Auschwitz, najveći nacistički koncentracijski logor pod upravom Trećeg Reicha, ostaje sinonim za jedan od najmračnijih perioda ljudske povijesti. Smješten u blizini poljskog grada Oświęcima. Kompleks je funkcionirao kao logor za prisilni rad, istrebljenje i administrativno središte Holokausta.
Prvi koji su osnovani – već u listopadu 1939. – bili su takozvani improvizirani koncentracijski logori. Organizirala ih je njemačka sigurnosna policija koja je ušla u poljski jezik u Poznańu (Konzentrationslager Posen – Fort VII) i u Łódź-Radogoszczu (Konzentrationslager Radogosch). Poljaci koji su organizirali ili mogli organizirati otpor civilnog stanovništva protiv njemačkog osvajača bili su zatvoreni u tim logorima.
Auschwitz osnovan je u prostorijama bivše poljske vojarne na periferiji Oświęcima, grada u zapadnom dijelu tadašnje provincije Krakov. Nakon izbijanja 2. svjetskog rata uključen je na teritorij Trećeg Reicha. Logor se postupno proširivao i na kraju formirao kompleks KL Auschwitz I-III. Godine 1944. sastojao se od tri glavna dijela, i to: Auschwitz I – Stammlager (u Oświęcimu), Auschwitz II – Birkenau (u blizini srušenog sela Brzezinka, čije je stanovništvo prisilno protjerano), Auschwitz III – Monowitz (na području srušenog sela Monowice čije je stanovništvo također prisilno protjerano) i više od 40 podlogora. Kompleks logora pod nazivom Auschwitz I-III bio je najveći od svih nacističkih njemačkih koncentracijskih logora i logora za istrebljenje od ukupno 29 logora na području Trećeg Reicha i drugih zemalja u Europi koje je okupirala Njemačka.
Koncentracijski logor Auschwitz osnovan je za Poljake, a Poljaci su tamo bili prvi politički zatvorenici. Broj zatvorenika stalno je rastao kao rezultat stalnog dolaska novih transporta. Godine 1940. u logoru je registrirano gotovo 8 tisuća ljudi. Gotovo svi su bili Poljaci. U logoru je također bio mali broj Židova i Nijemaca. U to su vrijeme potonji obično obnašali nadzorne funkcije kao nadzorni predstavnici i nadzornici blokova.
Kompleks se sastojao od tri glavna logora:
- Auschwitz I. – administrativni centar gdje je stradalo oko 70.000 ljudi, većinom poljskih i ruskih ratnih zarobljenika.
- Auschwitz II. (Birkenau) – logor smrti s plinskim komorama i krematorijima, mjesto gdje je život izgubilo gotovo milijun Židova, uz tisuće Poljaka i Roma.
- Auschwitz III. (Monowitz) – logor za prisilni rad u službi kemijske industrije IG Farben.
Od 1942. do 1944. godine vlakovi su svakodnevno dovozili zarobljenike iz svih krajeva nacistički okupirane Europe, od kojih većina nikada nije preživjela dolazak. Rudolf Höß, zapovjednik logora, svjedočio je tijekom Nürnberških procesa o pogibelji milijuna ljudi. Premda je kasnije procijenjeno da je broj žrtava iznosio oko 1,1 milijun, ova tragedija ostavlja neizbrisiv ožiljak na kolektivnoj svijesti.
Većina žrtava bila je usmrćena plinom Ciklonom B, dok su drugi stradavali zbog gladi, prisilnog rada, neljudskih uvjeta i monstruoznih medicinskih eksperimenata. Logor su nadzirali pripadnici SS-a pod zapovjedništvom Heinricha Himmlera, a upravitelji i zapovjednici, uključujući Hößa, kasnije su odgovarali za svoje zločine pred međunarodnim sudovima.
Oslobođenje logora
Dok su vodili zatvorenike iz Auschwitza na evakuacijske marševe i nakon toga u siječnju 1945., SS je krenuo u svoje posljednje korake kako bi uklonio dokaze o zločinima koje su počinili u logoru. Ložili su krijesove od dokumenata na ulicama kampa. Krematorije II i III, koji su već bili djelomično rastavljeni, digli su u zrak 20. siječnja, a krematorij V, koji je još uvijek bio u operativnom stanju, 26. siječnja. 23. siječnja zapalili su “Kanadu II”, kompleks skladišnih baraka u kojima se nalazi imovina opljačkana od žrtava istrebljenja.
Različite procjene pokazuju da je SS garnizon koncentracijskog logora Auschwitz brojao 700 1941. godine, oko 2 tisuće u lipnju 1942., oko 3 tisuće u travnju 1944. i oko 3 300 SS-ovaca i nadglednica u kolovozu 1944. godine. Vrhunac je došao sredinom siječnja 1945., u vezi s konačnom evakuacijom logora, kada je tamo bilo 4.480 SS-ovaca i 71 žena SS nadzornica. Tijekom cijelog razdoblja postojanja logora u garnizonu je služilo ukupno oko 8.000 do 8.200 SS-ovaca i oko 200 stražara.
Garnizon u logoru Auschwitza
Obrazovanje
Dostupni podaci o obrazovanju 1.209 SS-ovaca iz Auschwitza ukazuju na to da su prošli relativno malo školovanja. 70% njih imalo je osnovno obrazovanje, 21,5% srednje i 5,5% visoko obrazovanje. Među onima s visokim obrazovanjem, većina su bili liječnici ili arhitekti koji su radili u građevinskim uredima SS-a.
Vjerska denominacija
Poznata je vjerska pripadnost 556 članova garnizona; Najveći broj činili su katolici, a slijede ih luterani. Ateisti (kategorija Gottgläubig) činili su treću najveću skupinu. Među SS-ovcima koji su pripadali NSDAP-u, nacističkoj stranci, najveći broj bili su luterani.
Nacionalnost
Većinu garnizona Auschwitza činili su Nijemci koji su imali njemačko državljanstvo (Reichsdeutsche). Tamo su bili i etnički njemački SS-ovci (Volksdeutsche) koji su prethodno imali državljanstvo u okupiranim zemljama ili u satelitskim zemljama Trećeg Reicha poput Rumunjske, Slovačke i Mađarske. Postotak takvih vojnika u garnizonu Auschwitza stalno je rastao, a zatim se smanjivao 1944. jer su tamo bili stacionirani stariji vojnici Wehrmachta i Luftwaffea.
Nadzornice SS-a
Žene su počele biti upućene u Auschwitz 1942. godine. To je bilo povezano prije svega sa stvaranjem ženskog logora, ali i zbog kadrovskih nedostataka uzrokovanih raspoređivanjem SS-ovaca na istočno bojište. Nadzornice logora nisu pripadale SS-u, isključivo muškoj formaciji. Kandidati su potpisivali ugovore o radu s jedinicom SS-Totenkopf stacioniranom u određenom logoru. Nakon što su ugovori stupili na snagu, ubrajani su među članove pratnje SS-a (SS-Gefolge), na dužnosti i pod disciplinskim nadzorom zapovjednika logora.
Žene su također služile u Auschwitzu kao radiooperateri u uredu za komunikacije logora. Nazivali su ih “SS pomoćnicima” (SS-Helferinnen). To je bila relativno mala skupina. Medicinske sestre njemačkog Crvenog križa koje su radile u medicinskoj službi za SS-ovce činile su treću kategoriju.
Pokret otpora
U Auschwitzu je postojao organizirani pokret otpora. U prvim godinama uključivao je uglavnom poljske političke zatvorenike.
Jedan od njegovih osnivača bio je Witold Pilecki (Tomasz Serafiński), takozvani “dobrovoljac za Auschwitz”. Namjerno je dopustio da bude uhvaćen tijekom uličnog okupljanja u Varšavi u rujnu 1940., kako bi stigao do Auschwitza kako bi mogao obavijestiti svoje nadređene o tamošnjim uvjetima i osnovati tajnu organizaciju.
Broj žrtava
Godine 1941. u Auschwitzu je registrirano preko 26 tisuća ljudi (oko 15 tisuća Poljaka, 10 tisuća sovjetskih ratnih zarobljenika i više od 1 tisuće Židova).
Kao rezultat uključivanja Auschwitza u proces masovnog istrebljenja Židova, broj deportiranih počeo je rasti. Oko 197 tisuća Židova deportirano je tamo 1942., oko 270 tisuća sljedeće godine, a preko 600 tisuća 1944., ukupno gotovo 1,1 milijun. Među njima je oko 200 tisuća ljudi odabrano kao radno sposobno i registrirano kao zatvorenici u logoru.
U istom razdoblju, od 1942. do 1944., oko 160 tisuća Poljaka, Roma i Sinta, Bjelorusa, Ukrajinaca, Francuza i drugih bilo je registrirano kao zarobljenici i dodijeljen im je broj. Bilo je i više od 10 tisuća ljudi, uglavnom Poljaka, sovjetskih ratnih zarobljenika, kao i Roma i Sintija, koji nisu bili upisani u logorsku evidenciju niti navedeni brojevi.
Masovna deportacija Židova u Auschwitz koja je započela 1942. radikalno je promijenila sastav zatvoreničke populacije. Nakon tri mjeseca deportacije, sredinom 1942., Židovi su već činili najbrojniju etničku skupinu, a njihov udio u stanovništvu stalno je rastao s oko 46% u lipnju 1942. na oko 68% na vrhuncu populacije logora, u kolovozu 1944. Ukupno je registrirano oko 400 tisuća zatvorenika: 195 tisuća nežidova i 205 tisuća Židova.
Osim istrebljenja milijuna Židova u logorima smrti, 1942.-1944. strijeljano je stotine tisuća Židova u njemačkim logorima za prisilni rad, m.in. u Płaszówu, Majdaneku, Auschwitzu i Stutthofu. Istodobno, u godinama 1942.–1944., transporti europskih Židova poslani su u logore za istrebljenje: iz Protektorata Češke i Moravske, iz Slovačke i Mađarske, kao i iz Francuske i Nizozemske. Većina ih je poslana u logor smrti Auschwitz-Birkenau. Žrtve su usmjerene izravno s iskrcajne rampe u plinske komore. Prema posljednjim nalazima, u ovom logoru ubijeno je preko milijun Židova (za usporedbu, druga nacionalnost bili su Poljaci, koji su umrli 75.000, slijede Cigani – 21.000 i sovjetski ratni zarobljenici – 15.000). Ukupno su Nijemci ubili najmanje 5.500.000 europskih Židova, uključujući 2,7 do 2,9 milijuna poljskih Židova.ž
Auschwitz nije samo mjesto sjećanja na nebrojene žrtve nego i trajna opomena čovječanstvu. Njegovi ostaci podsjećaju nas na strahote koje nastaju kada mržnja, ideologija i dehumanizacija prevladaju nad osnovnim ljudskim vrijednostima.
Kazneni progon počinitelja zločina počinjenih u logoru smrti KL Auschwitz-Birkenau
Već u prosincu 1939. vlada Republike Poljske u egzilu u posebnoj rezoluciji najavila je da će se poljska država osvetiti Nijemcima, posebno vodećim krugovima, za nevine poljske žrtve. U kolovozu 1944. poljski Odbor narodnog oslobođenja izdao je dekret o kažnjavanju fašističko-nacističkih zločinaca krivih za ubojstva i zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika, kao i izdajnika poljskog naroda. Članak 1. stavak 1. uredbe – koji je također na snazi i danas – predviđa da tko je, u skladu s vlastima njemačke države ili njezinih saveznika, sudjelovao u ubojstvima civila ili vojnika ili ratnih zarobljenika, kaznit će se smrtnom kaznom (trenutno doživotnim zatvorom). Ostale odredbe dekreta predviđale su kaznenu odgovornost, m.in, za druge oblike progona stanovništva okupiranih poljskih teritorija, suradnju s okupatorom, uključujući denuncijaciju ili pomoć u hvatanju ljudi koje su okupatorske vlasti progonile i tražile, te – u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu – za puko članstvo u organizacijama koje se smatraju kriminalnim. Takve organizacije uključuju Nacističku stranku (NSDAP), tajnu policiju (Gestapo), Zaštitni releji (SS) i Sigurnosnu službu (SD).
Tužiteljstvo Prvog ukrajinskog fronta prvo je istražilo zločine počinjene u logoru Auschwitz-Birkenau u veljači 1945. godine. Od studenog 1945. djelovao je u strukturama Glavnog povjerenstva za istraživanje njemačkih zločina u Poljskoj. Povjerenstvo je osiguralo dokaze koje sovjetske agencije za provođenje zakona prethodno nisu odnijele, provelo ispitivanja i liječničke preglede bivših zatvorenika te pregledalo područje logora. Uz sudjelovanje Poljske vojne misije koja djeluje pod vlašću njemačkih okupacijskih zona, podneseni su zahtjevi za izručenje zarobljenih i identificiranih počinitelja. Kao rezultat rada Komisije, više od 700 bivših članova osoblja logora izvedeno je pred poljske sudove. Počiniteljima najtežih zločina sudio je posebno osnovani kazneni sud – Vrhovni nacionalni sud. U travnju 1947. bivši zapovjednik koncentracijskog logora Auschwitz, Rudolf Höss, osuđen je na smrt. U prosincu 1947. donesena je presuda na suđenju osoblju logora u Krakovu. Među 40 optuženika bio je i bivši zapovjednik logora Arthur Liebehenschel, m.in. Osim njega, na smrt su osuđena još 22 optuženika. Treba napomenuti da su u tim suđenjima sudjelovali predstavnici međunarodnog tiska. U svojim izvješćima naglasili su da je postupak vođen uz puno poštivanje dostojanstva optuženika i njihovog prava na obranu. Daljnja suđenja protiv bivših pripadnika garnizona Auschwitz-Birkenau vodila su se pred regionalnim sudovima, uglavnom u Krakovu i Wadowicama. Provođenje ovih postupaka postajalo je sve teže. To je bilo zbog, među m.in, rastućeg nepovjerenja u odnose između komunističke Poljske i vlasti savezničkih zemalja. Postojala je sve veća nevoljkost da se počinitelji predaju poljskim vlastima. Osim toga, zbog razumljivih nedostataka u dokazima, određeni broj ljudi – uključujući uglavnom članove stražarskih posada anonimnih bivšim zatvorenicima – nije mogao biti optužen za počinjenje određenih kaznenih djela. Ti su ljudi osuđeni na nekoliko godina zatvora zbog pukog članstva u SS-u i služenja u logoru KL Auschwitz-Birkenau.
Suđenja u vezi sa zločinima koje su počinili članovi osoblja Auschwitz-Birkenaua završila su u prvoj polovici 1950-ih. Nakon 1956. godine oslobođen je značajan broj osuđenih nacističkih zločinaca, uključujući i neke od onih koji su osuđeni na doživotni zatvor. U to je vrijeme kaznena politika oblikovana Zakonom o amnestiji od 27. travnja 1956., suprotno međunarodnim konvencijama koje je ratificirala Poljska, a koja je m.in. navela da nije pokrenut nikakav postupak, te da su pokrenuti postupci obustavljeni i u slučajevima djela prema dekretu o kažnjavanju fašističko-nacističkih zločinaca krivih za ubojstvo i zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika, kao i za izdajnike poljskog naroda. Iako je članak 1. stavak 1. uredbe isključen iz područja primjene Zakona, to je značilo da je amnestija obuhvaćala kaznena djela kao što su sudjelovanje u njemačkoj zločinačkoj organizaciji (npr. služba u SS-u) ili predaja osoba njemačkim tijelima (m.in. tzv. szmalcownictwo).
Zakon iz 1964. suspendirao je zastaru u slučajevima ubojstava koja su počinili časnici Trećeg Reicha ili osobe koje su išle na ruku njemačkim vlastima. Međutim, kazneno zakonodavstvo koje je na snazi u Poljskoj i dalje odstupa od međunarodnih standarda za kazneni progon ratnih zločina. Novi Kazneni zakon, donesen 1969. godine, uopće nije pokrivao ratne zločine, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti. To je bilo opravdano namjerom da se u ovom pitanju donese poseban zakon. Međutim, takav zakon nije stvoren sve do raspada Poljske Narodne Republike.
Daljnji postupci u vezi sa široko shvaćenim aktivnostima logora za istrebljenje KL Auschwitz-Birkenau pokrenuti su u drugoj polovici 1960-ih i početkom 1970-ih u Glavnom povjerenstvu za istraživanje njemačkih zločina i Regionalnom povjerenstvu za istraživanje njemačkih zločina u Krakovu. Tri istrage odnosile su se na zločine počinjene tijekom rada logora, ubojstva zatvorenika evakuiranih iz logora na rutama tzv. Marša smrti te medicinske i pseudomedicinske pokuse provedene na logorašima. Nijedan od tih postupaka nije završio donošenjem odluke o meritumu. Istrage su završile s manje ili više detaljnim opravdanim odlukama o obustavi postupka u drugoj polovici 1970-ih i 1980-ih. Primjer takvog načina okončanja postupka je slučaj koji se odnosi na djelovanje dr. Josefa Mengelea, protiv kojeg ne samo da nisu formulirane optužbe za počinjenje određenih zabranjenih djela, već je čak i napuštanje uhidbenog naloga za njega i provođenje međunarodnih pretresa. U obrazloženju odluke o obustavi postupka samo je navedeno da su izgledi za izvođenje Josefa Mengelea pred poljski sud daleki. U posljednjim godinama Narodne Republike Poljske, Povjerenstvo za istraživanje njemačkih zločina u Poljskoj – Institut nacionalnog sjećanja nije nastavilo pripremne postupke u vezi s razmatranim opsegom pitanja. Rad Komisije bio je usmjeren na istraživačke i povijesne aktivnosti. Istodobno valja napomenuti da su istražne ovlasti Komisije bile ozbiljno ograničene u skladu sa zakonom koji je tada bio na snazi.
Nalazi bivšeg Povjerenstva za istraživanje nacističkih zločina stavljeni su na raspolaganje pravosudnim tijelima i tijelima za provedbu zakona takozvanih narodnih demokracija, kao i Saveznoj Republici Njemačkoj i Austriji. M.in. Na temelju tih nalaza, uključujući iskaze intervjuiranih svjedoka, u Njemačkoj je 1960-ih i 1970-ih provedeno takozvano Frankfurtsko suđenje, tijekom kojeg je suđeno nekoliko desetaka bivših članova osoblja logora.
U razdoblju od 2010. do 2011. – već u novoj organizacijskoj i pravnoj strukturi Instituta nacionalnog sjećanja – Podružnica Komisije za kazneni progon zločina protiv poljskog naroda u Krakovu nastavila je obustavljene postupke. Trenutno se provodi jedna istraga pod brojem dosjea S 78.2011.Zn koja pokriva sva pitanja vezana uz funkcioniranje logora KL Auschwitz-Birkenau.
Izvor: Memorijal i muzej Auschwitz-Birkenau, Foto: www.auschwitz.org
