U noći između 23. i 24. kolovoza 1972. godine, u mračnim predgrađima talijanskog gradića San Donà di Piave pokraj Venecije, jugoslavenska tajna policija (UDBA) izvršila je brutalno ubojstvo obitelji Ševo, hladnokrvno likvidiravši hrvatskog političkog emigranta Stjepana Ševu, njegovu suprugu Tatjanu i njezinu devetogodišnju kćer Rosemarie Bahorić. Ovaj presedan u svijetu državnog terorizma dogodio se zbog Stjepanove istaknute operativne uloge u Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB), organizaciji koju je komunistički režim smatrao najvećom prijetnjom federaciji. Egzekuciju je, zloupotrijebivši njihovo duboko povjerenje, iz revolvera s prigušivačem na stražnjem sjedalu automobila izvršio UDBA-in agent Vinko Sindičić, osiguravši unaprijed lažni alibi, čime je ovaj slučaj trajno upisan kao najmračnija epizoda u povijesti obavještajnog djelovanja bivše države.
Dok su obavještajne službe moćnih država Varšavskog pakta, poput zloglasnog sovjetskog KGB-a ili istočnonjemačkog Stasija, svoje goleme resurse primarno usmjeravale na klasičnu međunarodnu špijunažu, disidentske krugove i rigoroznu unutarnju kontrolu vlastitog stanovništva, jugoslavenski komunistički aparat krenuo je potpuno drugačijim putem. Savez komunista Jugoslavije razvio je specifičnu, visoko agresivnu i smrtonosnu doktrinu inozemnog djelovanja. Njihov primarni operativni instrument, Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno i zloglasno poznata kao UDBA, implementirala je nemilosrdnu politiku državnog terorizma. Ta se politika temeljila na sustavnim izvansudskim likvidacijama političkih emigranata diljem slobodnog svijeta.
Hrvatska politička emigracija, koju je beogradski režim percipirao ne samo kao protivnika, već kao primarnu i najopasniju egzistencijalnu prijetnju samom opstanku federacije, postala je glavnom metom ovih tajnih operacija. U tom dugom i krvavom nizu političkih atentata, pažljivo planiranih u beogradskim i zagrebačkim uredima tajne policije, jedan se događaj izdvaja svojom nezamislivom okrutnošću. Zločin počinjen u kolovozu 1972. godine u Italiji predstavlja apsolutni presedan. Dok su likvidacije odraslih političkih aktivista, unatoč tome što su bile protuzakonite, smatrane standardnim dijelom UDBA-inog operativnog repertoara, svjesno i izravno ubojstvo nenaoružane žene i devetogodišnjeg djeteta izazvalo je duboki šok. Taj šok nije odjeknuo samo zapadnoeuropskom javnošću i redovima policijskih istražitelja, već je izazvao operativnu konsternaciju i strah od međunarodnog skandala unutar samog jugoslavenskog obavještajnog aparata.
Sjeme traume: Krvavo djetinjstvo i bijeg u nepoznato
Da bi se razumio neumoljivi politički angažman Stjepana Ševe, potrebno je zaviriti u njegovu obiteljsku tragediju koja je nepovratno oblikovala njegov životni put. Rođen je 6. listopada 1937. godine (iako pojedini povijesni izvori navode i 1936. godinu) u selu Hamzići, u hercegovačkoj općini Čitluk. Regija Hercegovine je tijekom Drugog svjetskog rata bila poprište surovih, iscrpljujućih sukoba, a obitelj Ševo bila je izložena ekstremnom nasilju koje je trajno obilježilo Stjepanovo rano djetinjstvo.
Prema dostupnim povijesnim podacima, komunističke partizanske snage su u samo jednom danu zarobile i likvidirale Stjepanovog oca, pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U istom krvavom pohodu ubijeni su njegov ujak, očeva sestra te jedna rođakinja. Ukupno je tijekom ratnih operacija, a potom i u stravičnim poratnim komunističkim čistkama, ubijeno čak šesnaest članova šire obitelji Stjepana Ševe. Kada mu je otac likvidiran, Stjepan je bio dječak od svega osam godina, ostavši trajno uskraćen za očinsku figuru i roditeljsku skrb u najosjetljivijoj dobi razvoja.
U poratnom razdoblju, malobrojni preživjeli članovi obitelji nisu pronašli mir. Bili su kontinuirano izloženi sistemskoj diskriminaciji, policijskoj torturi i strogom nadzoru od strane novouspostavljenog represivnog režima. Tretirani kao građani drugog reda, obilježeni takozvanim “neprijateljskim pedigreom”, Ševini su preživljavali u zagušljivoj atmosferi neprestanog straha. Ovakva mračna obiteljska povijest stvorila je u Stjepanu duboko ukorijenjen, nepremostiv animozitet prema jugoslavenskoj državi.
Iako je dio svog života prije odlaska u inozemstvo proveo u slavonskoj ravnici, u Osijeku, pritisak sustava postao je neizdrživ. Egzistencijalno i politički pritisnut uza zid, Ševo 1966. godine donosi sudbonosnu odluku o emigriranju. Njegovo odredište bila je Zapadna Njemačka, točnije Stuttgart. Taj dolazak na njemačko tlo nije bio samo potraga za ekonomskim blagostanjem; označio je početak njegovog aktivnog, operativnog uključivanja u rad hrvatskih emigrantskih organizacija koje su bezrezervno zagovarale rušenje Jugoslavije i uspostavu samostalne, demokratske Hrvatske.
Dvostruki život u Stuttgartu: Obitelj i revolucionarno bratstvo
U Stuttgartu je Ševo počeo graditi novi život. Tamo je upoznao Tatjanu, rođenu 1946. godine u Varaždinu, s kojom je ubrzo stupio u brak. Tatjana je u taj brak donijela kćer iz prethodne veze, Rosemarie Bahorić, djevojčicu rođenu 1963. godine u Stuttgartu. Stjepan je malenu Rosemarie bezrezervno prihvatio kao vlastito dijete, pružajući joj očinsku ljubav i toplinu doma. Gledano izvana, obitelj Ševo vodila je uobičajen, miran gastarbajterski život marljivih radnika. No, ispod te mirne površine odvijala se Stjepanova tajna politička aktivnost koja će ga ubrzo pretvoriti u primarnu metu jugoslavenskih službi.
Ševo se u disidentskim krugovima iznimno brzo profilirao. Prepoznat kao izuzetno povjerljiva osoba i visoko sposoban logističar, postao je jedan od ključnih operativnih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) na europskom tlu. HRB su još 1960. godine u dalekoj Australiji osnovali mladi hrvatski emigranti, uključujući Juru Marića, Gezu Paštija i Iliju Tolića. Ova je organizacija slovila kao radikalna i beskompromisna. Za razliku od umjerenijih struja koje su preferirale politički aktivizam i izdavanje biltena, HRB je otvoreno zagovarao oružanu borbu, diverzije i terorističke metode, smatrajući ih jedinim legitimnim putem do nacionalne neovisnosti.
Beogradski je režim pratio rad HRB-a s maksimalnim oprezom, tretirajući ih “u crvenom” – kao apsolutno najopasniju terorističku prijetnju. Sukladno tome, UDBA je posvećivala astronomske financijske i ljudske resurse u pokušajima infiltracije i potpunog uništenja Bratstva. U tom visokorizičnom miljeu, Stjepan Ševo je djelovao kao nevidljiva spona. Povezivao je različite emigrantske frakcije, a surađivao je i s najistaknutijim intelektualcima i urednicima emigrantskih tiskovina, poput Krešimira Tolja (“Hrvatska sloboda”) te dr. Branka Jelića (“Hrvatska država”), kojeg je beogradski režim kasnije također usmrtio trovanjem. Ševina nenadmašna sposobnost tajnog umrežavanja, prikupljanja financijskih sredstava i besprijekorne organizacije logistike učinila ga je krucijalnim kotačićem u kompleksnom mehanizmu oružanog otpora.
Slom Hrvatskog proljeća i crvena meta na Ševinim leđima
Obavještajni rat između UDBA-e i HRB-a doživio je strahovitu eskalaciju u ljeto 1972. godine. Prethodila mu je mučna jesen i zima 1971. godine, kada je jugoslavenski vrh brutalno slomio Hrvatsko proljeće – masovni nacionalni, kulturni i reformski pokret u SR Hrvatskoj. Ugašen je masovnim uhićenjima intelektualaca, studenata i političkim čistkama iniciranim u Karađorđevu.
Za vodstvo Hrvatskog revolucionarnog bratstva, taj je nasilni čin gušenja demokratskih sloboda bio konačni dokaz da je bilo kakav miran, politički dijalog s Beogradom trajno mrtav. Stvoreno je golemo nezadovoljstvo unutar domovine, za koje su emigrantski vođe procijenili da predstavlja plodno tlo za podizanje općenarodnog oružanog ustanka. Ubrzo je uslijedila “Akcija Feniks” i upad takozvane Bugojanske skupine na teritorij Jugoslavije.
Nakon vojne likvidacije gerilaca na terenu, jugoslavenski državni i partijski vrh, predvođen diktatorom Josipom Brozom Titom i Stanetom Dolancom – tadašnjim sekretarom Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ i sivom eminencijom režima – donosi frapantnu odluku. Naređena je radikalna, beskompromisna eskalacija ofenzivnih, terorističkih operacija protiv hrvatske emigracije. Donesena je strogo povjerljiva interna direktiva: preventivno se moraju fizički eliminirati sve ključne figure u Europi za koje se sumnja da HRB-u pružaju logističku ili financijsku potporu.
Na temelju terenskih obavještajnih izvješća agenata, prvenstveno agenta pod pseudonimom “Mosor” te Vinka Sindičića, analitika UDBA-e nepobitno je detektirala Stjepana Ševu kao jednu od najvažnijih logističkih poluga HRB-a. Zbog njegove navodne uloge u pripremama oružanih akcija, označen je kao legitimna meta državnog terora. Smrtna presuda Stjepanu Ševi donesena je na najvišim razinama obavještajnog i političkog aparata u Beogradu.
Makijavelistički um egzekutora: Tko je Vinko Sindičić?
Za izvođenje ovog monstruoznog zadatka odabran je operativac Vinko Sindičić, rođen 1943. godine u Staroj Baški na otoku Krku. Sindičićeva biografija doima se kao školski primjer UDBA-ine manipulacije ljudskim materijalom. Svoj put započeo je emigrirajući u Italiju 1964. godine. Tamo je radio kao konobar i pomorac na brodu “Partizanka”, vješto se skrivajući iza krinke običnog, neupadljivog ekonomskog emigranta koji bježi od neimaštine komunističkog sustava.
No, taj “obični konobar” ubrzo je počeo slati pisma poznatim, istaknutim Hrvatima u inozemstvu, uključujući i dr. Branka Jelića, pod izgovorom da moli za pomoć pri zapošljavanju u Njemačkoj. Bio je to njegov pomno osmišljen način ostvarivanja prvog kontakta s ciljanim disidentskim skupinama. Službena regrutacija i angažman u redove zloglasne tajne službe dogodio se u travnju 1968. godine. Sindičić je doputovao u Rijeku gdje ga je formalno preuzeo operativac Jerko Dragin. Određeno mu je prvo kodno ime “Mišo”, koje će kasnije zamijeniti zloglasnim pseudonimom “Pitagora”.
U nevjerojatno kratkom vremenu, Sindičić se profilirao kao jedan od najplodonosnijih, najofenzivnijih, ali i najopasnijih terenskih agenata koje je jugoslavenska tajna služba ikada posjedovala. Njegov modus operandi počivao je na dubokoj infiltraciji. Bio je vrhunski manipulator i glumac, sposoban brzo steći potpuno povjerenje radikalnih vođa hrvatske emigracije. Postao je članom Hrvatskog narodnog otpora (HNO), a nedugo zatim infiltrirao se u samo srce Hrvatskog revolucionarnog bratstva.
U operaciji usmjerenoj na likvidaciju Stjepana Ševe, Sindičić je odigrao dvostruku ulogu s makijavelističkom preciznošću koja, iz današnje perspektive, graniči sa sociopatijom. S jedne strane, izgradio je imidž radikalnog hrvatskog domoljuba, gorljivog anti-jugoslavena te Stjepanovog najbližeg, najodanijeg prijatelja. Toliko se vješto zavukao u intimu obitelji Ševo da je postao neizostavan dio njihovog svakodnevnog, obiteljskog života.
Istovremeno, Sindičić je metodično radio na izolaciji svoje mete. Posredstvom raznih anonimnih pisama i telefonskih razgovora, po cijeloj Zapadnoj Njemačkoj širio je najteže laži i obavještajne dezinformacije o Stjepanu Ševi. Cilj ove okrutne psihološke operacije bio je diskreditirati logističara pred njegovim vlastitim suborcima iz HRB-a. Namjera je bila stvoriti neizlječivu paranoju u emigrantskim krugovima i Ševu ostaviti potpuno samog, bez ikakve zaštitne mreže. Plan je savršeno uspio – kada su smrtonosni udari iz Beograda uslijedili, Stjepan Ševo je, nesvjestan zmije u vlastitim njedrima, zbog Sindičićevih spletki već bio operativno izoliran od šire podrške.
Mreža se steže: Lažni alibi u San Donà di Piave
Završni čin ove drame započeo je 18. kolovoza 1972. godine. Tog su ljetnog dana Stjepan, Tatjana i mala Rosemarie, u društvu svog “najboljeg prijatelja” Vinka Sindičića, bezbrižno doputovali iz Stuttgarta na zajednički ljetni odmor u mali talijanski gradić San Donà di Piave. Gradić smješten u venecijanskoj pokrajini, na pola puta između čarobne Venecije i ljetovališta Caorle, činio se kao idilično mjesto za obiteljski predah. Smjestili su se u pansionu “Bar Ristorante Centrale”, mještanima poznatom i kao Bar-Centrale u Stretti di Eraclea. Prema kasnije provedenoj talijanskoj istrazi, obitelj Ševo smjestila se u sobu broj 2, dok je Sindičić preuzeo ključeve susjedne sobe broj 3.
Ono što je uslijedilo već sljedećeg jutra nepobitan je dokaz hladnokrvnog, državnog obavještajnog planiranja čiji je jedini cilj bio osigurati pravnu nedodirljivost i alibi ubojici. Sindičić je u tom pansionu prespavao isključivo prvu noć. Ujutro, 19. kolovoza, s odglumljenom zabrinutošću obavijestio je obitelj Ševo da mu je iskrsnula neodgodiva, hitna obiteljska obveza. Izjavio je da mora privremeno otputovati vlakom u Trst kako bi se navodno susreo s roditeljima, s obećanjem da će se uskoro vratiti.
Sindičić doista odlazi na željeznički kolodvor, kupuje putnu kartu i formalno započinje putovanje prema jugoslavenskoj granici. Ovaj naizgled beznačajan logistički potez bio je zapravo ključan element cijele operacije. Njime je materijalno i papirnato “napustio” mjesto budućeg zločina, osiguravši sebi originalnu voznu kartu izdanu 19. kolovoza. Ta će karta, nekoliko tjedana kasnije, poslužiti jugoslavenskim sudovima kao “neoboriv materijalni alibi” kojim će blokirati talijanske istražitelje. U stvarnosti, Sindičić nikada nije otputovao na odmor u Jugoslaviju. Zadržao se u skrovištima širom tršćanske regije, gdje je u potpunoj tajnosti koordinirao finalnu egzekuciju – preuzeo je revolver s ugrađenim prigušivačem i detaljno dogovorio rutu za noćni bijeg s lokalnim logističkim timom UDBA-e.
Tjedan dana je prošlo u zatišju, a onda je 24. kolovoza 1972. godine obitelj Ševo dobila obavijest o Sindičićevom povratku. Tog poslijepodneva, ništa ne sluteći i radosni zbog povratka obiteljskog prijatelja, Stjepan, mlada Tatjana i devetogodišnja Rosemarie odlaze na željezničku postaju u San Donà di Piave. Vlak “Simplon Express” iz smjera Trsta donio je ubojicu izravno u njihov zagrljaj.
Anatomija masakra: Krv u automobilu
Zločin koji se odigrao te ljetne, tople večeri predstavlja jedan od najmorbidnijih činova u dugoj povijesti tajnih službi, zbog nezamislive hladnokrvnosti i bestijalnosti kojom je izvršen masakr nad civilima, napose djetetom. Zahvaljujući mukotrpnim forenzičkim naporima i zajedničkom radu njemačke i talijanske policije, posljednji trenuci obitelji Ševo iznimno su detaljno i jezivo rekonstruirani.
Nakon srdačnog susreta na kolodvoru, u kasnim večernjim satima obitelj se ukrcala u Stjepanov upečatljivi, crveni automobil marke NSU RO 80, krenuvši natrag prema pansionu. Negdje oko 21:30 sati, Stjepan je zaustavio vozilo u blizini lokalne tržnice na glavnom trgu gradića. Kao brižan otac, izašao je u mrak kako bi lokalnoj prodavačici platio i malenoj, umornoj Rosemarie donio svježu krišku lubenice. Bio je to, tragično, posljednji obrok u životu nedužnog djeteta.
Talijanska piljarica Antonia Mazaletto, koja mu je prodala voće, kasnije je detektivima podrobno i jasno svjedočila o tom presudnom susretu. Unatoč lošem osvjetljenju, jasno se sjećala detalja iz automobila. Na stražnjem sjedalu vidjela je muškarca koji je, izuzetno sumnjivo za te kasne sate, nosio crne sunčane naočale. Izgledao je kao da se namjerno pokušava stopiti sa sjenama unutrašnjosti vozila, izbjegavajući bilo kakav kontakt očima. Taj zamračeni putnik bio je Sindičić, koji se u tim trenucima psihički pripremao za povlačenje okidača.
Oko 22:00 sata, putovanje je nastavljeno. Najvjerojatnije vođen Sindičićevom “prijateljskom” uputom i sugestijom o boljoj ruti, Stjepan Ševo skreće sa sigurne, prometne glavne ulice na usku, pustu i mračnu lokalnu cestu u smjeru Venecije. Cesta je sablasno vodila kroz tihu ravnicu, omeđena gustim vinogradima. Raspored sjedenja u kabini crvenog automobila pokazat će se fatalnim: Stjepan je bio za upravljačem, Tatjana je sjedila na suvozačkom mjestu, dok se ubojica namjestio na stražnjem sjedalu, točno rame uz rame s devetogodišnjom Rosemarie, koja je od umora sklopila oči i zaspala.
Kada je automobil ulazio u jedan blagi zavoj, Stjepan je instinktivno smanjio brzinu. Taj trenutak pažnje usmjerene na cestu, ubojica je prepoznao kao znak za akciju. Sindičić podiže pištolj opremljen prigušivačem zvuka. Iz neposredne blizine, potpuno smireno, ispaljuje tri teška hica izravno u potiljak svog prijatelja. Stjepan Ševo usmrćen je u stotinki sekunde. Njegovo beživotno tijelo istog je trena klonulo na upravljač. Automobil bez vozača, prepušten inerciji, silovito se zanio, izletio s makadama i s treskom završio u jarku pored puta.
Ono što je uslijedilo u smrskanoj kabini svjedoči o nadljudskom instinktu za preživljavanje i očajničkoj majčinskoj hrabrosti. Tatjana Ševo, iako čvrsto vezana sigurnosnim pojasom, u stanju teškog šoka suočena sa stravičnim prizorom suprugovog raznesenog potiljka, uspijeva instinktivno reagirati. Okreće se prema stražnjem sjedalu, baca se na ubojicu i zgrabi njegov revolver. U borbi na život i smrt, nadljudskim naporom uspijeva Sindičiću fizički otrgnuti prigušivač s cijevi oružja.
Zbog Tatjaninog grčevitog otpora, oružje je izgubilo zvučnu izolaciju, ali to profesionalnog ubojicu nije spriječilo da dovrši krvavi nalog. Hladnokrvno usmjerava golu cijev revolvera prema mladoj ženi i povlači okidač, ispaljujući četiri metka koja joj razaraju kralježnicu i trup, nanoseći joj smrtonosne ozljede od kojih se bespomoćno srušila na sjedalo.
Zločin je svoj apsolutni, demonski vrhunac dosegao u sekundama koje su uslijedile. Devetogodišnja Rosemarie probudila se iz sna uslijed treska automobila, kaosa i vrištanja. Širom otvorenih očiju, svjedočila je krvavom masakru svoje majke i očuha. Sindičić se okreće prema prestrašenom djetetu. Bez trunke ljudskosti i milosti, prislanja vrelu cijev oružja izravno na glavu uplakane djevojčice i povlači okidač. Dva hica iz neposredne blizine na mjestu su ugasila dječji život.
Pripremajući se za bijeg iz vozila u kojem se osjećao miris baruta i krvi, Sindičić primjećuje da Tatjana, iako tijela izrešetanog s četiri metka, još uvijek tiho hropće i pokazuje znakove života. Provodeći brutalnu direktivu centrale do samog kraja, ne prepuštajući ništa slučaju, on potpuno smireno vadi novi, pun spremnik streljiva, ubacuje ga u oružje i nemilosrdno ga do kraja prazni u njezino nepomično, polumrtvo tijelo.
Tatjanin hrabri potez otpadanja prigušivača pokazat će se ključnim za brzu reakciju nadležnih tijela. Lišeni prigušenja, glasni, reski pucnjevi sablasno su odjeknuli u potpunoj tišini ljetne talijanske noći. Pukim slučajem, u neposrednoj blizini zavoja smrti nalazila se redovna talijanska vojna vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i mladi vojnik Salvatore di Garbo, začuvši rafalnu paljbu i buku automobila, promptno su potrčali kroz noć prema jarku uz cestu.
Za to vrijeme, ubojica je iskoristio mrak kao saveznik. Istrčao je iz automobila, užurbano pretrčao obližnji gusti vinograd i uskočio u skriveni automobil u kojem su ga spremno čekali pomagači iz logističke mreže UDBA-e. Vozilo je pod okriljem noći odjurilo u smjeru Trsta, prešavši jugoslavensku granicu na sigurno, pod okrilje države koja je ubojstvo i naručila.
Kada su talijanski vojnici s baterijskim svjetiljkama stigli do smrskanog vozila, zatekli su prizor koji će ih proganjati do kraja života. Istražiteljima su kasnije, duboko potreseni, dali izjavu koja dokumentira dimenziju užasa: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv.” Krv u kabini, smrskani lim i mrtvo dječje tijelo govorili su o zločinu bez presedana.
Zataškavanje i institucionalna zaštita ubojice
Da ovaj stravični masakr nije bio djelo poremećenog serijskog ubojice ili običnog kriminalca, već klasičan, državno sankcioniran terorizam, najočitije se dokazuje reakcijom jugoslavenskih institucija u tjednima, mjesecima i godinama koje su uslijedile. Državni aparat SFRJ djelovao je kao savršeno usklađen mehanizam kako bi zaštitio svog egzekutora.
Talijanska policija odmah je pokrenula opsežnu međunarodnu istragu u bliskoj suradnji sa zapadnonjemačkim kolegama iz Stuttgarta. Na čelo istrage stao je iskusni, neumorni policijski istražitelj iz Venecije, dr. Salvatore Barba. Brzo prikupljeni forenzički dokazi izvučeni iz krvavog NSU RO 80, izjave šokiranog vlasnika pansiona “Bar Ristorante Centrale“, a iznad svega presudna identifikacija lica sa sunčanim naočalama od strane piljarice Antonije Mazaletto, nepogrešivo su usmjeravali istragu u jednom pravcu: ubojica je bio “obiteljski prijatelj” iz sobe broj 3.
Dr. Barba je, slažući mozaik dokaza, ubrzo i službeno identificirao Vinka Sindičića kao jedinog i glavnog osumnjičenika za okrutni masakr. Koristeći legalne diplomatske i međunarodne policijske kanale Interpola, talijanske vlasti uputile su službeni zahtjev Beogradu tražeći Sindičićevo izručenje ili, kao minimum pravne suradnje, mogućnost neposrednog saslušanja osumnjičenog.
Tada na scenu stupa cjelokupni represivno-pravosudni stroj komunističke Jugoslavije. Umjesto pravne suradnje s talijanskim kolegama, donesena je odluka da se Sindičića pravosudno i institucionalno “zabetonira”. Okružni sud u Rijeci, tijelo koje je formalno neovisno, zapravo je djelovalo pod izravnim operativnim diktatom Službe državne sigurnosti. Sud je službenim pismom, prilično arogantno, odbio zahtjev venecijanskog istražitelja.
Obrazloženje koje je sročio riječki sud bilo je remek-djelo pravnog apsurda i konstrukcije, stvoreno isključivo u laboratoriju tajne policije. Sudac je ustvrdio da Vinko Sindičić posjeduje “čvrsti, materijalni alibi” koji ga potpuno isključuje s mjesta zločina. Prema službenom aktu suda, Sindičić se od 20. kolovoza 1972. godine – dakle puna četiri dana prije likvidacije u Italiji – neprekidno nalazio u turističkoj Opatiji, gdje je boravio u obiteljskom posjetu svojoj majci. Kako bi “zapečatili” ovu laž, sud je talijanskom tužiteljstvu priložio onaj ključni, planirani dokument: voznu kartu kupljenu 19. kolovoza na kolodvoru u San Donà di Piave.
Ovo besramno pružanje krivotvorenog alibija od strane civilne, sudbene vlasti do danas stoji kao jedan od najzornijih povijesnih dokaza o potpunoj, zastrašujućoj sprezi izvršne, obavještajne i sudske vlasti u Jugoslaviji. Taj pomno konstruirani pravni bedem osigurao je Sindičiću formalni status nedodirljivosti. Dr. Barba i njegov tim u Veneciji našli su se pred neprobojnim zidom međunarodne diplomacije, a istraga je gurnuta u višedesetljetnu slijepu ulicu. Sindičić se u Jugoslaviji vratio svojim dužnostima, nastavljajući primati naredbe od beogradske centrale i obavljati operativni rad pod svojim ciničnim kodnim imenom “Pitagora”.
Interni šok: Strah od međunarodne sramote
Unatoč tome što su agenti UDBA-e diljem Europe rutinski, profesionalno i hladnokrvno obavljali teške atentate – od brutalnih likvidacija Josipa Senića i Nahida Kulenovića, do ubojstava obitelji Deželić i karizmatičnog lidera Brune Bušića – krvoproliće koje je odnio život obitelji Ševo uspjelo je prijeći čak i najmračnije, najelastičnije moralne granice same Službe. Hladnokrvno masakriranje civilne žene i ciljano egzekutiranje devetogodišnjeg djeteta s dva hica u glavu rezultiralo je ozbiljnim šokom čak i među visokim dužnosnicima u tajnim kabinetima u Beogradu i Zagrebu.
Uvaženi američki stručnjak za protuobavještajnu djelatnost i povijest međunarodnog državnog terorizma, dr. John R. Schindler, u svojim je historiografskim analizama jasno i nedvosmisleno istaknuo zapanjujuću prirodu ovog zlodjela. Primijetio je da nikada u modernoj, zabilježenoj povijesti globalnih obavještajnih supersila – uključujući bezobzirni KGB ili američku CIA-u – nije dokumentiran slučaj u kojem bi jedna profesionalna državna agencija planirala, naručila i izvršila tako jeziv, neposredan zločin nad predškolskom ili školskom djecom na tlu tuđe, suverene države.
Međutim, konsternacija unutar jugoslavenskog vodstva nije proizlazila iz probuđene savjesti ili osjećaja humanizma. Niti jedan od naredbodavaca nije pustio suzu za obitelji Ševo. Njihov je šok isključivo bio generiran ogromnim, paranoičnim strahom od katastrofalne političke i medijske štete koju bi rasvjetljavanje ovog slučaja donijelo međunarodnom ugledu SFR Jugoslavije, zemlje koja se na globalnoj pozornici pokušavala pozicionirati kao predvodnica Pokreta nesvrstanih.
O razmjerima interne panike i bijesa nabolje, iz prve ruke, govori povijesno svjedočanstvo Ivana Lasića, nekadašnjeg visokopozicioniranog načelnika zloglasne Druge uprave (odjela izričito zaduženog za obračun s neprijateljskom emigracijom) savezne UDBA-e. Tijekom sudskih procesa koji će se desetljećima kasnije voditi u Saveznoj Republici Njemačkoj, Lasić je videovezom iz Mostara dao iskaz koji je razotkrio pozadinu beogradskih hodnika moći.
Lasić je pod prisegom opisao mučan razgovor koji je vodio s moćnim Stanetom Dolancom. Dolanc, u to vrijeme bliski suradnik Josipa Broza Tita, bio je bijesan zbog negativnog publiciteta kojim je tajna policija opterećivala državu nizom ubojstava u Europi. Lasić je prenio Dolančeve riječi koje su odisale gnušanjem: “Rekao sam Franji [Hrljeviću, tadašnjem saveznom sekretaru za unutarnje poslove, op.a.] da prestanemo s tim. Osramotili smo se s onim djetetom u Italiji, a sad ovo…”
Za povjesničare i pravnike, ova kratka rečenica – “Osramotili smo se s onim djetetom u Italiji” – predstavlja krucijalni, kapitalni materijalni dokaz. To je neformalno, ali autentično i izravno usmeno priznanje političkog trona jugoslavenskog sigurnosnog aparata da je upravo komunistička država naručila, isplanirala i zataškala masakr. Devetogodišnja djevojčica Rosemarie u očima jugoslavenske vrhuške nije bila nevina žrtva državnog terora, već samo teški, sramotni “operativni promašaj” nespretnog agenta koji je zaprijetio diplomatskoj poziciji Jugoslavije u očima Zapada.
Pad Pitagore: Zločin u Škotskoj i inkriminirajući dnevnik
Božja pravda ili tek pogrešan operativni korak, pad nedodirljivog Sindičića započeo je godinama kasnije, na drugom kraju europskog kontinenta – u maglovitoj Velikoj Britaniji. U jesen 1988. godine, preciznije 20. listopada (prema nekim izvorima 12. listopada), UDBA je “Pitagoru” poslala na njegovu novu, sudbonosnu misiju.
Meta je bio Nikola Štedul, istaknuti politički čelnik radikalne emigrantske organizacije Hrvatski državotvorni pokret (HDP). U mirnom škotskom gradiću Kirkcaldyju, dok je Štedul tog jutra opušteno šetao svog psa, Sindičić mu je prišao i nemilosrdno zapucao. Štedulovo je preživljavanje ravno medicinskom čudu – pogođen je sa šest metaka, pretrpjevši čak dva izravna hica u glavu, no čudesnim je spletom okolnosti ostao živ.
Britanske su obavještajne i policijske službe, nenavikle na balkanske političke atentate na svom tlu, reagirale nevjerojatnom brzinom i profesionalnošću. Započela je masovna potjera širom otoka. U koordiniranoj akciji, policija ga je uspjela presresti i locirati u zračnoj luci Heathrow u Londonu, doslovno u posljednjim minutama pred ukrcaj na let kojim je trebao zauvijek pobjeći iz Velike Britanije.
Forenzički dokazi prikupljeni na londonskom aerodromu bili su neoborivi. Tragovi i ostaci baruta pronađeni na Sindičićevoj koži i odjeći direktno i znanstveno su ga povezali s pucnjavom na škotskoj ulici. Nakon brzog i efikasnog jedanaestodnevnog suđenja u Škotskoj, na kojem je sud odbacio teze o slučajnoj umiješanosti, britanski pravosudni sustav osudio ga je na dugotrajnih 15 godina strogog zatvora zbog pokušaja okrutnog ubojstva.
No, ono što je ovo britansko uhićenje učinilo apsolutno presudnim u povijesnom kontekstu – i što ga neraskidivo veže uz talijansku tragediju obitelji Ševo – bio je šokantan sadržaj zaplijenjene Sindičićeve prtljage. Tijekom rutinskog pregleda Sindičićevih osobnih stvari u Londonu, britanski su inspektori otkrili privatne, rukom pisane bilješke. Ti intimni zapisi rasvijetlili su masakr u Italiji počinjen 16 godina ranije.
U tim zlokobnim papirima, ubojica je, sudeći po napisanom, očito bio progonjen sjenama prošlosti i prizorima koje nije mogao zaboraviti. Njegov rukopis otkrivao je najdublje ponore hladnokrvnog ubojice: “Mala me fiksirala u oči kada sam joj ubio majku. Onda sam ubio i nju.” Pored ovog stravičnog, forenzičkog priznanja masakra djeteta, policija je pronašla i cinizmom prožetu bilješku u kojoj se osvrnuo na Stjepana, čovjeka koji mu je beskrajno vjerovao: “Stipe Ševo je mislio da ću s njime otići na odmor, ali je dobio što je zaslužio.”
Kada su vijesti o otkriću ovih krucijalnih papirnatih dokaza s britanskog suđenja stigle do Italije, venecijansko tužiteljstvo, predvođeno upornim suradnicima dr. Barbe, odmah se probudilo iz desetljetne letargije. Promptno su, diplomatskim kanalima, zatražili od britanskih institucija cjelokupnu dokumentaciju kako bi konačno okončali slučaj iz 1972. godine. Nažalost po žrtve, umjesto podizanja pravedne optužnice, ponovni pokušaj pravnog procesuiranja Vinka Sindičića ponovno se tragično zagubio i ugušio u kompleksnim labirintima europske pravosudne birokracije i očitom nedostatku međunarodne političke volje. Pravda je još jednom ostala nedostižna.
Münchenski sudovi i izostanak konačne kazne
Nakon što je u strogoj britanskoj kaznionici odslužio dvije trećine predviđene kazne, Sindičić je u dramatičnim okolnostima krajem 1998. godine napokon izručen Republici Hrvatskoj, zemlji koja je u međuvremenu ostvarila samostalnost koju je Stjepan Ševo nekoć priželjkivao. U Zagrebu, na Županijskom sudu, protiv njega je pokrenut postupak za jedno od najpoznatijih i najtraumatičnijih ubojstava u cjelokupnoj povijesti hrvatske emigracije – likvidaciju karizmatičnog domoljuba i pisca Brune Bušića u Parizu 1978. godine.
Tijekom zagrebačkog suđenja uslijedili su novi zapleti. Sindičić je javno pred sucima priznao mračnu činjenicu: jest, UDBA ga je poslala u Pariz sa striktnom naredbom i ciljem da ubije Bušića. Međutim, mrtav-hladan je ponudio alibi tvrdeći da je, pritisnut sumnjama, navodno “otkazao poslušnost” svojim nadređenima, odustao od samog čina likvidacije i napustio teritorij Francuske prije nego što je Bušić uistinu ubijen. Sudski epilog bio je paradoksalan. Godine 2000. sud je donio oslobađajuću presudu, primarno uslijed tehničkog nedostatka izravnih materijalnih dokaza, te se Sindičić kao slobodan čovjek išetao iz zagrebačke sudnice. Analitičari tog vremena, uključujući i Dobroslava Paragu (HSP 1861, podnositelja kaznene prijave), oštro su kritizirali ovu sudsku odluku, tumačeći je kao krunski dokaz da ostaci starog, bivšeg jugoslavenskog obavještajnog aparata i dalje posjeduju jeziv, prikriven utjecaj na mlade demokratske pravosudne institucije.
Sindičićeva saga se, međutim, tu nije završila; samo se preselila na sjever, u njemačke sudnice. Pred Saveznim tužiteljstvom u Münchenu doživio je neočekivanu transformaciju – postao je cijenjeni “krunski svjedok”. Godine 2008., njegovo iscrpno svjedočenje bilo je ključno za sudski proces protiv Krunoslava Pratesa (nekadašnjeg operativca), optuženog za logističko sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića počinjenog 1983. godine. Zahvaljujući Sindičićevom svjedočenju, Prates je osuđen na tešku kaznu doživotnog zatvora. Domino efekt se nastavio: upravo je na temeljima istog tog iskaza Njemačka raspisala međunarodne tjeralice za nekadašnjim najvišim čelnicima jugoslavenske i republičke UDBA-e, Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem.
Odvjetnik Anto Nobilo, preuzevši obranu Josipa Perkovića, pokušao je uzvratiti udarac podnošenjem kaznene prijave protiv Sindičića, tereteći ga za davanje planskog, lažnog iskaza pod prisegom u njemačkoj sudnici. Uslijedila je tjeralica Interpola koja je bivšeg agenta dovela do dva spektakularna uhićenja u Španjolskoj. Godine 2015. priveden je u španjolskom gradu Burgosu. Pri uhićenju je zatečen u ležernom društvu talijanske državljanke, hladno posjedujući hrvatsku putovnicu, ali i valjanu talijansku osobnu iskaznicu.
Španjolsko pravosuđe, međutim, odbilo je udovoljiti zahtjevima za njegovim izručenjem Hrvatskoj. Njihovi su sudovi suhoparno ustvrdili da Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci nema zakonsku nadležnost za navodno djelo davanja lažnog iskaza koje se zbilo na teritoriju SR Njemačke, točnije u Münchenu. S obzirom na proceduralne prepreke i posljedični nedostatak opipljivih dokaza, tužiteljstvo u Rijeci bilo je prisiljeno obustaviti kompletnu istragu protiv njega. Povijesni se krug u Njemačkoj ipak zatvorio 2016. godine kada su Perković i Mustač konačno osuđeni na doživotne zatvorske kazne zbog ubojstva Đurekovića, premda su njemački suci u konačnici Sindičićev iskaz u tom specifičnom procesu klasificirali kao dokazno irelevantan.
Gledajući cjelokupnu sliku, surova je povijesna istina da usprkos nizu zapanjujućih uhićenja, međunarodnih policijskih tjeralica i spektakularnih sudskih procesa širom europskog kontinenta, Vinko Sindičić nikada nije doveden pred lice pravde niti službeno, pravomoćno osuđen za ubojstvo obitelji Ševo počinjeno onog mračnog kolovoza 1972. godine u Italiji. Dok su njegovi nalogodavci završili u bavarskim zatvorima, operativni izvršitelj masakra djeteta uspio je izigrati međunarodne pravne sustave. Prema dostupnim i operativnim podacima, najokrutniji ubojica jugoslavenske tajne službe pretpostavlja se da i danas živi kao potpuno slobodan, umirovljeni građanin, skriven u urbanim predgrađima i okolici talijanskog velegrada Milana. Duše mrtve devetogodišnjakinje i njezinih roditelja, ostavljenih u vinogradima San Donà di Piave, svoju zemaljsku pravdu još uvijek čekaju.
