Hrvatska ratna mornarica danas u Splitu slavi 35. obljetnicu. Saznajte sve o slavnoj ratnoj povijesti, herojima i planovima za novu modernizaciju flote.
Hrvatski državni i vojni vrh, predvođen Predsjednikom Republike i najvišim zapovjednicima Oružanih snaga, svečano je danas, u petak, 18. rujna 2026. godine, u matičnoj vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba” u Splitu te diljem obalnih gradova, obilježio 35. obljetnicu osnutka pomorskih snaga. Hrvatska ratna mornarica u središtu je pozornosti javnosti jer se ovom ceremonijom željela odati duboka i trajna počast poginulim braniteljima i slavnoj pobjedničkoj povijesti iz Domovinskog rata, ali i iskoristiti ovaj ključni trenutak kako bi se, kroz izrazito oštre i kritičke govore državnog vrha, javno upozorilo na goruću nužnost hitne tehnološke modernizacije zastarjele flote.
Hrvatska ratna mornarica (HRM) predstavlja jednu od triju ključnih i ravnopravnih grana Oružanih snaga Republike Hrvatske, čija je primarna, strateška i ustavna zadaća obrana nacionalnog suvereniteta, beskompromisna zaštita teritorijalnog integriteta na Jadranskom moru, nadzor vitalnih gospodarskih interesa te aktivno sudjelovanje u međunarodnim operacijama očuvanja mira diljem svijeta. Od svog herojskog osnutka u izrazito nepovoljnim, asimetričnim ratnim uvjetima i pod teškom pomorskom blokadom početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, pa sve do današnjeg prestižnog statusa integrirane pomorske sile unutar Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i Europske unije, HRM je prošla kroz nevjerojatno kompleksan proces vojne, doktrinarne i tehnološke transformacije.
Središnja proslava 35. obljetnice u Splitu: Između ponosa i oštrih kritika
Tri i pol desetljeća nakon svog herojskog formiranja u strašnom vihoru rata, Hrvatska ratna mornarica danas predstavlja visoko zrelu, profesionalnu instituciju koja se hrabro suočava s novim, složenim izazovima geopolitičke stvarnosti 21. stoljeća.
Središnja proslava 35. obljetnice utemeljenja Hrvatske ratne mornarice održana je u petak, 18. rujna 2026. godine, u matičnoj vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba” u sunčanom Splitu. No, ovogodišnja obljetnica nipošto nije predstavljala samo uobičajeni protokolarni događaj i svečano odavanje dužne počasti poginulim braniteljima, već je poslužila kao otvorena javna pozornica na kojoj su se eksplicitno i bez zadrške ogolili strateški problemi i duboki politički sukobi vezani za nedopustivo spori tempo vojne modernizacije obrambenih pomorskih snaga.
Strogi protokolarni dio obilježavanja ovog velikog jubileja započeo je dostojanstvenim polaganjem vijenaca na velikom Braniteljskom groblju na Lovrincu, kao i na grobu prvog zapovjednika HRM-a, legendarnog admirala Svete Letice, čime je odana najviša počast svim velikanima hrvatske pomorske obrane.
Sveto misno slavlje za sve poginule, preminule i nestale hrvatske branitelje u predivnom samostanu sv. Ante osobno je predvodio vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, cijenjeni mons. Jure Bogdan. Tom su iznimno važnom događaju prisustvovali najviši državni i vojni dužnosnici: Predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanik ministra obrane državni tajnik Branko Hrg, predstojnik Ureda predsjednika Orsat Miljenić, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske general-bojnik Blaž Beretin, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban te gradonačelnik grada Splita Tomislav Šuta.
Svečani govori najviših vojnih zapovjednika bili su primarno i snažno fokusirani na vrhunski profesionalizam i svakodnevno održavanje operativne spremnosti flote usprkos brojnim infrastrukturnim i tehničkim izazovima. Aktualni zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, iskusni kontraadmiral Damir Dojkić, iznimno je jasno istaknuo u svom govoru svu kompleksnost suvremenih zadaća, naglasivši kako su sveta obrana domovine, snažan doprinos međunarodnoj globalnoj sigurnosti te stalna potpora civilnim institucijama društva (kroz akcije traganja i spašavanja te hitni medicinski prijevoz bolesnika) “temeljne zadaće za koje se pripadnici naše mornarice svakodnevno, naporno obučavaju i pripremaju”. Prisutnima je poslao nedvosmislenu poruku visokog profesionalizma, kazavši: “Sve svoje dodijeljene zadaće težimo izvršiti u cijelosti, maksimalno uspješno i krajnje profesionalno”.
U nešto emotivnijem, nostalgičnom tonu nastupio je izaslanik načelnika Glavnog stožera OS RH, brigadni general Ivan Raos, koji je snažno evocirao teške povijesne okolnosti u kojima je naša mornarica uopće nastajala. Podsjetio je sve prisutne dužnosnike da je HRM ustrojena doslovno u ratnom vihoru, izložena brutalnoj, nadmoćnoj agresiji, čime je na kraju ipak ostvaren “višestoljetni san svih Hrvata, naroda pomoraca s velikom tradicijom“. General Raos odao je duboko priznanje nevjerojatnim naporima u kojima su hrabri mornari od običnih branitelja s vrlo ograničenim tehničkim resursima, napornim radom izrasli u prave, profesionalne čuvare sigurnosti sadašnjosti i budućnosti Jadranskog mora.
Međutim, neprikosnoveni središnji trenutak cjelokupne obljetnice bio je izrazito kritičan, oštar i nedvosmislen govor Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, Zorana Milanovića. Predsjednik je započeo svoj strastveni govor ističući onu istu 1000-godišnju pomorsku tradiciju, naglašavajući pritom da je Jadransko more apsolutno ključni, neizostavni element našeg nacionalnog identiteta. “More i mornarica su naš način života. To nije samo ovih 35 godina, to jednostavno nije prestalo postojati bez obzira na razne države i režime koji su nas stoljećima osvajali i silili da budemo pod njima. Ovo je 35 godina vrhunca i sjaja naše mornarice, ali naša pomorska povijest je puno, puno duža,” istaknuo je predsjednik Milanović s govornice.
Ova prigodna povijesna glorifikacija poslužila mu je, međutim, samo kao oštar i promišljen kontrast onome što je predsjednik zatim okarakterizirao kao sustavno zanemarivanje ratne mornarice u našem suvremenom dobu. Milanović se direktno i bez pardona obrušio na katastrofalnu dinamiku realizacije ključnih ugovora za gradnju obalnih ophodnih brodova (OOB), žestoko kritizirajući prvenstveno aktualnu izvršnu vlast i nadležno Ministarstvo obrane. Referirao se pritom na dobro poznati ugovor s domaćim brodogradilištem “Brodosplit” iz davne 2014. godine, kojim je naručena gradnja ukupno pet modernih obalnih ophodnih brodova. Podsjetio je javnost na poraznu činjenicu da su do rujna 2026. godine, puna dvanaest godina nakon formalnog ugovaranja tog posla, u operativnu uporabu uvedena samo skromna dva broda (prvi prototip još 2018., i tek jedan jedini serijski brod u siječnju 2025. godine).
Vidno ogorčen, predsjednik je izjavio kako je u proteklih jedanaest dugih godina HRM dobila “praktički ništa”. Njegove su riječi odzvanjale vojno bazom i bile su krajnje eksplicitne: “To je uopće deplasirano i pogrešno nazvati nedovoljnim i reći da je to premalo. To je naprosto ništa. Naša mornarica u posljednjih 10 godina nije dobila apsolutno ništa novo”. Obrativši se izravno postrojenim mornarima, poručio im je da uz njihove osobne ambicije i jačanje vojničkih znanja iskreno očekuje da se napokon i oni političari “koji odlučuju o državnom novcu konačno odluče i da se krene u ozbiljnu realizaciju barem nekih od ovih mnogo puta nabrojanih projekata”. Ovaj oštar predsjednički govor do kosti je jasno oslikao dugotrajne, tihe frustracije vojnog vrha i dijela političke elite nad nespornom činjenicom da su se velika obrambena ulaganja (poput izdašne nabave višenamjenskih lovačkih aviona Rafale i modernog kopnenog naoružanja) godinama odvijala isključivo nauštrb pomorske komponente Oružanih snaga, čiji su prijeko potrebni kapitalni projekti nedopustivo stagnirali.
Pored velikog Splita, ova je obljetnica imala svoj iznimno snažan odjek i na brojnim drugim mjestima duboko važnima za ratnu povijest HRM-a. U pitoresknoj Makarskoj, mjestu one slavne povijesne pobjede nad Mlečanima iz 887. godine, prigodni je program započeo polaganjem vijenaca kod spomen-ploče hrabrim precima, dok su cvjetni vijenci bačeni i u samo more za sve hrabre, poginule hrvatske mornare u povijesti. Tamošnju svečanost posebno je uveličalo spektakularno uplovljavanje golemog desantnog ratnog broda minopolagača imenom “Krka”. Ovaj impresivni brod bio je širom otvoren za obilazak građanstvu, čime se hrvatska vojska aktivno i toplo približila civilnom stanovništvu, demonstrirajući im iz prve ruke svoje velike transportne i vojne kapacitete. Također, svečano obilježavanje organizirano je i u uređenim prostorijama Udruge veterana HRM-a (UVHRM) koja iznimno aktivno djeluje uz snažnu potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, s plemenitim ciljem trajnog njegovanja sjećanja na teške žrtve i velika postignuća iz Domovinskog rata.
Duboki korijeni pomorske tradicije i povijesne pobjede
Povijest hrvatske pomorske komponente neraskidivo je i duboko vezana uz tisućljetnu, neprekinutu orijentaciju hrvatskog naroda prema Jadranskom moru. Geopolitička važnost istočne obale Jadrana, s njezinom izrazitom i prekrasnom razvedenošću, s tisućama otoka, oštrih hridi i opasnih grebena, povijesno je neprestano zahtijevala snažnu, naoružanu pomorsku prisutnost kako bi se osigurale vitalne trgovačke, opskrbne i komunikacijske rute. U znak dubokog priznanja te dugovječne, ponosne tradicije, suvremena Hrvatska ratna mornarica svoj dan slavi upravo 18. rujna.
Taj datum nikako nije odabran slučajno niti proizvoljno, već predstavlja snažnu povijesnu reminiscenciju na 18. rujna 887. godine. Toga je slavnog dana starohrvatska flota, pod mudrim i hrabrim zapovjedništvom kneza Branimira, u pomorskoj bitci kod Makarske izvojevala presudnu, povijesnu pobjedu nad moćnim mletačkim brodovljem. U tom je krvavom pomorskom sukobu poginuo i sam mletački dužd Petar Candiano, čime je oholoj Veneciji nanesen težak udarac. Zbog tog je poraza Mletačka Republika bila prisiljena plaćati danak za slobodnu plovidbu hrvatskim dijelom Jadrana u idućih stotinu godina.
Odluku o obilježavanju Dana HRM-a upravo na ovaj povijesno bremenit datum donio je još 1993. godine prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, čime se politički i vojno željela naglasiti neprekinuta pomorska prisutnost Hrvata i snažan kontinuitet državnog suvereniteta na moru. Ova povijesna paralela iz ranog srednjeg vijeka danas služi kao jasni doktrinarni podsjetnik svim suvremenim generacijama mornara na apsolutnu geostratešku nužnost kontrole pomorskih komunikacija, te na ponosnu činjenicu da su Hrvati jedini slavenski narod koji je na ovako snažan i neprekidan način vezan uz more punih tisuću godina.
Stvaranje moderne sile iz pepela i pomorska blokada
Proces stvaranja moderne Hrvatske ratne mornarice odvijao se u izrazito turbulentnom, opasnom i krvavom razdoblju dramatičnog raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i otvorene, brutalne oružane agresije na neovisnu Republiku Hrvatsku. U ljeto i ranu jesen ratne 1991. godine, Jugoslavenska ratna mornarica (JRM), koja je tada bila apsolutno dominantna, nadmoćna pomorska sila na Jadranskom moru, uvela je potpunu i nemilosrdnu pomorsku blokadu svih hrvatskih luka.
Glavni, strateški cilj te agresorske blokade bio je potpuno presijecanje svih logističkih pravaca, gospodarsko iscrpljivanje osamostaljene Hrvatske, te stravična izolacija dalmatinskog zaleđa i jadranskih otoka od ostatka matične zemlje. U takvim kritičnim, gotovo bezizlaznim uvjetima, 12. rujna 1991. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donosi povijesni Ukaz kojim je Hrvatska ratna mornarica i službeno ustrojena kao posve samostalna grana Oružanih snaga RH. Njezina primarna, hitna svrha u tom sudbonosnom trenutku bila je žurno objedinjavanje, precizna koordinacija i čvrsto rukovođenje cjelokupnim borbenim djelovanjima raznih dragovoljačkih postrojbi, hrabre policije i osnivanih obalnih jedinica na moru i našim otocima.
Ključna, vizionarska osoba u ovom herojskom procesu stvaranja vojske bio je proslavljeni admiral Sveto Letica, kojega je predsjednik Tuđman istoga povijesnoga dana imenovao prvim zapovjednikom novoosnovane HRM. Imenovanje admirala Letice bilo je daleko, daleko više od puke, obične kadrovske odluke; radilo se o maestralnom strateškom potezu brze aktivacije iznimno iskusnog pomorskog časnika i velikog domoljuba. U rujnu 1991. godine Letica je postao i cijenjeni član Vojnoga savjeta Glavnoga stožera oružanih snaga RH. U trenucima preuzimanja ove odgovorne dužnosti, Letičina zadaća bila je iznimno teška i nezahvalna – on nije preuzeo zapovjedništvo nad gotovom, opremljenom flotom, već je morao vlastitim rukama i znanjem stvoriti mornaricu doslovno iz ničega.
Zgrade novog Zapovjedništva prvotno su bile tek skromno improvizirane u gradu Splitu (na poznatoj adresi Jadranska 1, a nešto kasnije u staroj zgradi “Montera”), sve do siječnja 1992. godine. Tada se, nakon povlačenja neprijatelja, slavljenički prelazi u preuzete, prostrane objekte bivšeg Mornaričkog nastavnog centra smještenog u ratnoj luci Lora, gdje se glavno Zapovjedništvo ponosno nalazi i današnjeg dana.
Prekretnica u Pločama i Šibeniku: Udari na logistiku
Potpuni nedostatak inicijalnog borbenog brodovlja prisilio je Zapovjedništvo HRM-a na nevjerojatno inovativne, gerilske taktike ratovanja. Jedini učinkovit način za brzo opremanje i naoružavanje vlastite flote bio je izravni, odvažni udar na ogromne logističke i pomorske baze okupatorske Jugoslavenske narodne armije (JNA). Mjesec rujan 1991. godine pokazao se kao apsolutna, pobjednička prekretnica u pomorskom ratu.
Prva velika, sjajno planirana i uspješna vojna akcija provedena je 14. i 15. rujna 1991. godine pod tajnim nazivom “Zelena tabla – Mala bara” u gradu Pločama. U ovoj su iznimno hrabroj operaciji hrvatske snage, uz golemi rizik, osvojile ključna neprijateljska skladišta streljiva, teškog naoružanja te posebno bitna skladišta ubojitih morskih mina smještena u uvali Tatinje. Osvajanjem ovog bogatog arsenala, Hrvatska ratna mornarica po prvi je put u svojoj povijesti došla u posjed doista snažnih oružnih sustava. Prvenstveno se to odnosilo na razorne pomorske mine koje su trenutno postale glavni, strateški instrument odvraćanja daleko nadmoćnijih neprijateljskih brodova od hrvatske obale.
Istodobno s dramatičnim događajima u Pločama, odvijala se još dramatičnija, presudna Bitka za Šibenik (od 16. do 22. rujna 1991. godine). U iznimno teškim, topničkim borbama, neustrašivi pripadnici 113. brigade Hrvatske vojske, u savršenoj koordinaciji s postrojbama Policijske uprave Šibenik, uspjeli su napadom zarobiti zloglasnu vojarnu Kuline u kojoj se tada nalazilo čak 15 raznih ratnih brodova i pomoćnih plovila. Paralelno s tim izvanrednim vojnim uspjehom, hrabri radnici tadašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda “Velimir Škorpik” (današnje poznato Remontno brodogradilište Šibenik) samoinicijativno su preuzeli potpunu oružanu kontrolu nad cjelokupnim Zavodom, spasivši time dodatnih i dragocjenih 19 ratnih brodova i plovila koji su se upravo tada nalazili na redovnom remontu.
Ovo spektakularno zarobljavanje ukupno 34 vojna plovila de facto je preko noći stvorilo snažnu jezgru pomorskih snaga buduće ubojite flote HRM-a. Temeljem ovog ogromnog, strateškog uspjeha, mudri admiral Letica već je 24. rujna izdao službenu zapovijed o ustrojavanju nove Ratne luke Šibenik, a nedugo zatim, 29. rujna, svi su zarobljeni brodovi taktički organizirani u dvije snažne borbene skupine pod zvučnim nazivom Udarne pomorske snage (UPS). Te su snage bile profesionalno strukturirane u “Mješoviti divizion raketnih topovnjača, raketnih čamaca, torpednih čamaca i patrolnih čamaca”. Upravo će ovi preoteti brodovi postati čvrsta okosnica obrambene i borbene sposobnosti Hrvatske, dok će osakaćena JRM u narednim godinama imati stravične, nerješive probleme s održavanjem svoje preostale okljaštrene flote uslijed trajnog gubitka modernih hrvatskih brodogradilišnih kapaciteta.
Heroji obalnog topništva i žila kucavica opkoljenog Dubrovnika
No, stručnjacima je jasno da stvarna kontrola mora nikada nije moguća isključivo i samo putem plovećih brodova. Cijeli obalni rub i kompleksni međuotočki prostor zahtijevali su čvrstu, stacionarnu artiljerijsku zaštitu. Stoga je promptno preotimanje teškog obalnog topništva JRM-a i žurno ustrojavanje hrvatskih obalnih topničkih bitnica (OTB) bilo od apsolutne, prvorazredne strateške važnosti.
Bravuroznim, noćnim prepadima hrvatskih vojnika osvojene su snažne obalne topničke bitnice kalibra 90 milimetara na otoku Žirju (14. rujna), razorne bitnice od 100 milimetara na Zečevu (16. rujna) te topovi od 88 milimetara na Smokvici (19. rujna). Upravo je ta slavna baterija s otoka Žirja odigrala nevjerojatnu, ključnu ulogu u uspješnoj obrani napadnutog Šibenika, preciznom vatrom tjerajući neprijateljsko brodovlje na sramotni bijeg. Dodatni, snažni psihološki udarac agresoru zadan je kada su elitni diverzanti HRM-a krajem rujna pod okriljem guste noći, na samo 200 metara od samog lukobrana ratne luke Lora u Splitu (koja je tada još uvijek bila pod čvrstom kontrolom JNA), tiho položili smrtonosnu minsku prepreku, čime su potpuno paralizirali svako slobodno kretanje neprijateljskih brodova.
Dok su se u srednjoj Dalmaciji odvijale ove veličanstvene akcije zarobljavanja vojne tehnike, na krajnjem jugu Lijepe Naše, šire dubrovačko područje palo je pod potpunu, gušeću vojnu i pomorsku opsadu neprijatelja. Kao jedini, očajnički spas za stravično opkoljeni drevni Dubrovnik nametnula se hitna potreba stvaranja uskog, morskog koridora. Hrabri odgovor na ovaj naizgled nepremostivi logistički i humanitarni izazov bio je legendarni Odred naoružanih brodova (ONB) Dubrovnik.
Ova jedinstvena dragovoljačka formacija započela je sa svojim opasnim radom neposredno prije velikog općeg napada na Dubrovnik, kada je 23. rujna 1991. godine u svoju prvu pravu ratnu misiju Rijekom dubrovačkom isplovio prvi, obični civilni gliser koji je žurno prenamijenjen za ratnu uporabu. Brod je prigodno nazvan “Sveti Vlaho”, a prenamijenjen je u poznatom Atlasovu brodogradilištu smještenom u Mokošici. ONB je predstavljao čistu, nepatvorenu esenciju pomorske ratne gerile. U ovu su formaciju ulazili brzi turistički i privatni gliseri koji su naknadno oklapljani čeličnim pločama i naoružavani teškim, protuavionskim strojnicama. Tijekom najtežih, najkrvavijih faza opsade grada, odred se sastojao od 22 dobro opremljene i brze brodice raznih veličina, kojima je neustrašivo upravljalo 117 hrabrih pomorskih dragovoljaca.
Djelujući prvenstveno pod okriljem mraka noću i pod teškom, smrtonosnom neprijateljskom artiljerijskom vatrom s okupiranog kopna i s prijetećih ratnih brodova JRM-a, ONB je ubrzo postao takozvana “žila kucavica” za golo preživljavanje grada Dubrovnika. Odred je uspostavio slavni “elafitski put života” vozeći preko otoka Jakljana, neprestano probijajući željeznu pomorsku blokadu. Između rujna 1991. i hladnog prosinca 1992. godine, ovi su brzi gliseri ONB-a prešli nezamislivih, preko 50.000 opasnih nautičkih milja. U tim visoko riskantnim operacijama uspješno su prevezli više od 5.000 ugroženih civila, teških ranjenika i hrvatskih branitelja, te su dopremili dragocjenih više od 4.000 tona raznog naoružanja, prijeko potrebnog streljiva, hrane i životno važnih lijekova. Unatoč enormnim naporima, u kojima je nažalost svoj život na oltar domovine položilo pet hrabrih pripadnika Odreda, ONB je nesporno bio jedan od presudnih činitelja u sprječavanju pada Dubrovnika i kasnijem oslobađanju cijelog južnog Jadrana, zbog čega je s punim pravom 2006. godine visoko odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano veliko junaštvo.
Boj u Splitskom kanalu i konačni slom agresora
U jesen 1991. godine, napete tenzije na moru dosegle su svoj krvavi vrhunac. Kulminacija te prve faze otvorenog pomorskog ratovanja dogodila se 14. i 15. studenoga 1991. godine u epskom sukobu koji će vojna povijest zauvijek zabilježiti kao slavni “Boj u Splitskom kanalu”. Neposredni okidač za ovu bitku bila je iznimno drska, hrabra akcija hrvatskih pomorskih diverzanata. U poslijepodnevnim satima tog 14. studenoga, u mirnoj uvali Bobovišća ispred Milne na otoku Braču, hrvatski diverzanti lansirali su priručni, inovativni daljinski navođeni torpedo koji je potajno izrađen u trogirskom brodogradilištu. Odabrana meta bio je neprijateljski ophodni čamac PČ-176 Mukos. Torpedo je oko 17:30 sati snažno pogodio brod u njegov pramčani dio i nanio mu iznimno teška oštećenja, zbog čega ga je preplašena posada JRM-a u velikoj panici zauvijek napustila. (Taj će oštećeni brod kasnije biti dotegljen u Šibenik, temeljito popravljen i ponosno uvršten u flotu HRM-a pod imenom OB-02 “Šolta”).
Kao brutalan čin osvete i slijepe odmazde, zapovjedništvo agresorske JRM-a aktiviralo je snažnu Taktičku grupu “Kaštela”. Rano ujutro 15. studenoga u 06:42 sati, golemi patrolni brod VPBR-31 “Split” (ironično i sramotno nazvan upravo po predivnom gradu koji je tog jutra brutalno napao) otvorio je neselektivnu, razornu paljbu po nedužnim civilnim i infrastrukturnim ciljevima u drevnom gradu Splitu. Ubrzo su se tom kukavičkom napadu priključili i svi drugi ratni brodovi te taktičke grupe, snažno bombardirajući Split, otok Brač i susjednu Šoltu.
Hrvatski je vojni odgovor bio neočekivan i apsolutno silovit. Hrabre obalne topničke bitnice HRM-a promptno su uzvratile strahovito koncentriranom i razornom vatrom. Iznenađeni žestinom i nevjerojatnom preciznošću hrvatskog topništva, moćni brodovi JRM-a pretrpjeli su teška oštećenja na svojim palubama i trupovima, te su brzo bili primorani na sramotno i panično povlačenje prema otvorenom moru. Očajnički pokušaj JNA da pruži neku zračnu podršku svojoj razbijenoj floti slomljen je u paramparčad kada je hrvatska protuzračna obrana s otoka Brača preciznim pogocima oborila dva neprijateljska borbena zrakoplova tipa “Jastreb”.
Oružani sukob se već idućeg dana, 16. studenoga, silovito prelio i na široki korčulanski akvatorij. U blizini prekrasnog otoka Hvara i Šćedra, skrivene obalne baterije s Pelješca i Korčule iznenada su napale neprijateljsku Taktičku grupu “Ploče”. U iznimno preciznoj i smrtonosnoj izmjeni vatre teško je oštećen i na kraju nasukan agresorski minolovac M-144 “Iž” u mirnoj uvali Torac, dok je minolovac M-143 “Olib” primio teške pogotke i u potpunosti potonuo na dno mora. Ova briljantna, taktički savršena pobjeda Hrvatske ratne mornarice označila je definitivni i nepovratni krah zloglasne jugoslavenske pomorske blokade Jadrana. Poražena, teško oštećena i potpuno demoralizirana, preostala flota JRM-a morala je podvijena repa zauvijek napustiti ratnu luku Lora u siječnju 1992. godine, a do toplog svibnja iste te godine povukla se i s posljednjih vojnih utvrda na udaljenim otocima Visu i Lastovu. Sve do samog kraja pobjedničkog Domovinskog rata, HRM je nastavila pružati nemjerljivu vatrenu i logističku potporu u svim velikim operacijama oslobađanja obalnog ruba (uključujući operacije “Maslenica”, “Bljesak”, “Oluja” i “Maestral”), osiguravši tako neprikosnovenu, suverenu kontrolu cjelokupnog hrvatskog teritorijalnog mora.
Kraljevi Jadrana: Okosnica površinskog ratovanja i udarne moći
Održavanje suvremene, operativne ratne mornarice predstavlja izniman, kompleksan tehnički i vrlo zahtjevan financijski napor za svaku pomorsku državu na svijetu. Prema javno dostupnim i važećim podacima te planovima razvoja, do ove 2026. godine Hrvatska ratna mornarica operativno se oslanja na flotu koja je još uvijek velikim dijelom naslijeđena iz prošlih vremena, ali je iznimno pomno i redovito održavana rukama domaćih inženjera, uz vrlo postupno i usporeno uvođenje novijih, modernijih plovila. HRM danas broji oko 1.300 visoko obučenih pripadnika i profesionalno je organizirana kroz dvije velike cjeline: Obalnu stražu te udarnu Flotilu HRM-a. Njezini respektabilni ratni brodovi pametno su grupirani u nekoliko temeljnih klasa, isključivo ovisno o njihovoj taktičkoj namjeni.
Pravi kraljevi Jadranskog mora i čvrstu okosnicu površinskog ratovanja te glavnih udarnih moći Hrvatske ratne mornarice, čini iznimno ubojit odred od ukupno pet brzih raketnih topovnjača (RTOP) koje su izgrađene u širokom periodu od 1978. do 2001. godine. Ovi brzi brodovi Republici Hrvatskoj čvrsto osiguravaju sposobnost asimetričnog, smrtonosnog udara velikog dometa unutar cijelog Jadranskog bazena, ali naravno, s obzirom na njihov manji deplasman, oni ipak nisu predviđeni za dulji boravak na surovom, otvorenom oceanu (tzv. plava voda).
Među ovim ponosnim ratnim strojevima ističu se dvije topovnjače klase Kralj. Prvi brod, RTOP-11 ponosnog imena “Kralj Petar Krešimir IV.“, porinut je ratne 1992. godine. Riječ je o vrhunskom domaćem dizajnu i gradnji koji predstavlja samu okosnicu udarne flote. Pridružuje mu se noviji blizanac iste klase, RTOP-12 “Kralj Dmitar Zvonimir”, koji je porinut 2001. godine i predstavlja značajno unaprijeđenu, moderniziranu verziju originalnog dizajna. Floti pripada i legendarni, iznimno brzi veteranski brod RTOP-21 “Šibenik“. To je brod poznate klase Rade Končar, izgrađen još davne 1977. godine, koji je hrabro zaplijenjen bivšoj JRM 1991. godine, a zatim je u hrvatskim brodogradilištima temeljito moderniziran i opremljen. Udarnu snagu zaokružuju dva izvrsna broda klase Helsinki, RTOP-41 “Vukovar” i RTOP-42 “Dubrovnik”. Ovi su vrlo sposobni ratni brodovi kupljeni od Finske, a u službi HRM-a nalaze se od 2008. godine, te su upravo oni najčešći i najpouzdaniji sudionici zahtjevnih NATO misija na Mediteranu.
Svi ovi nabrojani brodovi iznimno su snažno naoružani raznim obalnim i pomorskim topništvom (uključujući razorne Bofors topove), no ono što predstavlja apsolutno ključnu udarnu sposobnost i glavni adut HRM-a jesu smrtonosni protubrodski projektili tipa RBS-15. Riječ je o vrhunskom švedskom raketnom sustavu velikog dometa koji je razvila ugledna tvrtka Saab Bofors Dynamics. Hrvatska vojska pretežito raspolaže ovim brzim raketama u inačicama Mk I. i Mk II., čiji ubojiti domet iznosi impresivnih preko 70 kilometara. Ove su moćne rakete dizajnirane s iznimno visokom otpornošću na sofisticirana neprijateljska elektronička ometanja. (Zanimljivo je napomenuti da najnovija verzija Mk. III koju danas proizvodi Saab ima nevjerojatan domet od 200 kilometara i mogućnost strahovitog udara na kopnene ciljeve, no HRM nažalost trenutačno raspolaže samo ovim starijim kontingentom čiji je tehnički resurs već godinama bio predmet velikih stručnih rasprava i glavobolja).
S obzirom na neumoljivu činjenicu da su resursi ovim skupocjenim raketama formalno istekli još početkom dvijetisućitih godina, MORH je poduzeo iznimno hrabar, vizionarski inženjerski pothvat u uskoj suradnji s briljantnim domaćim vojnim stručnjacima. Tijekom 2014. i 2015. godine pokrenut je složen projekt “mini-remonta” (kojim se postiglo produljenje životnog vijeka raketa za ključnih 5-6 godina, po iznimno isplativoj cijeni od oko 350 tisuća kuna po svakoj raketi) koji je spektakularno kulminirao u svibnju i listopadu 2015. godine. Tada su, po prvi put od davne 1994. godine (kada su povijesno testirane u vježbi “Posejdon 94”), te obnovljene rakete RBS-15B iznimno uspješno ispaljene s našeg mobilnog lansera na kopnu, kao i s broda RTOP-12 u zahtjevnom akvatoriju Dugog otoka, čime su plutajuće mete doslovno potpuno uništene na moru. Tim činom Hrvatska je svima potvrdila da i dalje apsolutno vlada ovim vrlo sofisticiranim i opasnim oružnim sustavom. Ipak, svi ozbiljni obrambeni analitičari jasno upozoravaju da je dugoročno apsolutni prioritet HRM-a pronalazak adekvatnog, modernog nasljednika ovom raketnom sustavu, s obzirom na daljnje neizbježno starenje postojećih osjetljivih zaliha.
Obalna straža, nadzor mora i izazovi brodogradnje
Kompleksna zaštita ogromnog Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP), cjelodnevno traganje i spašavanje ljudskih života te kontinuirani nadzor plovnih putova padaju gotovo isključivo na teret neizostavne Obalne straže RH. Operativni borbeni sastav ovog iznimno važnog dijela flote podijeljen je na stariju, veteransku i najnoviju generaciju modernih brodova.
Stariju, no iznimno izdržljivu generaciju čine poznati ophodni brodovi klase Mirna. Riječ je o provjerenim brodovima deplasmana 146 tona, impresivne duljine 32 metra i plitkim gazom od samo 1,7 metara koji im omogućava uplovljavanje u gotovo sve jadranske uvale. Izrađeni od najčvršćeg brodograđevnog čelika s laganim aluminijskim nadgrađem, ovi su brodovi stručno podijeljeni u čak 7 vodonepropusnih prostorija, što drastično i dokazano povećava njihovu žilavu otpornost u eventualnoj borbi ili havariji. Snažno ih pogoni par robusnih dizelskih motora marke SEMT-Pielstick 12PA4V200VGDS ukupne snage 2206 KW, omogućujući im hvalevrijednu brzinu od 28 čvorova, uz veliku autonomiju plovidbe do 600 milja (što iznosi 4 dana na moru u miru, a čak 8 dana u ratnim uvjetima).
U aktivnoj su službi ponosna tri ovakva broda: OB-02 Šolta (to je onaj nekadašnji neprijateljski Mukos koji je preuzet i popravljen nakon Boja u Splitskom kanalu), OB-03 Cavtat i OB-04 Hrvatska Kostajnica.
Modernizacija ovog vitalnog segmenta napokon je započela ambicioznim projektom izgradnje novih Obalnih ophodnih brodova (OOB) u strateškoj suradnji s domaćim škverom Brodosplit (pri čemu je početni ugovor svečano potpisan 2014. godine za flotilu od pet brodova). Ovi sasvim novi brodovi doista predstavljaju ogroman tehnološki iskorak u hrvatskoj brodogradnji. Uz klasični, snažni pogon, ovi su brodovi opremljeni i inovativnim sustavom za potpuno tihu, isključivo električnu plovidbu (do brzine od 10 čvorova), što je od kritične, strateške važnosti u tajnim asimetričnim operacijama pomorskog nadzora i prikrivanja od krijumčara.
Prvi iz te nove generacije, prototip OOB-31 ponosnog imena “Omiš”, napokon je isporučen u prosincu 2018. godine. Odlika ovog modernog broda dugog 43,16 metara je iznimna, vrhunska maritimnost čak i po vrlo teškom moru. Drugi brod, OOB-32 “Umag”, nakon niza odgoda isporučen je tek u siječnju 2025. godine. Ovi brodovi postižu brzinu od 26 čvorova, uz domet veći od 3000 nautičkih milja. Međutim, isporuka ovih brodova nesporno predstavlja jednu od najvećih boljki cjelokupnog sustava hrvatske obrambene nabave. Nakon predaje spomenutog prototipa “Omiš”, zbog raznih kompliciranih stečajnih procesa i teških financijskih nesuglasica s Brodosplitom, proizvodnja je godinama doslovno stajala na mrtvoj točki. Status preostala tri nedovršena broda iz ove serije nažalost ostaje duboko upitan, s pesimističnim procjenama vojnih analitičara da će biti ogroman nacionalni uspjeh ako ikada budu do kraja isporučeni i to najranije do 2030. godine.
Desantni divovi, lovci na mine i obalni senzori
Specifična, iznimno zahtjevna geomorfologija istočnog Jadrana s tisućama otoka i hridi neprestano traži goleme transportne platforme koje su sposobne za brzo desantiranje teških oklopnih snaga i pješaštva na potpuno razvedene obale, i to bez ikakvih izgrađenih lučkih infrastruktura. Tu presudnu ulogu nezamjenjivo vrše dva velika desantna broda-minopolagača (DBM) poznate klase Cetina (bivša klasa JRM Silba): brodovi DBM-81 “Cetina” i DBM-82 “Krka”. Ovi pomorski divovi izgrađeni su u poznatom splitskom brodogradilištu (BSO), pri čemu je brod “Krka” porinut 1994., a službeno uveden u vojnu službu 1995. godine.
Riječ je o takozvanim Ro-Ro brodovima (Roll-on/Roll-off) opremljenim s praktičnim sklopivim hidrauličnim rampama na samom pramcu i prostranoj krmi. Snažno ih pogone dva pouzdana dizelska motora marke Burmeister & Wain Alpha (ukupne snage od 3.100 konjskih snaga) koji ovim grdosijama daju krstareću brzinu od 13 čvorova. Ovi brodovi u svojoj utrobi posjeduju zaista impresivne logističke kapacitete: odjednom mogu prevesti do 300 do zuba potpuno opremljenih vojnika ili pak 6 teških borbenih tenkova, odnosno nevjerojatnih 460 tona raznog korisnog tereta. Snažno su naoružani (primjerice u slučaju “Krke”) s moćnim pramčanim topom Bofors L70 kalibra 40 mm te s dva pouzdana Hispano topa od 20 mm, a uz to mogu ponijeti i tajno položiti do čak 94 ubojite podvodne mine SAG-1. Zanimljiv, iako pomalo nezgodan podatak iz povijesti “Krke” bilježimo iz 2006. godine, kada je tijekom redovitog remonta u Šibeniku ovaj brod neplanirano pao sa “sinkro-lift” dizalice ravno u more i pritom probio vlastitu čeličnu oplatu, no ta je znatna šteta promptno i stručno sanirana te je brod brzo vraćen u punu operativnu funkciju.
Kada je riječ o kritično važnoj protuminskoj obrani (što je inače ključna obveza prema NATO savezu za održavanje slobode međunarodne plovidbe), HRM operira sa samo jednim, ali iznimno visoko specijaliziranim plovilom – riječ je o malom protuminskom brodu (pravom lovcu mina) LM-51 “Korčula”. Odluka o gradnji ovog jedinstvenog broda donesena je još daleke 1993. godine, a složeni projekt ponosno je vodio zagrebački Brodarski institut. Gradnja je zbog raznih tehničkih i financijskih komplikacija godinama prebacivana između raznih domaćih škverova, da bi tek 2006. godine taj brod konačno dovršila vješta tvrtka Montmontaža-Greben u Veloj Luci na Korčuli. Posebnost trupa lovca mina “Korčula” je ta što je u cijelosti izrađen od posebnih amagnetskih stakloplastičnih materijala, a motori (dva snažna MTU 8V od po 365 kW) su majstorski postavljeni na specijalne elastične temelje čime je izvanredno postignuta iznimno niska, gotovo nečujna akustična zamjetljivost koja ne aktivira morske mine. Brod je vrhunski tehnološki opremljen za opasni posao otkrivanja i preciznog uništavanja na dnu ležećih i opasnih sidrenih mina: u svom arsenalu posjeduje skupocjeni tegljeni i pramčani sonar, modernu taktičku konzolu CMS 2000, te podvodno, na daljinu upravljano plovilo SuperSeaROVER. Zbog iznimne složenosti i trajnosti morske minske opasnosti, u novim, dugoročnim strateškim planovima MORH-a vrlo se ozbiljno razmatra i skorašnja kupovina dodatnih (vjerojatno rabljenih, ali izvrsnih talijanskih) minolovaca poznate klase Gaeta.
Osim plovećih morskih platformi, suvremena ratna mornarica potpuno je nezamisliva bez guste mreže raznih obalnih senzora i snažnih defenzivnih mehanizama koji su taktički smješteni čvrsto na kopnu.
Uz spomenute raketne topovnjače, glavno, najopasnije oružje odvraćanja na hrvatskom Jadranskom moru čine tri ubojita Mobilna obalna lansera (MOL) smještena u elitnom sastavu HRM-a. Riječ je o potpuno autonomnom, domaćem obalnom raketnom sustavu koji je uspješno razvijen 1994. godine u zagrebačkom Brodarskom institutu. Lanser raketa smješten je na visoko prohodnom, ogromnom kamionu marke Tatra (čija ukupna borbena masa iznosi zastrašujućih 17.000 kilograma), te je njime uspješno upravljala obučena posada od svega četiri člana.
Svako to kamionsko vozilo u sebi nosi ubojit borbeni komplet od četiri velika projektila RBS-15 i savršeno integrira zapovjednu digitalnu kabinu iz koje se može samostalno, neovisno navoditi rakete na ciljeve, ili pak djelovati u modernoj mrežnoj suradnji s brodovima na moru. Zastrašujuća sposobnost ovog sustava (čije reakcijsko vrijeme iznosi samo 40 sekundi iz visokog stupnja pripravnosti za paljbu, te pruža otpornost na ekstremne temperature i orkanske vjetrove do 30 m/s) čini ga izuzetno teškom metom za neprijateljsko lociranje. MOL predstavlja konstantnu, smrtonosnu prijetnju apsolutno svakom brodovlju koje se usudi prići u domet od 80 kilometara od naše obale. Nadzorno-tehničko gađanje održano 14. svibnja 2015. potvrdilo je operativnu smrtonosnost ovih sustava. Prisutnost ovih ogromnih raketnih sustava na udaljenim otocima, poput predivnog Mljeta, redovito izaziva visoki interes, pa čak i povremenu zabrinutost lokalnog civilnog stanovništva, no oni zapravo predstavljaju standardnu, nužnu proceduru vojne zaštite naših strateških morskih dubina.
Međutim, nadzor pomorskih komunikacija zamišljen kao zadaća projekta “More” pokazao se problematičnim. Još 1998. godine, Ministarstvo obrane RH potpisalo je astronomski ugovor (vrijedan oko 170 milijuna kuna) s velikom američkom tvrtkom Metric Systems Corporation za nabavu četiri iznimno suvremena obalna radara tipa Enhanced Peregrine. Ovi su golemi radari postavljeni na vrhunskim strateškim vizurama otoka Visa (visoko brdo Hum), Lastova, Mljeta i Dugog otoka u periodu do 2003. godine. Nažalost, ova se skupa akvizicija pokazala kao jedan od najvećih tehnoloških promašaja u cijeloj povijesti modernizacije naše mornarice. Ti su radari, izvedeni iz problematične generacije sustava koje ni same američke oružane snage nisu željele koristiti, isporučeni Hrvatskoj bez nužnih, zakonskih tvorničkih ispitivanja i bez ikakve stručne logističke potpore. Od samog početka montiranja pokazali su iznimnu nepouzdanost i visoku sklonost stalnim kvarovima uslijed nagrizajućeg utjecaja slanog morskog aerosola. U najboljim se danima uspjelo mukotrpno osposobiti tek radar na otoku Visu, dok je onaj na udaljenom Lastovu godinama bio potpuno izvan ikakve funkcije. Epilog ove žalosne sage o Peregrine radarima danas predstavlja najstrože upozorenje za sve buduće obrambene nabavke u oružanim snagama.
Pogled u budućnost: Iskorak u plave vode i nabava moćne korvete
Prelazak Oružanih snaga Republike Hrvatske, a time posljedično i cijele ratne mornarice, u potpuno novo operativno doba vojne povijesti definiran je opsežnim Dugoročnim planom razvoja (DPR) OSRH za razdoblje sve do 2036. godine. Nakon brutalne ruske agresije na slobodnu Ukrajinu 2022. godine, propisani minimalni standardi NATO saveza za ulaganje od 2 % državnog BDP-a ubrzano su postali naš apsolutni geopolitički imperativ. Hrvatska je početkom ove, 2025. godine napokon dosegla ovu traženu financijsku ljestvicu, izdvajajući ogromnih 29,3 % obrambenih sredstava (što u konačnici predstavlja 0,59 % BDP-a) primarno i isključivo za opremanje i prijeko potrebnu modernizaciju vojske.
Mijenjajući tako svoju dosadašnju ulogu iz pasivne zemlje “primatelja mirovne pomoći” u aktivnu, snažnu zemlju “pružatelja sigurnosti”, HRM je postala izuzetno prepoznatljiv i pouzdan saveznik u globalnim naporima. Ključni strateški doprinos naše mornarice na međunarodnom planu odvija se kroz aktivno, višemjesečno sudjelovanje u NATO-ovoj operaciji potpore miru Sea Guardian u vrućem Sredozemnom moru. Tako je, primjerice, u svibnju 2023. godine uspješno završen angažman u kojem je brza raketna topovnjača “Dubrovnik” s 33 člana posade provodila složene zadaće prijenosa situacijske svjesnosti uz nemirne obale Afrike i Sicilije. Osim vlastitim brodskim platformama, naši visoko obučeni časnici participiraju kao nezamjenjivo stožerno osoblje unutar UN-ove misije UNIFIL u Libanonu te u velikim pomorskim operacijama Europske unije usmjerenima na borbu protiv opasnog piratstva i provođenje strogog embarga na uvoz oružja.
Apsolutna kruna cjelokupne vizije Dugoročnog plana razvoja HRM-a i onaj dugo sanjani, konačan iskorak iz takozvane zatvorene flotile “zelenih i smeđih voda” (odnosno samo priobalnog djelovanja) u moćnu “plavu vodu” (odnosno suvereno djelovanje na otvorenim morima i Sredozemlju) leži isključivo u planiranoj, golemoj nabavi potpuno nove višenamjenske korvete. Korvete kao klasa ratnih brodova osiguravaju našoj floti potpunu borbenu tranziciju jer u sebi vrhunski integriraju protupodmorničku, razornu protuzračnu i snažnu protubrodsku borbu unutar jednog jedinog moćnog oružnog sustava s iznimno velikom, oceanskom autonomijom plovidbe (od preko 3.550 nautičkih milja).
Prema jasnim izjavama vojnog vrha te načelnika GS OSRH, teški i složeni pregovori danas su u vrlo uznapredovaloj fazi s turskom stranom, točnije usmjereni su na skoru nabavu moderne turske korvete klase Ada. Krajem 2023. godine, impresivni turski ratni brod TCG Burgazada već je boravio u radnom posjetu Hrvatskoj, gdje se naš vojni vrh vrlo detaljno i uživo upoznao sa svim impresivnim karakteristikama ovog višenamjenskog broda. Procjenjuje se na tržištu da bi konačna cijena ovakvog megalomanskog projekta za državni proračun iznosila oko ogromnih 500 milijuna eura. Zapovjednik HRM-a, uvaženi kontraadmiral Dojkić, potvrdio je medijima kako bi mornarica prvu ovakvu modernu korvetu trebala dobiti u operativnu uporabu najranije 2029. godine. Uvođenje ovakve korvete trajno bi riješilo i onu spomenutu veliku krizu oko zastarjelih protubrodskih projektila RBS-15, s obzirom na to da moderna korveta posjeduje najsuvremenije raketne sustave koji su integrirani od samog starta njezine gradnje. Time će Hrvatska ratna mornarica napokon dobiti dugo čekanu, tehnološku krunu svoje 35 godina duge, pobjedničke povijesti.
Foto: Ilustracija
