Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade HVO-a, Tomislav Božić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 76. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u obrani Bosanske Posavine.
Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Tomislav Božić, preminuo je jučer u 76. godini života nakon duge i iznimno teške bolesti, ostavivši iza sebe neizbrisiv ratni i mirnodopski trag u rodnoj Bosanskoj Posavini. Odlazak ovog hrabrog vojskovođe, koji se dogodio u krugu njegovih najbližih, duboko je potresao cjelokupnu braniteljsku populaciju i stanovništvo odžačkog kraja.
Njegova smrt nije samo biološki kraj jednog ispunjenog života, već predstavlja prijelomni trenutak u čuvanju sjećanja na oružani otpor i tešku, ali ponosnu borbu hrvatskog naroda na sjeveru Bosne i Hercegovine. Kako bi se razumjela veličina njegovog doprinosa, potrebno je duboko zaroniti u vojne, političke i društvene okolnosti u kojima je on preuzeo povijesnu odgovornost za obranu svog naroda i zavičaja.
Kako i sami svjedoci tog burnog vremena često ističu, opraštanje od ovakvih ljudi zahtijeva posebnu vrstu pijeteta i razumijevanja šireg konteksta: “Nedavna smrt Tomislava (Tome) Božića, istaknutog ratnog zapovjednika 102. odžačke brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ne predstavlja isključivo gubitak za obitelj i lokalnu zajednicu, već označava odlazak jednog od ključnih aktera vojne i političke povijesti Bosanske Posavine.” Ove riječi najpreciznije sažimaju njegovu ulogu koja je nadilazila puko izdavanje vojnih zapovijedi, protežući se na sferu očuvanja nacionalnog identiteta i povijesne istine.
Ustroj 102. odžačke brigade HVO-a i rana faza obrane (Proljeće – Ljeto 1992.)
Otvorena oružana agresija na mirnu općinu Odžak nije započela slučajno, već pažljivo isplaniranim i brutalnim napadom na sam Uskrs 1992. godine. Tog najsvetijeg kršćanskog praznika, umjesto crkvenih zvona, odžačkim su se krajem prolomili zvuci stravičnih detonacija u koordiniranom napadu Jugoslavenske narodne armije (JNA) i raznih srpskih paravojnih postrojbi. Inicijalni udar bio je usmjeren na naseljena mjesta Posavsku Mahalu, Vrbovac, Donji Svilaj te samo urbano središte grada Odžaka. Gotovo istovremeno, smrtonosne granate počele su padati i po pograničnim hrvatskim naseljima s druge strane rijeke Save, posebice po Jarugama i Sikirevcima, čime je agresor jasno dao do znanja da sukob namjerava preliti preko prirodnih granica.
Kulminacija tog početnog terora dogodila se 23. travnja 1992. godine, kada su zrakoplovi JNA parali nebo izbacujući razorne bombe kolokvijalno poznate kao “krmače”, koje su ostavljale pustoš i ogromne kratere, brišući cijela obiteljska imanja s lica zemlje. Topničke su postrojbe bez ikakve zadrške koristile razorne rakete tipa “Luna”, neselektivno gađajući isključivo civilne ciljeve s namjerom izazivanja panike i masovnog egzodusa stanovništva.
U takvim, doslovno kataklizmičnim i apokaliptičnim uvjetima, Tomislav Božić preuzima nezahvalnu, ali povijesno ključnu zadaću – zapovjedništvo nad Prvom bojnom 102. odžačke brigade HVO-a. Detaljna historiografska i vojna analiza njegove rane zapovjedne funkcije otkriva nevjerojatnu masovnost hrvatskog otpora u tom kraju. Prema Božićevom kasnijem, više puta ponovljenom svjedočenju, pod njegovim je izravnim zapovjedništvom u Prvoj bojni u tim prvim tjednima obrane bilo smješteno više od tisuću naoružanih ljudi. Ova iznimno visoka brojnost jasno ukazuje na opću, gotovo spontanu mobilizaciju domoljubnog stanovništva koje je bilo spremno ginuti za svoja ognjišta. Ipak, takva je masovnost istovremeno generirala strahovite i ozbiljne izazove u samom sustavu zapovijedanja i kontrole (Command and Control – C2). Zbog kroničnog nedostatka profesionalno strukturiranog časničkog i dočasničkog kadra, kao i izrazito oskudnih logističkih kapaciteta, vojne su bojne funkcionirale s nevjerojatno preopterećenim rasponom kontrole. Zapovjedni se lanac u tim trenucima oslanjao primarno i isključivo na sirovu hrabrost, neviđeni inat i bezgraničnu motivaciju malog čovjeka za obranu vlastitog doma.
Unatoč drastičnoj tehničkoj inferiornosti i nedostatku teškog naoružanja, snage HVO-a su u početnoj fazi sukoba ostvarile impresivne i značajne defenzivne uspjehe koji su zapanjili neprijatelja. Dana 8. svibnja 1992. godine, u jednoj od najsvjetlijih epizoda obrane, hrabre su postrojbe HVO-a zarobile više od 600 pripadnika srpskih oružanih formacija. Svi su oni zakonito pritvoreni, a o njihovom je masovnom zarobljavanju uredno i službeno obaviješten Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC). Ovaj veliki taktički događaj neosporno dokazuje da je 102. brigada HVO-a, u kojoj je upravo Tomislav Božić imao jednu od apsolutno ključnih uloga, u svibnju 1992. godine posjedovala iznimno snažan operativni kapacitet i nevjerojatnu sposobnost izvođenja najsloženijih borbenih zadaća.
Međutim, unatoč doslovno nadljudskim naporima posavskih branitelja i ohrabrujućim početnim uspjesima na terenu, omjer vojnih snaga na cjelokupnom sjevernom bojištu dugoročno je bio potpuno neodrživ. Strašan operativni pritisak Vojske Republike Srpske (VRS), koja je u međuvremenu izdašno ojačana teškim oklopništvom, mehaniziranim postrojbama i razornim topništvom izravno naslijeđenim iz arsenala JNA, imao je za isključivi cilj krvavi proboj Posavskog koridora, što je rezultiralo masovnim i nemilosrdnim razaranjima. Sredinom te kobne 1992. godine, politički i medijski prostor u regiji često je bio namjerno kontaminiran opasnim tezama o navodnoj “političkoj prodaji” Bosanske Posavine. Te su zlonamjerne teze svoj temelj potpuno pogrešno i neutemeljeno tražile u sporazumu koji je potpisan u Grazu 6. svibnja 1992. godine između Mate Bobana i Radovana Karadžića.
Ozbiljna historiografska, vojna i analitička istraživanja danas jasno i nedvosmisleno ukazuju da je famozni dogovor iz Graza bio obično mrtvo slovo na papiru. Bio je zamišljen tek kao privremeni sporazum o primirju pod pokroviteljstvom i okriljem Europske zajednice, sporazum koji nikada, niti u jednom svom segmentu, nije implementiran na terenu. Žestoke, krvave borbe koje su se svakodnevno vođene između HVO-a i VRS-a, a koje su nesmanjenom žestinom potrajale sve do kasne jeseni, izravno i činjenično demantiraju svaku teoriju o bilo kakvoj mirnoj predaji posavskog teritorija. Pad nesretne općine Odžak bio je isključivo, jedino i samo tragična posljedica strahovito asimetričnog odnosa vojne moći.
Neprijateljske su snage 11. svibnja 1992. putem razglasa i medija javno pozvale lokalno srpsko stanovništvo na hitnu evakuaciju, što je bio jasan uvod u intenziviranje neselektivnog topničkog granatiranja hrvatskih naselja. Dana 7. srpnja 1992. uslijedio je konačan, najsnažniji pješačko-oklopni udar u kojem je zarobljeno, a nedugo potom i zvjerski likvidirano više desetaka nedužnih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. U tim je divljačkim napadima okrutno ubijeno ukupno 39 osoba, dok su 32 osobe zauvijek nestale bez traga. Kumulativno gledano, tijekom cjelokupnog trajanja rata na lokacijama poput Gornjeg i Donjeg Svilaja, Vrbovca, Novog Sela i Posavske Mahale, tragično je stradalo 79 Hrvata u okolnostima koje se po svim međunarodnim konvencijama klasificiraju kao teški ratni zločini.
Suočeni s neposrednom prijetnjom potpunog opkoljavanja i fizičkog uništenja preostalog ljudstva, vojno zapovjedništvo donosi najtežu moguću odluku. Dana 8. i 9. srpnja naređena je opća, žurna evakuacija svih preostalih civila preko rijeke Save u sigurnost Republike Hrvatske. Nekoliko dana kasnije, 13. srpnja 1992. godine, slomljene, ali ne i pobijeđene postrojbe 102. brigade HVO-a organizirano i u potpunom vojnom poretku povukle su se s teritorija vlastite općine, prepuštajući spaljeni Odžak nadmoćnijem neprijatelju. Ostavši bez voljenog zavičaja, brigada prolazi kroz bolan proces restrukturiranja, a upravo Tomislav Božić, u tim najcrnjim danima, preuzima odgovornu funkciju zapovjednika cjelokupne 102. brigade HVO-a, koju sada u teškom egzilu hrabro vodi na krvavim bojišnicama oko slobodnog oraškog džepa.
Operacija “Angela” (Studeni 1993.): Pokušaj oslobađanja i taktička briljantnost
Bolni gubitak zavičaja stvorio je unutar redova 102. brigade iznimno snažan osjećaj kolektivne traume, duboke tuge, ali istovremeno i neviđenu, gotovo fanatičnu odlučnost za povratak na djedovinu. Ova snažna psihološka dinamika, hranjena svakodnevnim pogledima preko rijeke Save prema okupiranom domu, kulminirala je 5. studenoga 1993. godine pokretanjem iznimno složene vojne operacije kodnog imena “Angela”. Ova se bitka, koja se odvila u širem rejonu Svilaja, i danas na vojnim učilištima proučava kao jedna od najdramatičnijih, najhrabrijih i taktički najzahtjevnijih asimetričnih akcija cjelokupnog Domovinskog rata.
Sveprisutno nezadovoljstvo hrabrih pripadnika 102. brigade dodatno su potencirali jalovi međunarodni pregovori koji, unatoč brojnim mapama, niti u jednoj opciji nisu nudili povratak Odžaka pod pravednu hrvatsku ili bošnjačku kontrolu. Viša vojna zapovjedništva, kako HVO-a, tako i Hrvatske vojske (Zborno područje Osijek – ZPO), strogo su i izričito zabranjivala bilo kakve samostalne ofenzivne prijelaze preko rijeke Save. Njihova je strateška procjena bila da bi takve neovlaštene akcije zasigurno izazvale katastrofalne i razorne artiljerijske odmazde dobro utvrđenog VRS-a po potpuno nezaštićenim civilnim ciljevima u susjednoj, mirnoj Slavoniji.
Unatoč najizravnijim zapovjednim zabranama i prijetnjama vojnim sudom, zapovjednik Tomislav Božić odlučio je preuzeti ogroman rizik potpunog neposluha, vođen isključivo željom za oslobađanjem domovine. Složeni proces planiranja započeo je iznimno temeljitom obavještajnom pripremom terena. Krajem rujna 1993. godine, potajno je poslao vrhunsku izviđačku skupinu s hrvatske strane rijeke u duboku neprijateljsku pozadinu. Skupina, koju su činili neustrašivi vojnici Bono, Ćelo, Pavo, Andrija i Kasim, uspjela je prikupiti i donijeti prve točne, provjerene podatke nakon dugih 14 mjeseci izbivanja s tog prostora. Uslijedilo je još nekoliko iznimno opasnih dubinskih izviđanja, temeljem kojih je inteligentni Božić s najužim, strogo selektiranim i povjerljivim krugom zapovjednika pomno analizirao snagu, raspored i vatrene točke 1. krajiškog i Istočnobosanskog korpusa VRS-a prisutnog na tom okupiranom prostoru.
Kako bi svoju postrojbu u potpunosti oslobodio redovnih, obrambenih zadaća bez ikakvog podizanja sumnje višeg zapovjedništva ZPO-a, Božić je briljantno osmislio i implementirao nevjerojatno složenu vojnu varku (deception). Od višeg je zapovjedništva službeno zatražio, a potom i dobio pismeno odobrenje da se kompletna 102. brigada nakratko izmjesti iz aktivnog sustava obrane te uputi dublje u Republiku Hrvatsku, točnije na poznati poligon Ljeskove Vode. Službeni, lažni cilj ovog manevra bio je navodno provođenje rutinskih vježbi gađanja i obuke.
Neposredno pred samu akciju prelaska rijeke, Božić je pod okriljem noći obavio smotru 320 odabranih vojnika Prve bojne. Duboko uvidjevši gotovo suicidalnu narav ovog teškog zadatka, stao je pred svoje ljude i jasno, bez uljepšavanja, upozorio cjelokupno ljudstvo na ono što ih čeka. Zatražio je tom prilikom da iz vojnog stroja istupe svi oni koji osjećaju makar i trunku straha ili oklijevanja, poslavši im tom prilikom snažnu, povijesnu poruku da u ovakav opasan napad “samo spremni mogu ići”. Istovremeno, kao čovjek široke duše, maksimalno je uvažavao i specifične ljudske situacije. Primjerice, očinski je dopustio mladom operativcu pod nadimkom Buha (Mladen) da napusti postrojbu radi hitnog odlaska na važne fakultetske ispite u Osijek. No, srce posavsko nije izdržalo; taj se hrabri mladi vojnik dragovoljno, vođen ljubavlju prema rodnoj grudi, vratio neposredno pred samu bitku, uključio se u napad i u njemu tragično, ali herojski poginuo.
Noć s 4. na 5. studenoga 1993. donijela je sa sobom ekstremno nepovoljne meteorološke i teške hidrološke uvjete. Rijeka Sava bila je izrazito visoka, hladna, a njena je divlja matica nosila teške, masivne balvane, što je noćni desant gumenim čamcima činilo krajnje rizičnim i opasnim po život. Zapovjednik Božić nalazio se te noći na isturenom zapovjednom mjestu na samoj hrvatskoj obali, odakle je radio-vezom rukovodio ovom složenom operacijom. Shvativši u jednom trenutku da prijelaz neće teći prema savršeno planiranom rasporedu zbog apsolutnog kaosa na mračnoj rijeci, izdao je ključnu, povijesnu zapovijed zapovjedniku bojne, zvanom “Mesa”. Zapovjedio mu je da u potpunosti preuzme inicijativu, neustrašivo prijeđe rijeku, osobno procijeni stanje na formiranom mostobranu i na terenu donese posve autonomnu odluku o daljnjem rasporedu snaga.
Snage HVO-a, motivirane dotad neviđenim moralom i željom za zavičajem, te su olujne noći probile prve, čvrste neprijateljske linije u Svilaju i nezadrživo napredovale gotovo 10 kilometara u samu dubinu okupiranog teritorija, stremeći prema voljenom Odžaku. Međutim, taktički plan ubrzo je kolabirao pred surovom stvarnošću asimetričnog ratovanja. Budući da su bili potpuno bez vlastite teške artiljerije kojom bi štitili bokove, te suočeni s hitnom, masovnom intervencijom oklopnih tenkova VRS-a i strahovitim srpskim granatiranjem slavonskih sela s desne obale, Božić je bio prisiljen slomljena srca donijeti najtežu vojničku odluku – zapovijed o potpunoj obustavi napada i hitnom povlačenju na početne položaje kako bi spasio preostalo ljudstvo od sigurnog uništenja.
Poslijeratni društveni i historiografski angažman: Pero umjesto mača
Službeni završetak ratnih operacija i potpisivanje mirovnih sporazuma za Tomislava Božića nikada nije značio i povlačenje iz aktivnog javnog života. Naprotiv, njegova se domoljubna uloga samo transformirala; iz oružanog vojnog zapovijedanja prešao je u tešku i mukotrpnu borbu za institucionalizaciju sjećanja i očuvanje povijesne istine. Djelujući kao neumorni i aktivni član udruga proisteklih iz Domovinskog rata, prvenstveno moćne HVIDR-e Odžak, redovito i glasno je sudjelovao na svim izbornim i izvještajnim saborima, osiguravajući svojim autoritetom da stečena prava branitelja ne budu marginalizirana ili pogažena u divljoj poratnoj društvenoj tranziciji.
Njegov je lik bio trajno i upečatljivo prisutan u cjelokupnom javnom diskursu općine Odžak. Njegovi emotivni govori prilikom obilježavanja Dana općine Odžak (8. veljače) te na tužnim godišnjicama herojskog prijelaza u Svilaju, redovito su, jasno i glasno isticali neizmjernu žrtvu 150 poginulih boraca 102. brigade. Često je, sa suzom u oku, upozoravao okupljene da “velikani slobode” koji su nesebično dali svoje živote za domovinu ne smiju nikada postati žrtvama zaborava ili političke trgovine.
Rano prepoznajući da usmena povijest polako izumire sa svjedocima koji nas napuštaju, Božić se s iznimnom strašću snažno posvetio izdavaštvu i historiografiji. Kao dokazani ratni zapovjednik, bio je primarni inicijator, glavni suautor i neumorni promotor opsežne, monumentalne monografije pod nazivom “102. HVO brigada Odžak”. Zajedno sa svojim stručnim i posvećenim suradnicima, poznatim istraživačima Ivom Marićem i Ružicom Klaić, mjesecima je organizirao prikupljanje originalnih, autentičnih vojnih dokumenata, zaboravljenih zapovijedi, ratnih zemljovida i emotivnih osobnih sjećanja preživjelih boraca. Ovu neprocjenjivo vrijednu historiografsku građu ponosno je i službeno predstavio tadašnjem načelniku općine Anesu Osmanoviću, kategorički tražeći sustavnu logističku i financijsku podršku za široku distribuciju ovog kapitalnog djela, čime je nastojao jednom zauvijek spriječiti bilo kakvo falsificiranje časne uloge svoje postrojbe.
Svoje je vizionarske stavove aktivno, do posljednjeg daha, zastupao i na najvišoj institucionalnoj razini, redovito sudjelujući na strateškim, zatvorenim sastancima u Slavonskom Brodu s najvišim izaslanicima Vlade Republike Hrvatske, uključujući i samog ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda. Na tim se ključnim sastancima, djelujući sinergijski zajedno s ostalim proslavljenim zapovjednicima (kao što su Mato Bilonjić, Joso Leovac, Joso Marković i brojni drugi), bezrezervno zalagao za promptnu, agresivnu diplomatsku i pravnu intervenciju protiv namontiranih, politički motiviranih i selektivnih optužnica. Njegova glavna teza, koju je zagovarao do samog kraja, bila je kristalno jasna: pojedinačne prijestupe i kriminalce treba najoštrije i pravedno osuditi, dok samu svetu instituciju HVO-a, njeno legitimno zapovjedništvo i časni obrambeni karakter Domovinskog rata valja pod svaku cijenu obraniti od bilo kakve povijesne dekonstrukcije i prljave revizije.
Odlaskom Tomislava Božića, Bosanska Posavina i cijeli hrvatski narod nisu izgubili samo zapovjednika s prve crte bojišnice, već su ostali bez neumornog kroničara, čuvara istine i istinskog pravednika čije će nasljeđe još dugo svijetliti kao putokaz nadolazećim generacijama u borbi za dignitet i očuvanje povijesti.
NAJNOVIJE OBJAVE
- (bez naslova)
Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade HVO-a, Tomislav Božić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 76. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u obrani… Pročitaj više: (bez naslova) - Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva!
Afrička svinjska kuga zahtijeva zajednički odgovor institucija. Saznajte koje su nove mjere nadzora i zaštite domaće proizvodnje. OSIJEK – Ministar poljoprivrede David Vlajčić održao je… Pročitaj više: Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva! - Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura?
Nezapamćena provala u Đakovu šokirala je građane; ukradeno je oružje i oprema, a materijalna šteta iznosi vrtoglavih 150.000 eura. Nepoznati počinitelj, ili više njih, izveli… Pročitaj više: Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura? - Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika
Tomislav Salopek, hrvatski stručnjak za topografiju, postao je nedužna žrtva asimetričnog ratovanja u Egiptu. Njegova mučna sudbina šokirala je svijet, a ovaj tekst donosi detaljnu… Pročitaj više: Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika - Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati
Vlada Republike Hrvatske odobrila je hitnu pomoć Francuskoj, uputivši protupožarni zrakoplov i vojne posade kako bi se obranili od vatrene stihije. Navikli smo, već pomalo… Pročitaj više: Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati - Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
Otkriveno je ilegalno oružje na Peščenici nakon prijave za nasilje. Policija je privela 76-godišnjaka u čijoj je kući pronađen vojni arsenal. Zagrebačka policija uhitila je… Pročitaj više: Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala - Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!”
Predsjednik Republike Zoran Milanović u Promini sudjelovao je na komemoraciji povodom Spomendana na poginule branitelje i civile prominskog kraja, gdje je odao počast žrtvama Domovinskog… Pročitaj više: Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!” - Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
Državni tajnik Darko Nekić na čelu organizacije 31. obljetnice Oluje i Dana hrvatskih branitelja Vlada Republike Hrvatske je na svojoj 186. sjednici osnovala Organizacijski odbor… Pročitaj više: Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave! - “Srpski narod je lud narod”: Šokantno priznanje Jovana Raškovića koje je zapalilo ratni požar
U Zagrebu je 23. srpnja 1990. godine održan povijesni i ključni bilateralni sastanak između predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i vođe Srpske demokratske stranke… Pročitaj više: “Srpski narod je lud narod”: Šokantno priznanje Jovana Raškovića koje je zapalilo ratni požar - Tajne omotnice u zagrebačkim kafićima: Kako je zapravo funkcionirao crni fond koji je srušio vrh HOO-a?
Afera Pavlek izazvala je tektonski poremećaj u hrvatskom sportskom i institucionalnom prostoru. U koordiniranoj akciji istražnih tijela, uhićeni su visoki dužnosnici osumnjičeni za teška koruptivna… Pročitaj više: Tajne omotnice u zagrebačkim kafićima: Kako je zapravo funkcionirao crni fond koji je srušio vrh HOO-a?
