Analiza Hrvatske pravoslavne crkve otkriva kako se ideje Memoranduma SANU i utjecaj Dejana Medakovića i dalje odražavaju u Hrvatskoj kroz politiku, SPC i povijesne interpretacije
„Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.“(Iv. 8 : 46,47)
Zadnjih dana je u fokus šire javnosti u Hrvatskoj zahvaljujući Milorada Pupovca upao Dejan Medaković – Srbin rođen u Zagrebu, koji je jedan od koautora Memoranduma SANU i jedan od onih, koji su njega izglasali – nije jasno je li to bilo kad je bio glavni tajnik SANU ili predsjednik SANU.
Moramo biti zahvalni gosp. Pupovcu jer da njega nije bilo nikad se u RH ne bi znalo tko je Dejan Medaković. Nekako su svi zaboravili da je on bio predsjednik SANU.
Vrijedi napomenuti da u Memorandumu SANU u sklopu strateških ciljeva, za Hrvatsku stoji da se SPC mora upisivati na pravoslavnu imovinu u Hrvatskoj i odmah ju staviti na prihodovnu stranu.
Za ostale države nastale nakon raspada Jugoslavije takav cilj ne postoji jer je posvuda pa i u Srbiji pravoslavna imovina u vlastništvu države, što nije slučaj jedino u Hrvatskoj gdje je sva imovina bila u vlastništvu Pravoslavne crkve Hrvatskog kraljevstva – Karlovačke arhiepiskopije. Hrvatski sudovi u zadnjih godina prepisuju imovinu Karlovačke arhiepiskopije u vlastništvo SPC (koja čak nije registrirana u RH), na temelju neistinitih dokumenata Ministarstva pravosuđa i uprave.
Sad se puno političara ograđuje od Medakovića i još više od Memoranduma SANU ali zapravo svi svjesno ili nesvjesno ispunjavaju njegove planove.
Pravoslavnu crkvu Srbije (SPC) cijeli politički vrh Hrvatske rado podržava, što preko izravnog obilatog financiranja, što preko sudjelovanja u njenim nakaradnim događajima kao što je Božićni domjenak SNV gdje svi zajedno lome slavski kolač.
Zapravo je utjecaj Dejana Medakovića na Hrvatsku puno veći jer se na njega vezano za povijest pravoslavlja u Hrvatskoj pozivaju svi – i oni, koji zagovaraju SPC i oni, koji su protiv nje.
MEDAKOVIĆ, UČITELJ BISKUPA BOGOVIĆA
Kad je riječ o jugoslavenskim povjestničarima, znamo na čemu smo ali postoje oni, koji su naizgled domoljubni, a kad pročitamo što su oni napisali postajemo vrlo zabrinuti. U tome i jest razlika – njihove knjige ćemo pročitati.
Kad bi 2017. tadašnji srpski patrijarh Irinej pisao o srpskom pravoslavlju i svetosavlju u Hrvatskoj, sadržaj toga bi bio isti kao i kod biskupa Bogovića, samo njegovu knjigu u Hrvatskoj nitko ne bi niti pogledao[1]. Na ovaj način Bogovićeva knjiga i Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj (ALFA, Zagreb, 2017.) ispada kao neka srpsko-jugoslavenska podvala. Godinama smo se suzdržavali i ne pisali o njegovoj knjizi ali kad smo pročitali još i knjige Juraja Kolarića „Ekumenska trilogija”, koje na naše vrlo neugodno iznenađenje sto puta nadmašuje Bogovićeve u širenju i nadopunjavanju izmišljene povijesti pravoslavlja, shvatili smo da se moramo oglasiti i razkrinkati sve te srbske gluposti koje nam nude kao hrvatsku povijest, jer ispada da je mjerilo za razinu stručnosti onih koji pišu o pravoslavlju, nekritičko prihvaćanje ono što su napisali neki Srbi sa svojih velikosrbskih pozicija. Dakle svi znaju da Srbi lažu ali i dalje im uporno vjeruju.
Ipak smo se suzdržali i više od osam godina nismo objavili naš osvrt na Bogovićevu knjigu.
U svojoj knjizi Kolarić daje definiciju autokefalnosti[2] :
AUTOKEFALIJA – u pravoslavlju crkvenopravni položaj neke crkve koja ima potpunu jurisdikciju neovisnu od Carigradskog patrijarhata i od ostalih pravoslavnih crkava. Autokefalija je vezana uz teritorij neke države, a postupak stjecanja redovito je vezan uz teritorij neke države (Ispravno je tu stati – op.a.) i političku samostalnost nekoga pravoslavnoga naroda.
Kolarić nije stao tamo gdje je morao stati da bi definicija bila ispravna pa je nastavio dodavši da je autokefalnost vezana za neki narod, kako bi tom tvrdnjom opravdao postojanje srpske crkve u Hrvatskoj. Po njemu ta crkva nije „srpska” po državi s kojom je sljubljena (Crkva države Srbije) što je ispravno, nego je „srpska” po narodu, što je hereza nazvana etnofiletizam koju je osudio Carigradski sabor 1872. godine. On kao pripadnik klera KC ne mora znati odluke nekih pravoslavnih sabora ali kao povjesničar koji piše o povijesti pravoslavlja, morao bi znati to da je Crkva teritorijska, a ne plemenska organizacija. Tvrdimo da ne zna, unatoč tomu što je doktor znanosti jer ako bismo rekli da zna, onda bi ispalo da laže, a mi nikako ne želimo nekoga osuđivati. „Nemojte osuđivati da ne budete osuđeni” (Mt. 7 : 1)
Za razliku od Kolarića, Bogović ne daje definiciju ali zna što je filetizam[3] ali nekako kao da se to odnosi na Bugare, a nikako na Srbe. Zašto koristi krivi pojam filetizam (prijateljstvo) umjesto ispravnog etnofiletizam (da je Pravoslavna crkva po narodu, a ne po državi kako mora biti) nije jasno. Predpostavljajući da Bogović misli na etnofiletizam, možemo prihvatiti to da je on nekako nasjeo na srpsku laž da je u 13 st. postojala samostalna Srbija i napisao da „stvaranjem samostalne države … usporedno stvara se i crkvena autonomija”[4] pa tako u samostalnoj Srbiji (koje nije bilo – op.a,) nastala i samostalna srpska crkva. Zanimljivo je pitati što je s razdobljem od 16. do 19 st. u kojem po njemu postoji srpska crkva ali ona je srpska samo po narodu jer i Srbi priznaju da u tom vremenu nema srpske države – ali takvo stanje se uporno odbija proglasiti onakvim kakvo je, stanjem etnofiletske hereze.
Kad piše o tome tko su bile snage na Balkanu pod kraj 12. st. i na početku 13. st. kad je „stvorena snažna srpska država”, Bogović spominje Bizant i Latinsko carstvo[5], ali nikako ni Bugarsko carstvo ni Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, koji su se u tom razdoblju izmjenjivali u vladanju pokrajinom zvanom Srbijom.
Da je Bogovićeva knjiga pisana površno i bez poznavanja povjestnih činjenica potvrđuje i ono što je napisao o Bugarskoj[6] kako je Bugarski vladar knjaz Boris preuzeo mnoga područja Bizanta i godine 913. došao do Carigrada ali u stvari on nije to mogao učiniti jer je umro šest godina prije – 2. svibnja 907. Tako da Boris niti je preuzeo područja od Bizanta niti je opsjedao Carigrad. Puno je teritorija od Bizanta preuzeo njegov sin car Simeon, koji je i došao do Carigrada u više navrata, uključivo i 913. kad ga Carigradski patrijarh Nikolaj Mistik kruni za cara.
Vezano za Bugarsko carstvo, da se ono ne spominje u srpsko-jugoslavenskoj povijesti, razumljivo je jer kad bi se ono spomenulo, moralo bi se objašnjavati gdje je bila tada nepostojeća Srbija ali je potpuno nerazumljivo ignorirati vlastitu povijest i prešućivati vlastitu državu – Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, koje je od 1284. stoljećima vladalo pokrajinom Srbijom, koja postoji u kraljevskoj titulaturi čak do 1920.
U stara vremena (a neke i danas) pravoslavne su Crkve nosile naziv po gradu u kojem je stolovao crkveni poglavar – Konstantinopolska patrijarhija, Preslavska patrijarhija, Trnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija, Ohridska arhiepiskopija, Karlovačka arhiepiskopija … Po prvi put u povijesti neka Crkva preuzima nacionalni (državni) predznak 1825. – Heladska (grčka) pravoslavna crkva. Ostale PC puno kasnije preuzimaju nacionalni predznak. O kojoj to SPC govori Bogović od srednjeg vijeka pa sve do Habzburškoj monarhiji, nije jasno kad u tom vremenu Srbija ne postoji pa ne bi mogla postojati niti njena crkva. Prvi put Crkva Srbije sama sebe naziva Srpskom pravoslavnom crkvom u svom Ustavu 1947. u totalitarnoj SFRJ kad se je po crkvenom kanonu morala zvati po državi – Jugoslavenska pravoslavna crkva.
Nije čudno ni da Bogović niti ne spominje poslanice iz 1531. kad četvorica istočnih patrijarha potvrđuju da do tada nije postojala samostalna srpska crkva ali tu činjenicu spominju neki Rusi (Pavlov), Bugari (Snegarov) … i niti jedan Srbin. Zato i Bogović, koji o pravoslavlju zna samo ono što su Srbi pisali nije niti čuo za tu poslanicu.
Ne spominje Bogović niti Sintagmu iz 1855. gdje na popisu autokefalnih pravoslavnih crkava nema nikakve srpske crkve jer je nije bilo. Tu su Sintagmu objavili Crnogorci kako bi dokazali da na tom popisu postoji PC Crne Gore, ali Srbi se prave da ju ne primjećuju tako da Bogović nije mogao znati da niti tada nije bilo nikakve autokefalne srpske crkve.
Puno toga je on nagomilao u svojoj knjizi od toga da spominje Srbiju 732. do toga kako je jednom po prvi puta jedan Srbin osnovao Srbiju a zatim ju je netko drugi po prvi puta osnovao. Kako su Vlasi, koji su neko vrijeme bili na obali Crnog mora još za vrijeme slavnog srpskog cara Dušana postali Srbi, koji ne samo da nije bio priznati car nego je izgubio čak pet ratova, koji je protiv njega podigao mađarski kralj, koji je u tom vremenu nosio titulu kralja Srbije, tj bio Dušanov sizeren.
Tako prolazeći kroz puno nebuloza Bogović zaključuje: „Tako će Srbi biti pravoslavci, a Hrvati katolici“[7]. Takav stav dozvolio je jugoslavenima da kod stvaranje izmišljene države Bosna i Hercegovina na temelju Hrvata – muslimana stvaraju Bošnjake ili Muslimane, a od Hrvata – pravoslavaca stvaraju Srbe pa sada su svi zabrinuti kako su u BiH Hrvati u manjini.
Zatim slijedi ono najbitnije: „U svojoj vjeri Srbin ima ugrađenu državu… Možemo reći da je na zalazu srednjeg vijeka postojala jasna i živa ideja o srpskoj državi, srpskoj Crkvi i srpskom narodu. Ona nije mogla izblijediti u svim svojim dijelovima nakon sloma srpske države. Ideja o carstvu bila je živa i u vrijeme kad je turska sila sve viče svojom moći pokrivala srpska područja, pa je postala sastavni dio predaje o srpskoj državi, koju će uglavnom čuvati i prenositi Srpska Crkva. Kontinuitet te ideje tako nikada nije prekinut. To je pomoglo da se unutar Osmanskog Carstva nađe jedan modus vivendi. Srpska je Crkva i u to vrijeme funkcionirala kao veza s državom (turskom). Priključak na državu i vlast ona je i tu ostvarila.“[8]
Zatim u fusnoti nastavlja: „Hrvati nisu nikada imali carstvo niti su uspjeli ostvariti ovakvo jedinstvo države i Crkve kako je to bilo u Srbiji. Osim toga Srpsko je Carstvo vremenski bliže nego hrvatsko kraljevstvo.“
Zatim daje kartu obnovljene Pećke patrijaršije iz razdoblju 1575. – 1766., koja je po njemu srpska crkva (što nije bila), a njena dijaceza doseže do Zagreba. (Medaković ne spominje da je u istom vremenu postojala bugarska Ohridska arhiepiskopija, koja je vladala nad Dalmacijom i Srijemom pa zato niti Bogović nije mogao to znati – op.a.)
Istu priču Bogović ponavlja naj manje sedam puta u svojoj knjizi (s. 14, 26, 39, 40, 41 …).
Zatim u više navrata govori kao su se u više navrata u Hrvatsku doselilo više Srba i kako se je kod seobe pod Crnojevićem (Srbi ga tako nazivaju, a taj se je Crnogorac prezivao Čarnoević – op.a.) 1689.-1690. u Hrvatsku dolazi organizirana hijerarhija Srpske pravoslavne crkve (koje tad nije bilo – op.a.)
A tko je Bogoviću izvor za sve te spoznaje?
DEJAN MEDAKOVIĆ, Predsjednik SANU na kojeg se ponajviše poziva u cijeloj knjizi.
Medaković i njegov učenik Bogović ispravno tvrde da je Pravoslavna crkva po državi.
Činjenica je da je samostalna srpska država postojala samo u razdoblju 1878. – 1915., 1941-1945. i ponovo tek nakon 2005.
Slijede pitanja za učenike Medakovića i Bogovića:
- Koja je to Srpska pravoslavna crkva postojala za vrijeme nepostojanja srpske države – od početka 13. stoljeća (od srednjeg vijeka) pa do 1878.?
- Republika Hrvatska je obnovljena kao samostalna država prije 34 godine – je li ona zavrijedila (kao i neke druge države) da ima službeno (od nje priznatu) obnovljenu Pravoslavnu crkvu Hrvatske/Hrvatsku pravoslavnu crkvu (koju smo mi obnovili 2013. ali čekamo na registraciju već 10 godina), nazvanu po državi za čiji je teritorij vezana i u kojoj se nalazi njeno sjedište kao što je to bilo za vrijeme Hrvatskog kraljevstva od 1691. do 1918.?
U obnovljenoj državi – obnavlja se i njena Pravoslavna Crkva!
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
[1] Bogović, Mile. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, ALFA, Zagreb, 2017. (Poziva se isključivo na srpske autore, a ponajviše na Dejana Madakovića – predsednika SANU – op.a)
[2] Kolarić, Juraj. Ekumenska trilogija – II prošireno izdanje, TEOVIZIJA, Zagreb, 2019. s. 1441 (Poziva se isključivo na srpske autore i jednog „Makedonca”-op.a.)
[3] Bogović, Mile. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, ALFA, Zagreb, 2017, s. 231
[4] Isto, s. 155
[5] Isto, s. 39
[6] Isto, s. 231
[7] Isto, s. 38
[8] Isto, s. 26
Izvor: Hrvatska pravoslavna crkva
- Otvoren Osijek Drone Expo u Gospodarskom centru OBŽ
Gospodarski centar Osječko-baranjske županije ponovno je postao središte naprednih tehnologija! Otvoren je treći Osijek Drone Expo 2026., prestižni događaj koji okuplja vodeće stručnjake i inovatore… Pročitaj više: Otvoren Osijek Drone Expo u Gospodarskom centru OBŽ - Otkriven spomenik poginuloj djeci u Dubrovniku
U emotivnoj atmosferi i uz prisustvo roditelja, u dubrovačkoj luci Gruž svečano je otkriven spomenik poginuloj djeci u Dubrovniku tijekom Domovinskog rata. Dirljiva kompozicija šarenih,… Pročitaj više: Otkriven spomenik poginuloj djeci u Dubrovniku - Grmoja : Nećemo podržati Mirtu Matić za Vrhovni sud!
Zastupnik Mosta Nikola Grmoja oštro je kritizirao kandidaturu Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda, upozoravajući na ozbiljan sukob interesa i postojanje “bankarske koalicije” u Hrvatskom… Pročitaj više: Grmoja : Nećemo podržati Mirtu Matić za Vrhovni sud! - 169. sjednica Vlade: Investicije u autoceste, modernizacija vojske i zaštita potrošača
Vlada RH na 169. sjednici usvojila ključne odluke o cestovnoj infrastrukturi, modernizaciji vojske kroz instrument SAFE te novim pravilima za transparentnije financiranje sporta. ZAGREB, 14.… Pročitaj više: 169. sjednica Vlade: Investicije u autoceste, modernizacija vojske i zaštita potrošača - Nacionalno vijeće usvojilo godišnje izvješće: Hrvatska stagnira u borbi protiv korupcije, sporan izostanak suradnje s DORH-om
Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije usvojilo je godišnje izvješće o radu za razdoblje od veljače 2025. do veljače 2026. godine. Uz raspravu… Pročitaj više: Nacionalno vijeće usvojilo godišnje izvješće: Hrvatska stagnira u borbi protiv korupcije, sporan izostanak suradnje s DORH-om - Povijest Istre: Svjedočanstva o egzodusu i očuvanju identiteta
Nisam povjesničar po struci, ali je povijest Istre prožeta u mojoj obitelji i obitelji mog supruga. Mi, naši djedovi i bake i naši roditelji, mi… Pročitaj više: Povijest Istre: Svjedočanstva o egzodusu i očuvanju identiteta - Franjo Tuđman: Od disidenta do oca domovine
Franjo Tuđman nesumnjivo je najkompleksnija, ali i najvažnija politička figura moderne hrvatske povijesti. Njegov životni put – od odrastanja u zagorskoj obitelji uronjenoj u radićevsku… Pročitaj više: Franjo Tuđman: Od disidenta do oca domovine - OSIJEK U SVIBNJU 1991. i 1992. – Od tihe prijetnje do čeličnog inata pod granatama
Svibanj je u povijesti grada na Dravi ostao urezan kao mjesec s dva potpuno različita lica, oba ispisana krvlju, hrabrošću i neviđenim inatom. Dok je… Pročitaj više: OSIJEK U SVIBNJU 1991. i 1992. – Od tihe prijetnje do čeličnog inata pod granatama - Irena Hrstić: Velika reforma zdravstva, novi Zakon o sestrinstvu i digitalizacija
Ministrica Hrstić najavljuje povijesne promjene u sestrinstvu i digitalizaciju koja „izbacuje papir“ iz bolnica U velikom intervjuu za emisiju „ A sada Vlada“, ministrica zdravstva… Pročitaj više: Irena Hrstić: Velika reforma zdravstva, novi Zakon o sestrinstvu i digitalizacija - Svečano obilježena 35. obljetnica 99. brigade ZNG-a na Peščenici
U Parku 99. brigade na zagrebačkoj Peščenici svečano je obilježena 35. obljetnica ustrojavanja prve pričuvne brigade Grada Zagreba – slavne 99. brigade Zbora narodne garde… Pročitaj više: Svečano obilježena 35. obljetnica 99. brigade ZNG-a na Peščenici
