Portal Veterani - Domovinski rat: Put do pobjede

Najzahtjevnije i najkrvavije razdoblje naše novije povijesti, Domovinski rat, svjedoči o trnovitom putu od slabo naoružanih branitelja do visoko profesionalne, pobjedničke oružane sile. Događaji koji su se na bojištima odvijali početkom lipnja savršeno oslikavaju tu mučnu, ali pobjedničku evoluciju – od jezivih ideoloških prijetnji do briljantnih taktičkih trijumfa

👉 Saznajte više – kliknite ovdje

Trijumf hrvatske doktrine: Operacija “Skok 2” (1995.)

Ulaskom u završnu fazu rata, Hrvatska vojska demonstrirala je zavidnu razinu taktičke zrelosti. Glavni stožer donosi ključnu odluku – umjesto frontalnih udara na utvrđene pozicije, težište se prebacuje na surove planinske masive.

Operacija „Skok 2” bila je nastavak prethodne travanjske akcije „Skok 1”, tijekom koje su hrvatske snage zauzele ključne dijelove planine Dinare, čime su stečene prednosti koje su u lipnju iskorištene do kraja.

Pakao Dinare i nadljudsko preživljavanje

Jedan od onih koji su od samih početaka osjetili svu surovost bojišta je umirovljeni satnik Dragan Maretić, pomoćnik zapovjednika 1. bojne za obavještajne poslove 4. gardijske brigade. Nakon zaleđa Dubrovnika, Maretić odlazi na šire područje Livna gdje je 18. kolovoza 1992. na Crnom vrhu, unutar neprijateljske pozadine, ranjen dvaput u svega dvadeset minuta.

“Prvo sam pogođen Zoljom, pun gelera, krvi na sve strane i sjećam se kako sam se tresao od hladnoće, a lito je. Moji su me prijatelji izvlačili i tad sam ponovno ranjen, od ručne bombe. Pa di mene opet. E, tad Željko Taraš, koji me nosio, počinje na sve načine pričom zagovarati me, ostaviti me još pri svijesti, ni sam ne znam više otkud je nalazio snagu hrabriti me dok su ostali kolege osiguravali izvlačenje. ‘Ići ćemo na utakmice Hajduka, a zajedno ćemo mi i do Knina,’ ponavljao bi,” prisjeća se Maretić dramatične borbe za život dok je zapovjednik Vladimir Benac tražio topničku potporu doslovno po njima kako bi odbio neprijatelja.

Maretić je preživio teške ozljede glave, prsnog koša i udova, a odoru izbužanu gelerima darovao je muzeju u Solinu. Već početkom 1993. godine, još uvijek šepajući, vratio se na teren: “Srce je vuklo i morao sam biti sa svojima na terenu, u fajtu.”

Krajem studenog 1994. godine, uslijedila je operacija “Zima 94” na području Dinare i Livanjskog polja, gdje su se vojnici borili protiv surovog planinskog okoliša.

“Borili smo se protiv zime, leda, niskih temperatura i do –25 stupnjeva, ma čega sve nije bilo, pa magla, minska polja, mišja groznica… Po misec i po dana trajao je teren. Išli bi samo u Livno kamionima na kupanje. A bome je bilo sapunjanja. Cili sapun jedno kupanje i nazad na Dinaru. A znate kad sve to zaboravite – kad smo ugledali Grahovo. Kao na dlanu, a onako u sebi svatko je tad u mislima izgovarao jednu riječ – Knin,” slikovito opisuje Maretić.

Taktika oklopa pod vodstvom Andrije Matijaša Pauka

U tim istim nemogućim zimskim uvjetima, oklopne snage Četvrte brigade ispisivale su povijest modernog ratovanja. Umirovljeni satnik Zoran Ćosić, zapovjednik 1. tenkovske satnje, ističe kako je njihov oklop rođen na jugu Hrvatske pod budnim okom legendarnog Andrije Matijaša Pauka: “Bila je to jedna ozbiljna priča, tenkovska, i vrlo brzo smo se uvjerili da gdje tenk ne ugazi nema brzog i sigurnog prodora.”

Tijekom operacije “Zima 94”, Ćosićevi tenkisti suočili su se s potpunom bjelinom koja je sakrila ceste i minska polja ispred sela Grabež. Dva tenka su naletjela na mine, jedan je utonuo u blato, a neprijatelj ih je tukao s udaljenosti od tridesetak metara.

“No, što nas je spasilo – nismo im okrenuli leđa jer bi tad bili laka meta, nego krećemo naprid i tenkom ulazimo u Grabež. Prišli smo jednostavno priko njihovih rovova. Nakon proboja neprijateljski vojnici bježe u selo, a kad su ugledali tenk kojim je zapovijedao Ćosić, mislili su kako je njihov. Kad su vidjeli kako to nije njihov tenk, nego naš Sveti Duje, oznake 4001, nastao je pravi šouprogram. Jedan se dio predao, a jedan počeo bježati prema šumi,” prisjeća se Ćosić nevjerojatnih scena u kojima se ubrzo našao oči u oči s neprijateljskim tenkom T-55 koji se od straha okrenuo i pobjegao.

Dana 4. lipnja 1995. započela je operacija “Skok 2“. Bio je to jedan od najbriljantnijih primjera planinskog ratovanja u modernoj Europi, a provodile su je elitne postrojbe HV-a i HVO-a.

Nositelj operacije bila je 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, poznata po svojoj udarnoj snazi i borbenoj spremnosti, a uz nju su sudjelovale i 3. bojna 126. domobranske pukovnije, 1. hrvatski gardijski zdrug, 3. gardijska brigada HVO-a, 1. bojna 1. gardijske brigade HV-a, 260. brigada, 4. izvidničko-diverzantska satnija iz Splita, te postrojbe specijalne policije. Koordinirano djelovanje tih postrojbi bilo je presudno za uspjeh akcije.

Operacija je izvedena precizno i odlučno, a neprijatelj je u više navrata bio zatečen i panično se povlačio. U samo nekoliko dana oslobođeno je Oslobođeno je područje širine 30 km, a dubine 14 km, a ukupne površine 450 četvornih kilometara teritorija. Na pravcu prema planini Šator hrvatske snage su čak i premašile planirane ciljeve.

Napad je krenuo silovito prema Crnom Lugu. Dok su oklopna vozila probijala linije, specijalne snage i gardisti izvodili su nadljudske napore po nepristupačnim Crvenim gredama na Dinari.

“Izvanredna priprema i precizna topnička potpora omogućili su da već prvog dana ostvarimo sve primarne ciljeve. U teškim okršajima svladali smo dominirajuće visove – Orlovac, Babin grad, te Mali i Veliki Šator, koji se uzdiže na čak 1872 metra nadmorske visine. S tih kota neprijatelj nam je bio na dlanu,” opisuju visoki časnici izravno uključeni u zapovijedanje.

Geopolitički obrat i spas za Bihać

Do 11. lipnja, ogromnih 450 četvornih kilometara stavljeno je pod hrvatski nadzor. Gubitak Livanjskog polja izazvao je paniku u redovima srpske vojske jer je hrvatsko dalekometno topništvo sada imalo Bosansko Grahovo i Glamoč u svom dometu.

Ova operacija imala je i jednu veličanstvenu, a često zaboravljenu humanitarnu posljedicu. Neprijatelj je bio prisiljen povući snage s drugih bojišta kako bi zakrpao rupe na Livanjskom polju.

“Taj potez spasio je Bihać. Srbi su pripremali ‘Operaciju Mač’ kako bi sravnili tu enklavu sa zemljom i ponovili neviđeni genocid. Zbog našeg pritiska u Skoku 2, njihova udarna moć prema Bihaću je slomljena. Održali smo ih na životu do ‘Oluje’,” zaključuju stratezi.
Dan kada je Četvrta navijala jače od Torcide

Prekretnica na tom smjeru napada dogodila se zahvaljujući junačkom djelu umirovljenog poručnika Mirka Galića, zamjenika zapovjednika Bitnice protuoklopnih lansirnih kompleta (POLK) 1. bojne 4. gbr. Galić se prisjeća jutra 4. lipnja kada su ušli u tek napušteni neprijateljski bunker iznad Peulja, gdje su zatekli još vruću kavu, ali i dvije neprijateljske žičano vođene rakete (“Maljutke”).
Nakon oslobađanja kote Kukovi, Galić je uočio neprijateljsko topništvo koje je tuklo po hrvatskim pješačkim snagama. Unatoč udaljenosti od 3100 metara i visinskoj razlici od čak 750 metara, donio je odluku koja je ušla u legendu.

“U po ure od četiri Maljutke pogađam s tri, i to kakva cilja. Prvo pogađam TAM 110 koji je vukao haubicu, cili je izgorio, a onda moju omiljenu metu, tenk kojeg su zvali anđeli pakla, te na kraju još jedan kamion sa streljivom. Kad je počelo tutnjati i sivati, od eksplozije cila je Četvrta navijala jače nego Torcida. To se pamti za cili život. Stvarno smo ih razbili,” prisjeća se Galić, koji je za ovaj izniman podvig uvršten među tek 25 hrvatskih lovaca na tenkove koji su dobili prestižno Priznanje “Andrija Andabak”.

Galić naglašava kako su vojnici i zapovjednici disali kao jedno: “Naši su zapovjednici bili stalno uz nas, znali su naše potrebe i živjeli iste uvjete kao i mi. Kad sam ugledao Grahovo, rekao sam: ‘Gotovo je. Samo još Knin i to je to.’”

Sitnice koje život znače i pobjednički povratak kući

Operacija “Skok 2” uspješno je okončana 11. lipnja 1995. godine, stavivši pod nadzor prostor od 450 četvornih kilometara. Ova pobjeda imala je i presudnu geopolitičku ulogu – oslabila je srpski pritisak na opkoljenu enklavu Bihać i spasila je od sudbine slične srebreničkom genocidu.

Stvoreni su svi preduvjeti za operaciju “Oluja”. Satnik Dragan Maretić prisjeća se kako su detalji i izviđački oprez neposredno prije konačnog napada spasili cijeli uži zapovjedni tim njegove bojne na području kote Igla.

“Dva dana prije Oluje krenuli smo u izviđanje područja Igle. Sve je izgledalo čisto, no uvik si na oprezu. I tad mi se pogled zaustavi na opušku cigarete, bio je još topao. Ubrzo i logističar Miro Tomasović ugleda ogrizak jabuke i, sićam se, reka je: ‘To nisu naše jabuke.’ Odmah smo dali mot zapovjedniku, razvili se u dvije skupine i obuhvatom prisilili neprijatelja na bijeg. Kako sitnice ponekad odlučuju o životu. I danas kad jedem jabuku sitim se tog detalja,” svjedoči Maretić.

Nakon tog uspješnog manevra, snage 4. gardijske brigade sjurile su se u Knin, a potom i do same državne granice. Pravi trijumf uslijedio je na veličanstvenom dočeku koji je Split priredio svojim herojima.

Za ratnike, koji su godinama krvarili na Dinari, najemotivniji trenuci ipak su bili oni obiteljski. Maretić završava svoju priču u veselom, ali dirljivom tonu, opisujući susret sa kćerkicom koja ga zbog dugih terena jedva da je i poznavala: “Došla je mama, supruga i jednoipolgodišnja kći, koja me nije ni prepoznala jer me ritko i viđala. Samo je pitala: ‘Koji je ovo barba?’”

Operacija “Skok 2” postavila je apsolutne temelje za akciju “Ljeto ’95”, kojom je Knin naposljetku poluokružen, potpuno izoliran i pripremljen za konačno, munjevito oslobađanje.

Izvor: Hrvatski vojnik / PV

Dražen Jurmanović

Dražen Jurmanović je glavni urednik Portala Veterani, dugogodišnji novinar i publicist. Kao maloljetni dragovoljac sudjelovao je u obrani Republike Hrvatske, a danas obnaša dužnost predsjednika Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske (VUMDDRH). Kroz svoj rad aktivno istražuje i piše o temama iz Domovinskog rata, politike, kulture, vjere, ekologije i društvenih zbivanja.