Saznajte kako je hrabri branitelj Luka Andrijanić 24. kolovoza 1991. srušio prvi zrakoplov JNA i time zauvijek promijenio tijek obrane Vukovara. Pročitajte autentična svjedočanstva zapovjednika koji su donijeli ovu sudbonosnu odluku.
Koncem ljeta 1991. godine, dok je Vukovar svakodnevno trpio neselektivne zračne i topničke napade, jedan je događaj zauvijek promijenio tijek obrane grada, ali i cijelog hrvatskog ratišta. Prema izravnim svjedočanstvima Ivice Arbanasa “Lipog“, tadašnjeg zapovjednika obrane grada, i Ivana Anđelića “Doktora”, 24. kolovoza 1991. srušen je prvi borbeni zrakoplov Jugoslavenske narodne armije (JNA). Bio je to čin hrabrosti koji je podigao moral braniteljima i natjerao agresora da skine masku “tampon-zone”.
Glavni junak ove priče bio je Luka Andrijanić, mladić koji će nedugo nakon ovog podviga tragično položiti život za domovinu, svega tri dana prije svog dvadesetog rođendana.
Ultimatum koji je JNA podcijenila
Sredinom kolovoza 1991. godine obrana Vukovara prolazila je kroz teške trenutke. Zrakoplovstvo JNA rutinski je bombardiralo položaje Zbora narodne garde (ZNG), a službeni je Beograd na prigovore iz Zagreba cinično odgovarao kako to “nisu njihovi zrakoplovi” te da tamo “lete neki privatni avioni”.
Tada dvadesettrogodišnji Ivica Arbanas, nedugo nakon preuzimanja dužnosti zapovjednika obrane grada, odlučio je da takvo stanje više ne može proći bez odgovora. Nazvao je zapovjednika vukovarske vojarne, kapetana Ćurčina, i uputio mu jasan ultimatum: “Vaši zrakoplovi od ranog jutra ranjavaju, ubijaju, ruše. Ako još jednom dođu, ja ću ih srušiti.”
JNA je očito podcijenila prijetnju mladog zapovjednika. Već istog poslijepodneva, iz Operativne zone Osijek stigla je dojava: zrakoplovi su u zraku i idu prema Vukovaru.
Preuzimanje odgovornosti i muk iz Zagreba
Državni je vrh u to vrijeme izbjegavao otvoreni sukob s JNA kako bi se kupilo dragocjeno vrijeme za naoružavanje. No, branitelji na terenu nisu imali luksuz čekanja. Arbanas je zatražio odobrenje od Zapovjedništva ZNG-a u Zagrebu.
“Kada sam rekao što ćemo napraviti, s druge strane je nastao muk”, prisjeća se Arbanas. S obzirom na to da su neprijateljski zrakoplovi već bili u naletu na silos Đergaj i Borovo naselje, spustio je slušalicu i preuzeo potpunu odgovornost za rušenje aviona – potez koji je značio točku bez povratka.
Njegov suborac, Ivan Anđelić “Doktor”, organizirao je posadu. Na trocijevni protuzračni top 20/3 mm poslan je Luka Andrijanić, jedini pripadnik koji je za njega bio obučen. Vozač kamiona bio je Josip Jakopović, vukovarski policajac koji je “poznavao svaku kuću”, a u pratnji su bili i Antun Bekčević te Zvonimir Hincak.
“Luka, može, pali!”
Oko 17 sati, u Bosanskoj ulici u Borovu naselju, posada je čekala. Iznad silosa Đergaj pojavila su se četiri borbena zrakoplova tipa Soko G-4 Super Galeb, usporivši ispod 180 km/h kako bi izveli raketiranje.
“Zrakoplovi su došli iza šume, na nekih 800 metara. Viknuo sam: Luka, može, pali!“, svjedoči Arbanas. Luka Andrijanić otvorio je preciznu paljbu. Streljivo je zasulo zrakoplove – jedan je pogođen i počeo se dimiti te se ubrzo srušio, dok su ostali u panici ponirali i pobjegli.
Prvi zrakoplov srušio se u kukuruzište blizu Pačetina (na području Marinaca i Bogdanovaca), uz gusti dim. Drugi je zrakoplov teško oštećen pobjegao preko Dunava prema Vojvodini.
Prizor pogođenog zrakoplova izazvao je erupciju oduševljenja među vukovarskim civilima i braniteljima. “Djeca su plakala, žene vrištale… nisu ni znali što se događa. Ali kada su vidjeli pad aviona, to je bilo slavlje”, opisuje Arbanas.
Bio je to ključni trenutak. JNA više nije mogla tvrditi da vukovarsko nebo nadlijeću “privatni avioni”. Već idućeg dana započeo je otvoreni, masovni tenkovski napad vojske i četnika na grad, čime je započela najkrvavija faza Bitke za Vukovar.
Tragičan kraj mladog heroja
Luka Andrijanić nije stao na tome. Samo dva dana kasnije, 26. kolovoza, kod vukovarskog Vodotornja srušio je još dva neprijateljska zrakoplova – MiG-21 i Galeb. Ukupno je zaslužan za obaranje četiri letjelice. Postao je prvi zapovjednik protuzračne obrane Vukovara i jedan od simbola otpora.
No, njegova je sudbina tragično prekinuta nepunih mjesec dana kasnije. Samo tri dana uoči 20. rođendana, dana 20. rujna, dok je postavljao minsko polje kako bi zaustavio prodor oklopa na Trpinjskoj cesti, u rukama mu je eksplodirala rasprskavajuća protupješačka mina. Njegovo tijelo prepoznao je suborac Ivan Anđelić “Doktor” po starom ožiljku.
“Kada vidite takvog čovjeka, mladog dečka, dušu od čovjeka za kojim su ludovale djevojke… jednom je rekao Arbanasu: Lipi, kad se budem ženio, ti ćeš mi biti kum. I onda ga vidite tako izmrcvarenog,” emotivno je zaključio Anđelić.
Lukina majka prisjećajući se te 1991. kazala je ;” Tek koji mjesec ranije izišao je iz JNA na Batajnici , bio je najbolji u klasi, čemu svjedoče i brojne pohvale i nagrade Otišao je od kuće još u lipnju 1991., govoreći kako ide raditi, ne želeći joj reći istinu da se ne brine. Zadnji put ga je vidjela 17. kolovoza, kada je došao nenadano. Sklopila sam ruke i molila ga: “Ne idi, sine, molim te”, ali Luka je morao otići. Vuklo ga je, nikome nije mogao objasniti. Bio je to posljednji put da sam ga vidjela” – rekla je majka Jela pa gorko zaplakala.
Posmrtno je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog, a na križanju Kudeljarske i Vinkovačke ulice u Vukovaru podignut mu je spomenik koji oblikom siluete oponaša srušeni zrakoplov.
Obaranje aviona imalo je ogroman geostrateški utjecaj. Razbijen je mit o apsolutnoj zračnoj nadmoći JNA. Kao odmazdu, a koristeći podmetnutu eksploziju pred vlastitim vozilom kao izliku, kapetan Ćurčin 25. kolovoza 1991. šalje oklopne snage iz vojarne prema Borovu Naselju i Lušcu. Stoga se 24. i 25. kolovoza u hrvatskoj historiografiji službeno uzimaju kao početak stravične, 87-dnevne opsade i Bitke za Vukovar.
U spomen na te događaje, datum 24. kolovoza dugi se niz godina obilježavao kao Dan vukovarskih branitelja.
