Nova knjiga izdana od strane Udruge branitelja Policijske akademije donosi nevjerojatnu istinu. Srednja škola UP-a postala je temelj za stvaranje prve hrvatske oružane sile u najtežim danima 1990. godine. Pročitajte autentična svjedočanstva o danima kada su maloljetni dragovoljci i mladi pitomci školske klupe zamijenili rovovima, a profesori postali ratni zapovjednici.
U subotu, 5. rujna 2026. godine, u prostorima Policijske akademije „Prvi hrvatski redarstvenik“ u Zagrebu, održana je svečana promocija iznimno važnog publicističkog, povijesnog i dokumentarnog djela – knjige „Srednja škola UP-a u vrtlogu promjena 1990. – 1992.: Svjedočanstva, dokumenti i fotografije“. Ova publikacija, čiji je nakladnik Udruga branitelja Policijske akademije, predstavlja monumentalni prikaz jednog od najdramatičnijih i najodlučnijih razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti. Na više stotina stranica, kroz autentična svjedočanstva, pomno prikupljene dokumente i do sada rijetko viđene ili nikad objavljene fotografije, rasvjetljava se uloga institucije koja je, silom tadašnjih ratnih prilika, iz mirnodopske obrazovne ustanove morala izrasti u stvarni, operativni obrambeni štit domovine.
Za sve nas koji neumorno pratimo, istražujemo i dokumentiramo teme iz Domovinskog rata te radimo na očuvanju sjećanja na žrtvu branitelja, ova je promocija prvorazredni događaj koji zaslužuje maksimalnu pozornost. Knjiga pred nas ne stavlja naknadnu pamet, niti se bavi političkim teoretiziranjem. Ona nudi surovu, faktografski dokumentiranu istinu o danima kada je hrvatska policija bila praktički jedina organizirana oružana formacija sposobna suprotstaviti se znatno nadmoćnijem neprijatelju. Autorski tim koji stoji iza ovog grandioznog djela čine redom ljudi iz sustava: Njegoslav Blažek, Nikola Čačić, Stjepan Jagatić, Ljubomir Ličina, Zoran Loje, Dragutin Perković, Danilo Petrović, Josip Strmotić i Jozo Veselčić. Neprocjenjiva vrijednost ove knjige leži upravo u činjenici da njezini autori nisu bili tek vanjski promatrači ni arhivski povjesničari, već izravni sudionici i kreatori tog vremena – to su ljudi koji su danonoćno obučavali policajce, prikupljali oružje, ustrojavali borbene postrojbe i vlastite učenike vodili u prve oružane sukobe.
Od obrazovne ustanove do ratnog stroja za obuku
Da bismo u potpunosti razumjeli značaj Srednje škole unutrašnjih poslova (SŠUP) u tom prijelomnom razdoblju, neophodno je vratiti se u ljeto 1990. godine. Raspad Jugoslavije, prve demokratske višestranačke promjene i otvorena oružana velikosrpska pobuna doveli su Hrvatsku u naizgled bezizlaznu i smrtonosnu situaciju. Bez vlastite konvencionalne vojske i s neprijateljski nastrojenom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) koja je zveckala oružjem unutar njezinih granica, Republika Hrvatska se pri očuvanju ustavnopravnog poretka morala osloniti isključivo na snage Ministarstva unutarnjih poslova.
U tim tjeskobnim, ali neizmjerno ponosnim mjesecima, SŠUP, sa svojim sjedištem u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu, prestaje biti samo klasična srednja škola domskog tipa u kojoj se učenici, mladići iz svih krajeva, četiri godine pripremaju za redovni poziv milicionara. Od 20. srpnja 1990. godine, kada rukovodstvo škole na čelu s načelnikom Josipom Strmotićem dobiva izvanredan i hitan zadatak izrade programa osposobljavanja dopunskih snaga, započinje transformacija ove ustanove u svojevrsnu ratnu akademiju.
Kroz njezina je vrata u vrlo kratkom i kaotičnom vremenu prošlo više od 10.000 polaznika različitih tečajeva. Upravo su iz te škole izašle prve klase hrvatskih redarstvenika, uključujući i onu najčuveniju, I. klasu tečaja, kolokvijalno poznatu kao „Prvi hrvatski redarstvenik“, koja je povijesno postrojena pred dr. Franjom Tuđmanom 5. kolovoza 1990. godine. Ti su mladići, često nedovoljno opremljeni ali srcem spremni na sve, predstavljali prvi organizirani odgovor na terorizam. Upravo će iz njihovih redova, i tečajeva koji su uslijedili sve do VI. klase, izrasti prve elitne postrojbe Zbora narodne garde (ZNG), a posljedično i nepobjediva Hrvatska vojska.
Knjiga detaljno, kroz autentične tablice, navodi impresivno brojčano stanje. Tako doznajemo da je u I. klasu upisano 1800 polaznika, u II. klasu 702( završilo njih 333), u III. klasu 357 ( završilo 345), IV. klasu 703 ( završilo 647), V. klasu 297( završilo 255), a u VI. klasi od upisanih 973 polaznika, 573 polaznika je odustalo dok ostalih 425 polaznika obuku nije završilo. Uz njih su se paralelno obučavale i specijalne antiterorističke jedinice Sljeme( 27 pripadnika) i Lučko ( 19 pripadnika), JPSN Hunjka ( 59 pripadnika) te jedinica za posebne zadatke Rakitje( 336 pripadnika). Kada se tome pridodaju obuke pričuvnog sastava, brojnih dragovoljačkih odreda iz raznih krajeva (uključujući dragovoljce iz Lovinca, Vukovara, Slunja, Baranje) i pripadnika Narodne zaštite, dolazimo do nevjerojatne brojke obučenih boraca koji su direktno iz ovog Obrazovnog centra odlazili na najoštrija bojišta širom napadnute države.
Maloljetni dragovoljci i najveća žrtva najmlađih
Ono što ovu knjigu čini izuzetno emotivnom svjedodžbom, a što posebno snažno rezonira među svima nama koji neizmjerno cijenimo i dokumentiramo uspomenu na maloljetne dragovoljce Domovinskog rata, jest neizbrisiv krvavi pečat koji su ostavili najmlađi pripadnici sustava – redovni pitomci Srednje škole. To su bili golobradi mladići, tek dječaci koji su u Zagreb stigli s jednim ciljem: steći redovno srednjoškolsko obrazovanje. No, ratni vihor i gola potreba za opstankom pretvorili su ih preko noći iz učenika u vojnike i prve heroje obrane.
Kada se danas s ponosom govori o mladosti koja je stala na branik domovine, u samom vrhu te priče moraju stajati imena poput Darka Bajte i Marinka Palinića. Bili su to pitomci XVII. klase (učenici 4. razreda SŠUP-a), čiji su tek započeti mladi životi tragično prekinuti u strašnoj jeseni 1991. godine. U trenucima kada je zaprijetila neposredna ratna opasnost samom gradu Zagrebu i Obrazovnom centru od strane JNA iz okolnih vojarni, pitomci XVII. i onih nekoliko iz XVIII. klase nisu evakuirani na sigurno, daleko od fronte. Naprotiv, od njih su hitno formirane stvarne borbene postrojbe – jedinice protuzračne obrane, protuoklopne borbe i vatrene podrške.
Ova su djeca u presudnim trenucima uzela u ruke protuavionske topove kalibra 20 mm, bestrzajne topove, minobacače i ručne raketne bacače. Podnijeli su nadljudski teret teških noćnih dežurstava i straža u trenucima najvećih zračnih uzbuna nad Zagrebom. Upravo obavljajući takvu iznimno odgovornu i opasnu stražarsku dužnost u prostoru Škole, 16. rujna 1991., tragično je i nesretno nastradao mladi pitomac Darko Bajto. Dva mjeseca kasnije, točnije 16. studenoga 1991., na užarenom šibenskom ratištu, svoj je mladi život za slobodnu Hrvatsku žrtvovao i Marinko Palinić. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman s pravom ih je obojicu posmrtno odlikovao odličjem Republike, prepoznajući da je njihova rana žrtva – zapravo žrtva cijele jedne izgubljene generacije koja je silom prilika, umjesto maturalnog putovanja i bezbrižnosti, doživjela fijuk snajpera i razaranje. Ova istinska “ratna generacija”, kako je s punim pravom nazivaju u knjizi, stvarala je našu državu i prije nego što je uopće stigla zakoračiti u pravo odraslo doba.
Logističko srce obrane i tajne noćne operacije
Knjiga „Srednja škola UP-a u vrtlogu promjena 1990. – 1992.“ ekskluzivno otkriva i dokumentira još jednu fascinantnu, a široj javnosti do sada potpuno nepoznatu dimenziju djelovanja ove ustanove. Škola, naime, u tim ključnim mjesecima nije bila samo poligon za obuku, već i apsolutno glavni logistički centar za prihvat, tajno skrivanje i distribuciju oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Kako su se u rujnu 1991. godine počele predavati i osvajati prve vojarne i vojna skladišta JNA, goleme količine ratnog materijala prebacivane su pod okriljem noći u prostore SŠUP-a u Zagrebu.
Autori u knjizi zorno i dojmljivo opisuju nevjerojatne događaje, poput onog u noći s 31. kolovoza na 1. rujna 1991., kada su pitomci i sami djelatnici škole na vlastitim leđima i rukama istovarili masivno naoružanje i opremu iz čak četiri velika šlepera koji su pristigli u krug centra. Školske zgrade, u kojima se do jučer redovno predavala matematika, hrvatski jezik i povijest, pretvorene su u ogromna privremena skladišta prepuna tona eksploziva, mina, pušaka i granata. Taj se smrtonosni teret potom, prema strogo povjerljivim zapovijedima Operativnog štaba MUP-a, noćima pažljivo pakirao i distribuirao policijskim upravama širom Hrvatske, tamo gdje je bilo najpotrebnije za slamanje oklopa JNA.
Jasno je da je ovakva dvostruka uloga nosila nevjerojatan rizik za sve unutar centra. Početkom listopada 1991., pouzdani obavještajni kanali upozorili su Štab škole da su JNA i Kontraobavještajna služba detektirali njihove aktivnosti te da se Obrazovni centar MUP-a nalazi visoko na popisu primarnih ciljeva za skoro zračno bombardiranje neprijateljske avijacije. Zbog te neposredne i strahovite opasnosti, u potpunoj je tajnosti organizirana brza evakuacija. Dana 6. listopada 1991. godine – dakle, samo jedan jedini dan prije nego što će zloglasni avioni JNA raketirati Banske dvore na Markovom trgu u pokušaju ubojstva državnog vrha – 138 pitomaca i 25 ključnih djelatnika škole, zajedno s najvažnijom arhivom i velikim dijelom rezervnog naoružanja, u tišini je izmješteno na duboko skrivenu šumsku lokaciju Gorščica na Medvednici. Tamo su u gustoj šumi, pod šatorima i u teškim terenskim uvjetima, uspostavljeni nužni parametri za nastavak funkcioniranja i zaštitu okosnice škole.
Profesori i učenici rame uz rame na bojišnici
Jedan od segmenata koji će svakog čitatelja ove knjige ostaviti bez teksta jest odnos koji se stvorio između nastavnika, odgajatelja i njihovih pitomaca. Kada su se od preostalih polaznika VI. klase tečaja uslijed eskalacije rata formirale stvarne borbene postrojbe (poput poznate Posebne jedinice policije Mosor), njihovi zapovjednici u ratu nisu bili nekakvi nepoznati, naknadno dovedeni vojni časnici. Bili su to njihovi dotadašnji profesori i domski odgajatelji, ljudi koji su ih do jučer učili zakonima i pravilima službe.
Nastavnici SŠUP-a su doslovno odložili pedagoške dnevnike i imenike, uzeli oružje, te sa svojim učenicima hrabro krenuli u najizravnije moguće borbene akcije. Knjiga iznimno precizno i potanko opisuje terenske operacije u kojima je škola sudjelovala obnašajući borbene zadaće na nekim od najtežih i najkrvavijih ratišta u državi: od razrušenog Pakraca, preko opkoljene Banovine (Viduševac, Satornja, Topusko), pa sve do odsječene Like (Lovinac).
U tim su nemilosrdnim akcijama redovito padale i ljudske žrtve. U rujnu 1991. godine na teškom pakračkom ratištu, boreći se pod kišom granata rame uz rame sa svojim bivšim i sadašnjim polaznicima, teško su ranjeni zapovjednici i nastavnici škole, među kojima i Mladen Bilokapić, Stjepan Jagatić te Josip Grubišić. Istovremeno, brojni mladi pripadnici tih postrojbi položili su svoje nevine živote za domovinu (poput Željka Vrepca, Ante Ivandića, Mate Čančara i Nikole Jelinića). Ta neraskidiva, gotovo obiteljska veza učitelja i učenika, zauvijek zapečaćena zajednički prolivenom krvlju na prvoj crti bojišnice, predstavlja jedan od najsvetijih i najuzvišenijih primjera domoljublja ikad zabilježenih u Domovinskom ratu.
Autentični dokumenti kao štit od zaborava
Kao što je na velikoj subotnjoj promociji od 5. rujna s pravom naglašeno, ovo izdanje Udruge branitelja Policijske akademije uvelike je superiorno bilo kakvoj klasičnoj memoarskoj literaturi. Poznato je da ljudsko pamćenje s odmakom desetljeća blijedi, da je podložno pukim subjektivnim interpretacijama i naknadnom ukrašavanju, ali papir i službeni dokumenti ostaju tvrdi, neumoljivi svjedoci epohe. Autorski tim je uložio fanatičan trud kako bi apsolutno svaki navod i svaka tvrdnja u ovoj knjizi bili čvrsto potkrijepljeni faksimilom ratne zapovijedi, originalnim planom obrane iz arhiva, dnevničkim zapisima koji su pisani u rovovima ili na sastancima te godine, ili pak povijesnom fotografijom.
Prelistavajući stranice, čitatelj se neprestano susreće s autentičnim preslikama: od rukopisom na brzinu ispisane obavijesti s početka kolovoza 1990., preko zapovijedi o strogom formiranju borbenih štabova, pa sve do tabličnih prikaza brojnog stanja naoružanja, ljudstva po četama i vodovima. Tu su i antologijske fotografije pitomaca koji u polumraku čiste teške mitraljeze, spavaju iscrpljeni na podovima kamiona ili pod punom ratnom spremom drže stražu pred armiranim skloništima. Jednako tako, knjiga obiluje i pažljivo prikupljenim novinskim isječcima iz tog napetog vremena koji neosporno svjedoče o prljavom medijskom ratu i monstruoznim lažima koje su neprijateljski mediji, poput beogradskih “Večernjih novosti”, tada uporno širili o radu hrvatskog MUP-a i tečajevima u Zagrebu.
Posebno je dojmljivo, i za nacionalni ponos iznimno važno, poglavlje koje obrađuje povijesnu promociju i svečano predstavljanje novih hrvatskih policijskih odora održano 30. studenoga 1991. godine. Pred očima predsjednika Tuđmana, prkosne mlade policajke i policajci, među kojima su upravo stajali i prekaljeni pitomci ove škole, ponosno su obukli suvremene odore s prepoznatljivim hrvatskim grbom na kapama i rukavima. Tim su činom zauvijek u povijest odbacili komunističke i jugoslavenske simbole pod kojima je upravo tada vršena najžešća agresija na njihovu zemlju, njihove domove i njihove obitelji.
Naslijeđe koje obavezuje na sjećanje
Knjiga „Srednja škola UP-a u vrtlogu promjena 1990. – 1992.“ nije samo precizna povijesna inventura jednog krvavog i sudbonosnog vremena. Ona je u svojoj srži duboki naklon, trajni papirnati spomenik svima onima koji su u tim, za državu presudnim danima, pokazali apsolutno nevjerojatnu hrabrost, nadljudsku odgovornost i bezrezervnu ljubav prema domovini. Kroz danas mirne hodnike Obrazovnog centra u Svetošimunskoj nekada su prolazile tisuće mladića i djevojaka. Mnogi od njih su u te iste hodnike ušli kao uplašena djeca ravno iz osnovne škole, a izašli su iz njih kao ožiljcima obilježeni ratnici okićeni teškim teretom i moralnom odgovornošću obrane cijele jedne države.
Posebna vrijednost ove knjige ostaje to što za povijest zauvijek i neizbrisivo čuva bolnu uspomenu na žrtvu maloljetnih pitomaca, dragovoljaca i njihovih hrabrih profesora. Njezine stranice najjače su oružje protiv zaborava, jer stalno podsjećaju današnje generacije i cjelokupnu javnost na točno onakvu visoku cijenu kojom je krvavo plaćena naša današnja sloboda i demokracija. Objavljivanjem ovog monumentalnog djela, Udruga branitelja Policijske akademije jednom je za svagda osigurala da se povijesna istina o mukotrpnom nastanku hrvatske policije i prvih obrambenih oružanih snaga nikada ne može politički iskriviti, omalovažiti ili prepustiti zubu vremena.
Svi mi koji se zalažemo za istinu i koji čuvamo ponosnu tradiciju hrvatskih branitelja, a nadasve onih koji su se kao sasvim mladi, često i maloljetni momci beskompromisno priključili obrani, imamo svetu obvezu širiti istinu zapisanu na ovim stranicama. Ovaj iznimno opsežni, činjenično dokumentirani i duboko potresni materijal neizostavno je i obavezno štivo za svakog povjesničara, svakog istraživača, svakog istinskog branitelja, i što je najvažnije, svakog mladog čovjeka koji želi u potpunosti shvatiti kako se u tada gotovo nemogućim uvjetima, usred smrtonosnog vrtloga rata, pobune i lomova društvenih promjena, vizionarski stvarala, naoružavala i krvlju branila neovisna i samostalna Republika Hrvatska.
Veličanstvena subotnja promocija održana 5. rujna na Policijskoj akademiji „Prvi hrvatski redarstvenik“ poslužila je kao dostojanstvena i emotivna kruna tog ogromnog i predanog izdavačkog truda. Sada ostaje na nama – medijima, javnosti i preživjelim sudionicima – da ovu knjigu s poštovanjem pročitamo, naučimo njezine teške lekcije, usvojimo činjenice i istinu iz njezinih poglavlja nastavimo neumorno prenositi dalje budućim generacijama.
Foto: Policijska akademija “Prvi hrvatski redarstvenik”
