Pretpostavka je da su ruski razvojni timovi koristili iskustva iz borbi i analize podataka — promatrajući da projektili lansirani po strmijim putanjama bilježe viši postotak prolaza — te su tu taktiku skalirali.

Zašto strmije putanje mogu biti učinkovitije?

  • One povećavaju vertikalnu brzinu ulaznog projektila, smanjujući dostupno vrijeme za reakciju presretača
  • Vertikalne korekcije teže se izvode u kratkom vremenu, naročito ako presretač očekuje plitkije putanje
  • Iako plitke putanje dopuštaju veće lateralne manevre, ako presretač — poput PAC-3 MSE — već ima izvrsnu agilnost, lateralni manevar možda neće biti presudan

Moguće je da su ruski konstruktori zaključili — i empirijski potvrdili — da smanjenje vremena reakcije (kroz strmiji ulaz) nudi bolju ukupnu vjerojatnost penetracije, čak i po cijenu smanjenog lateralnog manevarskog kapaciteta.

Druga objašnjenja pada stope presretanja

Osim tog tehničkog optimiziranja putanja, postoje dva dodatna realna i komplementarna faktora koja mogu objasniti kritično smanjenje stope intercepta:

  1. Ciljanje područja izvan zone pokrivenosti obrane
    Rusija može sve češće lansirati projektile u područja za koja je poznato da Ukrajina nema raspoređene sustave proturaketne obrane (Patriot, SAMP/T i sl.).
    U praksi to znači fokus na fronte i zone neposredno iza njih, gdje Ukrajina jednostavno nema dovoljnu gustoću obrambenih sustava.
    Jer, mora identificirati gdje ga nema — i tamo sastaviti udare.
    Također, Ukrajina štiti samo određene gradove i ključnu infrastrukturu; mnogi drugi ciljevi ostaju nezaštićeni. Time se smanjuje efektivne presretačke prilike — čak i ako presretači funkcioniraju nedvojbeno dobro.
  2. Kroničan manjak presretača i jedna jedinica po cilju
    Zbog velikog manjka presretača, Ukrajina je vjerojatno prisiljena alocirati samo jedan presretač po prijetnji (dok je ranije, osobito nakon dolaska Patriot sustava, u nekim slučajevima lansirala po dva ili tri po projektilu).
    Čak i ako je pojedinačni presretač izuzetno učinkovit, lansiranje više njih povećava ukupnu šansu za presretanje.
    Ako ste ograničeni na samo jedan, vjerojatnost prilagodbe i promašaja raste. Iako taj manjak traje već mjesecima (i u kolovozu je već bio faktor), u situaciji visokih prilagodbi ruskih sustava, ta ograničenja postaju izraženija.

Sve to govori da pad stope presretanja vjerojatno nije posljedica jednog jedinog uzroka, nego zbroja više čimbenika — tehničkih, taktičkih, logističkih i strateških — od kojih many nisu vidljivi iz javno dostupnih izvora.

Pouke i implikacije za Ukrajinu i Europu

Ova epizoda jasno ilustrira dinamični ciklus prilagodbe i protuprilagodbe koji je inherentan suvremenom ratovanju, pa tako i području konvencionalnih projektila. Dok Rusija koristi presretačke podatke za poboljšanje probojnosti svojih sustava, zapadni proizvođači vjerojatno rade na anti-nadogradnjama kako bi ponovno podigli efikasnost presretanja.

Međutim, treba biti realan: postoje granice onoga što obrambeni sustavi mogu postići, posebno protiv balističkih projektila. Čak i kad bi se uspješno vratila učinkovitost PAC-3 MSE presretača na razine od 60–70 %, omjer resursa i troškova u obrani i napadu ostaje skeptičan — napad ima inherentnu prednost u takvim sukobima.

Zbog toga Ukrajina ne smije oslanjati sve nade na obranu. U paraleli s jačanjem proturaketne obrane, mora ubrzati i razvoj i opskrbu ofenzivnim kapacitetima — sposobnost da napadne rusku logističku mrežu, proizvodne lance i platforme za lansiranje. Kad god je moguće, ključni cilj mora biti prekid opskrbe i proizvodnje ruskih projektila.

Za države Europe ovo je važna lekcija: ulaganje u proturaketnu obranu, koliko god sofisticirano bilo, ima svoje granice. Umjesto da se u beskonačnost gomilaju obrambeni sustavi, europske države moraju prihvatiti i investirati u konvencionalne ofenzivne sposobnosti koje mogu stvarno djelovati kao odvraćanje i odgovor na rusku agresiju.

Izvor: missilematters.substack.com Foto: U.S. Army



Spor Brodosplita i MORH-a: Debeljak tvrdi da su troškovi porasli, Anušić najavljuje nastavak projekta u drugim brodogradilištima

Odgovori