Kusonje spomen obiljezje

Kusonje – simbol patnje, hrabrosti i žrtve hrvatskih branitelja

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Kusonje, 8. rujna 2024. – Prije 34 godine, 8. rujna 1991., dvadeset hrvatskih branitelja palo je u zasjedu i prošlo kroz pakao kakav će zauvijek ostati urezan u povijest Domovinskog rata. Preživjeli su zarobljeni, mučeni i na kraju bestijalno ubijeni, a njihova tragedija postala je sinonim za mučeništvo i nesalomivu hrabrost hrvatskog vojnika.

Kusonje, malo mjesto u sastavu Grada Pakraca, postalo je jedno od najtežih i najtragičnijih bojišta u prvim mjesecima Domovinskog rata. Hrvatski branitelji, s premalo oružja i bez dovoljne opreme, pokušavali su obraniti zapadnu Slavoniju od višestruko brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Upravo u tom kontekstu, krajem kolovoza 1991., u obranu Pakraca dolazi Prva satnija 105. bjelovarske brigade – A satnija – čiji su pripadnici nedugo zatim ostali upisani u povijest kao žrtve jedne od najtežih tragedija rata.

Masakr u Kusonjama – 8. rujna 1991.

U ranim jutarnjim satima branitelji su transporterom stigli u Kusonje. Sve je izgledalo mirno, no ubrzo je uslijedila zasjeda. Transporter je pogođen raketnim bacačem i zapaljen, a preživjeli su se povukli u obližnju kuću. Uslijedila je cjelodnevna borba prsa o prsa, s nadmoćnijim neprijateljem. Branitelji su, unatoč teškom ranjavanju i potpunom okruženju, odbili pokušaj proboja jer nisu htjeli ostaviti suborce ranjenike.

Oko 19:30 posljednji put su se javili radio vezom tražeći pomoć. U zoru, nakon što je kuća djelomično srušena eksplozivom, četnici su ih zarobili. Sedmoricu ranjenih i živih vezali su žicom, mučili, iživljavali se nad njima, a potom ih hladnokrvno smaknuli. Tijela su odvezena i zakopana u Rakov Potok – prvu otkrivenu masovnu grobnicu u Domovinskom ratu.

Poginuli Kusonje

Poginuli branitelji 8. rujna 1991. godine ; Miroslav Černak, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Stjepan Mamić, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Anto Ivandić, Dubravko Štefulinec, Ante Tandara, Tadija Markić, Mato Čančar, Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Vladimir Krivačić, Petar Grubeša, Marijan Dukić, Stipe Gadža i Stjepan Kolar. Poginuli na komemoraciji poginulih od postavljene mine 8. rujna 1993. godine: Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegović.

Otkrivanje istine i masovna grobnica

Pronađeni su posmrtni ostaci dvadeset branitelja. Sudsko-medicinski nalazi svjedočili su o teškim ranama, mučenju i likvidacijama.

Sredinom siječnja 1992. dobivene su prve informacije o masovnoj grobnici u predjelu Rakov Potok, nedaleko od mjesta sukoba. U poslijepodnevnim satima 28. siječnja 1992., nakon niza pregovora u kojima su sudjelovali i predstavnici Promatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog Crvenog križa, započeo je očevid i ekshumacija. Prve žrtve pronađene su na dubini od dva metra, a tijekom dva dana koliko je ekshumacija trajala izvučeni su posmrtni ostaci dvadesetero ljudi. Sudsko medicinskim postupcima koji su zatim provedeni ustanovljeno je kako je 13 branitelja stradalo od vatrenog oružja i u direktnoj borbi. Sedmorica branitelja bila su vezana žicom, a tijela su bila puna tragova ozljeda, mučenja, kasapljenja nanesenih za života. Na kraju su bili usmrćeni hicima iz blizine. 

Bio je to prvi dokumentirani dokaz o sustavnom kršenju humanitarnog prava u agresiji na Hrvatsku.

Pogreb 5. veljače 1992. na bjelovarskom groblju Borik okupio je tisuće ljudi. Kardinal Franjo Kuharić tada je rekao:
 ”Čovjek je daleko veći nego što vide naše oči. Naše oči vide samo ovdje izranjena mrtva tijela, ali naša vjera vidi u njima život besmrtne duše koja je vjerovala, željela dobro, radovala se miru i uložila život u čistom rodoljublju za slobodu, pravednost i istinu.“

Novi zločin 1993. – mina na komemoraciji

Na istom mjestu gdje je 20 hrvatskih branitelja poginulo, napravljeno je spomen-obilježje, a tijekom komemoracije i postavljanja vijenca na kuću gdje su branitelji stradali na drugu obljetnicu 8. rujna 1993. godine, eksplodirala je podmetnuta nagazna mina. Poginula su trojica branitelja, a jedanaest je ranjeno, među njima i majke poginulih. Bio je to čin neviđene brutalnosti i poruke mržnje, počinjen usprkos nazočnosti snaga UNPROFOR-a.

Takvo nešto se nije smjelo dogoditi, jer je UNPROFOR morao osigurati to područje. Pukovnik argentinskih pripadnika UNPROFOR-a Bendini je 9. rujna 1993. priznao poslije tragedije u Kusonjama, u Pakracu da u svemu ima i njegove krivnje i odgovornosti.

Sjećanje koje traje

Danas u Kusonjama stoji kapela Male Gospe – podignuta zahvaljujući majkama poginulih. Njihova bol i snaga ostali su temelj sjećanja na sinove koji su svoje živote položili za domovinu. Tragedija je ovjekovječena i u dokumentarnom filmu Priča o zlatnom lančiću te igranom filmu Broj 55, nagrađenom na Pulskom filmskom festivalu.

Kusonje su tako postale mjesto tuge, ali i vječne opomene – da se žrtva dvadesetorice hrabrih mladića nikada ne smije zaboraviti.



Odgovori