Pad Hrvatske Kostajnice 1991. godine donio je slom herojske obrane, ratne zločine i etničko čišćenje. Saznajte detalje o obrani i padu grada.
U kasno ljeto i jesen 1991. godine, malobrojne hrvatske obrambene snage – sastavljene od pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, Zbora narodne garde i domaćih dragovoljaca – suočile su se sa stravičnom agresijom na području Hrvatske Kostajnice, što je kulminiralo tragičnim padom grada 12. i 13. rujna. Ovaj strateški ključan grad u Hrvatskom Pounju okupirale su višetruko nadmoćnije snage Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija. Glavni motiv ovog nemilosrdnog napada bila je realizacija velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića i ostvarivanje teritorijalnog kontinuiteta zamišljene “Velike Srbije”. Agresor je svoj cilj ostvario višemjesečnom vojnom opsadom, razornim topničkim udarima, potpunim odsijecanjem prometnih komunikacija te konačnim tenkovsko-pješačkim probojem obrambenih linija, nakon čega je uslijedila brutalna odmazda, masovne egzekucije civila, deportacije preživjelih branitelja u logore smrti i sustavno etničko čišćenje.
Geostrateški bedem i povijesni paradoksi Banovine
Hrvatsko Pounje, sa svojim središtem u Hrvatskoj Kostajnici, stoljećima je predstavljalo jedno od najvažnijih geostrateških i povijesnih raskrižja Sisačko-moslavačke regije. Smještena na lijevoj obali rijeke Une, koja čini prirodnu granicu prema Bosni i Hercegovini, Hrvatska Kostajnica posjeduje kontinuitet utvrđivanja koji seže duboko u srednji vijek. Prvi pisani spomenici iz 13. stoljeća bilježe ovaj prostor kao posjed knezova Babonića-Blagajskih, a kasnije prelazi pod upravu slavne obitelji Zrinski. Njezina povijesna uloga kao neprobojnog bedema protiv osmanskih prodora bila je presudna; bosanske paše godinama su bezuspješno pokušavale slomiti ovu utvrdu na Uni, sve do njezina privremenog pada 1556. godine. Kostajnica je iznjedrila i niz istaknutih ličnosti, poput Ivana Kitonića, bana Antuna Vakanovića, genetičara Milislava Demereca te Krešimira pl. Miskića.
Ova burna i slojevita povijest ostavila je dubok trag na demografskoj slici regije. Popis stanovništva iz 1991. godine pokazao je izrazito mješovit etnički sastav. Na širem području općine, značajan udio činilo je stanovništvo srpske nacionalnosti, što je u osvit raspada Jugoslavije postalo plodno tlo za političku manipulaciju i implementaciju velikosrpskog projekta. Plan stvaranja takozvane Velike Srbije, sa zapadnim granicama na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, ultimativno je zahtijevao potpunu kontrolu nad Pounjem kako bi se okupirana područja sjeverne Dalmacije, Like i Korduna spojila sa zapadnom Slavonijom. Zanimljiv je povijesni paradoks da je Svetozar Pribićević, rođeni Kostajničanin i istaknuti srpski političar, beogradski režim kralja Aleksandra svojedobno okarakterizirao kao najpokvareniji i najnedostojniji. Ipak, početkom devedesetih, lokalno je srpsko stanovništvo masovno prigrlilo militantnu beogradsku politiku usmjerenu na potpuno uništenje hrvatskog suvereniteta.
Institucionalna subverzija i krvavo ljeto 1991. godine
Već početkom 1991. godine započela je sustavna, izvana orkestrirana subverzija hrvatske vlasti. Početkom siječnja, policijska postaja u Hrvatskoj Kostajnici otkazala je poslušnost hrvatskom MUP-u i ušla u sastav takozvanog “SUP-a Krajine”. Politička radikalizacija rasla je iz mjeseca u mjesec, kulminirajući u travnju odlukom o pripajanju SAO Krajine Republici Srbiji. U lipnju je rukovodstvo u Kostajnici proglasilo izvanredno stanje, naoružalo dragovoljačke odrede oružjem JNA i otvoreno pozvalo na oružanu pobunu. Oružani otpor nije bio spontan, već pomno planirana vojna operacija iz Beograda.
Tijekom ranog ljeta, sigurnosna situacija prešla je u otvoreni rat. JNA je ubrzo skinula masku “neutralnog promatrača” i započela s logističkom potporom paravojnim jedinicama. Krajem srpnja, pobunjeni Srbi pokrenuli su operaciju “Žaoka” pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (“Kapetana Dragana”). Cilj je bio zauzimanje Pounja i presijecanje veza prema Sisku. Najstravičnija obilježja operacije vidjela su se krajem srpnja kada su agresorske snage napale hrvatska sela Zamlača, Struga, Kozibrod i Kuljani, goneći civile ispred sebe kao “živi štit”. U Strugi su četnici masakrirali petoricu teško ranjenih pripadnika hrvatskog MUP-a, što je izazvalo masovni zbjeg hrvatskog stanovništva.
Paralelno, pojačavao se pritisak na samu Kostajnicu. Pješački napadi s brda Čukur i miniranje pruga ostavili su grad odsječenim. Odlučujući udarac prvoj obrani zadan je 30. srpnja, kada su zrakoplovi JNA raketirali urbanu jezgru, uništivši školu i dom zdravlja. Suočene s nadmoćnom vatrenom moći i oklopnim jedinicama, hrvatske su se snage 31. srpnja povukle prema Hrvatskoj Dubici, ostavljajući grad u rukama agresora u prvom, privremenom padu.
Herojski povratak “Tigrova” i taktička organizacija obrane
Gubitak Hrvatske Kostajnice bio je težak strateški udarac. Zbog opasnosti od potpunog spajanja banijskog i bosansko-kordunskog pobunjeničkog korpusa, hrvatske su snage 2. kolovoza izvele briljantan protunapad i ponovno ovladale gradom. Nositelji ove akcije bili su pripadnici elitne 1. A brigade ZNG-a, “Tigrovi”, predvođeni Zdravkom Andabakom, uz potporu Bojne “Zrinski” i varaždinske policije.
Nakon oslobođenja, zapovjednik Zvonimir Kalan preuzeo je zapovijedanje cjelokupnom obranom grada koja je brojila oko 450 branitelja. Uz inspektora Nedeljka Podunajca, postavljen je pomno razrađen taktički raspored. Zaštitu željezničke postaje i brda kod repetitora preuzela je 1. satnija 4. bojne ZNG-a pod vodstvom Vinka Paulića. Južni pravac iz Dvora na Uni nadzirao je vod ZNG-a pod zapovjedništvom Siniše Dvorskog. Ključnu dominantnu kotu obrane grada – brdo Djed – herojski je držala 2. satnija 4. bojne pod zapovjedništvom legendarnog Damira Tomljanovića Gavrana. Izdvojene zapadne položaje na Šupljem kamenu osiguravao je Tomo Medved s 2. bojnom ZNG-a, dok su ulaz iz pravca Dubice štitili Željko Hučić i Nikola Županić s 3. bojnom ZNG-a i policijom, sprječavajući prijelaz agresora preko Une.
Ovi su branitelji trpjeli svakodnevne prekogranične udare. JNA je tukla po gradu teškim topništvom s teritorija Bosne i Hercegovine. Kako bi podigao moral braniteljima u tim iscrpljujućim uvjetima, predsjednik Franjo Tuđman je u kolovozu osobno obišao prvu crtu bojišnice u Kostajnici, unatoč izravnoj artiljerijskoj vatri.
Ušutkavanje istine i lov na novinare
Agresor je istovremeno provodio snažan psihološki rat, a medijski djelatnici postali su izravne mete kako istina o razaranju Pounja ne bi doprla u svijet. Najšokantniji događaj zbio se 10. kolovoza kada je Gordan Lederer, snimatelj HRT-a, pogođen snajperskim hicem dok je na brdu Čukur snimao branitelje. Iako je pogodak preživio, zloglasni general JNA Andrija Rašeta hladnokrvno je zabranio let helikoptera koji bi Lederera prebacio u zagrebačku bolnicu. Zbog tog brutalnog uskraćivanja medicinske pomoći, Lederer je iskrvario. Počinitelj, uvježbani snajperist JNA Milan Zorić, tek je godinama kasnije u odsutnosti osuđen na sisačkom sudu.
Zločini nad medijima nastavljeni su 1. rujna u selu Panjani, gdje su u zasjedi milicije Milana Martića ubijeni ruski novinari Viktor Nogin i Genadij Kurinoj. Njihovo diplomatsko podrijetlo nije ih spasilo; obojica su likvidirana, a vozilo je spaljeno kako bi se sakrili tragovi.
Rujanska opsada, pad brda Djed i slom obrane
Početkom rujna, odnos snaga na terenu postao je izrazito asimetričan. Agresor je 9. rujna blokirao jedinu preostalu kopnenu rutu prema Hrvatskoj Dubici, čime se Kostajnica našla u hermetičkom okruženju, bez sanitetskog materijala, hrane i streljiva.
Konačna agonija započela je rano ujutro 12. rujna stravičnom topničkom pripremom. Više od 360 razornih granata sručilo se na grad, a glavni pješačko-oklopni udar usmjeren je na brdo Djed. Unatoč lavovskom otporu postrojbe Damira Tomljanovića Gavrana, nedostatak protuoklopnog naoružanja i iscrpljenost zaliha doveli su do pada ove ključne uzvisine. Agresor je tom prilikom zarobio oko 60 gardista i policajaca. Uslijedio je ekstremni psihološki teror: srpske su snage putem radioveza i megafona puštale jauke zarobljenih suboraca koji su brutalno mučeni na brdu, uz ultimatum da će svi biti likvidirani ako se grad ne preda.
Shvativši da je daljnji otpor iz centra grada kolektivno samoubojstvo, dio zapovjedništva, predvođen Nedeljkom Podunajcem, započeo je mučne pregovore o predaji sa zapovjedništvom JNA iz Bosanske Kostajnice, dok je grad tonuo u rasulo.
Raskrižje sudbina: Mučna predaja i herojski marš u nepoznato
U večernjim satima 12. rujna preostali branitelji našli su se pred najtežom životnom odlukom – predati se JNA vjerujući u human tretman ili riskirati naizgled nemoguć proboj kroz neprijateljski teritorij.
Oko 300 hrvatskih branitelja, pritisnutih sa svih strana, prešlo je most i predalo se u Bosanskoj Kostajnici. Sva obećanja JNA prekršena su u istoj sekundi. Bili su obespravljeni, potrpani u kino-dvoranu, a sutradan odvezeni u stravični logor Manjača kod Banja Luke. Manji dio zarobljenika odveden je u Kukuruzare i u zloglasnu kaznionicu u Glini, gdje su prolazili nezamisliva iživljavanja. Svjedočanstva iz Gline govore o sadističkim metodama – premlaćivanjima lancima, udarcima po tabanima i korištenjem zarobljenika kao “vreća za boksanje”. U logoru Manjača, preživjeli su izgladnjivani, smrzavani na betonu i brutalno mučeni; logoraš Vlastimir Rac izgubio je 30 kilograma u nepunih 60 dana, dok je zapovjednik Zvonimir Kalan stoički podnosio svakodnevne torure lažno optuživan za komuniciranje s vanjskim svijetom.
S druge strane, oko 120 najodlučnijih branitelja, mahom pripadnika “Tigrova” i zagrebačke policije, vođeni Ivicom Pandžom “Orkanom”, Ivicom Kušanom i drugima, odbili su predaju. Odabrali su oružani proboj prema Dubici kroz gustu mrežu četničkih zasjeda. Tijekom noćnog marša nepoznatim terenom, kod mjesta Slabinja kolona je ušla u polje protupješačkih i protutenkovskih mina. U stravičnim eksplozijama poginulo je sedmero branitelja, a dvanaestero je teško ranjeno. Ipak, uz nevjerojatnu upornost i nadljudske napore, uspjeli su se probiti do slobodnog teritorija, dokazujući da je u vihoru rata proboj bio jedina nada za život.
Sustavno etničko čišćenje i masovne grobnice
Padom grada 13. rujna otpočela je brutalna faza etničkog čišćenja. Poslijeratna forenzička istraživanja otkrila su u Pounju 11 masovnih grobnica sa 114 ekshumiranih žrtava, od kojih su nevjerojatnih 76,7% bili civili, a gotovo 40% starije osobe. Demografska struktura neumoljivo dokazuje genocidne namjere: 93% žrtava bili su Hrvati, a od 114 ubijenih samo su dvije osobe stradale u borbi. Ostali su planski likvidirani.
Zločini su bili okrutni i sustavni. U naselju Novljani obitelj Bišćan pogubljena je pred vlastitom kućom. Rafalnom paljbom ubijeni su supružnici Mladen i Anđelka te baka Jagoda, dok je njihov 14-godišnji sin Danijel pukim čudom preživio ispod leševa svojih roditelja. U Donjem Hrastovcu i na Plavićevcu ekshumirana su tijela s rukama snažno vezanim žicom na leđima i sa smrskanim lubanjama – dokaz okrutnog mučenja prije egzekucije.
Glavni instrument terora bila je Jedinica milicije za posebne namjene “Kaline”, pod zapovjedništvom Svetozara Borojevića. Ova je jedinica odgovorna za masakr na lokalitetu Skelište u Baćinu, najvećoj masovnoj grobnici u županiji, gdje je likvidirano više od 56 civila. Mračni vrhunac zbio se u selu Kostrići sredinom studenoga, kada je jedinica ubila svih 15 mještana, uključujući i dječake iz obitelji Jurić stare samo dvije i četiri godine.
Utrka s vremenom i pravosudni epilog
Za to vrijeme, hrvatska diplomacija vodila je mukotrpne pregovore za spas logoraša s Manjače. Zahvaljujući ogromnim naporima pregovarača Stjepana Adanića, 9. studenoga 1991. godine na mostu u Bosanskom Šamcu dogodila se velika razmjena. Oslobođeno je 350 izmučenih hrvatskih branitelja i civila, čime su spašeni sigurne smrti od zime, gladi i svakodnevnog iživljavanja, a njihova svjedočanstva ostala su kao trajni dokument ratnih strahota.
Pravda za Kostajnicu ostala je, nažalost, tek djelomično zadovoljena. Međunarodni sud u Haagu osudio je Milana Martića na 35 godina zatvora, nedvojbeno dokazavši njegov zapovjedni autoritet nad snagama koje su počinile teška kršenja ratnog prava i etničko čišćenje. Pred hrvatskim sudovima, ubojica obitelji Bišćan, Dragan Birač, tek je 2020. godine pravomoćno osuđen, dok su organizatori masakra u Baćinu osuđeni 2021. godine. Ipak, ogromna većina egzekutora iz jedinice “Kaline”, snajperista i onih koji su sadistički tukli zarobljenike u logorima, nikada nije privedena pravdi, skrivena iza granica susjednih država. Pad Hrvatske Kostajnice stoga ostaje zabilježen kao jedno od najherojskijih, ali i najkrvavijih poglavlja Domovinskog rata, čija kompletna pravosudna katarza još uvijek nije dovršena.
