Portal Veterani - Svibanj 1945.: Oslobođenje Ili Nova Okupacija Hrvatskih Gradova?

Završetak Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske u svibnju 1945. godine i danas predstavlja jednu od najkompleksnijih i najkontroverznijih tema nacionalne povijesti. Taj dramatični prijelazni period nije donio samo vojnu pobjedu nad fašizmom i kolaps NDH, već je označio i početak sustavne komunističke represije, masovnih likvidacija te radikalne društvene transformacije. U ovoj dubinskoj analizi istražujemo kako je svibanj 1945. promijenio identitet hrvatskih gradova, preispitujemo sudbine civila i ratnih zarobljenika te donosimo pregled dvaju suprotstavljenih historiografskih narativa koji i danas dijele hrvatsko društvo.

Svibanj 1945. i transformacija hrvatskih gradova: Vojna pobjeda, ideološka represija i historiografski prijepori

Završne operacije Drugoga svjetskog rata na području današnje Republike Hrvatske, koje su kulminirale u svibnju 1945. godine, predstavljaju najdramatičnije i najkontroverznije razdoblje suvremene nacionalne povijesti. Taj prijelaz iz kolapsa Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u uspostavu komunističkog sustava pod vodstvom Josipa Broza Tita nije bio samo vojni čin, već duboka društvena i politička cezura koja je oblikovala hrvatski identitet i javni prostor desetljećima potom. Dok se u službenoj historiografiji socijalističke Jugoslavije to razdoblje slavilo isključivo kao trijumfalno oslobođenje od fašističkog terora, suvremena hrvatska historiografija, oslanjajući se na rad institucija poput Hrvatskog instituta za povijest, nudi znatno kompleksniju sliku koja uključuje sustavnu represiju, masovne likvidacije i suspendiranje osnovnih ljudskih prava.

U središtu ove analize nalaze se dva temeljna, ali često suprotstavljena narativa. Prvi, kojeg danas baštine antifašističke udruge poput Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), fokusira se na pobjedu nad nacizmom, ustaškim režimom i rasnim zakonima, ističući ulazak partizana u gradove kao trenutak slobode. Drugi narativ, kojeg zastupa kritički nastrojen dio hrvatske akademske zajednice, analizira ulazak Jugoslavenske armije (JA) kao početak “druge okupacije”, naglašavajući da je pobjeda nad fašizmom iskorištena za instalaciju novog totalitarnog sustava koji se obračunao ne samo s kvislinškim formacijama, već i s civilnim stanovništvom te političkim neistomišljenicima.

Vojna dinamika proboja i ulazak u urbane centre

Vojni poraz osovinskih snaga na širem europskom ratištu tijekom proljeća 1945. godine izravno se reflektirao na povlačenje jedinica njemačkog Wehrmachta i Oružanih snaga NDH s jugoistoka Europe. Glavni operativni pravci Jugoslavenske armije bili su usmjereni na presijecanje komunikacija i okruživanje neprijateljskih snaga, što je dovelo do sukcesivnog “oslobađanja” hrvatskih gradova, počevši od istoka prema zapadu.

Oslobođenje Osijeka kao preteča zagrebačkih događaja

Prije ključnih događaja u svibnju, oslobođenje Vukovara 12. svibnja te Osijeka 14. travnja 1945. poslužilo je kao svojevrsni model za vojnu i političku uspostavu nove vlasti. Nakon proboja Srijemske fronte i forsiranja rijeke Drave, jedinice 3. armije JA, predvođene Osječkom brigadom iz 51. divizije i 8. brigadom iz 36. divizije, ušle su u grad Osijek u rano jutro, oko 5:30 sati.

Iz perspektive antifašističkog narativa, taj je trenutak označio kraj četverogodišnjeg sustavnog terora. Dokumenti iz tog vremena ističu kako je Osijek tijekom rata bio poprište strašnih zločina, uključujući potpuno uništenje sinagoge i deportacije osječkih Židova i Srba u logore smrti. Antifašisti naglašavaju da je otpor u gradu postojao od prvog dana okupacije te da je ulazak partizana bio trijumf pravde nad “domaćim slugama” okupatora. Međutim, povjesničari poput Zlate Živaković-Kerže i Carla Bethkea ukazuju na to da je faza nakon borbenih djelovanja donijela nove oblike nasilja, čije su žrtve bili i civili koji nisu imali izravne veze s ustaškim režimom, što sugerira da je mehanizam represije bio spreman i prije samog ulaska u grad.

Bitka za Zagreb i ulazak 8. svibnja

Ulazak u Zagreb 8. svibnja 1945. predstavlja simbolički i operativni vrhunac kampanje. Grad je bio napušten od strane ustaškog vrha i većine njemačkih jedinica, ali su se u njemu i okolici još uvijek nalazili džepovi otpora. Prema naredbi Koče Popovića, zapovjednika Druge armije JA, nastojalo se da u grad prvi uđu borci koji su podrijetlom iz Zagreba ili njegove okolice kako bi se izbjegli nepotrebni sukobi i olakšala komunikacija s građanima.

Jedinica	Zapovjedna struktura	Ključni operativni pravac	Podrijetlo i sastav
Posavski partizanski odred	Druga armija JA	Savski most – Savska cesta	Lokalni borci, dobro poznavanje terena
45. srpska divizija	Glavni štab Srbije	Južni i istočni prilazi (Maksimir)	Borci iz Šapca, Loznice i Obrenovca
20. srpska brigada	45. srpska divizija	Centar grada	Mobilizirano ljudstvo iz Srbije
28. udarna divizija	Prva armija JA	Prodor preko Sesveta	Slavonske jedinice

Ipak, povijesni izvori i sjećanja suvremenika ukazuju na to da je sastav jedinica koje su zapravo ovladale gradom bio predmet kasnijih kontroverzi. Dok antifašistički izvori slave Posavski odred kao prvu postrojbu na Savskom mostu oko 10:30 ujutro, kritička historiografija naglašava presudnu ulogu 45. srpske divizije. Postavlja se pitanje zašto 10. zagrebački korpus, sastavljen od Zagrepčana, nije dobio prvenstvo pri ulasku, već je držan na periferiji, dok su gradom patrolirale jedinice iz Srbije, od kojih su neki pripadnici, prema tvrdnjama određenih povjesničara, bili bivši četnici amnestirani i prebačeni u partizanske redove krajem 1944. godine.

Život pod paljbom: Sudbina civila i prvi dani nove vlasti

Ulazak vojske u grad koji je bio administrativno središte NDH nije prošao bez nedužnih žrtava. Iako nije bilo masovne bitke za svaku ulicu, “čišćenje” terena od onoga što je OZNA (Odjeljenje zaštite naroda) definirala kao neprijateljske elemente, započelo je odmah.

Slučaj Zvonimira i nasumično nasilje

Jedan od najpotresnijih primjera koji se spominje u istraživanjima žrtava je pogibija šesnaestogodišnjeg Zvonimira ispred ulaza u park Maksimir 8. svibnja 1945.. Njegova smrt od metka u srce u trenutku kada su partizanske snage osiguravale taj dio grada, simbolizira nesigurnost i strah koji su vladali među civilima. Takvi incidenti nisu bili izolirani; ulazak 20. srpske brigade u Maksimir i okolne kvartove bio je praćen uhićenjima na temelju unaprijed pripremljenih popisa ili prokazivanja susjeda.

Antifašistički narativ takve događaje često minimizira ili ih interpretira kao nužnu kolateralnu štetu u borbi protiv ustaških snajperista i terorista koji su navodno ostali u gradu. Nasuprot tome, povjesničari koji se bave viktimologijom naglašavaju da je atmosfera “oslobođenja” u Zagrebu bila prožeta strahom, jer su se hapšenja provodila bez sudskih naloga, a sudbina odvedenih često je ostajala nepoznata desetljećima.

Slavlje u Beogradu nasuprot šutnji u Zagrebu

Zanimljiv sociološki i politički fenomen koji ističu povjesničari poput onih povezanih s portalom narod.hr je razlika u proslavi “pada Zagreba”. Dok je u Beogradu ulazak partizana u glavni grad Hrvatske slavljen gromoglasno, kao konačni udarac hrvatskom separatizmu i fašizmu, u samom Zagrebu je prevladavala mučna šutnja, prekidana samo organiziranim manifestacijama nove vlasti. Ova diskrepancija sugerira da se u svibnju 1945. nije dogodilo samo vojno oslobođenje, već i geopolitičko preslagivanje u kojem je Zagreb percipiran kao neprijateljsko uporište koje treba pacificirati.

Mehanizmi represije: Uloga OZNA-e i KNOJ-a

Nakon prestanka izravnih borbi, kontrolu nad gradovima preuzele su specijalizirane postrojbe. Ključnu ulogu u provođenju “revolucionarne pravde” imala je OZNA, koja je operirala pod izravnim nadzorom Vrhovnog štaba i Komunističke partije.

Identifikacija i eliminacija “narodnih neprijatelja”

Metodologija nove vlasti bila je sustavna. Odmah po ulasku u Zagreb, Osijek i druge gradove, uspostavljene su zapovjedne stanice koje su prikupljale informacije o svim zaposlenicima državne uprave NDH, pripadnicima oružanih snaga, ali i o “klasnim neprijateljima” poput tvorničara, trgovaca i intelektualaca koji nisu pokazivali sklonost komunizmu.

Istraživanja Hrvatskog instituta za povijest o partizanskoj i komunističkoj represiji (1944.–1946.) pokazuju da su likvidacije provođene u etapama:

Neposredna likvidacija: Ubijanja na licu mjesta tijekom prvih sati ulaska u gradove, često bez ikakve provjere identiteta.
Logorski sustav: Formiranje sabirnih logora za zarobljene vojnike i civile (npr. u Maksimiru, Prečkom, Kanalu), gdje su vršene selekcije za strijeljanje.
Tajne ekshumacije i skrivanje tragova: Pogubljenja u obližnjim šumama i jamama, s ciljem da se žrtve nikada ne pronađu, što je postalo državna tajna u idućih 45 godina.

Primjeri masovnih zločina u okolici Zagreba

Dokumentacija koju su prikupili suvremeni istraživači navodi brojne lokacije u samom Zagrebu i njegovoj neposrednoj okolici gdje su vršena masovna ubojstva tijekom svibnja 1945. godine. Ovi podaci demantiraju tezu da su se zločini događali samo na udaljenom Bleiburgu.

Lokacija	Datum (1945.)	Opis događaja	Žrtve
Jelenovac	Svibanj	Strijeljanje i bacanje u potok kod Čulumovićeve šume	12 osoba
Kupinečki Kraljevec	Svibanj	Uhićenje i likvidacija u jami Hasan Breg	15 osoba
Šuma Hrupić (Remete)	Svibanj	Masovno pogubljenje i bacanje u grabe	Oko 50 osoba
Samostan Remete	Svibanj	Likvidacija zarobljenih domobrana vezanih žicom	Oko 30 osoba
Gradec – Haganj	6. svibnja i kasnije	Likvidacije u šumama Novakuša i Doline	Više skupina vojnika

Ova mjesta stradanja, koja su danas zaštićena kao kulturna dobra ili obilježena spomen-pločama, svjedoče o razmjerima nasilja koje je pratilo dolazak JA. Posebno su potresna svjedočanstva o ubojstvima u Remetama, gdje su žrtve, često mladi domobrani, dovođene vezane telefonskom žicom i ubijane rafalima u iskopane rovove.

Jedan od najmračnijih segmenata poratne povijesti vezan je uz jamu Jazovku kod Sošica na Žumberku. Ova prirodna jama, duboka 34 metra, postala je grobnica za stotine, a prema nekim procjenama i tisuće ljudi, koje su jedinice JA tamo dovozile iz zagrebačkih bolnica.

U Jazovku su bacani ranjenici iz bolnice Sveti Duh i drugih zagrebačkih klinika, koji su smatrani neprijateljima jer su liječeni u sustavu NDH. Uz njih, tamo su ubijene i brojne časne sestre koje su radile kao bolničarke, što ukazuje na ideološku oštricu usmjerenu protiv Katoličke Crkve. Jazovka nije bila rezultat borbe, već hladnokrvna egzekucija nemoćnih osoba, što je prema svim međunarodnim konvencijama ratni zločin. Činjenica da je jama bila sustavno skrivana, te da je istražena tek nakon 1990. godine, govori o naporu komunističkog sustava da se ti tragovi izbrišu iz kolektivnog pamćenja.

Bleiburg i Križni put: Exodus i njegova cijena

Iako ovaj izvještaj fokusira na ulazak u gradove, ti događaji se ne mogu promatrati odvojeno od sudbine kolone koja se povlačila prema Austriji. Bleiburška tragedija, koja je započela u svibnju 1945., predstavlja najmasovnije stradanje hrvatskog naroda u modernoj povijesti.

Kontroverze oko broja žrtava

Brojke su desetljećima bile predmet političkih manipulacija. Dok su jugoslavenski izvori nastojali minimizirati stradanja, emigrantska literatura ponekad je iznosila nerealno visoke brojke od preko 500.000 žrtava. Suvremena istraživanja Vladimira Geigera i Hrvatskog instituta za povijest nastoje pružiti realniji okvir temeljen na dokumentima i identifikaciji.

Izvor/Istraživač	Procjena žrtava	Napomena
Poimenični popisi (do 2022.)	59.554 – 62.000	Identificirane žrtve s područja NDH
Vladimir Geiger (prosudbe)	60.000 – 80.000	Realni znanstveni raspon za Bleiburg i Križni put
Rani jugoslavenski podaci	Nepoznato/Minimizirano	Često prikazivani samo kao “neprijateljski gubici”
Emigrantski izvori	Do 600.000	Uključuju sve nestale i stradale tijekom cijelog rata

Istraživanja pokazuju da je do sada poimenično utvrđeno oko 62.000 žrtava koje su stradale nakon 8. svibnja 1945. godine. To uključuje pripadnike HOS-a NDH (domobrane i ustaše), civile koji su bili u koloni, ali i one koji su stradali u odmazdama OZN-e, KNOJ-a i Narodne milicije u gradovima i selima diljem Hrvatske.

Arhitektura represije: Institucionalni okvir OZNA-e i planiranje logorskog sustava

Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) od samog je osnutka zamišljeno kao “mač i štit” revolucije, organizacija koja djeluje izvan okvira tradicionalnog, pa čak i privremenog poslijeratnog prava. Njezina metodologija rada oslanjala se na sovjetske modele NKVD-a, što je podrazumijevalo visoku razinu centralizacije, apsolutnu tajnost, izvanparnična smaknuća i uspostavu paralelnog kaznenog sustava u obliku logora. Analiza dostupne arhivske građe s područja Hrvatske, Slovenije i Vojvodine jasno ukazuje na to da su kapaciteti za masovnu internaciju planirani još za vrijeme trajanja vojnih operacija, a implementirani neposredno nakon ulaska partizanskih jedinica u veće urbane centre.

Najzorniji primjer takvog planiranja može se iščitati iz dokumenata koji prate zauzimanje Zagreba. Već 9. svibnja 1945. godine, samo dan nakon što su postrojbe Jugoslavenske armije ušle u grad, OZNA II. zagrebačke oblasti šalje službeni izvještaj novim zagrebačkim civilnim vlastima u kojem eksplicitno najavljuje osnivanje po “jedan sabirni logor u okružnom NOO-u” (Narodnooslobodilačkom odboru). Ključ za razumijevanje stvarne svrhe ovih logora krije se u jezičnoj i političkoj formulaciji kojom OZNA opravdava njihovo osnivanje. U izvještaju se izričito navodi da će se u tim logorima naći “dosta raznih reakcionera, špekulanata, a čak i zločinaca”.

Tipologija partizanskih logora u poslijeratnoj Jugoslaviji

Zbog ogromnog broja zarobljenika i specifičnih geopolitičkih i ekonomskih potreba na različitim teritorijima, jugoslavenski logorski sustav nije bio uniforman. Temeljitom analizom historiografskih izvora i svjedočanstava moguće je identificirati četiri osnovne tipološke kategorije logora koji su djelovali od svibnja 1945. godine nadalje.

Prvu kategoriju činili su vojno-tranzitni i sabirni logori, najčešće locirani u velikim gradovima ili njihovoj neposrednoj okolici (poput Zagreba, Siska ili Maribora). Ovi su centri služili za brzu trijažu, kratkotrajno zadržavanje i usmjeravanje zarobljenih pripadnika Oružanih snaga NDH, njemačkog Wehrmachta i slovenskih domobrana. U njima se provodila prva faza selekcije; časnici i ideološki sumnjivci izdvajani su za likvidaciju, dok su ostali upućivani u kolone smrti (križni putovi) ili u radne bataljune.

Druga kategorija obuhvaćala je logore smrti, odnosno likvidacijske centre. Takvi su logori egzistirali gotovo isključivo na teritoriju Slovenije (Teharje, Šentvid). Bili su strogo namjenski uspostavljeni kako bi poslužili kao čekaonice pred masovna izvanparnična smaknuća zarobljenika koje su britanske snage vratile iz Austrije. U ovim logorima nije bilo dugotrajnog planiranja smještaja ili ishrane, jer je zatvorenicima unaprijed bila namijenjena brza fizička eliminacija.

Treću i demografski najpogubniju kategoriju predstavljali su koncentracijski logori za etničke manjine. Ovi su logori bili namijenjeni isključivo za pripadnike njemačke nacionalne manjine (folksdojčere) i, u manjoj mjeri, za slovenske i vojvođanske Mađare. Radilo se o dugotrajnim logorima (od 1945. do 1948. godine) u kojima su zatočene cjelokupne obitelji, uključujući starce, žene i djecu. Životni uvjeti u njima bili su ravni onima u nacističkim logorima, uz stravično visoku smrtnost od gladi, tifusa i zlostavljanja.

Četvrta kategorija bili su radni logori. Kako je nova država bila infrastrukturno devastirana ratom, OZNA je zarobljenike i civilne internirce masovno preusmjeravala u radne logore, gdje su kao besplatna robovska radna snaga korišteni za obnovu, krčenje šuma, radove u rudnicima i na velikim poljoprivrednim kombinatima nastalima konfiskacijom privatne zemlje.

Prema svim demografskim i povijesnim pokazateljima, najveći logori za pripadnike njemačke manjine na području Hrvatske u tom razdoblju bili su Josipovac kraj Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kraj Bjelovara, Krndija kraj Đakova, Šipovac kraj Našica, Pusta Podunavlje u Baranji te Tenja (Tenjska Mitnica) kraj Osijeka.

Najveći logor za pripadnike njemačke nacionalne manjine (Volksdeutsche) u Hrvatskoj i jedan od najvećih u cijeloj Jugoslaviji, logor u Valpovu predstavlja tragičan primjer primjene kolektivne krivnje u poratnom razdoblju.

Vrijeme djelovanja: Svibanj 1945. – svibanj 1946.
Uprava: Komunističke vlasti Jugoslavije (OZN-a i NOB)
Lokacija: Prostori imanja Belje i okolni objekti u Valpovu
Zatočenici: Oko 4.000 osoba (velikom većinom žene, djeca i stariji muškarci)
Broj žrtava: Najmanje 1.074 pouzdano dokumentirana slučaja (procjene sežu do 1.600 preminulih)

Službeni „preodgoj”, stvarna odmazda Iako je logor službeno bio osnovan u svrhu “preodgoja” i prisilnog rada, u praksi je predstavljao oblik surove kolektivne kazne za cjelokupnu njemačku zajednicu zbog suradnje s nacističkim režimom. Kako je većina radno i vojno sposobnih muškaraca bila mobilizirana ili u bijegu, teret internacije pao je gotovo isključivo na najranjivije članove zajednice.

Uvjeti u logoru i masovna stradanja Zatočenici su bili prisiljavani na iznimno teške poljoprivredne i fizičke radove. Kombinacija minimalnih obroka hrane, neadekvatnog smještaja i izostanka osnovne medicinske skrbi rezultirala je katastrofalnim posljedicama. Svakodnevica logoraša bila je obilježena masovnim umiranjem od gladi, tifusa, dizenterije i opće iscrpljenosti. Tijela preminulih uglavnom su završavala u masovnim grobnicama na valpovačkom groblju ili u neobilježenim jamama.

Dokumentiranje istine Ključni uvid u strukturu, uvjete i razmjere stradanja u Valpovu donosi povjesničar Vladimir Geiger u svojoj knjizi “Radni logor Valpovo 1945.–1946.: dokumenti”. Prikupivši opsežnu arhivsku građu – od popisa logoraša i izvještaja do autentičnih svjedočanstava i fotografija – Geiger je stvorio temeljni izvor za proučavanje progona Podunavskih Švaba i podsjetnik na tragične posljedice sustavne poslijeratne diskriminacije.

Masovna grobnica Tezno: Industrija smrti

Jedan od najstrašnijih dokaza organizirane prirode ovih likvidacija je grobište u Teznom kod Maribora. U protutenkovskom rovu, pripadnici 15. majevičke brigade pod nadzorom OZNE Treće armije likvidirali su između 15.000 i 20.000 Hrvata. Ovaj lokalitet pokazuje da likvidacije nisu bile slučajne ili sporadične, već logistički isplanirane operacije s ciljem trajnog uklanjanja protivnika novog režima.

Dva pogleda na povijest: Antifašizam vs. Kritička historiografija

Pitanje interpretacije svibnja 1945. i danas izaziva oštre polemike u hrvatskom javnom prostoru. Razlika u pristupu proizlazi iz različitog vrednovanja ideoloških ciljeva i ljudskih žrtava.

Antifašistički narativ (SABA RH i Mreža antifašistkinja Zagreba)

Ovaj pristup temelji se na tezi da je pobjeda nad fašizmom univerzalno dobro koje opravdava sve aspekte borbe. Glavne točke ovog narativa su:

Kraj fašističke okupacije: Naglašava se da je Zagreb 8. svibnja oslobođen od “domaćih izdajnika” i njemačkih nacista.
Obnova državnosti: Partizanski pokret se vidi kao temelj hrvatske državnosti unutar jugoslavenske federacije.
Ignoriranje ili relativizacija zločina: Žrtve poput onih u Jazovki ili Teznom rijetko se spominju, a ako se i spomenu, tretiraju se kao opravdana odmazda za Jasenovac ili kao neizbježna pojava u revolucionarnim previranjima.
Kritika revizionizma: Svaki pokušaj istraživanja zločina partizana percipira se kao “povijesni revizionizam” koji želi rehabilitirati NDH.

Pristup hrvatskih povjesničara (HIP i viktimološka istraživanja)

Moderna historiografija teži objektivnosti i analizi činjenica bez obzira na ideološki predznak. Ključni nalazi su:

Dualnost 1945. godine: Priznaje se poraz fašizma, ali se ističe uspostava novog totalitarizma. Zagreb je percipiran kao grad koji je iz jedne neslobode prešao u drugu.
Znanstvena metodologija: Institucije poput Hrvatskog instituta za povijest (HIP) bave se objavljivanjem dokumenata o partizanskoj represiji, koji su desetljećima bili pod ključem.
Individualizacija žrtve: Naglasak je na svakom ljudskom životu, poput onog šesnaestogodišnjeg Zvonimira, jer niti jedna ideologija ne smije biti opravdanje za ubojstvo nedužnih.
Analiza sastava vojske: Istražuje se utjecaj jedinica iz Srbije na način postupanja prema hrvatskom stanovništvu i pitanje amnestije četnika koji su sudjelovali u “oslobađanju” Zagreba.

Transformacija urbanog identiteta nakon svibnja 1945.

Dolazak nove vlasti nije značio samo promjenu zastava, već i radikalnu transformaciju gradskog života. U Zagrebu i Osijeku provedene su konfiskacije imovine, nacionalizacija poduzeća i drastične čistke u kulturnim i obrazovnim institucijama.

Ideološko čišćenje i kulturocid

Mnogi intelektualci, novinari i umjetnici koji su radili tijekom rata, čak i ako nisu sudjelovali u propagandi režima, proglašeni su neprijateljima. Čistke na Sveučilištu u Zagrebu dovele su do uklanjanja brojnih profesora, dok su mnoga privatna poduzeća koja su gradila grad desetljećima prije rata prešla u ruke “narodne vlasti”, što je često značilo njihovo propadanje ili prenamjenu.

Antifašistički narativ slavi ove promjene kao uvođenje “socijalne pravde” i kraj eksploatacije radništva. Međutim, povjesničari ukazuju na to da je ovaj proces bio praćen nasiljem i nepravdom prema građanskom sloju koji je bio nositelj urbanog identiteta. U tom svjetlu, ulazak partizana u gradove 1945. godine vidi se i kao početak kraja građanskog društva u Hrvatskoj.

Uloga institucija u očuvanju i interpretaciji sjećanja

Danas se sjećanje na svibanj 1945. prelama kroz rad nekoliko ključnih institucija koje svojim radom oblikuju javno mnijenje i znanstvene spoznaje.

Hrvatski institut za povijest (HIP)

Kao vodeća znanstvena ustanova, HIP je prešao put od Instituta za historiju radničkog pokreta do moderne istraživačke institucije. Njihova uloga u istraživanju poratnih zločina je nezamjenjiva, jer su kroz serije zbornika dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.” omogućili javnosti uvid u operativne dnevnike OZNE i KNOJ-a. Ovi dokumenti su ključni za razumijevanje mehanizma kojim su gradovi poput Zagreba “pacificirani” nakon ulaska JA.

SABA RH i memorijalna praksa

S druge strane, Savez antifašističkih boraca i antifašista nastavlja njegovati tradiciju sjećanja na NOB. Kroz izložbe i obljetnice, oni nastoje održati narativ o 8. svibnju kao isključivo pozitivnom događaju. Njihov je doprinos važan u kontekstu očuvanja uspomene na borbu protiv holokausta i genocida koji su se provodili u NDH, ali njihova nespremnost da se suoče s naličjem pobjede stvara stalne tenzije u društvu.

Sinteza i zaključak: Suočavanje s prošlošću kao preduvjet mira

Istraživanje događaja iz svibnja 1945. godine otkriva duboku kompleksnost razdoblja u kojem se pobjeda nad jednim zlom ispreplela s rađanjem novog oblika represije. Ulazak Titovih partizana u hrvatske gradove nije bio jednodimenzionalan čin; za jedne je to bio kraj straha i početak slobode, dok je za druge, uključujući tisuće nedužnih civila i razoružanih vojnika, to bio početak tragedije koja će završiti u neobilježenim jamama poput Jazovke ili Tezna.

Historiografski jaz između antifašističke perspektive i kritičkih povjesničara odražava širu društvenu podijeljenost. Dok antifašisti ističu stratešku pobjedu i kraj ustaškog terora , moderni hrvatski povjesničari dokumentiraju sustavnu narav poratnih zločina, ukazujući na to da se radilo o isplaniranoj političkoj eliminaciji. Brojka od preko 60.000 identificiranih žrtava poraća jasno govori o razmjerima stradanja koje se ne može svesti na “izolirane incidente”.

Razumijevanje svibnja 1945. stoga zahtijeva uvažavanje obje strane istine: nužnost sloma fašizma, ali i neospornu činjenicu da su pobjedničke snage počinile masovne zločine nad vlastitim narodom. Tek kroz objektivno istraživanje, kakvo provode institucije poput Hrvatskog instituta za povijest, i kroz empatiju prema svim nedužnim žrtvama – od židovske djece Osijeka do mladih domobrana u zagrebačkim Remetama – moguće je graditi društvo koje se temelji na istini, a ne na ideološkim mitovima. Svibanj 1945. ostaje trajna opomena o tome koliko je krhka granica između oslobođenja i novog oblika tiranije.

Izvori: Hrvatski institut za povijest