Hrvatska je 1999. godine podnijela Tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije zbog kršenja odredbi Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Obzirom je SRJ 2003. godine promijenila ime u Srbija i Crna Gora, a potom se 2006. godine raspala na Srbiju i Crnu Goru, Hrvatska se na traženje Suda izjasnila da postupak nastavlja u odnosu na Republiku Srbiju.
Republika Hrvatska je Tužbom tražila da Srbija (1) privede pravdi osobe koje su počinile genocidna djela; (2) dostavi informacije o nestalim osobama; (3) vrati kulturna dobra odnesena iz Hrvatske te (4) plati naknadu štete.
Odbacivanje tužbi bilo je očekivano zbog trenutnog konzervativnog tumačenja Konvencije o genocidu od strane međunarodnih sudaca.
Ovom presudom je, naime, utvrđeno da se u Hrvatskoj dogodio genocid nad Hrvatskim narodom od strane Srba, ali ne i nad Srpskim narodom od strane Hrvata, a i suci su potvrdili – kako su je donijeli na temelju dosadašnje prakse i presude u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije, kojom je genocid utvrđen jedino prilikom najmasovnijeg ubojstva tijekom rata – u Srebrenici.
U pravnom smislu nije se moglo prihvatiti tužbu jer se nije mogla dokazati genocidna namjera u vrhu Srpske politike.
Najveća dilema 17 međunarodnih sudaca je bila – je li Srbija odgovorna za genocidna djela prije 27.travnja 1992.godine – kada je prilikom proglašenja Savezne Republike Jugoslavije potpisala Konvenciju o genocidu
Iako je Međunarodni sud pravde odbacio tužbu Hrvatske za genocid, potvrdio je da su srpske snage, predvođene Jugoslavenskom narodnom armijom, JNA – počinile genocidna djela ubojstva, silovanja i nasilnog premještanja hrvatskog stanovništva – na gotovo jednoj trećini zauzetog teritorija 1991.
Protutužba Srbije – za genocid nad srpskim stanovništvom Hrvatske 1995.godine prilikom akcije Oluja – također je odbačena, jednoglasnom odlukom 17 sudaca.
Obrazloženje presude :
Hrvatska je 2. srpnja 1999. podnijela zahtjev protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) “zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“. Kao temelj nadležnosti Suda, Hrvatska se pozvala na članak IX. te Konvencije kojoj su, prema njoj, i Hrvatska i Jugoslavija bile stranke. Jugoslavija je 11. rujna 2002. podnijela preliminarne prigovore na nadležnost Suda i dopuštenost zahtjeva Hrvatske.
Sud je donio presudu o preliminarnim prigovorima 18. studenoga 2008. Odbacio je prvi i treći prigovor tuženika i utvrdio da drugi prigovor nije isključivo preliminarnog karaktera.
Republika Srbija podnijela je 4. siječnja 2010. protumemorijalni centar koji sadrži protutužbe.
Sud je od 3. ožujka do 1. travnja 2014. održao javne rasprave, a tada je saslušao i svjedoke i svjedoke. Sud je donio presudu 3. veljače 2015.
Sud je prvo razmotrio opseg svoje nadležnosti, koja je, podsjetio je, utemeljena samo na članku IX. Istaknuto je kako Sud stoga nije ovlašten odlučivati o navodnim kršenjima drugih obveza iz međunarodnog prava, koje ne predstavljaju genocid, posebice onih kojima se štite ljudska prava u oružanom sukobu. To je bilo tako čak i ako su navodne povrede bile obveze prema trajnim normama ili obveze kojima se štite bitne humanitarne vrijednosti i koje bi mogle biti dužne erga omnes. Sud je nadalje napomenuo da se nadležnost predviđena člankom IX. nije proširila na navode o kršenju običajnog međunarodnog prava o genocidu, čak i ako je utvrđeno da Konvencija sadrži načela koja su također dio međunarodnog običajnog prava. Osvrnuvši se na izjave sadržane u njegovoj sudskoj praksi, Sud je podsjetio da Konvencija o genocidu sadrži obveze erga omnes i da zabrana genocida ima karakter trajne norme (jus cogens).
Sud je podsjetio da je u svojoj presudi iz 2008. utvrdio da je nadležan za događaje koji su se dogodili nakon 27. travnja 1992. (datum kada je SRJ postao stranka, nasljedstvom, Konvencije o genocidu), ali je u to vrijeme rezervirao svoju odluku o svojoj nadležnosti u pogledu kršenja Konvencije navodno počinjenih prije tog datuma. Nakon što je ispitao argumente stranaka o tom drugom aspektu, Sud je utvrdio da je nadležan odlučivati o cjelokupnom zahtjevu Hrvatske, među ostalim u pogledu akata prije 27. travnja 1992. U tom pogledu Sud je prvo smatrao da Konvencija o genocidu ne može biti vezana SRJ prije 27. travnja 1992. Međutim, primila je na znanje alternativni argument Hrvatske da je SRJ (a kasnije i Srbija) mogla uspjeti u odgovornosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) za kršenje Konvencije prije tog datuma. Sud je u tom pogledu naveo da će, kako bi utvrdio je li Srbija odgovorna za povrede Konvencije, Sud morati odlučiti:
(1) jesu li se djela na koja se Hrvatska poziva i, ako jesu, jesu li u suprotnosti s Konvencijom;
(2) ako jesu, jesu li se ta djela mogla pripisati SFRJ u vrijeme kada su se dogodila i preuzela svoju odgovornost; i
(3) da je odgovornost SFRJ bila uključena, je li SRJ uspio preuzeti tu odgovornost.
Konstatirajući da se stranke nisu složile oko tih pitanja, Sud je smatrao da između njih postoji spor koji je obuhvaćen područjem primjene članka IX. u vezi s tumačenjem, primjenom ili ispunjenjem ove Konvencije, uključujući one koje se odnose na odgovornost države za genocid ili za bilo koje drugo djelo navedeno u članku III.”) i da je stoga nadležna za njezino rješavanje. Sud je nadalje napomenuo da pri donošenju tog zaključka nije bilo potrebno da odlučuje o prethodno navedenim pitanjima, koja su bila pitanja za meritum.
Sud je također zauzeo stajalište da nije bilo potrebno utvrditi pitanja dopuštenosti koja je postavila Srbija prije nego što ispita zahtjev Hrvatske o meritumu. Kad je riječ o argumentu Srbije da je tvrdnja Hrvatske nedopuštena u mjeri u kojoj joj se nisu mogli pripisati događaji za koje se govorilo da su se dogodili prije nego što je SRJ nastala kao država 27. travnja 1992., Sud je smatrao da se radi o pitanjima pripisivanja koja Sud nije trebao utvrditi prije razmatranja osnovanosti djela koja je navela Hrvatska. Kad je riječ o alternativnom argumentu Srbije da je tvrdnja bila nedopuštena u mjeri u kojoj se odnosila na događaje prije 8. listopada 1991., datuma kada je Hrvatska postala država i postala stranka Konvencije, Sud je primijetio da tužitelj nije iznio diskretne tvrdnje u vezi s događajima prije i nakon 8. listopada 1991.; umjesto toga, unaprijedila je jednu tvrdnju koja se temelji na obrascu ponašanja koji se povećavao tijekom 1991. U tom kontekstu Sud je smatrao da je ono što se dogodilo prije 8. listopada 1991. u svakom slučaju relevantno za procjenu je li ono što se dogodilo nakon tog datuma uključivalo kršenje Konvencije o genocidu. Stoga Sud nije morao odlučivati o argumentima Srbije prije nego što je ispitao i procijenio ukupnost dokaza koje je Hrvatska unaprijedila.
Sud se zatim okrenuo osnovanosti zahtjeva stranaka. Podsjetila je da, prema odredbama Konvencije iz 1948., zločin genocida sadrži dva sastavna elementa. Prvi je fizički element, odnosno počinjena djela (koja su utvrđena u članku II., a posebno uključuju usmrćivanje članova skupine (podstavak (a)) i nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine (podstavak (b)). Drugi je mentalni element, odnosno namjera da se, u cijelosti ili djelomično, uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva. Sud je istaknuo kako je taj mentalni element bitno obilježje genocida i razlikuje ga od drugih teških kaznenih djela. To je posebna namjera (dolus specialis), koja, da bi se utvrdio genocid, mora biti prisutna uz namjeru potrebnu za svako od pojedinačnih djela koja su uključena. Sud je objasnio da cilj mora biti fizičko ili biološko uništenje zaštićene skupine ili znatnog dijela te skupine. Dokaz o toj namjeri treba tražiti, s jedne strane, u državnoj politici (istodobno prihvaćajući da će se takva namjera rijetko izričito navoditi), ali se može zaključiti i iz obrasca ponašanja, kada je ta namjera jedini zaključak koji se razumno može izvući iz predmetnih djela.
Kad je riječ o tvrdnji Hrvatske, Sud je smatrao da su na području istočne Slavonije, Zapadne Slavonije, Banovine/Banije, Korduna, Like i Dalmacije JNA (vojska SFRJ) i srpske snage počinile ubojstva i nanijele teške tjelesne ili duševne ozljede pripadnicima hrvatske nacionalne ili etničke skupine. Prema mišljenju Suda, ta su djela predstavljala aktus reus genocida u smislu članka II.
Nakon što je utvrđen čin genocida, Sud se okrenuo pitanju odražavaju li počinjena djela genocidnu namjeru. U nedostatku izravnih dokaza o takvoj namjeri (na primjer, izražavanje politike u tu svrhu), Sud je ispitao je li dokazano da postoji obrazac ponašanja iz kojeg je jedini razuman zaključak bio namjera počinitelja djela da unište znatan dio skupine etničkih Hrvata. Sud je smatrao da to nije slučaj. Posebice je primijećeno kako se čini da je cilj zločina počinjenih nad etničkim Hrvatima prisilno raseljavanje većine hrvatskog stanovništva u dotičnim regijama, a ne njegovo fizičko ili biološko uništenje. U nedostatku dokaza o potrebnoj namjeri, Sud je utvrdio da Hrvatska nije dokazala svoje tvrdnje da je počinjen genocid ili druga kršenja Konvencije. Stoga je odbacila tvrdnju Hrvatske u cijelosti i nije smatrala potrebnim odlučivati o drugim pitanjima, kao što su pripisivanje počinjenih djela ili nasljeđivanje odgovornosti.
Kad je riječ o protutužbi Srbije, za koju je utvrđeno da je dopuštena, Sud je zaključio da su tijekom i nakon operacije Oluja, provedene u kolovozu 1995., hrvatske snage počinile djela obuhvaćena člankom II. (a) i (b): (i) ubojstvima pripadnika nacionalne ili etničke skupine Srba koji su bježali ili su ostali na područjima nad kojima je hrvatska vojska preuzela kontrolu; i (ii) nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda Srbima.
Međutim, Sud je smatrao da u ovom slučaju nije utvrđeno postojanje namjere da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna ili etnička skupina hrvatskih Srba. Konkretno, iako su počinjena djela koja predstavljaju fizički element genocida, ona nisu počinjena u tolikoj mjeri da su mogla ukazivati samo na postojanje genocidne namjere. Sud je utvrdio da nisu dokazani ni genocid ni druga kršenja Konvencije. U skladu s tim, odbacila je protutužbu Srbije u cijelosti.
Izvor: Međunarodni sud pravde
