Mirotvorac ili ideološki narativ?

Domovinski rat KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Kada kultura i film postanu prostor političke borbe, tada više ne govorimo samo o umjetnosti, nego o interpretaciji povijesti – i to one najosjetljivije. Dokumentarni film Mirotvorac, koji potpisuju Nenad Puhovski, Ivan Ramljak, Drago Hedl i Hrvoje Zovko, posljednjih je tjedana izazvao snažne podjele u javnosti – i to ne bez razloga.

Riječ je o filmu koji tematizira ubojstvo osječkog načelnika policije Josip Reihl-Kir, čovjeka čija je smrt 1991. godine bila jedan od potresnijih događaja uoči otvorene agresije na Hrvatsku. No, dok autori film predstavljaju kao umjetničko-dokumentarni čin obrane slobode izražavanja, velik dio javnosti, uključujući i povjesničare koji se sustavno bave temom Domovinski rat, upozorava na selektivnost, izostavljanje ključnih dokumenata i metodološku problematičnost.

Sloboda izražavanja – da. Manipulacija – ne.

Dokumentarni film nedvojbeno uživa pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo zajamčeno je Ustav Republike Hrvatske, Europska konvencija o ljudskim pravima i Opća deklaracija o ljudskim pravima. Umjetnička sloboda temelj je demokratskog društva.

No, sloboda izražavanja nije apsolutna. Ona ne podrazumijeva pravo na svjesno iznošenje neistina, dekontekstualiziranje činjenica ili poticanje mržnje. Upravo tu počinje prijepor oko Mirotvorca.

Ako je riječ o dokumentarnom filmu, tada su dokumenti – arhivska građa, kronologija, relevantni kontekst – temelj njegova kredibiliteta. A kritičari tvrde da su upravo ti elementi izostavljeni.

Izostavljeni dokumenti i kontekst

Povjesničar Ante Nazor, ravnatelj Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, u javnim je nastupima upozorio na ozbiljne metodološke propuste. Posebno ističe dokument koji je Reihl-Kir 30. lipnja poslao SZUP-u – dokument ključan za razumijevanje događaja u Tenji dan ranije, kada su ranjena dvojica hrvatskih policajaca. Taj dokument u filmu ne postoji.

Nazor upozorava i na širi strateški kontekst: 1990. godine Jugoslavenska narodna armija oduzela je oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, dok su istodobno srpske pobunjeničke strukture bile naoružavane. U takvim okolnostima, prikazivanje oduzimanja oružja kao „neutralnog mirotvornog čina“ bez tog konteksta, prema njegovim riječima, predstavlja opasnu manipulaciju.

Ubojstvo Reihl-Kira jest zločin – i to nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje. No, je li ono početak rata? Ili je rat započeo procesima velikosrpske politike – ukidanjem autonomija, rušenjem ustavnog poretka SFRJ, balvan-revolucijom, napadima na policijske postaje i gradove?

Građanski rat ili agresija?

Novinar Gordan Malić upozorava da film stvara dojam kako je Domovinski rat bio građanski sukob, a ne agresija. Time se, smatraju kritičari, relativizira karakter rata koji je jasno definiran u Deklaracija o Domovinskom ratu Hrvatskog sabora.

Deklaracija izrijekom navodi da je Hrvatska vodila obrambeni i oslobodilački rat protiv velikosrpske agresije. Ona nije politički pamflet, nego službeni državni dokument koji predstavlja temeljno tumačenje karaktera rata.

Ako se filmom sugerira drukčiji narativ – bez jasnog prikaza uloge JNA, bez šireg konteksta oružane pobune i organizirane agresije – tada se postavlja pitanje: je li riječ o umjetničkoj interpretaciji ili o ideološkom pomaku?

Ivica Šola ” Ovo je film koji uopće ne razmatra uzroke Domovinskog rata. U njemu nema konteksta

Publicist i kolumnist Ivica Šola ocijenivši ga djelom koje, kako tvrdi, ne donosi cjelovitu sliku događaja iz vremena Domovinski rat, već predstavlja selektivnu i ideološki obojenu interpretaciju.

Šola film opisuje kao „opsesivno konfuzan“, aludirajući na, kako kaže, dugogodišnju fiksaciju autora Draga Hedla na Branimira Glavaša, kojeg u svojim istupima označava središnjom metom filmske konstrukcije. „To nije film o Rajku Hiru“, poručuje Šola, „to je film protiv Glavaša.“ Time želi naglasiti da, prema njegovu viđenju, djelo nije primarno posvećeno rasvjetljavanju povijesnih činjenica, nego obračunu s određenim političkim i ideološkim simbolima iz ratnog razdoblja.

Posebno mu smeta, kako tvrdi, niz simulacija i rekonstrukcija koje, prema njegovu mišljenju, zamjenjuju ozbiljnu povijesnu analizu. Smatra da film izostavlja ključni kontekst uzroka rata, uključujući šire političke i geostrateške okolnosti koje su prethodile otvorenoj agresiji na Hrvatsku. „Ovo je film koji uopće ne razmatra uzroke Domovinskog rata. U njemu nema konteksta“, ističe Šola.

Prema njegovim riječima, autori sugeriraju kako je rat bilo moguće izbjeći, dok on zauzima suprotan stav. „Svi su znali da je rat bio neizbježan“, naglašava, dodajući kako su procesi koji su prethodili oružanim sukobima – od političkih napetosti do otvorenih prijetnji i pobune – jasno upućivali na eskalaciju. „Nije se moglo spriječiti“, zaključuje Šola, odbacujući tezu da je postojala realna mogućnost mirnog raspleta.

Njegova kritika uklapa se u širu javnu raspravu koja se posljednjih dana vodi oko filma, a u kojoj se sučeljavaju različita viđenja karaktera i uzroka rata. Dok jedni ističu pravo autora na umjetničku interpretaciju i slobodu izražavanja, drugi upozoravaju na, kako tvrde, izostavljanje ključnih činjenica i stvaranje narativa bez cjelovitog povijesnog okvira.

Borovo Selo – “incident” ili oružani napad?

Kao branitelj i novinar, autor ove kolumne posebno ističem semantičku manipulaciju oko događaja u Borovu Selu. Nisu to bila „dvojica pričuvnika koji su pokušali skinuti zastavu“, kako s nakraju izgovaranja opisuje novinar Goran Flauder. Bila su to četvorica aktivnih policajaca. Na njih je otvorena vatra. Dvojica su ranjena, dvojica zarobljena i odvedena u Srbiju. Akcija 2. svibnja 1991. bila je pokušaj spašavanja kolega, a ne reakcija na „incident“.

Riječ “incident” u tom kontekstu nije neutralna. Ona ublažava oružani napad i relativizira brutalno ubojstvo dvanaestorice hrvatskih redarstvenika.

Pritisci i prijetnje – granica koja se ne smije prijeći

Nakon emitiranja filma na Hrvatska radiotelevizija, uslijedile su oštre reakcije, uključujući i prijetnje autorima. Hrvatsko novinarsko društvo i Hrvatski PEN centar osudili su takve napade.

Tu treba biti jasan: prijetnje i pozivi na nasilje nedopustivi su. Pravo na kritiku nije pravo na likvidaciju. Demokracija podrazumijeva argument, a ne metak.

No jednako tako, kritika filma nije napad na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja podrazumijeva i slobodu osporavanja.

Puzajući revizionizam kroz kulturu

Kada se kroz film, kazalište ili književnost počne stvarati narativ u kojem je agresija zamagljena, a obrana prikazana kao ekstremizam – tada ulazimo u prostor ideološkog revizionizma. On ne dolazi frontalno. Dolazi tiho, kroz kulturu.

Film kao moćan medij oblikuje kolektivno pamćenje. Generacije koje nisu proživjele rat učit će o njemu iz udžbenika – ali i iz filmova. Ako film preskoči ključne dokumente, kronologiju i kontekst, tada više ne govorimo o umjetničkoj slobodi, nego o konstrukciji interpretativnog okvira.

Istina nije ideološka kategorija

Istina o Domovinskom ratu ne pripada ni ljevici ni desnici. Ona pripada činjenicama, dokumentima i žrtvama. Ubojstvo Reihl-Kira je zločin. No taj zločin ne može postati temelj teze da je Hrvatska sama izazvala rat.

Umjetnost ima pravo provocirati. Ali dokumentarni film ima i odgovornost prema dokumentu.

Ako želimo društvo dijaloga, tada moramo prihvatiti da film može biti kritiziran. A ako želimo demokraciju, tada moramo braniti i slobodu umjetnosti – ali i pravo javnosti da kaže: ovo nije potpuna istina.

Jer kultura ne smije postati prostor u kojem se istina zamjenjuje narativom, a narativ ideologijom.



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged